- 1 -              Rev 159/2018-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev 159/2018-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz M. L., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u N., protiv tuženika: 1. M. Ž. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik B. M., odvjetnik u B., 2. L. M. iz M. L., OIB: …, 3. K. M. iz M. L., OIB: …, 4. D. M. iz M. L., OIB: …, 5. V. M. iz M. L.,  OIB: …, 6. A. M. iz M. L., OIB: …, 7. V. M. iz M. L., OIB: …, 8. A. M. iz M. L., OIB: … i 9. S. M. iz M. L., OIB: …, radi nedopuštenosti ovrhe, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž - 2104/2016-2 od 9. kolovoza 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju broj P - 3317/15 od 19. srpnja 2016., u sjednici održanoj 26. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o  j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužitelja da je nedopuštena ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Malom Lošinju br. Ovr – 49/10. Odlukom o troškovima postupka tužitelj je obvezan naknaditi tuženiku pod 1. iznos od 44.310,00 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužitelj. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Isto tako, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude ocijenio žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revident ukazuje u reviziji. U odnosu na daljnje revizijske navode u ovom osnovu valja reći da drugostupanjska presuda, obzirom da se donosi povodom pravnog lijeka podnijetog protiv prvostupanjske presude, može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja – i sa njom glede utvrđenog činjeničnog supstrata čini određeno pravno jedinstvo, pa drugostupanjski sud odgovarajući na žalbene prigovore koje je tužitelj isticao tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom i na koje je taj sud dao odgovor, nije donio nejasnu ili kontradiktornu odluku i počinio bitnu povredu postupka time što je prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja. Pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano je za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nisu ocijenili sukladno shvaćanju revidenta, u postupku pred nižestupanjskim sudovima nisu ostvarene povrede iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja radi proglašenja da je nedopuštena ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Malom Lošinju br. Ovr – 49/10. Pritom tužitelj proglašenje predmetne ovrhe nedopuštenom zahtjeva na iznesenom činjeničnom osnovu da je predmetnu nekretninu na kojoj se provodi ovrha kupio 9. studenog 1996. od pravnog prednika tuženika pod 2. – 9.

 

U provedenom postupku utvrđene su sljedeće odlučne činjenice: - da je tužitelj pravo vlasništva predmetne nekretnine (upisane u z.u. 5605 k.o. M. L.) u zemljišnim knjigama uknjižio 29. ožujka 2000. provedbom rješenja istog suda Z – 298/00 temeljem kupoprodajnog ugovora sklopljenog s prednikom tuženika pod 2. – 9. S. M. 9. studenog 1996., koji ugovor je kod javnog bilježnika u M. L. B. M. ovjerovljen 24. listopada 2000. pod br. Ov – 3946/2000., - da je zabilježba ovrhe Ovr – 246/98 (sada Ovr – 49/10) nad predmetnom nekretninom (z.u. 5605 k.o. M. L.) u zemljišnim knjigama provedena 10. veljače 2000. temeljem rješenja Z – 133/00, tako - da u vrijeme kada je tužitelj M. K. podnio zemljišnoknjižnom odjelu istog suda prijedlog za uknjižbu prava vlasništva nad predmetnom nekretninom, na ovoj nekretnini već je postojala zabilježba ovrhe utvrđenjem vrijednosti nekretnine, njezinom prodajom i namirenjem ovrhovoditelja iz novčanog iznosa dobivenog prodajom, te – da do 10. veljače 2000. kada je provedena zabilježba u zemljišnim knjigama nisu bile ispunjene pretpostavke u kojima bi tužitelj pravo vlasništva nad predmetnom nekretninom mogao steći dosjelošću.

 

Kako tužitelj dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava, te bitne povrede odredaba parničnog postupka, osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako navodi tužitelja kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.

 

U prethodno navedenom utvrđenom činjeničnom stanju nižestupanjski sudovi su pravilnom primjenom materijalnog prava odbili zahtjev tužitelja cijeneći da u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao da bi u pogledu predmeta ovrhe (nekretnina upisana u z.u. 5605 k.o. M. L.) do trenutka provedbe zabilježbe u zemljišnim knjigama ima takvo pravo na nekretnini koje sprječava ovrhu. To iz razloga što prema utvrđenju nižestupanjskih sudova nisu bile ispunjene pretpostavke iz odredbi čl. 159. st. 2. i 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima "Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 – dalje: ZVDSP) u kojima je tužitelj pravo vlasništva nad predmetnom nekretninom mogao steći dosjelošću. Isto tako do trenutka provedbe zabilježbe pravo vlasništva predmetne nekretnine tužitelj nije stekao niti temeljem pravnog posla jer se shodno odredbi čl. 119. st. 1. ZVDSP-a vlasništvo nekretnine temeljem pravnog posla stječe zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjeg vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja. Isti način stjecanja primjenom odredbe čl. 388. st. 2. ZVDSP-a (ako je pravo vlasništva temeljem pravnog posla stečeno do 1. siječnja 1997. kada je na snagu stupio ZVDSP-a) uređivale su odredbe čl. 16. i čl. 33. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91 – dalje: ZOVO). Jedino u okolnostima kada je pravo vlasništva temeljem pravnog posla stečeno do 1. rujna 1980. (dakle, do stupanja na snagu ZOVO-a) u primjeni pravnih pravila OGZ-a, sudska praksa tumačila je tako da se vlasništvo nekretnine na temelju pravnog posla moglo steći ne samo upisom u zemljišne knjige već i faktičnim izvršenjem pravnog posla, dakle kada je pravni posao bio izvršen, a o čemu se obzirom da se tužitelj poziva na pravni posao sklopljen 1996. u konkretnom slučaju ne radi. S druge strane, zabilježbom ovrhe tužitelj je temeljem odredbe čl. 79. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08) stekao pravo da svoju tražbinu namiri iz predmetne nekretnine i u slučaju kada treća osoba kasnije stekne vlasništvo te nekretnine.

 

Obzirom da je tužitelj upućen u parnicu radi nedopustivosti ovrhe jer je tvrdio da je nad predmetom ovrhe stekao pravo vlasništva, tj. da ima takvo pravo koje sprječava ovrhu, irelevantni su revizijski navodi tužitelja koji se odnose na eventualna prava trećih osoba nad ovom nekretninom. S druge strane, tužitelj se niti u revizijskim navodima ne poziva na činjenice iz kojih bi proizlazilo da je ovrhovoditelj ovom ovrhom zlorabio svoja prava.

 

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 26. veljače 2020.