1              Poslovni broj: 1 UsI-316/2019-14

 

 

 

 

 

 

Poslovni  broj: 1 UsI-316/2019-14

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužitelja A. D. d.o.o., O., …, kojega zastupa opunomoćenik D. H., odvjetnik u O., …, protiv tuženika Povjerenstva za žalbe pri Ministarstvu kulture Republike Hrvatske, Zagreb, Runjaninova 2, radi mjera zaštite kulturnog dobra, 26. veljače 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

              Djelomično se poništava rješenje tuženika Povjerenstva za žalbe pri Ministarstvu kulture Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-612-08/16-02/0165, URBROJ: 532-06-01-02/1-19-3 od 29. siječnja 2019. i prvostupanjsko rješenje Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Uprave za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorskog odjela u Puli, KLASA: UP/I-612-08/16-11/0101, URBROJ: 532-04-02-10/9-16-01 od 27. srpnja 2016. u dijelu kojim se tužitelju nalaže uklanjanje tendi, dok se u preostalom dijelu odbija tužbeni zahtjev tužitelja.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskim rješenjem Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Uprave za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorskog odjela u Puli, KLASA: UP/I-612-08/16-11/0101, URBROJ: 532-04-02-10/9-16-01 od 27. srpnja 2016. naloženo je tužitelju da odmah po zaprimanju tog rješenja uskladi izgled pročelja zgrade na k.č. … k.o. P., u …, s konzervatorskim uvjetima, odnosno: uklanjanje tendi, reklamnih natpisa, rasvjetnih tijela, reklamnih panoa i konzolno istaknutog reklamnog natpisa koji su postavljeni na ulična pročelja te zgrade, a korisnik predmetnog poslovnog prostora je po zaprimanju tog rješenja dužan nadležnom konzervatorskom odjelu dostaviti prijedlog izgleda reklamnih natpisa te od istog ishoditi posebne uvjete i odobrenje sukladno čl. 60. - 62. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 69/99, 151/03, 157/03, 100/04, 87/09, 88/10, 61/11, 25/12, 136/12, 157/13, 152/14 i 98/15-Uredba, dalje: ZZOKD).

 

              Protiv navedenog rješenja tužitelj je izjavio žalbu koja je osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-612-08/16-02/0165, URBROJ: 532-06-01-02/1-19-3 od 29. siječnja 2019. odbijena kao neosnovana.

 

              Tužitelj je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnio tužbu ovom Sudu, a u tužbi navodi u bitnome da je on na poslovni prostor koji ima u zakupu u navedenoj zgradi postavio reklamne natpise, ali da u konkretnom slučaju nisu postavljene tende, rasvjetna tijela, reklamni panoi i konzolno-reklamni natpis. Pored toga navodi kako smatra da postavljanje reklamnog natpisa - obavijesti na poslovni prostor ne predstavlja radnju za koje nadležno tijelo izdaje prethodno odobrenje u skladu s čl. 62. st. 1. ZZOKD. Smatra da je slijedom toga neprimjenjiv čl. 73. st. 1. ZZOKD jer da postavljanje reklamnog natpisa ne predstavlja radnju za koju nadležno tijelo izdaje prethodno odobrenje u smislu čl. 62. st. 1. ZZOKD. Smatra da on nije ni na koji način oštetio, izmijenio ili nagrdio izgled fasade. Navodi da je na njegovom poslovnom prostoru istaknuta reklama, a da okolni poslovni prostori imaju tende, ugrađene objekte te ostale predmete na fasadi koji itekako nagrđuju fasadu zgrade. Navodi da ga se neosnovano tereti za postavljanje predmeta na fasadu (kada se ti predmeti tamo ne nalaze), a pored toga navodi da ZZOKD ne propisuje reklame kao zahvat na objektu, a niti je to radnja koja zahtjeva ishođenje prethodnog odobrenja sukladno čl. 62. st. 1. ZZOKD. Navodi da je stoga u upravnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a posljedično da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Slijedom navedenoga tužitelj u tužbenom zahtjevu predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika.

 

Tuženik se je u odgovoru na tužbu i na raspravi održanoj u ovom sporu očitovao na navode tužitelja, te je, u bitnome, ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanoga rješenja. Tuženik je predložio da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

 

U tijeku spora održana je rasprava na ročištu dana 18. veljače 2020. kako bi se sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu. Na navedenu raspravu pristupila je opunomoćenica tuženika, dok na istu nije pristupio nitko za tužitelja koji je uredno pozvan. Rasprava je na temelju odredbe čl. 37. st. 3. ZUS u svezi s čl. 39. st. 2. ZUS održana u odsutnosti uredno pozvanog tužitelja.

 

U ovom upravnom sporu nije sporno da se predmetna zgrada koja je izgrađena na k.č. … k.o. P., u … u P., nalazi unutar kulturno-povijesne cjeline Grada Poreča koja je upisana u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, na Listu zaštićenih kulturnih dobara pod brojem Z-2544. Nadalje, nije sporno da je tužitelj na pročelje predmetne zgrade postavio reklamne natpise i da prethodno za tu radnju nije zatražio odobrenje nadležnog Konzervatorskog odjela u Puli.

 

Sporno je, je li zakonito naloženo tužitelju da uskladi izgled pročelja predmetne zgrade s konzervatorskim uvjetima, odnosno da ukloni te postavljene reklamne natpise, a pored toga i  tende, rasvjetna tijela, reklamne panoe i konzolno istaknuti reklamni natpis. 

 

U cilju ocjene zakonitosti osporavanoga rješenja tuženika Sud je u tijeku spora izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog postupka i ovog spora.

 

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

 

Čl. 7. ZZOKD propisano je da nepokretno kulturno dobro može biti, između ostaloga, grad, selo, naselje ili njegov dio, a ovdje se radi o dijelu Grada Poreča koji je upisan u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske kao zaštićena kulturno-povijesna cjelina Grada Poreča.

 

Nadalje, odredbom čl. 62. st. 1. ZZOKD propisano je da se radnje koje bi mogle narušiti cjelovitost i/ili prouzročiti promjene na pokretnom kulturnom dobru ili na nepokretnom kulturnom dobru, kao i na području prostornih međa kulturnog dobra koje se prema posebnom propisu ne smatraju građenjem, izuzev onih iz čl. 61.b st. 3. tog Zakona koje se poduzimaju na temelju glavnog projekta, mogu poduzimati uz prethodno odobrenje nadležnog tijela. Nadležno tijelo ovlašteno je prije izdavanja prethodnog odobrenja prema potrebi utvrditi posebne uvjete zaštite kulturnog dobra. U st. 2. istog članka propisano je da se kao radnje iz st. 1. tog članka smatraju osobito: građenje i radovi iz čl. 61. b st. 4. tog Zakona, konzerviranje, restauriranje, premještanje kulturnoga dobra i drugi slični radovi, rad industrijskih i drugih postrojenja i radilišta, sanacija i adaptacija kulturnoga dobra u smislu tog Zakona, kao i građenje ostalih jednostavnih i drugih građevina i radova na području na kojem se nalazi kulturno dobro.

 

Čl. 61. b st. 1. ZZOKD propisano je da je za građenje jednostavnih i drugih građevina i radova unutar kulturno-povijesne cjeline, na pojedinačnom kulturnom dobru, kao i na području prostornih međa kulturnoga dobra za koje sukladno propisu kojim se uređuje gradnja nije potrebno ishoditi građevinsku dozvolu, investitor dužan prije započinjanja radova pribaviti posebne uvjete zaštite kulturnoga dobra koje izdaje nadležno tijelo. U st. 4. istog članka propisano je da je za građenje i radove iz st. 1. tog članka koji se ne obavljaju na temelju glavnog projekta investitor dužan prije započinjanja radova pribaviti prethodno odobrenje nadležnog tijela.

 

Nadalje, čl. 73. st. 1. ZZOKD propisano je da ako investitor ili izvođač radova poduzme radnju ili zahvat na kulturnom dobru, kao i na području prostornih međa kulturnoga dobra za koje je potrebno prethodno odobrenje ili potvrda da je glavni projekt u skladu s posebnim uvjetima zaštite iz čl. 61. b st. 3. tog Zakona, odnosno poduzme radnju ili zahvat na kulturnom dobru, kao i na području prostornih međa kulturnoga dobra protivno prethodnom odobrenju ili glavnom projektu za koji je izdana potvrda da je u skladu s posebnim uvjetima zaštite, nadležno će tijelo privremeno obustaviti rješenjem takvu radnju ili zahvat te prema potrebi naložiti investitoru obvezu povrata u prijašnje stanje uz upozorenje da će se u slučaju da rješenje ne bude u cijelosti izvršeno u roku radnja obaviti na njegov trošak. Rješenje se može donijeti bez prethodnog izjašnjavanja stranke.

 

Dakle, tužitelj navodima iznijetima u tužbi ne spori da je on na pročelje predmetne zgrade koja se nalazi unutar kulturno-povijesne cjeline Grada Poreča postavio reklamne natpise i to bez prethodnog odobrenja nadležnog tijela iz citiranog čl. 62. st. 1. ZZOKD, jedino smatra da se ne radi o radovima za koje je trebao pribaviti prethodno odobrenje.

 

Međutim, suprotno stavu tužitelja, tim radovima (postavljanjem urbane opreme) tužitelj je poduzeo radnje kojima je prouzročio promjene na kulturnom dobru, radi čega je sukladno citiranom čl. 62. st. 1. ZZOKD trebao ishoditi prethodno odobrenje nadležnog tijela, a nije sporno da isto nije ishodio. Naime, u ovoj upravnoj stvari jedino je relevantno da je tužitelj poduzeo radove na kulturnom dobru bez prethodnog odobrenja nadležnog tijela, a to sukladno citiranim zakonskim odredbama kojima se štiti kulturno dobro nije dopušteno, jer svaki i najmanji zahvat koji se poduzima na kulturnom dobru mora biti u skladu s odredbama ZZOKD.

Tako i postavljanje urbane opreme mora biti u skladu s kulturno-povijesnim ambijentom prostora.

 

Stoga je pravilno tužitelju sukladno citiranom čl. 73. st. 1. ZZOKD naloženo da otkloni radove kojima je prouzročio promjene na kulturnom dobru, a bez prethodnog odobrenja nadležnog tijela.

 

U odnosu na navode tužitelja da on na pročelje predmetne zgrade nije postavio tende, rasvjetna tijela, reklamne panoe i konzolno istaknuti reklamni natpis navodi se da je iz fotografija koje se nalaze u spisu predmeta upravnog postupka razvidno da se na pročelju predmetne zgrade, pored reklamnih natpisa, nalaze rasvjetna tijela, reklamni panoi i konzolno istaknuti reklamni natpis, dok je u odnosu na tende razvidno da se iste ne nalaze na pročelju predmetne zgrade. Stoga je u tom dijelu (u odnosu na tende) poništeno osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje, dok su u preostalom dijelu ta rješenja potvrđena. 

 

Slijedom svega navedenoga osporavano rješenje tuženika ocjenjeno je djelomično zakonitim, radi čega je Sud na temelju čl. 58. st. 1. ZUS djelomično usvojio tužbeni zahtjev tužitelja te djelomično poništio osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje kako je to navedeno u izreci ove presude, dok su u preostalom dijelu ta rješenja ocjenjena zakonitima. 

             

              Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, tužitelju nije nastala obveza plaćanja sudskih pristojbi sukladno čl. 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18).

 

U Rijeci 26. veljače 2020.

 

                                                                                                  Sutkinja

 

                                                                                                  Vesna Perić, v.r.

 

 

 

              UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

              Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (tri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. a i čl. 66. st. 5. ZUS).