Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-4314/19-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
I
R J E Š E N J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i mr. sc. Inge Vezmar Barlek, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu
tužitelja D. d.o.o., O., kojeg zastupaju opunomoćenici, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu S. P., G. G., V. V., M. K. i T. P., R., i tužitelja H d.o.o., O., kojeg zastupaju opunomoćenici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu V. i p. d.o.o., R., protiv tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, Uprave sigurnosti plovidbe, Lučke kapetanije Rijeka, Ispostave Opatija, O., radi korištenja pomorskog dobra, odlučujući o žalbama tužitelja protiv presude i točke II. izreke rješenja Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 1 UsI-860/2019-16 od 22. srpnja 2019., na sjednici vijeća održanoj 27. veljače 2020.
I. Odbijaju se žalbe tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 1 UsI-860/2019-16 od 22. srpnja 2019.
II. Odbija se zahtjev tužitelja D. d.o.o. za naknadu troška sastava žalbe.
r i j e š i o je
Odbija se žalba tužitelja D. d.o.o. i potvrđuje točka II. izreke rješenja Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 1 UsI-860/2019-16 od 22. srpnja 2019.
Obrazloženje
Osporenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženika, KLASA: UP/I-342-24/19-03/112, URBROJ: 530-04-5-5-19-4 od 15. svibnja 2019. godine. Ujedno je sud rješenjem ukinuo odgodni učinak tužbe i privremenu mjeru, određeni prethodnim rješenjem prvostupanjskog suda, poslovni broj: 1 UsI-860/2019-8 od 4. srpnja 2019. te je tuženiku dozvolio da ponovno postavi službeni znak zabrane korištenja ugostiteljskog objekta i pripadajućeg vanjskog šanka.
Tužitelj, D. d.o.o., podnio je žalbu protiv presude i točke II. izreke rješenja prvostupanjskog suda iz svih zakonom propisanih razloga. U žalbi, u bitnom, osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da je na pomorskom dobru, nekretninama oznake čest. zgr. 330 i čest. zem. 2033, obje k.o. V., obavljao ugostiteljsku djelatnost. Ističe da je ugostiteljsku djelatnost na predmetnim česticama obavljao tužitelj H d.o.o., a dokaz te tvrdnje su računi tog društva, izdani za ugostiteljske usluge od 16. svibnja 2019. godine.
Navodi da je ishodio koncesijsko odobrenje u 2018. i 2019. za obavljanje djelatnosti na terasi, na čest. zem. 2033 k.o. V. pa je stavljanjem službenog znaka zabrane korištenja onemogućen u korištenju svojim pravima iz valjanog koncesijskog odobrenja. Ukazuje na to da je protiv društva H d.o.o. pokrenut prekršajni postupak jer je 16. svibnja 2019., predmetne nekretnine gospodarski koristio, unatoč rješenju o zabrani korištenja od 15. svibnja 2019. godine. Smatra da upravo navedeno ukazuje na to da je osporeno rješenje tuženika doneseno u odnosu na pogrešnu pravnu osobu. Navodi da je odluka o postavljanju službenog znaka zabrane korištenja predmetnih nekretnina suprotna odredbi članka 43. stavka 3. Zakona o lučkim kapetanijama (“Narodne novine”, broj: 118/18., dalje: ZoLK), jer okolnosti, u konkretnom slučaju, ne zahtijevaju hitno izvršenje niti je tuženik odredio vremenski rok trajanja zabrane korištenja. U odnosu na dio rješenja kojim je privremena mjera ukinuta, ističe da je prvostupanjski sud dao nepotpune i kontradiktorne razloge. Predlaže ovom Sudu da uvaži žalbu, poništi prvostupanjsku presudu, sam otkloni nedostatke i presudom riješi stvar na način da prihvati tužbeni zahtjev i održi na snazi privremenu mjeru. Ujedno potražuje i trošak sastava žalbe.
Tužitelj H d.o.o., u bitnom, navodi da odredbu članka 43. ZoLK-a, na temelju koje je doneseno osporeno rješenje tuženika, treba restriktivno tumačiti i iznimno primjenjivati. Ukazuje da, u konkretnom slučaju, nije bio ispunjen uvjet za izricanje mjere zabrane obavljanja djelatnosti na pomorskom dobru, a provedba te mjere, izrečene početkom turističke sezone, prouzročiti će mu daleko veću štetu nego što bi bio slučaj da je zabrana obavljanja djelatnosti izrečena na kraju turističke sezone. Navodi da dužnost tuženika da restriktivno koristi alate koji mu stoje na raspolaganju proizlazi i iz odredbe članka 53. ZoLK-a, a prvostupanjski sud se nije osvrnuo na tužbene navode o pogrešnoj primjeni te zakonske odredbe, kao ni odredbe članka 43. ZoLK-a. Smatra da prvostupanjski sud nije utvrđivao činjenice na koje je ukazivao u tužbi niti je uzeo u obzir zakonske odredbe koje idu u korist tužitelja, čime je bitno narušena procesna ravnoteža i ravnopravnost stranaka u postupku i s tim u vezi upućuje na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Predlaže da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati na ponovno postupanje.
Tuženik u odgovoru na žalbe, u bitnom, opisuje tijek upravnog postupka, poziva se na razloge iznesene u obrazloženju rješenja koje je bilo predmetom ocjene zakonitosti u upravnom sporu i detaljno obrazlaže razloge zbog kojih su žalbeni navodi tužitelja neosnovani. Predlaže ovom Sudu da odbije žalbe.
Žalbe nisu osnovane.
Ispitujući osporenu presudu i točku II. izreke rješenja, sukladno članku 73. stavku 1. i članku 67. stavku 3. Zakona o upravnim sporovima (“Narodne novine”, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje: ZUS), ovaj Sud nije našao da postoje razlozi zbog kojih tužitelji pobijaju presudu i točku II. izreke rješenja, niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.
Naime, ovaj Sud nalazi da se osporena presuda i točka II. izreke rješenja prvostupanjskog upravnog suda ne mogu ocijeniti nezakonitima niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. ZUS-a.
Članak 7. stavak 1. Zakona pomorskom dobru i morskim lukama (“Narodne novine”, broj: 158/03., 100/04., 141/06., 38/09., 123/11. i 56/16.) propisuje da se, za posebnu upotrebu ili gospodarsko korištenje dijela pomorskog dobra može, u zakonom propisanom postupku, fizičkim i pravnim osobama dati koncesija. Stavak 2. istog članka Zakona propisuje da za obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru koja ne isključuje niti ograničuje opću upotrebu pomorskog dobra, pravnim i fizičkim osobama se daje koncesijsko odobrenje.
Člankom 43. stavkom 3. ZoLK-a propisano je da ovlašteni službenik može tijekom inspekcijskog nadzora, kada okolnosti slučaja zahtijevaju hitno izvršenje, radi onemogućavanja daljnjeg protupravnog postupanja koje je u suprotnosti s odredbama zakona i drugih propisa kojima se uređuje pomorsko dobro i koncesija na pomorskom dobru te sigurnost plovidbe, donijeti usmeno rješenje kojim se subjektu nadzora naređuje zabrana upotreba ili gospodarskog korištenja pomorskog dobra, koja uvijek uključuje i zabranu obavljanja djelatnosti na pomorskom dobru, obustavu građenja i/ili izvođenja radova na pomorskom dobru te svaki drugi oblik upotrebe ili korištenja pomorskog dobra i njegovih pripadnosti, koja se izvršava na licu mjesta, pečaćenjem objekta nadzora ili postavljanjem službenog znaka, bez donošenja posebnog rješenja o izvršenju.
Članak 53. ZoLK-a propisuje dužnost ovlaštenog službenika da, prilikom obavljanja poslova propisanih Zakonom i drugim pomorskim i plovidbenim propisima, poštuje dostojanstvo, ugled i čast svake osobe na koju se radnja odnosi, vodeći računa o zaštiti Ustavom Republike Hrvatske i zakonom zajamčenih ljudskih prava i temeljnih sloboda, da poštuje odredbe propisa koji uređuju pravila ponašanja državnih službenika i etička načela na temelju kojih državni službenici postupaju prilikom obavljanja službene dužnosti, pri čemu primjena tih ovlasti mora biti razmjerna potrebi zbog kojih se poduzimaju, ne smije izazvati veće štetne posljedice od onih koje bi nastupile da ovlasti nisu primijenjene, a između više ovlasti ovlašteni službenik primjenjuje onu kojom se s najmanje štetnih posljedica i u najkraćem vremenu postiže njezin cilj. Kod provođenja službenih radnji prema pravnim osobama i drugim osobama koje obavljaju gospodarsku djelatnost, ovlašteni službenik je dužan voditi računa da u što manjoj mjeri remeti redovito poslovanje pravne ili druge osobe na koju se radnja odnosi.
Osporenim rješenjem tuženika, donesenim po službenoj dužnosti nakon izvršenog inspekcijskog nadzora od 7. svibnja 2019., zabranjena je tužitelju D. d.o.o. daljnja upotreba i gospodarsko korištenje pomorskog dobra bez koncesije i koncesijskog odobrenja za obavljanje ugostiteljske djelatnosti na čest. zgr. 330 k.o. V., u naravi zatvoreni ugostiteljski objekt u površini od 87 m2 i dijelu čest. zem. 2033 k.o. V., u naravi pripadajuća terasa ugostiteljskog objekta - Pizzeria kavana „B. V.“ u površini od 154 m2 na kojoj su postavljeni stolovi sa stolicama i suncobranima. Usmeno rješenje od 7. svibnja 2019., doneseno na temelju članka 43. ZoLK-a, izvršeno je dana 15. svibnja 2019., postavljanjem službenog znaka na zatvoreni ugostiteljski objekt i vanjski šank na terasi.
Tužitelj D. d.o.o., u tužbenim navodima koje ponavlja i u žalbi, ne osporava da za gospodarsko korištenje, odnosno obavljanje djelatnosti na predmetnim nekretninama nije u vrijeme inspekcijskog pregleda imao potrebna odobrenja propisana člankom 7. stavkom 1 . i 2. Zakona pomorskom dobru i morskim lukama, ali tvrdi da je osporeno rješenje doneseno u odnosu na pogrešnu pravnu osobu jer da je trebalo biti doneseno u odnosu na tužitelja H d.o.o., koji je predmetne zgode ugostiteljsku djelatnost obavljao na temelju izdanog koncesijskog odobrenja.
Prvostupanjski sud je pravilno otklonio taj prigovor jer iz zapisnika o inspekcijskom nadzoru od 7. svibnja 2019., proizlazi da je službenim osobama tijekom nadzora izdan fiskalizirani račun broj 299/POS5/1 na kojem je, kao naziv pravne osobe koja je izdala taj račun, navedeno ime tužitelja, D. d.o.o., što nesporno ukazuje da je imenovani tužitelj dana 7. svibnja 2019. obavljao ugostiteljsku djelatnost na pomorskom dobru bez valjane pravne osnove pa mu je, stoga, pravilno osporenim rješenjem tuženika zabranjena daljnja upotreba i gospodarsko korištenje predmetnog pomorskog dobra.
Na drugačije rješavanje ove upravne stvari nije od utjecaja činjenica što je tužitelju H. d.o.o. kasnije izdano koncesijsko odobrenje, obzirom da je izdano nakon inspekcijskog nadzora, u trenutku kojeg ni jedan od tužitelja nije imao pravo obavljati djelatnost na predmetnom pomorskom dobru, kako je pravilno i obrazloženo u prvostupanjskoj presudi. Neosnovan je i žalbeni prigovor da je stavljanjem službenog znaka tužitelj H d.o.o. onemogućen u korištenju dijela čest. zem. 2033 k.o. V., u naravi terasa s vanjskim šankom, jer je u dopisu od 5. srpnja 2019., dostavljenom uz odgovor na žalbe, tuženik obavijestio imenovanog tužitelja da se neće smatrati povredom službenog znaka ako s obavljanjem djelatnosti na toj čestici započne nakon što ishodi koncesijsko odobrenje za 2019., koje je tužitelj H d.o.o. i ishodio dana 10. lipnja 2019. godine (odobrenje KLASA: UP/I-342-01/19-01/80, URBROJ: 2156/01-01-19-3 od 10. lipnja 2019.).
U odnosu na čest. zgr. 330 k.o. V., u naravi zatvoreni ugostiteljski objekt, za koju nije izdana koncesija, koju činjenicu tužitelji ne osporavaju, zabrana povrede službenog znaka i dalje vrijedi.
Prema tome, suprotno žalbenim prigovorima tužitelja H d.o.o., usmeno rješenje od 7. svibnja 2019. doneseno je na temelju pravilne primjene članka 43. i 53. ZoLK-a.
Zbog činjenice da je u tijeku spora bilo ishođeno koncesijsko odobrenje, prvostupanjski sud je točkom II. izreke rješenja, poslovni broj: 1 UsI-860/19-8 od 4. srpnja 2019., odredio privremenu mjeru kojom je tuženiku naložio uklanjanje postavljenog službenog znaka, kako bi se tužitelju H d.o.o. omogućilo obavljanje ugostiteljske djelatnosti do okončanja ovog upravnog spora ili do drugačije odluke suda.
Međutim, obzirom da je tužitelj H d.o.o. ishodio koncesijsko odobrenje koje se odnosi samo na terasu, a ne na zatvoreni ugostiteljski objekt, ovaj Sud nalazi da je točkom II. izreke osporenog rješenja od 22. srpnja 2019., prvostupanjski sud pravilno ukinuo privremenu mjeru i tuženiku dozvolio ponovno postavljanje službenog znaka zabrane korištenja, koji se, imajući u vidu u sporu utvrđeno činjenično stanje, odnosi samo na ugostiteljski objekt na čest. zgr. 330 k.o. V..
Kako, dakle, tužitelji u žalbama ne iznose pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na donošenje drukčije odluke u ovoj upravnoj stvari, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbi.
S obzirom da je žalba tužitelja D. d.o.o. odbijena, to je, u skladu s odredbom članka 79. stavka 4. ZUS-a, valjalo odbiti njegov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.
Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. u vezi članka 67. stavka 3. i članka 79. stavka 6. ZUS-a, odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu, 27. veljače 2020.
Predsjednica vijeća
Evelina Čolović Tomić, v.r.