1              Poslovni broj: Gž-2201/2019-5

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-2201/2019-5

 

 

U  I M E R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Arijana Bolanča, kao predsjednice vijeća, mr. sc. Dražana Penjaka, kao sudca izvjestitelja i Svjetlane Vidović, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja, Z. R. iz P., OIB ..., zastupan po punomoćnicima iz ZOU J. V. i P. V. P. iz Č., protiv tuženika A. B. d.d. Z., OIB ..., zastupanog po punomoćniku L. G., odvjetniku iz Odvjetničkog društva Š. i p. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj 3. P-183/18 od 11. ožujka 2019., dana 26. veljače 2020. presudio je

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj 3. P-183/18 od 11. ožujka 2019.

 

r i j e š i o j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana, te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P 183/18 od 4. rujna 2019.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetna odredba članka 8. stavak 2. ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 13. rujna 2007., te je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 1713,06 švicarskih franka (CHF), prema prodajnom tečaju na dan 29. srpnja 2013. Na ime troškova postupka sud je naložio tužitelju da isplati tuženiku iznos od 2.793,75 kuna s pripadajućim kamatama počev od 11. ožujka 2019. kao i iznos od 150,00 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 4. rujna 2009. Protiv presude Općinskog suda u Čakovcu žalbu su izjavili tužitelji i tuženi dok protiv rješenja Općinskog suda u Čakovcu žalbu je izjavio tužitelj.

 

Tužitelj pobija presudu u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu novčanog iznosa iz svih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se presuda preinači u pobijanom dijelu na način da se prihvati tužbeni zahtjev a podredno ukinuti predmet vrati na ponovno odlučivanje. Tužena pobija presudu u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev, te predlaže da se žalba prihvati na način da se preinači prvostupanjska odluka u dijelu pod točkom 1. i odbije tužbeni zahtjev.

 

Rješenjem prvostupanjskog suda od 4. rujna 2019. naloženo je tužitelju da na ime troškova postupka isplati 150,00 kuna, dok je prvostupanjskom presudom naloženo tužitelju da na ime troškova postupka isplati tuženiku iznos od 2.793,75 kuna.

 

U odgovoru na žalbu tuženik poriče žalbene navode tužitelja. Predlaže da žalba bude odbijena kao neosnovana.

 

Žalbe tužitelja i tuženika nisu osnovane.

 

Sporno između parničnih stranaka je li ništetna odredba članka 8. stavak2. ugovora o kreditu broj: 146-259/2007 sklopljenog 13. rujna 2007. između parničnih stranaka a temeljem toga je li tuženik u obvezi isplatiti tužitelju iznos od 1.713,06 CHF u kunskoj protuvrijednosti, na dan isplate s pripadajućim kamatama.

 

Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je ništetna odredba članka 8. stavak 2. ugovora o kreditu broj: 146-259/2007 od 13. rujna 2007. između tužitelja i tuženika, kojom odredbom je nametnuta obveza da primatelj kredita, ukoliko želi da izvrši prijevremenu otplatu kredita je u obvezi platiti 2% od ukupno ugovorene svote kredita.

 

Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je odredba članka 8. stavak 2. ugovora ništetna i kao takva ne proizvodi pravne učine od samoga početka. Između parničnih stranaka nije sporno da je tužitelj iskoristio mogućnost prijevremene otplate kredita i da je izvršio uplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.713,06 CHF u protuvrijednosti kuna.

 

U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03, 46/07, 79/07, dalje u tekstu: ZZP), koji je u odredbi članka 81. stavak 1. i 2. propisao kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

Smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovaca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

 

Stoga, ovaj sud smatra da je nedvojbeno iz stanja spisa utvrditi da stranke nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi iz članka 8. ugovora o kreditu, a kojom ugovornom odredbom je bilo propisano da u slučaju prijevremenog okončanja otplate kredita ili djelomično otplate kredita nakon prijevremene otplate kredita je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadama za uslugu tuženika.

 

Po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba je zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je zbog toga ova odredba ništetna u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP.

 

Tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz na okolnost da je zaista imao administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično, ili da je imao gubitak na ime rizika poslovanja vezanu uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope, te dakle ugovornom odredbom u biti tuženik je sebi ostavio slobodu u određivanju visine naknade, a prijevremenu otplatu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Ovo se sve naime ističe s obzirom da tuženik ispravno u žalbi ističe kako sama po sebi naknada za prijevremenu otplatu kredita nije ništetna, s tim se ovaj sud slaže, jer uostalom tako proizlazi iz direktive 2014/17 EU Parlamenta i Vijeća direktive 2008/48 EZ, direkive 93/13 EEC, kao i kasnijeg zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16).

 

Dakle, naknada za prijevremenu otplatu kredita sama po sebi ne mora biti ništetna, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo, te da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ne prouzrokuje neravnotežu između potrošača i trgovca.

 

Konkretno, s obzirom da je ovaj sud utvrdio da stanje spisa proizlazi kako se u spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, te kako je sporno ugovorna odredba propisala jednu nedorečenu formaciju po kojoj bi uprava banke bila ovlaštena sama donijeti ovu odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita, to je sporna ugovorna odredba nepoštena, sve ovo u uvažavajući i pravno shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015 i drugi od 13. prosinca 2016. ("Narodne novine" 123/16, odnosno prihvaćajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj: REVT-249/14 od 9. travnja 2015. i to upravo u onom dijelu u kojim se odbijene revizije, odnosno Ustavne tužbe banaka u dijelu kojim je utvrđeno da su pojedine banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojim je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banaka, u kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, što neosnovano osporava tužena.

 

Pravilno je sud prvog stupnja odbio zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.713,06 CHF u kunskoj protuvrijednosti za što je dao valjane razloge pri čemu valja naglasiti da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. srpnja 2018. a ugovor koji su parnične stranke zaključile je sklopljen 13. rujna 2007.. Osnov potraživanja tužitelja temelji se na tvrdnji da je odredba članka 8. stavak 2. ugovora ništetna. Ta ništetnost nije nastupila donošenjem presude jer ništetan ugovor odnosno dio ugovora, odnosno klauzula ne proizvodi pravne učine od samog početka a kako je tužitelj uplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita dana 9. svibnja 2013.što je razvidno iz potvrde koja se prilaže spisu (list 241. spisa), a tužbu je podnio 13. srpnja 2018, dakle nakon proteka roka od 5 godina, to je sud prvog stupnja pravilno ocijenio osnovanim prigovorom zastare i odbio tužbeni zahtjev. Priložena potvrda nedvojbeno ukazuje da se ne radi o otplati anuiteta kredita, niti otplati preostalog duga kredita već se radi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita što je sud pravilno ocijenio i zašto je dao valjane razloge koje neosnovano osporava tužitelj.

 

Odluka o troškovima postupka pravilno se temelji na odredbi članka 154. stav 2. ZPP, za što je sud prvog stupnja dao valjanje i uvjerljive razloge koje u cijelosti prihvaća kao pravilne i ovaj sud, poglavito smatrajući da je prilikom ocjene uspjeha svake stranke u sporu ocijenio kako osnov tako i visinu tužbenog zahtjeva. U odnosu na odluku na ime troškova vještačenja u iznosu o 150,00 kuna sud prvog stupnja u cijelosti prihvaća iznesene razloge suda prvog stupnja jer se radi o troškovima koji su bili nužni za vođenje postupka, pri čemu nije bitno tko je predložio izvođenje kojeg dokaza već je od odlučne važnosti bilo utvrditi jesu li ti troškovi bili nužni za vođenje postupka i tu činjenicu dovesti u svezu sa uspjehom svake stranke u postupku što je sud prvog stupnja pravilno ocijenio. Poradi iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP i članka 380. točka 2. ZPP.

 

U Splitu 26. veljače 2020.