Broj: Gž 808/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Verice Perić Aračić, kao predsjednice vijeća, Josite Begović, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, i Đorđa Benussi, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja tužiteljice R.K. iz M., OIB: … koju zastupa punomoćnik H.K., odvjetnik iz Dubrovnika, protiv tuženika Đ. D. iz M., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik iz D., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku br. P.525/12 od 7. studenog 2014. godine, u sjednici vijeća održanoj 20. siječnja 2016. godine

p r e s u d i o   j e

Žalba se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku br. P.525/12 od 7. studenog 2014. godine.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

" I. Utvrđuje se da je tužiteljica R. K., OIB: …vlasnica čest. zem. 826/4 zk.ul. 241 k.o. Š. pa je tuženik Đ.D., OIB: …. dužan trpjeti da tužiteljica na temelju ove presude uknjiži svoje pravo vlasništva čest. zem. 826/4 zk.ul. 241 k.o. Š. na svoje ime uz istovremeno brisanje prava vlasništva s imena tuženika Đ. D. pok. A..

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove ovog postupka u iznosu od 13.380,00 kuna u roku od 15 dana."

Ovu presudu žalbom pobija tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Žalba je dopuštena i pravovremena.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Predmet spora je vlasništvo i uknjižba nekretnine na kojoj je uknjižen tuženik.

Prvostupanjski je sud utvrdio:

-          da je 1966. godine izvršeno cijepanje čest.zem. 826/2 i 826/4, te je čest.zem. 826/2 u katastru upisana na A. D., a čest.zem. 826/4 (sporna) upisana na T.K.,

-          da su prijavnim listom iz 1966. godine određene granice sporne nekretnine,

-          da je 1997. godine kuća izgrađena na utuženoj nekretnini snimljena i upisana u katastarski operat, pri čemu se granice utužene nekretnine nisu mijenjale,

-          da su tužiteljica i njezin prednik (suprug) 1983. – 1985. godine započeli gradnju kuće na utuženoj nekretnini, da je gradnja dovršena prije Domovinskog rata, a u ratu teško oštećena, te su je potom obnovili,

-          da je suprug tužiteljice na preostalom dijelu sporne nekretnine napravio međe, formirao pet vrtova, razveo vodu, posadio voćke,

-          da je zgrada izgrađena na utuženoj nekretnini ozakonjena,

-          da je obitelj K., po dobivenoj obavijesti od Katastra da se očituju o tuženikovom upisu vlasništva, sazvala sastanak na koji su pozvali i tuženika, te dogovorili da tužitelj s njime riješi pitanje oko zemljišta budući je to zemljište što ga koristi tužitelj,

-          da tužiteljicu i supruga nitko nikad nije smetao u posjedovanju sporne nekretnine, pa tako ni prilikom gradnje,

pa je, pozivajući se na odredbe članka 388. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01,79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09- u daljnjem tekstu: ZV) kojom je propisano da se stjecanje, promjene, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka, te odredbu članka 24. stavak 1. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“  53/91), kojom je propisano da osoba koja može biti nosilac prava vlasništva, a koja izgradi zgradu ili drugu građevinu na zemljištu na koje drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva i na zemljište na kojem je izgrađen građevni objekt, a i na zemljište koje je neophodno za redovnu upotrebu toga građevinskog objekta, ako nije znala niti je mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se tome odmah usprotivio, zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

Žalbena tvrdnja kako prvostupanjski sud ne daje valjano obrazloženje tuženikovom prigovoru prekluzije s obzirom na odredbu članka 224. stavak 2. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01 i 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13 – u daljnjem tekstu: ZZK) kojom je propisana obveza izvanknjižnih nositelja stvarnih prava da do 1. siječnja 2007. godine pokrenu postupak za upis stvarnih prava, nije osnovana. Prvostupanjski je sud taj prigovor odbio navodeći da ovdje nije riječ o brisovnoj tužbi, za koji slučaj je propisan rok u kojem se tužba može podnijeti. Odredba na koju se žalitelj poziva ne propisuje da bi propust pokretanja postupka u navedenom roku doveo do gubitka prava, pa je stoga pravilan zaključak prvostupanjskog suda kojim je kao neosnovan odbijen tuženikov prigovor prekluzije.

Neosnovano žalitelj tvrdi da prvostupanjska presuda nema valjano obrazloženje, upravo suprotno ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud za svoja činjenična i pravna utvrđenja i zaključke dao jasne i dostatne razloge, pa nije počinjena bitna povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se ovim tvrdnjama ukazuje.

Žaliteljevo tumačenje mogućnosti saznanja o zemljišnoknjižnom stanju nije prihvatljivo, jer bi takvo tumačenje (mogućnost uvida u zemljišne knjige) oduzimalo svaku mogućnost stjecanja vlasništva dosjelošću, a takva mogućnost je i sada i prije bila zakonom propisana.

Gradnja bez građevinske dozvole nema nikakve uzročnoposljedične veze s pitanjem vlasništva zemljišta na kojem se takva gradnja vrši(la).

Protivno žalbenim navodima prvostupanjski je sud valjano utvrdio i obrazložio kako je utvrdio da je upravo tužiteljica aktivno legitimirana, jer je zajedno s prvotnim tužiteljem (suprugom), čija je jedina nasljednica, gradila i obnavljala kuću i okućnicu na spornoj nekretnini, a i prije gradnje njezin prednik bio je samostalni posjednik nekretnine, prema dogovoru u obitelji.

Dakle, prvostupanjski sud nije napravio niti jednu drugu bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koju ovaj sud pazi temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, a niti je počinio onu iz članka 8. u vezi članka 354. stavak 1. ZPP-a, na koju se žalbom ukazuje, pa dakle nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

Prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev prihvatio jer iz činjeničnog stanja proizlazi da je tužiteljičin pravni prednik u kvalificiranom posjedu još od 1966. godine, kada je predmetna nekretnina dobila svoj posebni (sadašnji) katastarski broj, pa je dosjelošću stečeno vlasništvo istekom 20-ogodišnjeg roka prema odredbi tada važećeg članka 28. stavak 4. ZOVO-a u vezi članka 388. stavak 2. ZV-a od strane tužiteljičina pravnog prednika, što je značilo i istodobni gubitak vlasništva od strane uknjiženog vlasnika.

Slijedom navedenog žalbu je kao neosnovanu valjalo odbiti i odlučiti kao u izreci temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

U Dubrovniku, 20. siječnja 2016. godine