Poslovni broj: UsI-1943/17-9

Poslovni broj: UsI-1943/17-9

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

    Avenija Dubrovnik  6 i 8

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Miladinu, te Ines Mateša, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja D. H. iz L., protiv tuženika Višeg službeničkog suda Z., radi teže povrede službene dužnosti, dana 26. veljače 2020.,

p r e s u d i o  j e

              Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Višeg službeničkog suda Zagreb, KLASA: UP/II-114-04/17-01/40, URBROJ: 515-31/1-17-2 od 18. svibnja 2017.

Obrazloženje

Rješenjem Službeničkog suda za državne službenike sustava izvršavanja kazne zatvora u Ministarstvu pravosuđa, KLASA: UP/I-114-04/16-01/36, URBROJ: 514-07-01-01-17-07 od 14. ožujka 2017. utvrđeno je da je tužitelj, kao službenik, odgovoran što dana 21. ožujka 2015., 25. ožujka 2015., 29. ožujka 2015. i 30. ožujka 2015., za vrijeme obavljanja službe na stražarnicama, nije sukladno naredbi nadređenog državnog službenika – dežurnog Kaznionice, po završetku smjene napisao odgovarajuću i traženu službenu zabilješku o svim sumnjivim zapažanjima prema utvrđenoj zoni motrenja određenoj Planom osiguranja, navodeći da za vrijeme obavljanja službe nije primijetio nikakve aktivnosti zbog prljavih stakala na prozorima, iako je vidljivost kroz prozor bila jasna, a što je vidljivo iz elaborata sačinjenog nakon događaja, dakle, nije izvršio službene obveze koje je bio dužan izvršiti prema dobivenoj naredbi od strane nadređenog službenika – dežurnog kaznionice čime je počinio tešku povredu službene dužnosti iz članka 99. stavak 1. točka 1. Zakona o državnim službenicima – nemarno izvršavanje službenih obveza, pa mu se temeljem članka 110. stavak 2. točka a) Zakona o državnim službenicima u svezi sa člankom 99. stavak 1. točka 1. Zakona o državnim službenicima izriče novčana kazna u iznosu od 10% ukupne plaće isplaćene službeniku u mjesecu u kojem je kazna izrečena u vrijeme od 1 (jednog) mjeseca.

Osporavanim rješenjem KLASA: UP/II-114-04/17-01/40, URBROJ: 515-31/1-17-2 od 18. svibnja 2017. odbijena je žalba tužitelja protiv citiranog prvostupanjskog rješenja, kao neosnovana.

Tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika jer smatra kako nije razvidno na temelju kojih činjenica je rješenje doneseno. Ističe kako nije točno da nije pisao službene zabilješke, jer ih je pisao kako mu je naređeno, samo što je naveo da nije bilo nikakvih aktivnosti za vrijeme njegovog službovanja. Prigovara da provedeni postupak nije bio pravedan.  Predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika.

Tuženik u odgovoru na tužbu predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

Sud je izvršio uvid u rješenje tuženika, te u ostale isprave koje prileže spisu tuženika. Dana 26. veljače 2020. održana je rasprava u prisutnosti tužitelja osobno, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, čime je u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10, 143/12, 152/14 i 29/17, dalje: ZUS), strankama dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka, te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

Na raspravi tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva. Poziva se na presudu Višeg službeničkog suda od 12.7.2016. Ukazuje da u novom, ponovljenom postupku nije poštivana uputa iz ranijeg rješenja tuženika kojom je poništeno ranije rješenje Službeničkog suda. Navodi kako nema konkretnih dokaza. Na upit Suda da li prigovara sadržaju izjave koju je dao tijekom postupka, navodi da ne prigovara sadržaju iste. Na upit suda da pojasni zašto je u službenoj bilješci 29.3.2015. koju je potpisao, naveo pojam „mađioničara“ referirajući se na načelnika službe osiguranja (po novom voditelja) navodi da je to napravio jer se referirao na priopćenje sindikata gdje su naveli da pojedini načelnici službe osiguranja mađioničarskim trikovima pretvaraju prekovremene sate u redovnu satnicu. Navodi da su stakla trebale čistiti čistačice, međutim to nisu napravile, već to rade jednom, dvaput godišnje. Ističe kako su njegovi kolege imali isti problem, ali nisu smogli hrabrosti da ukažu na taj problem. Navodi kako postoji knjiga evidencije gdje su ponekad kolege i upisali da su stakla prljava, a da je i ranije upozoravao na taj problem, ali nitko nije reagirao. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je, sukladno članku 55. stavak 3. ZUS-a, utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

Iz spisa predmeta Sud nalazi da je tužitelj proglašen odgovornim za tešku povredu službene dužnosti iz članka 99. stavka 1. točke 1. Zakona o državnim službenicima (Narodne novine, broj: 92/05, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 37/13, 38/13 i 1/15, dalje: Zakon) jer nije postupio sukladno nalogu dežurnog kaznionice, u vezi zapažanja tijekom smjene. Naime, tuženik nalazi kako sadržaj službene bilješke, koju je sačinio tužitelj, upućuje na nemarno ponašanje tužitelja, u odnosu na zahtjev nadređenog.

Odredbom članka 99. st. 1. Zakona propisane su teške povrede službene dužnosti, među kojima se između ostalih navodi i neizvršavanje, nesavjesno, nepravodobno ili nemarno izvršavanje službenih obveza (točka 1.).

Odredbom članka 110. st. 2. Zakona propisane su kazne koje se mogu izreću za teške povrede službene dužnosti, te je toč. a) propisana novčana kazna na vrijeme od jednog do šest mjeseci, u mjesečnom iznosu od 10 do 20% ukupne plaće isplaćene službeniku u mjesecu u kojem je kazna izrečena.

Po izvršenom uvidu u sve isprave predmeta, ovaj Sud u cijelosti prihvaća obrazloženje tuženika kako je postojao osnov za utvrđenje da je tužitelj počinio tešku povredu službene dužnosti koja mu je stavljena na teret.

Naime, prema podacima spisa proizlazi da se od službenika raspoređenih na rad u stražarnicama tražilo da po završetku smjene napišu svoja zapažanja o događajima na njihovom radnom mjestu u vrijeme vršenja službe, a zbog učestale pojave sumnjivih osoba i vozila u blizini kružnog zida, te zbog promatranja i fotografiranja kaznionice. Međutim, iz službenih bilježaka tužitelja (od 21.3.2015. i 23.3.2015.) proizlazi da je konstatirao kako mu prljava stakla na prozorima onemogućavaju motrenje, te u službenoj bilješci nije naveo zapažanje vezano za zahtjev glavnog dežurnog Kaznionice.

Imajući u vidu sadržaj službenih bilježaka tužitelja, Sud nalazi pravilnim utvrđenje tuženika da navedeno upućuje na nemarno ponašanje tužitelja. Naime, zahtjev nadređenog u odnosu na službenika bio je da opiše zapažanja, a ukoliko je smatrao da treba poboljšati uvjete motrenja na stražarnici, odnosno upozoriti na slabu vidljivost, isto je trebao učiniti prije izvršavanja službenih zadaća, dok navedena bilješka od 21.3.2015. niti po ocjeni Suda  nije primjeren način na koji je to učinjeno.

Izrečena sankcija tužitelju je u okvirima citirane odredbe članka 110. st. 2. toč. a) Zakona, te je za izricanje takve sankcije prvostupanjsko tijelo dalo valjano obrazloženje, s kojim je suglasan i ovaj Sud.

Tužbeni prigovor o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju ovaj Sud nije našao osnovanim. Naime, prema podacima spisa Sud nalazi da je prvostupanjsko tijelo u ponovljenom postupku izvelo sve potrebne dokaze, između ostalog saslušan je tužitelj koji tijekom spora ne dovodi u pitanje svoj iskaz, te svi izvedeni dokazi u međusobnoj vezi, upućuju na pravilnost utvrđenja odgovornosti tužitelja za predmetnu tešku povredu službene dužnosti.

S obzirom na naprijed navedeno, prema ocjeni ovog Suda, tuženik je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te prigovori tužitelja koje je iznio u tužbi i tijekom spora nisu od utjecaja na zakonitost osporavanog rješenja.

Stoga je na temelju članka 57. st. 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

U Zagrebu 26. veljače 2020.

     Sudac:

Hrvoje Miladin, v. r.

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za Sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove Presude.