Poslovni broj: P - 6167/2018

 

 

Republika Hrvatska

OPĆINSKI SUD U SPLITU                                                                           

Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

21 000 Split

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Općinski sud u Splitu po sutkinji Boni Gamulin Frleta, u pravnoj stvari tužitelja- protutuženika (u obrazloženju tužitelja) M. M., O. …, P., D. P., kojeg zastupa V. V., odvjetnica u S., protiv tuženih protutužitelja (u obrazloženju tuženika) 1. M. M., O. …, S., 2. M. M., O.: …, S., koje zastupa S. M. B., odvjetnica u S., radi predaje u posjed, te radi utvrđenja, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 13. siječnja 2020., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, 26. veljače 2020.

 

 

 

p r e s u d i o j e

 

1. Utvrđuje se da su tuženici - protutužitelji M. M., O. … i M. M. pok. V., O.: …, suvlasnici  svaki za ½ dijela nekretnine u naravi kuće u P. katastarske oznake d.5524/1 i zgr. 438/4 k.o. P., pa je dužan tužitelj – protutuženik izdati im ispravu podobnu za upis  prava vlasništva, a sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove odluke, u protivnom će takvu ispravu zamijeniti ova presuda temeljem kojeg su ovlašteni tuženici – protutužitelji zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva na navedenoj nekretnini za ½ dijela na svoje ime  uz istodobni izbris toga prava sa imena  tužitelja – protutuženika za cijelo.

 

2. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev:

 

                „ 1. Nalaže se tuženicima da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe predaju u posjed tužitelju slobodnu od osoba i stvari nekretninu - kuću u P. katastarske oznake d. 5524/1 i zgr. 438/4 k.o. P..

 

              2. Dužni su tuženici solidarno i u roku od 15 dana naknaditi tužitelju troškove ovog postupka sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate."

 

              III. Nalaže se tužitelju - protutuženiku da u roku od 15 dana naknadi tuženima - protutužiteljima parnični trošak u iznosu od 12.500,00 kuna ( dvanaest tisuća i petsto kuna ) zajedno s zateznim kamatama koje teku od presuđenja, dakle od 26. veljače  2020. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

Tužitelj u tužbi podnijetom ovom sudu 23. studenoga 2016. zatražio je predaju u posjed nekretnine – kuće u P. katastarske oznake d.5524/1 i zgr. 438/4 k.o. P., naveo je da je vlasnik iste, da predmetnu nekretninu u posjedu drže tuženici, da su isti upoznati s činjenicom da je ona vlasništvo tužitelja i da je tužitelj od istih zatražio predaju posjeda u pisanom obliku. Naveo je da je ovlašten  temeljem čl. 161. i 166. ZV-a zahtijevati od tuženih  kao osoba koje posjeduju njegovu nekretninu bez valjanog pravnog osnova da mu oni predaju svoj posjed te nekretnine, a da on mora dokazati svoje vlasništvo i da se ista nalazi u posjedu tuženih, pa je predložio donošenje presude  da mu se ista preda u posjed od strane tuženih.

 

Tuženici su u odgovoru na tužbu dana 16. ožujka 2017. naveli da se istoj protive u cijelosti, da tužitelj nije dostavio dokaz o tome da je vlasnik predmetne nekretnine, kuće u P., navedenih kat. oznaka. Isti da je dostavio potvrdu o kućnom broju zgrade, a koja je izdana u svrhu prijave i odjave prebivališta, boravišta i adresa osoba na temelju podataka  registra prostornih jedinica  isti da pokušava dokazati da je vlasnik nekretnine. Međutim, da iz navedene potvrde proizlazi da je tužitelj 17. 10. 2016. prijavio prebivalište na adresi kuće koja je predmet ovog spora, zgrade u P.. Naveli su da tužitelj neživi na predmetnoj adresi niti je živio ranije, da je imao prijavljeno prebivalište na adresi P., gdje još uvijek prebiva, a da je predmetnu promjenu prebivališta ishodio za potrebe ovog sudskog postupka. Naveli su da je neistinit navod  da predmetnu nekretninu drže u posjedu bez valjanog pravnog osnova, da je tužitelj svog pok. sinu V. M. i njegovoj obitelji, tuženicima pod 1. i 2. poklonio predmetnu nekretninu prije više od 17 godina, te im je isti predao ovu nekretninu u miran i zakonit posjed. Isti da su ušli u posjed nekretnine, te ju započeli uređivati tijekom 2000. godine. Od tada do danas isti da su u cijelosti izgradili, dogradili kuhinju, u cijelosti renovirali, priključili vodu i sve drugo što je potrebno za redovnu uporabu iste, da od tada žive u istoj nekretnini te da ih nitko nikada nije ometao u posjedu. Istakli su da su tuženici zajedno s pokojnim V. M. u posjedu iste od 2000. godine. Isti su u samostalnom posjedu, a koji je zakonit, istinit i pošten, te koji traje od 2000. godine do danas. Prema tome da je u cijelosti neosnovan zahtjev tužitelja da bi predmetnu nekretninu koristili bez pravnog osnova jer im je istu sam tužitelj predao u posjed. Naveli su da je tužitelj kod Općinskog suda u Imotskom pod br. R2-275/12 predao vlastoručnu oporuku u zatvorenoj omotnici u kojoj se nalazi i "darovnica" M. M. pok. P. zajedno s oporukom kojom tužitelj raspolaže imovinom na način da svom sinu V. M. "ostavlja KUĆU ĆEMER I VIŠNJE drugu KUĆU i viš DRUGE kuće kužinu i viš KUŽINE ŠUMU LJUTIVIŠ LUTI VELIKI PAROT šumu i VRTLE dražice, posle moje smrti", a koje u naravi predstavljaju upravo nekretnine  koje su tuženici stekli dosjelošću temeljem čl. 159. st. 1.,2. ZV-a. Stoga da tuženi odbijaju predati tužitelju stvari, jer imaju pravo koje ih ovlašćuje na posjedovanje predmetne nekretnine, a svoje pravo izvode iz zakonitog, istinitog i poštenog posjeda u koji ih je uveo upravo tužitelj prije 17 godina. Slijedom navedenog podnijeli su protutužbu kojom su zatražili donošenje presude  na utvrđenje da su suvlasnici svaki za ½ dijela nekretnine u naravi kuće u P. katastarske oznake d.5524/1 i zgr. 438/4 k.o. P..

 

Tužitelj na ročištu od 13. prosinca 2017. godine u odnosu na navode protutužbe istakao je da je netočan navod kako je tužitelj poklonio odnosno dao predmetnu nekretninu predniku tuženika, da se navodi da je isti predniku tuženika  ugovorom o darovanju u usmenoj formi darovao predmetnu nekretninu, dok člankom  482. ZOO-a je propisana pisana forma za darovanje pa sve da je darovanje bilo da bi takav ugovor bio ništav, da nije bilo ni darovanja ni prave predaje stvari. Istakao je da tuženici nisu kvalificirani posjednici jer spadaju u krug osoba iz čl. 12. ZV-a, te je predložio odbiti protutužbeni zahtjev kao neosnovan jer da nisu ispunjeni uvjeti niti za redovnu niti izvanrednu dosjelost.

 

Povodom protutužbe formiran je poseban spis broja P-4139/17 koji je pripojen predmetu broj P-6167/18 raspravnim rješenjem od 13. prosinca 2017. radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja.

 

U postupku su izvedeni dokazi uvidom u cjelokupnu dokumentaciju iz spisa, i to: potvrdu o kućnom broju zgrade  RH DGU, P. za katastar S., I. za katastar nekretnina I., klasa: 015-08/16-08/281, U.: 541-26-02-05/9/16-2 od 17. 10. 2016. godine (list 3 spisa), analitičku karticu  V. I.k. d.o.o. partnera 92072501 M. V. za razdoblje od 1. 01 2016. do 31. 12. 2016., te za razdoblje od 1. 01. 2017. do 31. 12. 2017. (list 15-16 spisa), karticu vodomjera V. I.k. d.o.o. korisnika M. V. od 13. 02. 2017. godine (lista 17 spisa), izjavu  M. M. pok. P. od 20. 08. 2008. g. (list 18 spisa), zapisnik javnog bilježnika I. B. u predmetu O-5115/15 od 1. srpnja 2015. (list 19,20 spisa), darovnica M. M. ovjerena kod javnog bilježnika P. U. br. O.-6361/12 od 16. 08. 2012. (list 22 spisa), darovnica M. M. pok. P. ovjerena kod javnog bilježnika P. U. br. O.-6363/12 od 16. 08. 2012. (list 23 spisa), oporuka M. M. pok. P. od 20. 08. 2012. koja počinje s "sinu V. ostavljam" a završava s "da se pridržavate toga" (list 24 i 25 spisa), uvidom u J. registar osoba MUP-a RH za M. M., saslušanjem tužitelja M. M. (list 39-42 spisa), saslušanjem tužene pod 1. M. M. (list 41, 42 spisa), tuženika pod. 2. M. M. pok. V. (list 42 spisa), saslušanjem svjedoka A. M.,  M. M., A. G., A. Ž. svi sa zapisnika od 11. rujna 2019., A. M., M., Z. M., I. V., svi s zapisnika od 9. prosinca 2019.

 

Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.

 

Tužbeni zahtjev je neosnovan, protutužbeni zahtjev je osnovan.

 

Uvidom u potvrdu o kućnom broju zgrade RH DGU, PU za katastar S., I. za katastar nekretnina I., klasa: 015-08/16-08/281, U.: 541-26-02-05/9/16-2 od 17. 10. 2016. godine razvidno je  da je za zgradu izgrađenu na lokaciji P. k.o. P., kat. čest. d. 5524/1, čest. zgr. 438/4 određen kućni broj, a da se potvrda izdaje po zahtjevu stranke M. M. P., I..

 

Čitanjem analitičke kartice  V. I. k. d.o.o. partnera 92072501 M. V. za razdoblje od 1. 01 2016. do 31. 12. 2016., te za razdoblje od 1. 01. 2017. do 31. 12. 2017., karticu vodomjera V. I.k. d.o.o. korisnika M. V. od 13. 02. 2017. godine, utvrđeno je da je V. M. bio "partner" korisnik, obveznik V. I.k. za potrošnju vode u domaćinstvu P. D., za navedena razdoblja.

 

Iz izjave  M. M. pok. P. od 20. 08. 2008. g. razvidno je  da isti izjavljuje da svoje strujno mjerilo E.-365125 u D. P. daruje svom sinu V. M. bez ikakve naknade, tako da će isti ubuduće plaćati potrošnju, održavanje mjerila i drugo, a što je ovjereno istog dana kod javnog bilježnika u I..

 

Čitanjem zapisnika javnog bilježnika I. B. u predmetu O-5115/15 od 1. srpnja 2015. razvidno je da u ostavinskom postupku iza pok. V. M. sina M. umrlog 3. svibnja 2015. njegovim nasljednikom na temelju zakona, te na temelju ustupa M. M. u korist njegove majke M. M. proglašava se supruga M. M. za cijelo, dok da ostavinsku masu sačinjavaju pokretnine.

 

P. darovnice M. M. ovjerena kod javnog bilježnika P. U. br. O.-6361/12 od 16. 08. 2012. utvrđeno je da istom darovnicom M. M. svom sinu V. M. daruje "stara kuća ćemer i vrtle dražiće kužinu i ljut sa velikim portom" poslije njegove smrti s tim da se on može služiti dok je živ, da je broj stare kuće, čestice 438/4, 438/3.

 

Uvidom u JR osoba MUP-a RH za tužitelja M. M. razvidno je da isti ima prijavljeno prebivalište u mjestu P., općina P., (ranije: D. P.,) od 07. veljače 1985.

 

U postupku su ispitane parnične stranke, te mnogobrojni svjedoci.

 

Tužitelj M. M. saslušan pred ovim sudom kazao je u odnosu na predmetnu nekretninu da ju je njemu otac ostavio. On da svome sinu nije ništa darovao. Sin da je živio sa njim u S. 26 godina zajedno sa tuženicima. Nakon godine ili dvije pošto se oženio da ga je pitao da bi on nešto uredio u kući u P. i da bi mogao tamo ići preko vikenda, a da mu je on to odobrio. Naveo je da se radi o jednoj kući prizemlje i prvi kat, staroj kamenoj kući tlocrta 3,70 x 5m. U prizemlju da je konoba, a na katu da su dvije sobe, jedna mala i velika. Uz kuću da je kuhinja i čatrnja (gustirna). Njegov sin da je uređivao tu kuću na način da je u konobi napravio dnevni boravak i sa strane je okopavao zemlju, napravio WC i kuhinju. Radio je to prije 10 ili 15 godina. On da je radio u N. pa nije često dolazio. Njegov sin da je to radio od svojih novaca. On da je mislio tu kuću njemu darovati odnosno prepustiti mu je, ali kad on umre. On da ima troje sinova i nikome još ništa nije darovao niti ostavio. Kako se njegov sin objesio 3. svibnja 2015., on više nema i ne može mu tu nekretninu darovati. Dok je bio sin živ on da je dolazio u tu kuću. Inače nema ključ od te kuće već ga imaju tuženici. Što se tiče radova koji je sin izvodio može reći da je stavio jednu deku između podruma i kata, napravio je unutarnje okrugle stepenice, te zazidao jedna vrata, ožbukao iznutra, ispred konobe je nalio betonsku deku za verandu. Moguće da su ti radovi bili prije pet ili šest godina, a koliko su trajali nije mu poznato. On da nije ništa pomagao financijski niti radom, njegov sin je to radio kao za sebe. Da li mu je žena pomagala, ne zna, on nije baš često dolazio, ona se tamo vrtjela pa mu nije poznato da li je to radila. On da je sinu dao ključ od te kuće. Kazao je da je ovu kuću i zemlju koja je predmet ovog postupka imao namjeru ostaviti sinu V. kako je navedeno u oporuci. Međutim, kako se dogodilo što se dogodilo on da je tu oporuku promijenio odnosno poništio, da se radilo o oporuci koja prileži spisu. U odnosu  na darovnicu na listu spisa 22 i 23 kazao je da je on to potpisao, ali sve darovanje da je poslije njegove smrti. Te darovnice da je on kasnije poništio, povukao. Naveo je da je predmetno zemljište i kuću sinu dao da koristi, na korištenje. Nije mu ništa potpisivao niti mu je govorio da mu za to treba što plaćati. Nisu razgovarali o tome da može ulagati u kuću. On se nije protivio tome da pok. V. ulaže u kuću. Njegov sin je povremeno sa obitelji dolazio tamo. Njega su svo troje sinova nagovorili da udare pečat kod javnog bilježnika jer da će se tamo spomenuti dokumenti čuvati. Nema nikakve mogućnosti da ono što sam dao na korištenje V. i što je bilo njemu namijenjeno dobije unuk M.. Kazao je kada mi donese dokaz da je moj unuk da će tada drugačije razmišljati. Kazao je da je točno da je kod javnog bilježnika bio sa svojim sinovima i to sa sva tri sina i svi su bili suglasni s onim što je on napisao i znali su sadržaj toga. Njegova adresa prebivališta je D. P.. Tamo da živi otkada se rodio. Istakao je da on ne živi u predmetnoj nekretnini već ima svoju kuću. Kazao je da je predmetnu nekretninu naslijedio  od pok. oca on i njegov brat V. i oni su  se podijelili, te je njega u diobi pripala predmetna nekretnina.

 

Tužena pod 1 M. M. saslušana pred ovim sudom kazala je da su se ona i pok. muž oženili 1991. Njen muž je uz suglasnost druga dva brata i svog oca dobio predmetne nekretnine dogovorom i tužitelj je dao ključ vezano za predmetnu nekretninu da bi oni ulagali u nju. Ona da je smatrala da je tužitelj te nekretnine njima darovao. U principu da se radi o jednoj kamenoj kući koja je bila konoba i na katu dvije sobe i oni smo ukopali kraj te konobe kupatilo i nišu. U nastavku te kuće su napravili kuhinju, odnosno gusterna je bila. Također je u produžetku čemer, kamena konoba i još je jedna prostorija sa čatrnjom. U svakom slučaju oni su dobili odobrenje odnosno suglasnost braće pok. muža  i tužitelja da se tu obave radovi i to je bilo još 1999. godine kada su krenuli s radovima. Ona i muž da su zajedno uređivali i tamo su uselili 2001. kada su sve renovirali. Ta kuća im je služila kao vikendica. Nitko se nije bunio kada su je uređivali. Ona i sin imaju ključ od te kuće od početka kada su ona i muž počeli uređivati. 2012. njen muž sa svojom braćom je otišao zajedno sa ocem u Imotski i svekar je napisao da daruje nekretnine kako je navedeno u tim darovnicama. To je njoj muž pokazao. Njoj je muž pokazao i dvije darovnice koje prileže listu spisa 22-23 kao i oporuku na listu spisa 24-25. Kazala je da je kuća imala priključak za struju od ranije i on je glasio na tužitelja. Ne može se sa sigurnošću izjasniti negdje 2002. ili 2003. tužitelj je na pok. supruga u E. dao suglasnost odnosno darovao je taj priključak njenom mužu i on je kasnije plaćao struju. Voda je u kući priključena 2012. na ime njenog pok. muža. Obiteljske proslave primjerice krizmu sina su proslavili u kući na selu kao i V. 40. rođendan neke i nove godine bio je i tužitelj s njima. Dva puta mjesečno da su sigurno znali dolaziti u tu kuću, ponekad i češće, te preko ljeta, odnosno godišnjih odmora i B. i U. blagdana. Navela je da je tužitelj kazao da ovu kuću odnosno predmetne nekretnine daruje sinu V. i njegovoj obitelji. Ona da je smatrala da su te nekretnine zajedničke, V., njene i sinovljeve. Navela je da predmetne nekretnine nije prijavila kao ostavinsku masu iza pok. muža. Nije smatrala da to može prijaviti. Misli da im je odvjetnik ili bilježnik rekao da se prijavljuju nekretnine i pokretnine, a kako nekretnine nisu glasile na muževo ime, smatrala je da ih se ne može prijaviti. Nije joj jasno što znači izvanknjižno vlasništvo. U odnosu na radove koje su ona i suprug izvršili na kući kazala je  da su praktički renovirali cijelu kuću. Ostao je samo kostur kuće kada se postavljala betonska deka. U prizemlju su napravili boravak, a na katu dvije sobe. Kako je čatrnja pukla ponovno su je morali raditi. U kuhinji su također trebali gletati. Izvana su fugirali kuću, promijenili sva vrata i prozore. Počeli su raditi 2011. verandu koja nije dovršena, jer se sve zakompliciralo. Nitko ih nije ometao u izvođenju radova niti im to branio. Radove su izvodili ona i suprug njihovim financijskim sredstvima. Tužitelj nema ključ te kuće. Ona i sin redovito dolaze u tu kuću i danas. Navela je da je njen muž prije nego što se oženio živio u obitelji tužitelja te prije braka već radio u S. u P. i živio je u …, a vikendom bi išao na selo. Kada se udala živjela je sa V. i poslije sa sinom u ,,,, sve do 2016. kada ih je tužitelj "izbacio iz stana", odnosno po dopisu pun. tužitelja je izašla sa sinom iz stana.

 

Tuženik pod 2 M. M. pok. V. saslušan pred ovim sudom kazao je da se u cijelosti pridružuje iskazu tužene pod 1, te nadodao da on redovno dolazi na predmetnu nekretninu, ključeve imaju on i majka. Kako je radio u I. prošle godine čak da je tamo i stanovao.

 

Predmet spora čini zahtjev tužitelja za predaju u posjed nekretnine kuće u P. katastarske oznake d.5524/1 i zgr. 438/4 k.o. P., odnosno zahtjev tuženika na utvrđenje da su isti suvlasnici navedene nekretnine odnosno vlasnici svaki za ½ dijela iste, a koju da su stekli dosjelošću.

 

              Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, savjesne ocjene svih dokaza zajedno i svakog dokaza posebno, ovaj sud tužbeni zahtjev smatra neosnovanim, a protutužbeni zahtjev osnovanim.

 

Tužitelj svoj zahtjev temelji na odredbi čl.161.st.1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("NN" 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12., 152/14., dalje: ZV) koja propisuje da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari. Tuženici se pozivaju, na odredbe čl.163.st.1. i 159.st.2. ZV-a tj. na to da su stekli pravo vlasništva dosjedanjem samostalnog, neprekidnoga, zakonitog, istinitog i poštenog posjeda na nekretnini protekom roka od 10 godina.

 

Odredbom članka 162. stavak 1. ZV-a propisano je da vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtjeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.

 

Tužitelj kao dokaz svog vlasništva na predmetnoj nekretnini u naravi kući u P. katastarske oznake d.5524/1 i zgr. 438/4 k.o. P. predaje potvrdu K. o kućnom broju zgrade, a što nije dokaz vlasništva nekretnine već samo potvrda da je zgrada na određenoj lokaciji dobila određeni kućni broj. Prethodni postupak je zaključen raspravnim rješenjem od 6. veljače 2018., tužitelj nakon zaključenja prethodnog postupka na ročištu od 8. svibnja 2018. godine predaje za spis  rješenje o nasljeđivanju O-151/79 iza pok. M. P. pok. M. od 22. 02. 1980., te diobu između tužitelja i njegovog brata M. V. pok. P., kao i "dilbenica br. 1 u korist M. M. P. s popisom nekretnina u korist istog. Temeljem čl. 299. Zakona o parničnom postupku ("BB" broj 26/91., 34/91., 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 57/11., 25/13. i 89/14. – dalje ZPP-a) propisano je da su stranke dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica, te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke. Stranke da mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka. Nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. ovoga članka sud neće uzeti u obzir. Slijedom navedenog navedene dokaze o vlasništvu predmetne nekretnine dostavljene nakon zaključenja predhodnog postupka sud nije uzeo u obzir.

 

Tužitelj je u svom iskazu naveo da je predmetnu nekretninu naslijedio od oca pok. P. M., zajedno s bratom V. M., da su se on i brat podijelili pa da je njega u diobi pripala predmetna nekretnina, ovaj navod tužitelja o vlasništvu predmetne nekretnine potvrđuje i svjedok A. M., susjed, koji navodi da je predmetna nekretnina bila u vlasnosti P. M. oca tužitelja, sami tuženi ne osporavaju da bi predmetna nekretnina prije nego što su je stekli bila u vlasnosti tužitelja, a isto proizlazi i iz iskaza svih ispitanih svjedoka.

 

Slijedom navedenog, a s obzirom na izvedene dokaze da je tužitelj nasljeđivanjem i diobom bio vlasnikom predmetne nekretnine, te da tuženici drže u posjedu navedenu nekretninu, a što je kao nesporno utvrđeno, a sukladno citiranoj odredbi čl. 161. st. 1. ZV-a , tužbeni zahtjev bi za sada bio osnovan, ali potrebno je utvrditi je li osnovan protutužbeni zahtjev odnosno jesu li tuženi dosjelošću stekli vlasništvo predmetne nekretnine, odnosno je li imaju temeljem istog pravo na posjed ove nekretnine, pa o osnovanosti protutužbe ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva.

 

Dosjelost je originarni način stjecanja vlasništva na temelju zakona što znači da onaj kojemu se glede neke stvari ispune (zakonom određene) pretpostavke stječe samim tim pravo vlasništva na stvari u trenutku ispunjenja tih pretpostavki.

 

Prema čl. 388. st. 1. ZV-a stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava od stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju se prema njegovim odredbama, ako prijelaznim i završnim odredbama ili posebnim zakonom nije drukčije određeno, a koji Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima je stupio na snagu 1. siječnja 1997., pa se isti primjenjuje u ovoj pravnoj stvari.

 

Uzimajući u obzir činjenične navode iz protutužbe kojima tuženi zahtjev temelje na poštenom, istinitom, zakonitom i samostalnom posjedu predmetne nekretnine od 2000. godine, a koji da su stekli tako što je tužitelj tuženima i pok. sinu V. M., predniku tuženih, istu poklonio, odnosno kako su naveli podneskom od 6. veljače 2017. usmenim raspolaganjem u obitelji, pred ostalim članovima obitelji, ustupio, odnosno predao predmetnu nekretninu, pa je tuženima primjenom čl. 159. st. 2. ZV-a potrebno neprekidno trajanje zakonitog, istinitog i poštenog posjeda od 10 godina.

 

              Člankom 159. st. 1. ZV-a propisano je da s dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. U stavku 2. istog članka određeno je da samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja, dok je u st. 3. istog članka propisano ako mu je posjed barem pošten stječe dosjelošću pravo vlasništva protekom 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja.

 

Kako od gore navedene godine 2000. do 2016., a kada je podnesena tužba u ovoj pravnoj stvari nije protekao rok od 20 godina to nije ostvaren uvjet za stjecanje vlasništva izvanrednom dosjelošću, stoga su tuženici mogli u odnosu na potrebno vrijeme trajanja dosjedanja u ovoj pravnoj stvari steći pravo vlasništva samo redovnom dosjelošću, a kao su protutužbom i tražili.

 

Dakle da bi osoba stekla pravo vlasništva redovnom dosjelošću potrebno je da dokaže da je bila u kvalificiranom posjedu. Kvalificirani posjed je onaj koji je zakonit, istinit i pošten. Zakonit posjed je onaj koji se zasniva na valjanoj pravnoj osnovi ili pravnom temelju. Istinit posjed je onaj koji je stečen na dopušten i pravilan način, dok je pošten posjed ako posjednik u vrijeme kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Pošten se posjednik naziva još i posjednik u dobroj vjeri.

 

Iz rezultata dokaznog postupka ovaj sud smatra utvrđenim da su tuženi posjed predmetne nekretnine stekli na zakonit način. Iako se u tužbi spominje da bi isti bio stečen između ostalog i darovanjem, isti osnov nije prihvaćen, jer je za darovanje sukladno odredbi 482 Zakona o obveznim odnosima (N/N 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje ZOO) je potrebna pisana forma, također D. M.. M. koja prileži spisu, a odnosi se na predmetne nekretnine u korist prednika tuženika je darovnica za slučaj smrti, a koju je tužitelj povukao. Zakonit način stjecanja predmetne nekretnine tuženika i prednika tuženika je usmeno ustupanje tužitelja iste predniku tuženika, te nasljeđivanjem prednika tuženika od stane tuženih, a kako se tuženi pozivaju u podnesku od 6. 2. 2017., naime tužitelj je svoju imovinu usmenu podijelio na svoja tri sina, a jedan od trojice sinova je upravo prednik tuženih pok. V. M.. Navedeno proizlazi iz suglasnog iskaza svih ispitanih svjedoka, svjedok A. M.. sin tužitelja je bio i sam sudionikom usmene diobe tužitelja, u svom iskazu kazao je da je on s braćom i ocem dogovarao podjelu imovine, te su usmeno istu dogovorili, ali navedeno nisu stavljali na papir, njegov brat V. da je na temelju ove dogovorne diobe trebao dobiti stare kuće, pa tako i kuću koja je predmetom ovog spora, on da je sam trebao dobiti garažu uz obiteljsku kuću oca, koja je također bila bez struje i vode, a njegov brat M. je trebao dobiti obiteljsku kuću u kojoj sada stanuje njegov otac, ovo da nikad nije stavljeno na papir, da pok. V. predmetnu nekretninu koristi od iza 1998., da on ne zna kada je bio sastanak njegove braće, njega i oca, kada su dogovarali podjelu imovine, svjedok M. M. sin tužitelja navodi da za života njegovog brata pok V. njih trojica braće V., A. i on, zajedno s ocem ovdje tužiteljem sjeli su za stol i dogovorili suglasno podjelu imovine. Odnosno, kako će ih otac podijeliti i što će kome pripasti. U navedenom dogovoru bilo je da pok. V. pripadne upravo sporna  nekretnina, kuća u P., čatrnja iza kuće, garaža, podrum i kuhinja , odnosno ostava pokraj čatrnje, ne bi se mogao točno izjasniti vremenski kad su postigli ovaj dogovor. Svjedok Z. M. u odnosu na navedeno kazao je pok. V. predmetnu nekretninu kamenu kuću dobio od oca, a što mu je poznato kao kumu pok. V. i njegovom prijatelju, isti da je uvijek govorio da se on s braćom podijelio, da ih je otac podijelio, te da je predmetna kuća njemu dopala, pa se isti tako i ponašao s ovom kućom kao vlasnik iste, da mu je bratu koji je u N. dopala kuća u kojoj je otac i majka dan-danas, a bratu A. teren na kojem je napravio novu kuću, tako da su pričali o ovoj podjeli. I. iskaza svjedoka I. V. u odnosu na navedeno proizlazi da je V. "zapala" ova kuća, njegovog brata je "zapala" garaža, teren na kojoj je izgradio kuću, a iz iskaza svjedok A. M. da mu je poznato da je tužitelj još za života pok. sina V. svoja tri sina podijelio, da je da između tužitelja i njegova tri sina postojao dogovor što će kome pripasti, tako da je tužitelj govorio da će sinu M. ostati kuća u kojoj on sada živi u P., a što nije kuća koja je predmet spora, sin A. je sebi sagradio kuću u P., te je A. trebala pripast garaža malo dalje od kuće tužitelja na kojoj je on mislio dizati kat, dok je pok. sinu V. M. trebala pripasti upravo sporna kuća. S. A. G. u odnosu na navedeno kazala je da joj je poznato da je sporna nekretnina ostavljena njenom zetu od strane oca. I. iskaza svih navedenih svjedoka razvidno je da je pok. V. M. prednik tuženika stupio u posjed predmetne nekretnine suglasnošću tužitelja. S. navedenog posjed tuženika se zasniva na usmenoj diobi imovine od strane tužitelja svojim sinovima, pa tako i predniku tuženika, a što je valjana pravna osnova, temelj. Za napomenuti je da ovu usmenu diobu potvrđuju i naknadno izrađene darovnice M. M., oporuka, koji su kasnije povučeni, a kojim je očito tužitelj pod tada danim okolnostima želio pismeno u navedenim oblicima potvrditi usmenu diobu, naime ista pismena su sadržajno identična usmenoj diobi.

 

Tuženi su dokazali i istinitost posjeda, isti je stečen na dopušten i pravilan način,

jer do posjeda nisu došli ni silom, ni potajno niti prijevarom niti zloupotrebom povjerenja. Posjed je stečen na dopušten i pravilan način predniku tuženika isti je predan od strane samog tužitelja, a što ne osporava ni sam tužitelj u svom iskazu je naveo da je on sinu dao ključ od predmetne kuće, a svi ispitani svjedoci navode da je prednik tuženika suglasnošću tužitelja bio u posjedu iste, te da mu je tužitelj predao istu.

 

Slijedom navedenog prednik tuženih i tuženi su u posjedu predmetne nekretnine od najdalje 2000. Na naprijed navedeni način, temeljem suglasnog iskazivanja svjedoka, pa i samog tužitelja, utvrđeno je da su isti čitavo ovo vrijeme ponašali kao vlasnici predmetne nekretnine, svoja vlasničko pravna ovlaštenja manifestirali su naočigled tužitelju, a i trećim osobama, te im navedeno od 2000. do smrti prednika tuženika 2015. nitko nije osporavao. Tužitelj je sam predniku tuženika predao ključeve nekretnine, prednik tuženika i tuženi su predmetnu nekretninu renovirali, dograđivali, vlastitim sredstvima, a što je tužitelju bilo poznato, isti se nije protivio renovaciji i dogradnji predmetne nekretnine, prednik tuženika i tuženi su se ponašali kao vlasnici iste, isto im nikad nije osporavao tužitelj, o odobravanju tužitelja da prednik tuženika se ponaša kao vlasnik predmetne nekretnine, te da ga je i sam smatrao takvim govori činjenica da je 2008. tužitelj izjavio da  svoje strujno mjerilo za predmetnu nekretninu daruje sinu pok. V. M.. Svi ispitani svjedoci suglasno su iskazivali da je prednik tuženika vlastitim sredstvima, uz slaganje svog oca vršio radove na renovaciji i dogradnji predmetne nekretnine, te ju upravo on učinio uvjetnom za stanovanje, te istu koristilo kao svoju.

 

Dakle, sada tuženi, prije prednik tuženih pok. V. M., se prema utvrđenjima ovog suda nalaze u stvarnom, faktičnom posjedu predmetne nekretnine, držeći je kao svoju i za sebe i kako je to vrijeme duže od 10 godina koliko se prema važećim pravnim pravilima traži za stjecanje prava vlasništva redovnom dosjelošću. S obzirom na to da se posjed smatra samostalnim i poštenim, a te predmnjeve nisu oborene u ovom postupku, a ispunjene su i pretpostavke zakonitosti i istinitosti, to je očito da su ispunjeni uvjeti za stjecanje vlasništva redovnom dosjelošću. Za postojanja dobre vjere kod posjedovanja dovoljno je da je posjednik uvjeren da stvar odnosno nekretninu posjeduje temeljem valjanog naslova, tj. da je uvjeren da je nekretnina koju posjeduje njegovo vlasništvo, a upravo to je slučaj u ovom postupku, tuženi, a prije njihov prednik vjeruju da su nekretninu koju posjeduju stekli temeljem valjanog naslova ustupom nakon usmene diobe predniku tuženih od strane tužitelja, te vjeruju da je predmetna nekretnina koju posjeduje njihovo vlasništvo. Prednik tuženika nije znao, niti je mogao znati da predmetna nekretnina nije njegova, naime njegov otac mu je istu ustupio temeljem diobe, bio suglasan da istu posjeduje i izvršava vlasnička ovlaštenja. Za kazati je da upravo ovakav način raspolaganja imovinom za života, diobom među djecom u neformalnom obliku, je još uvijek prisutan način diobe imovine u ruralnim sredinama. Slijedom navedenog prednik tuženika je bio kvalificirani posjednik predmetne nekretnine, a za njegova života nastupili su pravni učinci stjecanja prava vlasništva redovnom dosjelošću.

 

Pravni učinci stjecanja prava vlasništva dosjelošću nastupaju ipso iure, čime su ispunjene pretpostavke dosjelosti, jer stjecanje vlasništva dosjelošću ne nastupa tek nekim aktom stjecanja, nego do stjecanja dolazi samom činjenicom da je nastupila dosjelost pa stoga nekretnina dosjelošću prelazi u dosjedateljevo vlasništvo bez upisa u zemljišne knjige, a upis u zemljišne knjige ima deklaratoran i publicitetan učinak time da je stjecatelj vlasništva dosjelošću ovlašten ishoditi upis stečenog prava vlasništva.

 

              Važno je napomenuti da iz rezultata cijelokupnog dokaznog postupka proizlazi da tužitelj nije osporavao predniku tuženika vlasništvo nad predmetnom nekretninom, a koji je isto stekao dosjelošću, već da je isto tek počeo osporavati slijednicima istog, nakon njegove smrti. Osporavanje vlasništva na predmetnom nekretninom tuženima, traženje predaje, odnosno racio tužbe su duboko poremećeni odnosi između tužitelja i tuženih, a razlog poremećenim odnosima nije imovinsko pravne prirode, već je ova tužba samo posljedica ovakvih odnosa.

U odnosu na prigovor tužitelja da je protutužbeni zahtjev neosnovan, pozivajući se da tuženici spadaju u krug osoba iz čl. 12 ZV-a, za kazati je da isti članak govori o pomoćnicima u posjedovanju, odnosno da posjed nema onaj tko ne izvršava nikakvu svoju vlast glede neke stvari, dok osoba koja je u radnom ili sličnom odnosu ili u nečijem kućanstvu postupa pokoravajući se tuđim nalozima glede neke stvari ili prava, pa izvršava isključivo tuđu faktičnu vlast, ona nema posjed toga, nego je samo posjednikov pomoćnik u posjedovanju. Tuženici niti njihov prednik nisu imali status osoba iz čl. 12 ZV-a, uvidom u JRO MUP-a RH razvidno je da tužitelj nikad nije imao prijavljeno prebivalište na adresi predmetne nekretnine, već na adresi od 07.veljače 1985, a što i sam potvrđuje, kao i da nije živio s tuženima i prednikom istih u S., pa tako ni u predmetnoj nekretnini, tuženi su dokazali da od 2000. izvršavaju svoju vlast na predmetnoj nekretnini, niti iz iskaza tužitelja ne bi proizlazilo drugačije, pa je ovakav prigovor tužitelja paušalan i neutemeljen, te ga je kao takvog trebalo odbaciti.

 

Slijedom navedenog, ovaj sud smatra protutužbeni zahtjev osnovanim, kako su tuženi dosjelošću stekli vlasništvo predmetne nekretnine, isti imaju pravo na posjed ove nekretnine, pa je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

 

Trošak je obračunat primjenom odredbe članka 154. stavak 1. , 155. i 164. Zakona o parničnom postupku ("NN" broj 26/91., 34/91., 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19  – dalje ZPP-a), te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika  (NN 142/12, 103/14, 107/15, dalje: Tarifa).

 

Tuženi su u cijelosti uspjeli u parnici, pa im je tužitelj dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Tuženima je priznat trošak odgovora na tužbu, protutužbe od 100 bodova, za pristup na ročišta od 13. 12. 2017., 6. 2. 2018., 8. 5. 2018., 4. 9. 2018., 9. 5. 2019., 11. 9. 2019., 9. 12. 2019. i 13. 1. 2020. za svako ročište po 100 bodova, sukladno Tbr. 9.1 Tarife, za podnesak od 6. 2. 2017. 100 bodova sukladno Tbr. 8.1. Tarife, a što je ukupno  1000 bodova, što pri vrijednosti boda od 10,00 kn sukladno Tbr. 50. Tarife daje iznos od 10.000,00 kuna, koji iznos uvećan za pdv od 25 %, odnosno za 2.500,00 kuna, iznosi 12.500,00 kuna, a što je ukupno obistinjeni iznos tuženima.

 

Zakonska zatezna kamata teče od dospijeća duga time da obveza tužitelja prema tuženima u pogledu isplate troškova postupka dospijeva tek kada tužitelj sazna za visinu troška kojeg treba platiti zbog čega ni obveza plaćanja zakonske zatezne kamate na troškove ovog postupka za tužitelja ne može nastati prije donošenja prvostupanjske odluke, dakle prije presuđenja.

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

             

Split, 26. veljače 2020.

 

Sutkinja

 

Boni Gamulin Frleta v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od  15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

 

DNA: 

-punomoćniku  tužitelja

-punomoćniku  tuženika

-u spis

 

 

1