- 1 -

Broj: Jž-439/2018

  

 

 

 

R E P U B L I K A H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: Siniše Senjanovića kao predsjednika vijeća, te Branke Mašić i Renate Popović kao članica vijeća, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog V.S. i maloljetnog D. L. B., zbog prekršaja iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 41/77, 55/89, 5/90, 30/90, 47/90 i 29/94) i članka 51. stavka 5. i članka 216. stavka 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj 67/08, 48/10 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 74/11, 80/13, 158/13 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 92/14, 64/15, 108/17 i 70/19) , odlučujući o žalbi okrivljenog V. S. podnesenoj protiv presude Prekršajnog suda u Splitu od 10. siječnja 2018. broj: 50. Pp J-154/17 na sjednici vijeća održanoj 27. veljače 2020.,

 

 

r i j e š i o j e

 

           Prihvaća se žalba okrivljenog V. S. i ukida prvostupanjska presuda u odnosu na okrivljenog V. S., te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskom odlukom okrivljeni V. S. proglašen je krivim zbog prekršaja iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, činjenično opisanog u izreci navedene presude, za koje djelo mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 756,00 kuna u protuvrijednosti domaće valute u iznosu od 200 Dem-a.

 

Istom presudom, okrivljenik je, temeljem članka 138. i članka 139. Prekršajnog zakona, obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 200,00 kuna.

 

Nadalje, prema maloljetnom D. L. B. je primijenjena odgojna mjera – posebna obveza uključivanja u rad humanitarnih organizacija ili na poslovima komunalnog ili ekološkog značenja u trajanju od 40 sati u razdoblju od tri mjeseca.

 

Protiv te presude okrivljeni V. S. je pravodobno podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Navodi, u bitnom, da je samo postupao u cilju samoobrane, da se maloljetni vozač koji ga je udario ponašao krajnje drsko i nasilno, da se razjario kada je vidio da žalitelj s mukom izlazi iz vozila, te je nasrnuo i na njega nakon što je udarao kacigom po autu. Ističe da je branitelj s nizom oštećenja i bolesti, da je bio napadnut od mlađe i agresivne osobe, ali da niti u jednom trnu nije prekoračio granice nužne obrane, već se samo branio pri čemu mu je uspio oteti palicu kojom ga je pokušao izudarati, predlažući da se iz navedenih razloga žalba prihvati.

 

Žalba je osnovana.

 

Rješavajući predmet, uz ocjenu navoda žalbe, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je utvrdio, da prvostupanjski sud nije u potpunosti utvrdio činjenično stanje u odnosu na pitanje postoji li na strani žalitelja nužna obrana kao razlog isključenja protupravnosti, na što isti opravdano ukazuju svojom žalbom.

 

Rješavajući predmet, uz ocjenu navoda žalbe, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je utvrdio, da prvostupanjski sud nije u potpunosti utvrdio činjenično stanje u odnosu na pitanje postoji li na strani žalitelja nužna obrana kao razlog isključenja protupravnosti, na što isti opravdano ukazuju svojom žalbom.

 

Naime, žalitelju se stavlja na teret da je narušavao javni red i mir tukući se na javnom mjestu s maloljetnikom, a u činjeničnom opisu djela se navodi da je maloljetnik prvo galamio na žalitelja, potom bacio kacigu na njega koju je žalitelj blokirao rukama, a zatim ga pokušavao udariti rukama i nogama što žalitelj blokira rukama, da bi maloljetnik uzeo jednu granu i pokušao njome udariti žalitelja koji to blokira, uzima mu granu i odbacuje je navlačeći pritom maloljetniku jaknu preko glave, te na kraju kada ga je maloljetnik uspio udariti šakom u glavu da udara maloljetnika dlanom u predjelu glave. 

 

Imajući u vidu sve okolnosti događaja, ostalo je dvojbeno pitanje je li žalitelj postupao u nužnoj obrani.

 

Naime, tučnjava je fizičko razračunavanje osoba, a nije sudionik tučnjave onaj koji se brani. Pri ocjeni ostvarenja prava na nužnu obranu treba utvrditi je li počinitelj bio napadnut i je li taj napad bio protupravan i istodoban, a uzimajući u obzir načelo da nitko nije dužan trpjeti povrede svojih pravnih dobara (konkretno u ovom slučaju tjelesnog integriteta) pa je ovlašten silom odbiti napad na njih, odnosno praktično pravilo da napadnuti nije dužan trpjeti da ga tuku i da se nikada ne smije tražiti od njega da se spašava bijegom, jer bi se u tom slučaju nepravo stavljalo iznad prava i time negirao pravni poredak, te dopustila vladavina nasilja kojem se drugi moraju pokoravati.

 

Dakle, ukoliko se cijeni i analizira verzija dinamika, bilo je s obzirom na sve očite okolnosti (da je žalitelj napadnut verbalno, a potom i udarcima od strane maloljetnika, da je maloljetnik bio izrazito uporan u napadima nastavljajući napad uz pomoć grane i šakama…), nužno utvrditi je li on eventualno kao napadnuti ostvario obilježja prekršaja u nužnoj obrani.

 

 

 

 

Činjenica da je u događaju na kraju i žalitelj jednom udario maloljetnika dlanom po licu, nije dovoljna sama po sebi da bude ispunjeno zakonsko biće djela naročito drskog ponašanja na strani žalitelja, već je nužno sa sigurnošću isključiti postojanje nužne obrane kod okrivljenika, te utvrditi je li postupio u položaju napadnutog, pri kojoj ocjeni treba cijeniti jačinu napada, opasnost napadača i obrambena sredstva koja napadnutom stoje na raspolaganju, te završno ocijeniti je li došlo do prekoračenja nužne obrane. Također treba uzeti u obzir da se napadnuti ne mora ograničiti isključivo na defenzivnu obranu, na puko odbijanje ili pariranje udaraca, već ima pravo i na ofenzivnu obranu ako se drukčije ne može obraniti, pri čemu u konkretnom slučaju treba uzeti u obzir jačinu napada i odnos fizičke snage, te upornost i agresivnost napadača.

 

Imajući u vidu da prvostupanjski sud nije otklonio navedenu dvojbu, da u odnosu na žalitelja nije naveo valjane konkretne razloge i okolnosti zbog kojih bi nesporno proizlazilo da žalitelj nije imao namjeru braniti se, ovaj Sud nalazi da je pobijana presuda donesena preuranjeno, te da samim tim nije nedvojbeno dokazana njegova krivnja za prekršaj koji mu je stavljen na teret.

 

S obzirom na sve navedeno, valjalo je prihvatiti žalbu, ukinuti pobijanu presudu u odnosu na njega i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, koji će, cijeneći razloge ovog drugostupanjskog rješenja provesti novi postupak u kojem će ispitati okrivljenike, svjedoke, te provesti druge dokaze čije provođenje se ukaže potrebnim, a nakon toga ocjenom svih u postupku izvedenih dokaza i svih pravno relevantnih činjenica, donijeti novu, na zakonu osnovanu i valjano obrazloženu odluku u odnosu na okrivljenog V. S.

 

Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

 

 

 

U Zagrebu, 27. veljače 2020.

                                                             

 

      Zapisničar:                                                                            Predsjednik vijeća:

                                                                                                            

Robert Završki, v. r                                                                                Siniša Senjanović, v.r.

 

Rješenje se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu Splitu u 4 otpravka: za spis, žalitelja i tužitelja.