- 1 -              Rev 236/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 236/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović - Ivanišević predsjednici vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja M. d.o.o. u stečaju, J., OIB: …, zastupan po stečajnom upravitelju S. L. iz Z., (prije: S. d.o.o. S., OIB: …) i II. tužitelja A. S. d.o.o. S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. V., odvjetniku u Z., protiv tuženice Z. ž., Grada V. zastupane po punomoćnicima A. S. i Lj. L., odvjetnicima iz S. B., radi naknade štete, odlučujući o revizijama I. i II. tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici, poslovni broj Gž-2102/12-2 od 19. studenoga 2013. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2178/08-48 od 2. prosinca 2011., u sjednici održanoj 26. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizije I. i II. tužitelja odbijaju se kao neosnovane.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2178/08-48 od 2. prosinca 2011. odbijen je tužbeni zahtjev pravnog prednika I. tužitelja S. d.o.o. S. da mu tužena plati 81.904.189,43 kn sa zatraženim zateznim kamatama, kao i tužbeni zahtjev II. tužitelja A. S. d.o.o. S. da mu tužena plati 80.733.366,43 kn sa zatraženim zateznim kamatama. I. i II. tužiteljima (dalje: tužiteljima) je ujedno naloženo da tuženoj naknade parnične troškove u iznosu od 163.737,45 kn.

 

Presudom Županijskog suda Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž-2102/12-2 od 19. studenoga 2013. odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv te drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14. - dalje: ZPP) je podnio pravni prednik I. tužitelja - S. d.o.o. S. pobijajući je u cijelosti „zbog svih revizijskih razloga“, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev prihvati ili da se presude sudova nižeg stupnja ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Reviziju je podnio i II. tužitelj A. S. d.o.o. S. zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev prihvati ili ukinuti nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Odgovor na revizije nije podnesen.

 

Revizije tužitelja nisu osnovane.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da im tužena plati zatražene iznose na ime naknade štete zbog povrede ugovorne obveze koja im je nastala u razdoblju od 2000. pa do 2007. jer tužena nije tužiteljima omogućila isključivo pravo obavljanja usluge prijevoza putnika na svom području, već je, suprotno preuzetim ugovornim obvezama, raspisala natječaj i obavljanje prijevoza putnika ponudila i trećim i osobama te nije ishodila suglasnost (odobrenje) za kretanje i pristajanje tužiteljevih autobusa na području Grada Z.

 

U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno da su tužitelji i tužena 26. siječnja 1995. sklopili Ugovor o koncesiji za obavljanje javnog gradskog i prigradskog prijevoza u cestovnom prometu na području Z. ž. na rok od 5 godina (dalje: Ugovor o koncesiji) te da su tužitelji s jedne strane i tužena Z. ž. te još Grad S., Grad J., Općina S. N., Općina K. S., Općina P., Općina K. i Općina Ž. s druge strane sklopili Aneks navedenog Ugovora o koncesiji 26. siječnja 2000. (dalje: Aneks), kojim je koncesija produljena na rok od 10 godina. Ugovor o koncesiji sklopljen je u režimu važenja Zakona o unutarnjem cestovnom prometu („Narodne novine“ broj 72/92, 26/93 i 29/94 - dalje: ZUCP), a rok na koji je tužiteljima dana koncesija istekao je 26. siječnja 2000. Tužitelji i ne traže naknadu štete za razdoblje važenja tog Ugovora. U vrijeme sklapanja Aneksa (26. siječnja 2000.) bio je na snazi Zakon o prijevozu u cestovnom prometu („Narodne novine“ broj 36/98 - dalje: ZPCP). Prema obrazloženju drugostupanjske presude novim zakonom (ZPCP koji je stupio na snagu 25. ožujka 1998.) bitno su promijenjeni uvjeti pod kojima se odobrava obavljanje linijskog prijevoza putnika na području lokalne uprave i samouprave. Zbog toga koncesija koja je dana tužiteljima Ugovorom o koncesiji nije mogla biti produljena Aneksom. Produženje koncesije na daljnji rok od 10 godina je u suprotnosti s prisilnim propisima ZPCP koji uopće ne predviđa pravni institut koncesije pa je zbog toga Aneks ništav u smislu odredbe čl. 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka obveznog odnosa.

 

I prema shvaćanju ovog suda Aneks je ništav pravni posao. Tužitelji traže naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze, a ugovora nema (nije proizveo pravne učinke) pa nije ni moglo doći do povrede ugovorne obveze. Cijeli spor se u suštini svodi samo na jedno pitanje - je li Aneks ništav ili nije - pa sve ono što je navedeno u revizijama tužitelja, a ne odnosi se na to pitanje nije relevantno. Osim toga znatan dio onoga što je navedeno u revizijama tužitelja odnosi se na analizu i tumačenje odredaba Aneksa (kao da je valjan pravni posao), a ovaj sud (jednako kao i sudovi nižeg stupnja) smatra da je ništav pa na te navode nema potrebe odgovarati jer nisu relevantni za ishod spora. ZUCP koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o koncesiji (26. siječnja 1995.) uređivao je javni linijski gradski i prigradski prijevoz u cestovnom prometu (čl. 23.) kao i javni slobodni prijevoz stvari i osoba, prijevoz za vlastite potrebe i prijevoz za posebne namjene.

 

Odredbom čl. 23. st. 3. ZUCP bilo je propisano da se područje na kojem se obavlja javni linijski gradski i prigradski prijevoz u cestovnom prometu, kao i organizacija i način obavljanja tog prijevoza uređuje propisom koji donosi skupština općine, odnosno Skupština grada Z., a tim propisom bilo je moguće utvrditi obavljanje javnog linijskog gradskog i prigradskog prijevoza u cestovnom prometu na temelju koncesije te uvjeti za dobivanje koncesije kojima će se osigurati ostvarivanje gospodarske svrhe koncesije, polasci, vremenski interval zaštite polazaka, stajališta, postupak registracije voznih redova, postupak izdavanja koncesije, uvjete koje mora ispunjavati prijevoznik, odnosno samostalni privrednik za dobivanje koncesije i rok važenja koncesije (st. 4.). Tek se na temelju odluke o koncesiji između davatelja koncesije i koncesionara sklapao ugovor o koncesiji (st. 5.). Ugovoru o koncesiji dakle, uvijek prethodi odluka o dodjeli koncesije. To proizlazi i iz tada važećeg Zakona o koncesijama („Narodne novine“ broj 69/72). Stoga se može reći da je ugovor o koncesiji na određeni način mješoviti (upravni i obvezni) pravni posao.

 

ZPCP koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa (26. siječnja 2000.) nije predviđao obavljanje javnog linijskog gradskog i prigradskog prijevoza putnika u cestovnom prometu na temelju koncesije. Bilo je potrebno odobrenje. tj. akt kojim se odobrava obavljanje djelatnosti (čl. 4. toč. 2. ZPCP). Prema čl. 5. st. 1. ZPCP na temelju toga Zakona, za početak obavljanja djelatnosti koje su njime određene izdaju se odobrenja u unutarnjem javnom cestovnom prijevozu za linijski prijevoz putnika, slobodni prijevoz putnika, autotaksi prijevoz putnika i za prijevoz tereta. Takvo odobrenje izdaje županijski ured, odnosno ured Grada Z. nadležan za poslove prometa (čl. 6. ZPCP). Prijevoznik ne može započeti obavljanje djelatnosti prije nego što pribavi odobrenje od nadležnog tijela (čl. 12. st. 2. ZPCP). Prijevoznik može obavljati linijski prijevoz putnika na temelju dopusnice, koja se izdaje s rokom važenja do pet godina i može je koristiti samo prijevoznik kojem je izdana (čl. 23. st. 1. ZPCP). Ministar propisuje uvjete za dobivanje dopusnice, obrazac dopusnice te postupak i visinu naknade za njeno izdavanje (čl. 23. st. 2. ZPCP). Za vrijeme obavljanja prijevoza, u vozilu se mora nalaziti dopusnica (čl. 25. st. 2. ZPCP).

 

Dakle, za početak obavljanja djelatnosti prijevoza putnika u javnom cestovnom prometu bilo je potrebno ishoditi odobrenje (dopusnicu) koja se izdaje u upravnom postupku i ima značenje upravnog akta. Nije stoga predviđena ni koncesija ni koncesijski ugovor ili bilo kakav drugi ugovor. Svaka osoba koja je dobila dopusnicu mogla je započeti s obavljanjem djelatnosti. To su prisilni propisi.

 

Tvrdnja tužitelja A. S. d.o.o. S. u reviziji da je izdavanje koncesije i sklapanja ugovora o koncesiji bilo zabranjeno samo jednoj strani (tuženoj) nije utemeljena stoga što jasno proizlazi iz činjenice da je upravo prijevoznik taj koji je bio dužan zatražiti izdavanje dopusnice (pokrenuti upravni postupak), a nije ni mogao obavljati prijevoz ako se u vozilu nije nalazila dopusnica (čl. 25. st. 2. ZPCP).

 

Neodlučno je pritom za ishod ovog spora jesu li općine i gradovi i dalje bili ovlašteni izdavati koncesije i sklapati ogovore o koncesiji. Točno je da su Grad S., Grad J., Općina S. N., Općina K. S., Općina P., Općina K. i Općina Ž. po Grad S., Grad J., Općina S. N., Općina K. S., Općina P., Općina K. i Općina Ž. potpisali (kako u reviziji navodi II. tužitelj) Aneks, ali te pravne osobe nisu stranke u ovom sporu (stoga nije odlučno može li se Aneks tretirati kao samostalan ugovor o koncesiji između tužitelja i tih pravnih osoba, pa ako može, je li on valjan ili je ništav).

 

Nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 385. st. 1. toč. 2. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP jer je drugostupanjski ocijenio žalbene razloge koji su od odlučnog značaja, a pitanje tumačenja čl. 6. Aneksa (a što se navodi u reviziji II. tužitelja) nije od bilo kakvog značaja s obzirom na činjenicu da je Aneks ništav (ne proizvodi prave posljedice, kao da nije sklopljen).

 

Nadalje, nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati unatoč tome što je u obrazloženju prvostupanjske presude navedeno da tužena Županija Aneksom nije preuzela obvezu da će osigurati pristajanje tužiteljevih autobusa u Gradu Z. bez naknade nego da će Grad Z. osloboditi prijevoznika obveze plaćanja naknade, a to ima po mišljenju tužitelja isto značenje. Ovo jest proturječno, prije svega sa zauzetim stavom da je Aneks ništav, pa je potpuno neodlučno kakve su obveze pravnim poslom koji ne proizvodi pravne učinke preuzete (za stranke u ovom sporu Aneksom nisu nastala nikakva prava i obveze). Međutim, ta proturječnost nije takve naravi da se uslijed nje prvostupanjska presuda ne bi mogla ispitati, pa je pravilno postupio drugostupanjski sud kad je nije sankcionirao (ovo tim više što je i sam zauzeo stav da je Aneks ništav, pa navodi iz obrazloženja o sadržaju prava i obveza iz Aneksa nisu relevantni).

 

Sudovi nižeg stupnja pravilno su primijenili materijalno pravo jer je Aneks suprotan prisilnim propisima i stoga posljedično ništav u smislu čl. 103. st. 1. ZOO, koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju čl. 1163. st. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05). Navode II. tužitelja da je Aneks samo djelomično ništav pa da je trebalo primijeniti odredbu čl. 103. st. 2. ZOO ovaj sud ne prihvaća iz razloga koji su ranije navedeni. II. tužitelj zapravo smatra da je sklapanje Aneksa bilo zabranjeno samo tuženoj, a ne i tužiteljima s jedne strane i Grada S., Grada J., Općine S. N., Općine K. S., Općine P., Općine K. i Općine Ž. s druge strane. Može se zaključiti kako II. tužitelj smatra da Aneks u sebi sadrži dva ugovora o koncesiji - ugovor koncesiji između stranaka u ovom sporu i ugovor o koncesiji između tužitelja i navedenih gradova i općina. Navedeni su razlozi iz kojih je Ugovor između tužitelja i tužene ništav, a nije relevantan odnos između tužitelja i drugih potpisnika Aneksa (navedenih gradova i općina jer one nisu stranke u ovom sporu). Pobijanom presudom nije utvrđeno (deklarirano) da je Aneks ništav nego je o njegovoj ništavosti odlučeno kao prethodnom pitanju, a prema čl. 12. st. 2. ZPP odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno. Prema tome, odluka u ovom sporu nije zapreke da tužitelji ustanu tužbom protiv navedenih gradova i općina ako smatraju da njih Aneks obvezuje. Tumačenje pojedinih odredbi Aneksa nema nikakvog značaja, a nepotreban navod u obrazloženju drugostupanjske presude da za iz Aneksa za tuženu ne proizlazi nikakva obveza i pod pretpostavkom kada bi on bio valjan, ne može se podvesti pod pogrešnu primjenu materijalnog prava, a niti se radi o nedostatku uslijed kojega se pobijana presuda ne može ispitati (čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP) pa se i ovi revizijski razlozi ukazuju neutemeljenima.

 

U konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 262. st. 2. ZOO na koju se poziva II. tužitelj jer se ta odredba odnosi na naknadu štete uslijed povrede ugovorne obveze, a u ovom slučaju ugovora nema (ništav je). Ne može se primijeniti čl. 105. ZOO o djelomičnoj ništavosti pri čemu treba reći da ovaj tužitelj nije ni naveo koje su to konkretno odredbe Aneksa koje su ništave, ali bez kojih bi on mogao opstati. Može se zaključiti da se misli na to da bi Aneks mogao opstati između tužitelja i Grada S., Grada J., Općine S. N., Općine K. S., Općine P., Općine K. i Općine Ž. Ove pravne osobe nisu stranke u sporu pa nije relevantno je li Aneks između njih i tužitelja u cijelosti (ili djelomično) valjan ili nije, a kako je već ranije obrazloženo.

 

U odnosu na reviziju I. tužitelja treba reći da se revizija može podnijeti samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. ZPP), a stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnesena jer se razlozi koji nisu tako obrazloženi neće uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Prvotužitelj nije na taj način obrazložio revizijske razloge (u reviziji se navodi sadržaj obrazloženja presuda sudova nižeg stupnja, a zatim se tužitelj bavi činjeničnim stanjem koje po njegovom mišljenju nije pravilno utvrđeno što nije dopušten revizijski razlog). Ovaj tužitelj (a to je naveo u svojoj reviziji i tužitelj A. S. d.o.o. S.) smatra da je sud trebao primijeniti odredbu čl. 104. st. 1. ZOO i dosuditi tužitelju traženu naknadu u novcu obrazlažući to činjenicom da su tužitelji uredno izvršavali obveze iz Aneksa sedam godina (prevozeći određenu kategoriju putnika starije dobi bez naknade, odnosno učenike po znatno nižoj cijeni). Međutim, predmet spora određuje tužitelj (čl. 186. st. 1. ZPP). Identitet spora, pored stranaka, čini i tužbeni zahtjev što uključuje i činjenice na kojima se zahtjev temelji. U konkretnom slučaju novčane svote iz tužbe tužitelji su utemeljili na činjeničnom supstratu posljedično kojem zahtijevaju utuženi novčani iznos na ime naknade štete zbog povrede ugovorne obveze. Kada su tužitelji zatražili naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze, time su odredili predmet raspravljanja pa je zadatak suda bio
utvrditi je li došlo do povrede ugovora ili nije te jesu li ispunjene i ostale pretpostavke odgovornosti za štetu ili nisu.

 

Zbog sveg navedenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti revizije tužitelja kao neosnovane.

 

Zagreb, 26. veljače 2020.