1

 

 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Općinski sud u Virovitici,  po sutkinji  Željki Jurić, u pravnoj stvari tužitelja O. I. d.o.o., OIB: ..., S., zastupan po direktoru i z.z. S. T., a on po punomoćnici L. M.-P., odvjetnici iz Z., protiv prvotuženoga A. D., OIB: ..., ranije T., sada T., i drugotužene D. D., OIB: ..., T., oboje zastupani po punomoćnicima Z. o. u. T. V. & N. R. & T. C. C., odvjetnicima iz V., radi utvrđenja i podjele bračne stečevine, nakon zaključenja glavne rasprave 7. veljače 2020., u prisutnosti zamjenika punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženih, te objavljene presude 27. veljače 2020., objavio je i

                                                         

p r e s u d i o   j  e

 

              I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev koji glasi:

 

                            "I. Utvrđuje se da nekretnina uknjižena kod Općinskog suda u Virovitici, u z.k.ul.br. 2010., k.o. T., z.k.č.br. 97/3, koja u naravi predstavlja vrt u selu, ukupne površine 623 čhv-a, i nekretnina uknjižena kod Općinskog suda u Virovitici, u z.k.ul.br. 2010, k.o. T., z.k.č.br. 98/2, koja u naravi predstavlja kuću i dvor u selu, ukupne površine 55 čhv-a, odnosno  sveukupno  678 čhv-a, predstavlja bračnu stečevinu I. tuženika A. D. iz L.,  OIB: ... i D. D., iz L., OIB: ... (s prijavljenim prebivalištem na adresi T.).

 

                            II. Utvrđuje se da su I. tuženik A. D. iz L., OIB: ... i II. tužena D. D. iz L., OIB: ...(s prijavljenim prebivalištem na adresi T.), suvlasnici svaki u ½ dijela nekretnine kod Općinskog suda u Virovitici, u z.k. ul.br. 2010, k.o. T., z.k.č.br. 97/3, koja u naravi predstavlja vrt u selu, ukupne površine 623 čhv-a, i nekretnina uknjižena kod Općinskog suda u Virovitici, u z.k. ul. br. 2010, k.o. T., z.k.č.br. 98/2, koja u naravi predstavlja kuću i dvor u selu, ukupne površine 55 čhv-a, odnosno sveukupno 678 čhv-a, a što je II. tužena D. D. iz L., OIB: ...(s prijavljenim prebivalištem na adresi T.), dužna trpjeti i dozvoliti uknjižbu prava vlasništva I. tuženog A. D. iz L., OIB: ..., na ½ dijela (jedna polovina), u roku od 15 dana, od dana donošenja presude, jer će u protivnom tu dozvolu zamijeniti ova presuda.

 

                            III. Nalaže se I. tuženiku A. D. iz L., OIB: ... i II. tuženoj D. D. iz L., OIB:  ... (s prijavljenim prebivalištem na adresi T.) da tužitelju O. I. d.o.o., S. S., OIB: ..., solidarno naknade trošak ovog parničnog postupka, zajedno  sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama  koje teku od dana donošenja presude I. stupnja pa do konačne isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima  izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi  tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29.st. 2. i 8. ZOO, sve u roku od 15 dana."    

 

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženicima troškove ovog postupka u iznosu od 23.434,37 kuna, u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

Tužitelj je podnio tužbu radi utvrđenja i podjele bračne stečevine. U tužbi navodi da je temeljem pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi posl. br. Ovrv-38/13 izdanog od javnog bilježnika E. N. iz V., od 17. siječnja 2013. tužitelj ima tražbinu prema I. tuženom  u iznosu od 89.000,00 kuna, zajedno  sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos od 10. svibnja 2012., te sa svim troškovima ovršnog postupka; da je pokušavao naplatiti navedenu tražbinu u ovršnom postupku koji se vodi pred ovim sudom u predmetu posl. br. Ovr-278/13; da je iz dosadašnjeg tijeka postupka razvidno da I. tuženi izbjegava podmiriti svoje obveze koje ima prema tužitelju te odugovlači i onemogućuje provedbu ovrhe, koristeći činjenicu da dio imovine koju je stekao u braku s II. tuženom glasi formalno samo na II. tuženu, dok su ostale nekretnine  koje glase na I. tuženog preopterećene raznim  upisanim teretima u višestruko većim iznosima nego nekretnina koja glasi na I. tuženog stvarno vrijedi. Tužitelj tvrdi da kako je  I. tuženi A. D. u braku s II. tuženom D. D., nekretnine upisane u z.k. ul. br. 2010 k.o. T. i to kčbr. 97/3 vrt u selu sa 623 čhv i kčbr. 98/2 kuća i dvor u selu  sa 55 čhv, predstavljaju bračnu stečevinu I. i II. tuženika, a samo su formalno upisane na ime  II. tužene D. D. u 1/1 dijela, te da iste predstavljaju bračnu stečevinu I. i II. tuženih. Smatra da s osnove nenaplaćenog potraživanja prema I. tuženiku A. D. iz ovosudnog postupka posl. br. Ovr-278/13 ima opravdani pravni interes na podnošenje ove tužbe na utvrđenje, jer se ima pravo naplatiti sa svojim potraživanjima  na ½ dijela nekretnina koje na ime bračne stečevine  pripadaju I. tuženiku, a formalno glase na II. tuženu. Predlaže uvid u vjenčani list tuženih i  izvadak za zk.ul.br. 2010 k.o. T., priklop spisa Ovr-278/13, a na ročištu održanom 21. svibnja 2019.  uvid u spis Z-736/09 i Z-3993/11 (list 83).

 

U odgovoru na tužbu (list 56) tuženici osporavaju tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev, navodeći da nekretnine koje su predmet ovog postupka ne predstavljaju bračnu stečevinu tuženih, jer ih je tužena stekla iz svoje posebne imovine, te da bračnu stečevinu predstavlja samo ona imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, što nije slučaj u ovom predmetu. U dokaz svojih navoda predlažu saslušanje stranaka, po potrebi druge dokaze, a na ročištu održanom 21. svibnja 2019. predlažu saslušanje svjedoka S. R. (list 83).

             

              Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u vjenčani list (list 6), izvadak iz zemljišne knjige (list 7), rješenje o ovrsi javnog bilježnika E. N. iz V., posl. br. Ovrv-38/13 od 17.01.2013. (list 8-10), rješenje o ovrsi ovog suda posl. br. Ovr-278/13 od 18. ožujka 2013. (list 11-15), dokumentacije iz spisa Ovr-278/13 (list 16-21), povijesni zk. izvadak (list 30-32), ugovor o kupoprodaji nekretnina (list 86-89),  punomoć i rodni list prodavatelja (list 90-91), pravomoćno rješenje ovog suda posl. br. Ovr-74/11-34 od 31. listopada 2011. (list 92), u presliku spisa ovog suda posl. br. Ovr-278/13, ostalu dokumentaciju koja prileži spisu, saslušan je svjedok S. R. (list 130) te tuženici A. D. (list 133-135) i D. D. (list 135-136).

 

Svi dokazi ocijenjeni su temeljem odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13. i 89/14., dalje: ZPP).

 

Uvidom u spis ovog suda posl. br. Ovr- 278/2013 utvrđeno je da je rješenjem o ovrsi ovog suda posl. br. Ovr-278/2013-2 od 18. ožujka 2013. radi prisilnog ostvarivanja tražbine ovrhovoditelja O. I. d.o.o. određena ovrha na motornim vozilima ovršenika A. D.. Podneskom ovrhovoditelja od 20. veljače 2020. ovrhovoditelj predlaže promjenu sredstva i predmeta ovrhe.

 

              Uvidom u povijesni zk. izvadak za zk.ul. br. 2010 k.o. T. (list 30-32), utvrđeno je da je 17. veljače 2009. na temelju ugovora o kupoprodaji nekretnina od 5. veljače 2009. uknjiženo pravo vlasništva nekretnina pod A za korist D. D., a uvidom u ugovor o kupoprodaji nekretnina koji je zaključen između M. Š. i M. Š. kao prodavatelja i D. D. kao kupca (list 86-89, Z-736/09) utvrđeno je da je tužena D. D. predmetne nekretnine stekla navedenim pravnim poslom 5. veljače 2009. za iznos od 45.000,00 kuna.

 

Slijedom navedenog nije sporno da su tuženici A. D. i D. D. u braku koji je sklopljen 30. listopada 1993. (list 6), te da su  predmetne nekretnine iz z.k. ul. br. 2010 k.o. T. i to kčbr. 97/3, u naravi vrt u selu, ukupne površine 623 čhv i  kčbr. 98/2,  u naravi kuća i dvor u selu, ukupne površine 55 čhv, upisane kao vlasništvo tužene D. D. (list 7, 30-32), stečene kupoprodajom.

Dakle, u konkretnom slučaju radi se o stjecanju vlasništva nekretnine temeljem pravnog posla, za vrijeme  bračne zajednice tuženih.

Da bi se u postupku  utvrdila bračna stečevina bračnih drugova, nije potrebno da je brak između stranaka razveden (ŽS u Varaždinu, Gž-1064/07-2 od 13. veljače 2008.).

Sporno među strankama je da li predmetne nekretnine predstavljaju vlastitu imovinu tužene D. D..

 

Zakon o braku i porodičnim odnosima (Narodne novine br. 51/89 - pročišćeni tekst, dalje: ZBPO ) bio je na snazi do 1. srpnja 1999., a od 1. srpnja 1999. do 21. srpnja 2003. primjenjuje se Obiteljski zakon  (Narodne novine br.  162/98 i 116/03, dalje: ObZ/99).

Od 22. srpnja 2003. do 1. rujna 2014. na snazi je bio Obiteljski zakon (Narodne novine br. 116/03, 17/04,136/04, 107/07, 57/11, 61/11 i 25/13, dalje: ObZ/03).

Imajući u vidu vrijeme kupnje predmetnih nekretnina  u vlasništvu tužene D. D. (5. veljače 2009.), na sporni odnos  primjenjuju se odredbe  ObZ/03.

 

Odredba čl. 249. st. 1. kojom je propisano da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici imovine stečene u braku, primjenjuje se na imovinske odnose bračnih drugova nakon stupanja  na snagu tog Zakona  (22. srpnja 2003.), što znači da u odnosu na imovinu koja je stečene nakon 1. srpnja 1999. postoji zakonska pretpostavka o suvlasništvu na jednake dijelove.

Odredba čl. 247. ObZ /03 propisuje da bračni drugovi mogu imati bračnu stečevinu i vlastitu imovinu.

Odredbom čl. 248. ObZ /03 propisano je da je bračna stečevina  imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe  od te imovine, a prema odredbi čl. 249. st. 1. istog  Zakona bračni drugovi u jednakim su dijelovima suvlasnici bračne stečevine, ako nisu drukčije ugovorili.

Odredbom čl. 253. ObZ/03 propisano je da imovina koju bračni drug ima u trenutku sklapanja braka, ostaje njegova vlastita imovina. Vlastita imovina je i  imovina  koju je bračni drug stekao tijekom bračne zajednice na pravnom temelju različitom od navedenog u čl. 248. ovog zakona (nasljeđivanje, darovanje i sl.).

 

Svjedok S. R. (list 130) u svom iskazu tvrdi da je njegova  sada pok. majka, koja je preminula 2018. godine, prije više od deset godina, dakle 2008. ili 2009. godine, dala  tuženoj D. D. 5.000 ili 6.000 eura za kupnju kuće, da je od majke saznao da je D. tražila  novac kao pozajmicu za kupnju kuće  zbog nesuglasica u obitelji I-tuženika ali da je njegova majka odlučila nagraditi D. te  D. dati novce nepovratno, odnosno darovati ju na ime  dvorbe i za pomoć koju joj je D. kroz dugi niz godina pružala; da je iznos od 5.000 ili 6.000 eura njegova majka dala ne samo kao dar D. D. nego i kao dar kući i obitelji T. (roditeljima  II-tužene), koji su pomagali roditeljima svjedoka kao susjedima kada su se doselili 1992. godine iz Vojvodine u Z.; da D. D. od njegove majke nije uzimala nikakvu naknadu za pomoć koju joj je pružala  te da se radi  o daru a ne o zaradi.

Zaključno svjedok u svom iskazu ističe  da  je volja njegove pok. majke bila da D. te novce da i da ih ona ne mora vratiti, te da od drugih novaca tužena D. D. kuću nije mogla kupiti jer nigdje ne radi, a D. suprug ima OPG  koji je u blokadi zadnjih dvadesetak godina.

Iskaz ovog svjedoka sud je prihvatio kao uvjerljiv i okolnosan, a nije u protivnosti niti s drugim činjenicama utvrđenim u ovom postupku.

 

Prvotuženi A. D. (list 133-135) saslušan kao stranka  iskazuje da su predmetne nekretnine vlasništvo D. D.; da su kupljene iz darovanih sredstava koje je D. D. dala gđa. R.; da je D. od gđe. R. tražila da joj pozajmi novac radi kupnje nekretnine na selu zbog problema u zajedničkom domaćinstvu s roditeljima prvotuženika, ali  da je gđa. R. odlučila darovati D. D. oko 7.000,00  eura koliko se kretala cijena predmetne nekretnine; da je D. pomagala gđi. R. prije braka  tuženih te da su i roditelji tužene poznavali obitelj R. koja je doselila iz V. iz S. 90.-tih godina; da  je odnos između D. D. i gđe. R. bio prijateljski te da D. nije tražila naknadu za ono što je činila gđi. R.,  kojoj su pomagali i D. roditelji; da je obitelj R. kada su doselili u Z. bila jako imućna tako da je gđa. R. mogla D. dati navedeni iznos od oko 7.000,00  eura.

Tuženik A. D. ustvrđuje da  se ne radi o  bračnoj stečevini tuženih, budući da je tužena D. D. predmetnu kuću kupila svojim novcem, koji joj je darovala gđa. R..

 

Drugotužena D. D. (list 135-136) saslušana u svrhu dokaza, u svom stranačkom iskazu tvrdi da je predmetna nekretnina isključivo njena,  da je ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina  sklopljen 9. veljače 2009., da je ugovor zaključen između D. D. kao kupca i M. Š. kao prodavatelja, da je za predmetnu kuću plaćeno 45.000,00 kn, da je za kuću dobila novac od K. R. kojoj se požalila na situaciju u kući suprugovih roditelja, da je  obitelj R. doselila početkom 90.-tih  iz S., da su njezini roditelji  obitelji R. pomogli dok se oni nisu uklopili u sredinu u koju su došli, da su obitelji R. prije braka tuženih odlazili češće njezini roditelji a nakon udaje  odlazila  im je tužena, da je iz T. gdje živi, obitelji R. odlazila biciklom, autostopom ili busom i od supruga za to nije tražila novce, da od gđe. R. nikada nije primila naknadu za poslove koje je obavljala jer je to bila njezina  dobra volja i znak pažnje prema gđi. R. koja je prema njoj bila dobra i pomogla joj,  da  je s K. R. imala prekrasan odnos, da ju je K. R. uvijek savjetovala i mirila te joj je D. odlazila i kada joj nije trebalo pomagati i raditi, da je K. R. imala sina S. R. i dvije  kćeri koje  žive u Z.. Tvrdi da  je od K. R. primila iznos od 7.000,00  eura čemu nitko nije nazočio.

 

Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je predmetna nekretnina zapravo bračna stečevina tuženih na ravne dijelove, dok tuženici tvrde da je predmetna nekretnina isključivo vlasništvo II-tužene D. D. , jer ju  je II- tužena kupila za novac koji joj je darovala K. R. kao prijatelj njezinih roditelja i nje osobno. 

 

Tijekom postupka svjedok S. R. te tuženici saslušani u svrhu dokaza suglasno iskazuju da je K. R. darovala tuženoj D. D. novce za kupnju predmetnih nekretnina ( svjedok navodi da se radi o 5.000 ili 6.000 eura, a tuženici da se radi o 7.000 eura),  da su roditelji D. D. pomogli obitelji R. koja se doselila iz S. 90.-tih godina u novu sredinu, da je obitelj R. bila jako imućna  te da se K. R. za pažnju obitelji T. htjela odužiti drugotuženoj D. D. pa i njezinim roditeljima, darujući drugotuženoj iznos potreban za kupnju predmetne nekretnine,  jer je drugotužena  nakon udaje s obitelji živjela u kući roditelja prvotuženika, da je zbog nesuglasica u toj zajednici drugotužena D. D. htjela kupiti kuću  o čemu je razgovarala su K. R. i od koje je htjela pozajmiti  novac, te da joj je  K. R. odlučila novce za kupnju kuće darovati kao zahvalu ne samo D. D. nego i  obitelji T., roditeljima drugotužene tužene.

 

Na temelju izvedenih dokaza te tako utvrđenog činjeničnog stanja ovaj sud cijeni da je predmetne nekretnine drugotužena stekla darovanjem,  odnosno da je K. R. drugotuženoj darovala novac  kojim su predmetne nekretnine  kupljene. To proizlazi kako iz iskaza tuženih A. i D. D., tako i iz iskaza svjedoka S. R., sina sada pok. K. R.. Različito iskazivanje oko visine darovanih sredstava, ovaj sud cijeni kao posljedicu proteka vremena, a svjedok Stjepan Rajković saznanja o darovanim novcima, budući da je živio u Rijeci i tome nije nazočio, ima isključivo prema kazivanju svoje sada pok. majke K. R..

 

Tužitelj pak, osim navoda da je predmetna nekretnina upisana u zemljišnim knjigama kao vlasništvo tužene, nije priložio nikakve druge dokaze kojim bi osporio navode tuženih i svjedoka, da predmetna nekretnina predstavlja vlastitu imovinu drugotužene D. D. u smislu odredbe čl. 253. st. 2. ObZ/03.

 

Slijedom svega navedenog, predmetne nekretnine koje je kupila drugotužena D. D. novcem što joj ga je darovala  treća osoba- K. R.,  te se potom upisala u zemljišnim knjigama kao vlasnica istih, nisu bračna stečevina jer to, po ocjeni suda, nije imovina koja bi u smislu odredbe čl. 248. ObZ/03 predstavljala bračnu stečevinu tuženih. Naime, ovaj sud cijeni da u konkretnom slučaju tuženici kao bračni drugovi  predmetne nekretnine nisu stekli radom  u bračnoj zajednici i ista ne potječe iz te imovine. Stoga prvotuženik A. D. nije niti postao suvlasnik predmetnih nekretnina, jer se ne radi o imovini koja bi u smislu odredbe čl. 248. ObZ/03 predstavljala bračnu stečevinu tuženih. Naime, iako je imovina stečena tijekom  bračne zajednice tuženih, radi se o vlastitoj imovini drugotužene D. D., koju je D. D. stekla tijekom bračne zajednice na pravnom temelju različitom od navedenog u čl. 248. ObZ/03. Kako je utvrđeno da je drugotužena D. D. predmetne nekretnine kupila novcem darovanim od strane K. R., navedena imovina se smatra vlastitom imovinom drugotužene u smislu odredbe čl. 253. st. 2. ObZ/03.

 

Slijedom navedenog, na temelju izvedenih dokaza te tako utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud cijeni da se u konkretnom slučaju radi o vlastitoj imovini drugotužene D. D. (čl. 247. ObZ/03), te je stoga temeljem odredbe čl. 247. ObZ /03 a u svezi odredbe čl. 253. st. 2. istog  Zakona, tužbeni zahtjev odbio u cijelosti.

 

O troškovima postupka  sud je odlučio temeljem  odredbe  čl. 154. st. 1. i  čl. 155. a u svezi  čl. 164. ZPP-a.

Tuženicima su kao nužni priznati troškovi zastupanja po odvjetniku odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14-ispravak i 107/15, u nastavku :Tarifa), a u svezi utvrđene vrijednosti predmeta spora, imajući u vidu vrijednost boda (tbr. 50 Tarife) i odredbu tbr. 42 Tarife, i to za: sastav odgovora na tužbu (list 56) prema tbr. 8.  Tarife  2.500,00 kuna, zastupanje na ročištu 13. lipnja 2019. (list 84) prema tbr. 9. toč. 1. Tarife 2.500,00 kuna, ročište za objavu 5. srpnja 2019. (list 96) prema tbr.9. toč. 3. Tarife 1.250,00 kuna, sastav žalbe (list 102) prema tbr. 10. toč. 1. Tarife 3.175,00 kuna, zastupanje na ročištu 10. siječnja 2020. ( list 129) prema tbr. 9. toč. 1. Tarife 2.500,00 kuna, zastupanje na ročištu 7. veljače 2020. ( list 133) prema tbr. 9. toč. 1. Tarife 2.500,00 kuna, sveukupno 14.425,00 kn uvećano za 10 % sukladno tbr. 36. toč. 1.Tarife odnosno za iznos od 1.442,50 kuna.

Dakle, na ukupne troškove utvrđene u iznosu od 15.867,50 kuna obračunat je PDV po stopi od 25% što iznosi 3.966,87 kuna, te su ukupni troškovi tuženih utvrđeni u iznosu od 19.834,37 kuna.

Tuženicima je priznat i trošak izdataka sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 3.600,00 kuna.

Ukupni troškovi ovog postupka koji su priznati tuženicima utvrđeni su u iznosu od 23.434,37 kuna.

 

 

Punomoćnici tuženih nisu priznati troškovi sudske pristojbe na odgovor na tužbu jer tuženici niti nisu pozvani na platež iste i ista nije niti plaćena, zatim sastava podneska od 25. kolovoza 2017. (list 58) kojim se dostavlja punomoć za zastupanje tuženih, te sastava podneska od 9. siječnja 2020. (list 126) kojim tuženici traže odgodu ročišta, kao niti zastupanja na ročištu od 21. svibnja 2019. (list 83) kada je punomoćnica tuženih napustila sudnicu.

 

Slijedom navedenog presuđeno je kao u izreci ove presude.

 

Virovitica, 27. veljače 2020.     

 

Sutkinja:

 

Željka Jurić  

 

 

Pouka o pravnom lijeku:

            Stranci koja je pristupila na ročište radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

            Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

            Stranci koja nije pristupila na ročište radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

            Žalba se podnosi u pisanom obliku, u roku od 15 dana, putem ovog suda u 3 istovjetna primjerka.

            O žalbi odlučuje županijski sud.

 

Dostaviti:

1. L. M.-Pirš, odvjetnica iz Z.

2. Z. o. u. T. V. & N. R. & T. C. C., V.