- 1 -

Broj: Jž-1161/2017

  

 

 

U   I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: Siniše Senjanovića kao predsjednika vijeća, te Branke Mašić i Renate Popović kao članica vijeća, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog D. M., zbog prekršaja iz članka 39. stavka 1. točke 4., članka 39.a stavka 1. točke 5. i članka 39. stavka 1. točke 1. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima („Narodne novine“, broj 117/03, 71/06, 43/09 i 34/11), te članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj: 41/77, 55/89, 5/90, 30/90, 47/90 i 29/94), odlučujući o žalbi okrivljenog D. M. podnesenoj po branitelju D. G., odvjetniku iz S., protiv presude Prekršajnog suda u Splitu od dana 24. ožujka 2017., broj: 32.Pp J-974/17, na sjednici vijeća održanoj 27. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

I.               Žalba okrivljenog D. M. djelomično se prihvaća, te se preinačuje pobijana presuda u odluci o uračunavanju lišenja slobode u izrečenu kaznu, na način da se u izrečenu ukupnu kaznu zatvora u trajanju od 105 (stotinupet) dana zatvora, na temelju članka 40. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18), uračunava vrijeme za koje je okrivljenik bio lišen slobode od 11. ožujka 2017. u 18,55, sati do 24. ožujka 2017. u 13,00 sati kao 14 (četrnaest) dana zatvora, tako da okrivljeniku preostaje za izdržati još 91 (devedesetjedan) dan zatvora.

 

II.    Preinačuje se pobijana presuda u odluci o zaštitnoj mjeri, tako da se ukida zaštitna mjera zabrane prisustvovanja svim utakmicama utakmicama HNK “Hajduk“ i nogometne reprezentacije Republike Hrvatske u trajanju od 18 mjeseci s obvezom boravka u policijskoj postaji.

 

III.              U ostalom pobijanom i nepreinačenom dijelu odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog D.M. i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

 

IV.              Na temelju članka 139. stavka 6. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18), okrivljenik se oslobađa obveze naknade paušalnog iznosa troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskom presudom okrivljenik je proglašen krivim i kažnjen zbog prekršaja iz članka 39. stavka 1. točke 4. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima činjenično opisanog u točki a) izreke prvostupanjske presude za koje djelo mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 25 dana, zbog prekršaja iz članka 39.a stavka 1. točke 5. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima činjenično opisanog u točki b) izreke za koje djelo mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 30 dana, zbog prekršaja iz članka 39. stavka 1. točke 1. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima činjenično opisanog u točki c) izreke za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 25 dana, te zbog djela iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira činjenično opisanog u točki d) izreke prvostupanjske presude za koji prekršaj mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 25 dana, nakon čega mu je temeljem članka 39. stavka 1. Prekršajnog zakona, izrečena ukupna kazna zatvora u trajanju od 105 dana. U izrečenu kaznu okrivljeniku je uračunato vrijeme za koje je bio lišen slobode po policiji i zadržan od strane suda do donošenja presude, pa mu je preostala kazna zatvora u trajanju od 92 dana.

 

Na temelju članka 32. stavka 1. podstavak 2. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera zabrane prisustvovanja svim utakmicama HNK “Hajduk“ i nogometne reprezentacije Republike Hrvatske u trajanju od 18 mjeseci s obvezom boravka u policijskoj postaji. 

 

Istom presudom okrivljenik je, temeljem članka 139. stavka 6. Prekršajnog zakona, oslobođen obveze plaćanja troškova prekršajnog postupka.

 

Protiv te presude okrivljenik je pravodobno putem branitelja podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga. Navodi u bitnom, da sud nije naveo razloge o odlučnim činjenicama koje bi eventualno opravdavale izricanje strože kazne, a razlozi koje je naveo su nejasni i proturječni. Žalitelj detaljno analizira pobijanu odluku i dio obrazloženja koji se odnosi na sankcije, ističući da i činjenice o kojima ovisi odluka o kazni moraju biti utvrđene s istim stupnjen izvjesnosti kao i činjenice o kojima ovisi odluka o krivnji, dok je sud ponudio tek stereotipne konstrukcije koje nemaju uporište u konkretnim i provjerljivim činjenicama, pa je tako dao apstraktnu konstrukciju da je prekršajem navodno nanesena sramota Gradu Splitu što je uobičajeno u dramatičnim novinskim naslovima ali nikako sudskoj presudi kojom se zaista drakonski oduzima sloboda jednoj mladoj i lakomislenoj osobi. U svjetlu navedenog sud je propustio obrazložiti na temelju čega je utvrdio da je u konkretnom slučaju nanijeta sramota Splitu, hrvatskoj i samom nogometnom klubu, kao što nije utvrđeno kakvu je on to štetu nanio po materijalnoj ili nematerijalnoj osnovi, niti je pozvao „oštećenika“ da se izjasni o tome je li pretrpio bilo kakvu štetu. Također, težina prekršaja uopće nije okolnost koju je trebalo cijeniti kao otegotnu jer je sastavni dio zakonskog obilježja prekršaja, te je nedopušteno da se navedenu okolnost vrednuje dvostruko, no sud je podlegao umjetno kreiranoj moralnoj panici i pritisku i odlučio protivno dosadašnjoj praksi kažnjavanja zanemarivši pritom načela razboritosti i objektivnosti i povrijedivši načelo razmjernosti na njegovu štetu. Pritom je izostala bilo kakva logika i smisao u rezoniranju, pojedinačne kazne su izrečene za tri djela gotovo u maksimumu, a za jedno djelo u maksimumu iako je sud utvrdio čak pet olakotnih okolnosti lišivši ga bilo kakvog utjecaja na visinu kazne, te je pitanje kakvu bi kaznu izrekao da nije iskreno priznao djelo i pokajao se. Presuda je također nerazumljiva  i proturječna i u odnosu na zaštitnu mjeru za koju sud nije dao nikakve zasebne, jasne i individualizirane razloge odredivši pritom i duljinu trajanju bliže zakonskom maksimumu i ne obrazloživši zbog čega je izrečena teža vrsta mjere, pri čemu očito nije uzeto u obzir da do sada nije kažnjavan i da nije nikada evidentiran kao osoba sklona protupravnom ponašanju. Time je također povrijeđeno načelo razmjernosti, a u tom dijelu izreka nerazumljiva i proturječna, s obzirom da sud izriče mjeru s obvezom boravka u policijskoj postaji, a nakon toga se poziva na odredbu članka 32.a stavka 1. podstavka 1. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima (ona s obvezom javljanja), iako se na njega primjenjuju odredbe iz članka 32.a stavka 3. citiranog Zakona (s boravkom u policijskoj postaji), čime je ostvaren žalbeni navod bitne povrede odredaba prekršajnog postupka jer nije jasno koja je vrsta zaštitne mjere konkretno izrečena. Nadalje, žalitelj ukazuje da je povrijeđen Zakon u odnosu na uračunavanje trajanja mjere opreza u vrijeme trajanja zaštitne mjere jer mjera opreza nije uračunata u zaštitnu mjeru, kao što su povrijeđene odredbe o uračunavanju oduzimanja slobode, jer je izrečenu kaznu valjalo umanjiti za 16 dana, a činjenica da mu je produljeno zadržavanje za daljnjih 15 dana ne znači da je prethodno rješenje stavljeno izvan snage, te uopće nije jasno koliko još dana ima za odslužiti, jer je već prilikom donošenja presude trebalo utvrditi sve što se treba uračunati u izrečenu kaznu i izračunati koliko je preostalo za izdržati, čime je također došlo do bitne povrede odredaba prekršajnog postupka. U trenutku kada mu je određeno zadržavanje od 15 dana, trebao mu je biti određen branitelj po službenoj dužnosti s obzirom na supsidijarnu primjenu Zakona o kaznenom postupku u ovom slučaju, čime je povrijeđeno i pravo obrane. Sud je povrijedio i odredbe materijalnog prava na njegovu štetu kada je radnje označio kao četiri prekršaja iako su bile ispunjene pretpostavke da se iste tretiraju kao produljeni prekršaj (ili barem neke od njih). Pretpostavlja da se ovdje radi o stjecaju no sud ne daje razloge o tome niti se poziva na odgovarajuće zakonske odredbe kojih se mora držati prilikom izricanja kazni za stjecaj, što sve čini odluku nepravilnom, s obzirom da ovdje nema govora o stjecaju već se radi o produljenom prekršaju. Žalitelj detaljno definira produljeni prekršaj ukazujući i na sudsku praksu koja prihvaća stajalište da je za produljeno djelo dovoljna produljena namjera, o čemu se radi u ovom slučaju, navodeći da je prekršaj protiv javnog reda i mira konzumirao u ostalim prekršajima. Sud pogrešno utvrđuje činjenično stanje jer je iz video snimke vidljivo da uopće ne trči za sucem, već se sudac sam udaljio s mjesta događaja, njega nitko od igrača nije smirivao niti sprječavao niti došao u fizički kontakt s njim, a on se sam udaljio s terena te se uz njega kretao časnik HNK „Hajduka“ za odnose s navijačima, pa je nejasno iz kojih dokaza je utvrđeno činjenično stanje imajući u vidu da nitko osim njega nije saslušan. Očito je da je sud samo prepisao prekršaje za koje je tužitelj podnio optužni prijedlog iako uopće nisu ispunjena obilježja djela iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira jer je nejasno na koji je to način on mogao vrijeđati građane ili narušavati njihov mir, a izreka je u suprotnosti s obrazloženjem iz kojeg proizlazi da je tjelesni integritet suca bio ugrožen. Kod njega nije postojala namjera da sakrije svoj identitet s obzirom da se dobrovoljno predao policiji, nije niti pokušao pobjeći i nije pružao nikakav otpor, pa u odnosu na to djelo nisu ispunjena sva zakonska obilježja. Sud je samoinicijativno izmijenio činjenični opis i prekoračio optužni prijedlog kada je izbacio sve one dijelove koji nisu dokazani, jer je u tom slučaju propustio riješiti cijeli predmet optužbe, pri čemu je intervenirao u činjenični opis djela a slijepo se držao pravne oznake, dakle mijenjao je ono što nije trebao i mogao, a ono što je mogao ostavio je istim. Presuda se temelji na nezakonitim dokazima jer ne sadrži podatke o tome tko je napravio DVD s fotografijama i snimkom, tko ih je snimio i temeljem kojih ovlasti, a ako se radi o video zapisu policije, da bi snimka bila zakonita nužno je da se radi o trajnom video nadzoru cijelog javnog okupljanja, da se odluka o snimanju javno priopći na pogodan način prije početka snimanja i da je odluku o snimanju donio načelnik policijske uprave, a kako pobijana presuda o tome nema nikakvih dokaza, navedena snimka je nezakonit dokaz, predlažući da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje, podredno da se preinači odluka o kazni i primjeni uvjetna osuda ili izrekne novčana kazna, kao i da se ukine ili smanji izrečena zaštitna mjera. .

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te je utvrdio da su pobijanom presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava iz članka 196. stavak 1. točke 6. Prekršajnog zakona.

 

 

Naime, odredba članka 40. Prekršajnog zakona propisuje je da će se vrijeme provedeno u uhićenju, zadržavanju i svako oduzimanje slobode u vezi s prekršajem uračunati u izrečenu novčanu kaznu na način da se svaki započeti dan uhićenja izjednačava s jednim danom zatvora, a izričaj „…svaki započeti dan…“ podrazumijeva kalendarski uračunavanje oduzimanja slobode u izrečenu kaznu. U konkretnom slučaju ovaj Sud je povodom žalbe, preinačio prvostupanjsku presudu, kako to proizlazi iz točke I. izreke, pravilno uračunavajući žalitelju u izrečenu kaznu vrijeme uhićenja i vrijeme za koje je bio zadržan po prekršajnom sudu prije donošenja presude (ukupno od 11. ožujka 2017. do 24. ožujka 2017. – dakle do donošenja prvostupanjske presude) kao 14 dana zatvora.

 

Nastavno, što se tiče žalbenih navoda koji se odnose na ostalo uračunavanje lišenja slobode, ističe se da sud nema mogućnost u presudi uračunati buduće lišenje slobode (produljenje zadržavanja koje je određeno nakon donošenja pobijane presude), pa je sud prvog stupnja pravilno odredio da će se produljenje zadržavanja naknadno uračunati u kaznu zatvora. U smislu odredbe članka 151. stavka 8. Prekršajnog zakona naknadno uračunavanje zadržavanja ili pritvora izvršit će sudac izvršenja koji će o tome odlučiti posebnim rješenjem, kao što se u postupku izvršenja također mogu ispraviti eventualno nepravilno izvršena uračunavanja lišenja slobode ili izvršiti uračunavanje primijenjenih mjera opreza ukoliko ih treba uračunati u zaštitne mjere koje po svojem sadržaju i svrsi odgovara zaštitnoj mjeri koja je odlukom o prekršaju izrečena okrivljeniku.

 

Također, ispitujući odluku o izrečenoj zaštitnoj mjeri, uz ocjenu navoda žalbe okrivljenika, ovaj Sud je utvrdio, da je zaštitnu mjeru mjera zabrane prisustvovanja svim utakmicama HNK “Hajduk“ i nogometne reprezentacije Republike Hrvatske u trajanju od 18 mjeseci s obvezom boravka u policijskoj postaji sud prvog stupnja izrekao na temelju članka 32. stavka 1. podstavak 2. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima. No, u dijelu koji se odnosi na obvezu postupanja u skladu s izrečenom zaštitnom mjerom, sud u izreci citira odredbe navedenog Zakona koje se odnose na zaštitnu mjeru s obvezom javljanja u policijsku postaju, dok je prvostupanjski sud izrekao zaštitnu mjeru s obvezom boravka u policijskoj postaji. Dakle, prvostupanjski je sud u  izreku trebao unijeti  odredbe članka 32.a Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima koje se odnose na boravak u policijskoj postaji (stavci 3. i 5. citiranog članka Zakona), umjesto stavaka 1. i 2. koje citira prvostupanjski sud a koje se odnose na zaštitnu mjeru s obvezom javljanja u policijsku postaju.

 

Stoga, uzimajući u obzir da je povrijeđen materijalni propis pri odluci o zaštitnoj mjeri i da je nejasno na koji način bi se mjera trebala izvršavati, a cijeneći pritom činjenicu da je od počinjenja prekršaja proteklo gotovo tri godine, ovaj Sud nalazi da će se u konkretnom slučaju svrha prekršajnih sankcija postići u cijelosti kaznom zatvora, pa je slijedom navedenog ukinuo izrečenu zaštitnu mjeru.

 

Što se tiče žalbenih navoda koji se odnose na proturječnosti u presudi, na nerazumljivost iste i na nedostatak razloga za odluku, kao i navoda koji se općenito odnose na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka ovaj Sud nalazi da nije došlo do bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. i stavka 2. Prekršajnog zakona na koje upire žalitelj. Ovaj Sud je utvrdio da pobijana odluka ima, sukladno članku 185. Prekršajnog zakona sav potreban sadržaj, a njeno obrazloženje sadrži obrazloženu ocjenu sadržaja navoda obrane okrivljenika, kao i provedenih dokaza. Ista se temelji na zakonitim dokazima, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, te u presudi ne postoji bitna proturječnost i nelogičnost između razloga presude i sadržaja optužnog prijedloga a prvostupanjski sud je jasno i nedvosmisleno obrazložio svoj zaključak o krivnji. Iz spisa je vidljivo da je okrivljenik upoznat s optužnim prijedlogom i da mu je omogućeno da angažira branitelja ukoliko želi i da iznese svoju obranu, pa je evidentno da je okrivljeniku bilo omogućeno da se brani i da sudjeluje u postupku, slijedom čega nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 2. Prekršajnog zakona, konkretno nije povrijeđeno pravo obrane koje bi bilo od utjecaja na pravilno i zakonito donošenje presude.

 

U odnosu na utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te su u obrazloženju prvostupanjske odluke navedeni zadovoljavajući razlozi na temelju kojih je žalitelj proglašen krivim.

 

 

Naime, okrivljenik je u svojoj obrani sadržajno priznao odlučne činjenice bitne za postojanje djela – navodeći da je preskočio dvostruku ogradu i ušao u natjecateljski prostor, da je prethodno prebacio kapuljaču tako da mu je gornji dio glave bio prekriven kao i donji dio lica što je napravio da ne bi bio prepoznat, da je dohvatio vatrogasnu štipaljku i s njome trčao za glavnim sucem čijim je suđenjem bio nezadovoljan, da je sudac ispred njega pobjegao s terena dok su ga igrači smirivali.

 

Prvostupanjski sud je upravo na temelju ocjene okrivljenikove obrane, imao dovoljno osnova za zaključak o njegovoj krivnji, jer je isti u svojoj obrani (zapisnik od 12. ožujka 2017.), sadržajno u cijelosti priznao odlučne činjenice koje čine biće djela prekršaja za koji je proglašen krivim. Okrivljenik je bez odgode ispitan u žurnom postupku na ročištu održanom 12. ožujka 2017., te je prije davanja obrane bio upozoren da ima pravo uzeti branitelja po svojem izboru, a prije ispitivanja su mu propisno upućena sva ostala upozorenja u smislu odredbi Prekršajnog zakona koja se odnose na ispitivanje okrivljenih. Isti je detaljno iznio svoju obranu, te je potpisao zapisnik bez primjedbi.

 

Iznesenu obranu sud je cijenio slobodnom ocjenom, sukladno članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju slobodne ocjene provedenih dokaza, sukladno članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona, za svoju odluku dao razloge, koji su po mišljenju ovog Suda, opravdani, logični i pravno utemeljeni.

 

Što se tiče dokaza pregledom materijala zabilježenog na DVD-u, radi se o fotografijama i optičkoj snimci – video zapisu koje je tužitelj priložio i predložio kao dokaz u postupku. Fotografije i snimke pregledane su na sudskom ročištu, te su potvrdile i potkrijepile okrivljenikovu obranu koji je bio nazočan njihovu pregledavanju i na njihov sadržaj nije imao primjedbi.

 

Uzimajući u obzir da se radilo o okrivljenikovu postupanju u javnosti, na nogometnoj utakmici koja je bila medijski popraćena (TV-prijenos), evidentno je da navedena tehnička snimka nikako nije nastala na nezakonit način, odnosno potajnim i neovlaštenim snimanjem okrivljenika, odnosno ne radi se o nevaljanom dokaznom sredstvu pribavljenom kršenjem zajamčenih prava (odredbi članka 16., 29. i 35. Ustava RH koje predviđaju da se slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje, a svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju, da dokazi pribavljeni na nezakonit način ne mogu se uporabiti u sudskom postupku i da se svakome jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti).

 

Dakle, bez obzira je li policija snimala događaj temeljem ovlasti koje ima u smislu odredbi Prekršajnog zakona, Zakona o policijskim poslovima i ovlastima i Zakona o policiji, ili se radi o snimci iz medija, nedvojbeno je da ovlašteni tužitelj nije do predmetnog dokaza došao potajnim i neovlaštenim snimanjem, prisluškivanjem ili povredom prava na privatnost građanina.

 

Nadalje, sud prvog stupnja je žalitelja proglasio krivim za ukupno četiri prekršaja, te pravilno utvrdio kazne zatvora za svako pojedino djelo, nakon čega mu je temeljem članka 39. stavka 1. Prekršajnog zakona, izrečena ukupna kazna zatvora. Prekršajni zakon u članku 39. stavku 1. točki 1. propisuje:

„ Ako počinitelj prekršaja s jednom ili više radnji počini više prekršaja za koje mu se istodobno sudi i sud se odlučio kazniti ga, sud će za svaki počinjeni prekršaj utvrditi kaznu prema zakonu a zatim će za sve te prekršaje izreći ukupnu kaznu, pri tome sud je dužan držati se ovih pravila:

1. ako je za svaki prekršaj utvrdio kaznu zatvora, izreći će ukupnu kaznu zatvora koja je jednaka zbroju pojedinačno utvrđenih kazni zatvora, time da ona ne može premašiti sto dvadeset dana.“

 

Stoga je evidentno iz izreke i obrazloženja pobijane odluke da je prvostupanjski sud žalitelja proglasio krivim i kaznio za počinjenje više djela prekršaja, te izrekao ukupnu kaznu jednaku zbroju pojedinačnih primjenom odredbe Prekršajnog zakona koja se odnosi na izricanje kazni u slučaju počinjenja više djela o kojima se odlučuje u istoj odluci (stjecaj).

 

 

U odnosu na žalbene navode da je trebalo primijeniti odredbe o produljenom djelu odnosno konzumaciji prekršaja, ističe se da prekršaj iz Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (opisan u točki d) izreke) nije moguće konzumirati u djelo iz sasvim drugog zakona (Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima), koji niti ne predviđa takav prekršaj, te je nejasno u koje prekršajno djelo iz Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima bi valjalo konzumirati prekršaj iz točke d) – nasrtanje prema sucu utakmice. Analizirajući događaj opisan pod točkom d), žaliteljevo ponašanje predstavlja naročito nepristojno ponašanje počinjeno na javnom mjestu - na športskoj priredbi (na kojoj bi se trebale promicati vrijednosti koje pridonose kvaliteti života građana a posebno mladeži), čime djelo u cijelosti ispunjava sva zakonska obilježja prekršaja iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

 

Također, suprotno žalbenim navodima, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno označio ponašanje okrivljenika protivno Zakonu o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima kao tri djela, a ne kao jedno – produljeno djelo prekršaja. Bez obzira na prostornu i vremensku povezanost, radi se o više različitih radnji (prikrivanje lica, ulazak u natjecateljski prostor, uzimanje sredstva pogodnog za nanošenje ozljeda) s različitim zakonskim opisom, te po mišljenju ovog Suda nije bilo mjesta primjene pravne konstrukcije jednog produljenog prekršajnog djela.

 

Slijedom navedenog, žalbeni navodi žalitelja da je uslijed navedenih propusta i uslijed pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava, su također neosnovani.

 

Prvostupanjski sud je za svoju odluku dao razloge koji su po mišljenju ovog Suda, opravdani, logični i pravno utemeljeni, te je izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji okrivljenika, pravilno pravno označivši njegova djela prekršaja.

 

Razmotrivši odluku o izrečenoj ukupnoj kazni zatvora, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud okrivljeniku za svaki počinjeni prekršaj izrekao odgovarajuću prekršajnopravnu sankciju, pravilno utvrdivši sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu na vrstu i mjeru kazne, te se u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, opravdano odlučio za strože kazne – kazne zatvora u navedenom trajanju.

 

Po ocjeni ovog Suda, uzimajući u obzir težinu i način počinjenja djela, cijeneći specifičnosti športskih natjecanja kao vrste javnih okupljanja, te posebno uzimajući u obzir da takvo ponašanje može izazvati pravu provalu nasilja jer je sugestibilnost pojedinca u velikoj grupi ogromna, a da je nedopustivo u socijalnom i civilizacijskom smislu iskoristiti športsko događanje za poticanje na čine mržnje i nasilja pa bilo to i zaodjenuto u ponašanje prema pripadnicima drugačije športske opcije ili nogometnim sucima, dakle za ciljeve koji su očito protivni svim onim vrijednostima koje bi šport trebao predstavljati, otklonjena je mogućnost da bi se svrha kažnjavanja mogla postići novčanom kaznom, niti su se stekli uvjeti za preinaku izrečene kazne zatvora na uvjetnu osudu, držeći da će se jedino kaznom zatvora postići svrha kažnjavanja, odnosno utjecati kako na počinitelje da ubuduće ne ponove takvo ponašanje, tako i na građane da poštuju pravni sustav.

 

Činjenica da sud prvog stupnja u obrazloženju kazne kao otegotne okolnosti navodi i sramotu i štetu nanesenu gradu i klubu, uznemirenje javnosti i negativan odjek događaja koji je bio dostupan široj javnosti putem medija, ne predstavlja činjenice koje je nužno dokazivati na način kako to navodi žalitelj. Ne radi se o nekakvim „nametnutim“ činjenicama koje ovise o pojedinačnom znanju ili subjektivnoj ocjeni suca, već se logički gledano doista radi o općepoznatim činjenicama da je uslijed široke dostupnosti informacijsko-komunikacijskih sredstava takav događaj polučio šire negativne posljedice, odnosno da je nesporno štetio ugledu i Grada i kluba.

 

Nadalje, žalbeni navod da je sud težinu prekršaja vrednovao na štetu okrivljenika dva puta (kao element prekršaja i kao okolnost relevantnu za kaznu) je netočan. Činjenični opis svakog od djela iz izreke presude sadrži činjenični supstrat nužan da bude ispunjeno zakonsko biće svakog od prekršaja, dok u obrazloženju kazni sud prvog stupnja daje razloge za težinu djela koji utječu na vrstu i mjeru sankcije, no i bez kojih razloga za težinu djela bi pojedino djelo egzistiralo, odnosno bio ispunjen njegov zakonski opis.

 

Vrednujući razmjere i objektivnu težinu djela u smislu cjelovite koncepcije svrhe kažnjavanja i analitičkog postupka pri sudskom odmjeravanju kazne, upravo ovako utvrđene kazne zatvora bliže gornjoj zakonskoj granici (za djela pod točkama a), c) i d) odnosno u donjoj granici (za djelo pod točkom b) su primjerene i dostatne težini i načinu počinjenja prekršaja, ličnosti okrivljenika i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja.

 

Naime, svako protupravno ponašanje je upereno protiv nekog društvenog interesa ili društvenog dobra, koje se pojavljuje kao objekt zaštite. Objekt zaštite u predmetnom slučaju je javni red i mir građana, kao i športsko natjecanje i drugi učesnici istog u svjetlu Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, čiji je legitimni cilj prevenirati, procesuirati i otkloniti društveno neprihvatljivo ponašanje pojedinca na športskim natjecanjima da bi se na taj način spriječilo pojedinca da ugrožava sigurnost i onemogućava druge gledatelje da mirno i neometano prate i navijaju na športskom natjecanju. Polazeći od utvrđene legitimnosti cilja miješanja države u pojedinačno pravo, kada je nedvojbeno utvrđeno da je određena osoba ugrožavala izrekom propisane vrijednosti kao što su poštivanje slobode i prava drugih ljudi, pravnog poretka, javnog morala i zdravlja, javni interesi i pravo drugih osoba da neometano i sigurno prisustvuju športskim natjecanjima preteži nad pojedinačnim interesom, pa je izrečena kazna razvidna legitimnom cilju - sprječavanju i kontroli problema nasilja i nešportskog ponašanja gledatelja na športskim događajima s obzirom da je šport često scena provala nasilja koja je društveni fenomen sa širokom posljedicama.

 

Po ocjeni ovog Suda izrečena ukupna kazna zatvora nije prestroga, primjerena je i dostatna svim okolnostima počinjenog prekršaja, ličnosti žalitelja i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, te će se takvom novčanom kaznom, imajući u vidu prirodu i težinu počinjenih djela prekršaja, ostvariti kako opća tako i specijalna svrha kažnjavanja iz članka 6. i članka 32. Prekršajnog zakona.

 

Na temelju članka 139. stavka 6. Prekršajnog zakona, žalitelj je oslobođen obveze naknade paušalnog iznosa troškova ovog žalbenog postupka, a cijeneći da je nezaposlen. 

 

Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

 

U Zagrebu, 27. veljače 2020.

 

      Zapisničar:                                                                                  Predsjednik vijeća:

                                                                                                            

Robert Završki, v. r.                                                                         Siniša Senjanović, v.r.

 

 

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.