- 1 -              Rev 1956/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1956/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. K. iz O., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u K., protiv tuženika L. B. d.o.o. iz D. S., kojeg zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-449/17-2 od 17. siječnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-980/13-41 od 12. travnja 2017., u sjednici održanoj 26. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja je odbijen tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje da je nedopušten otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 5. lipnja 2013. i da je radni odnos tužitelja prestao, te kojim se nalaže tuženiku vratiti tužitelja na rad na poslove blagajnika carinskog parkirališta ili na drugo radno mjesto koje odgovara njegovim kvalifikacijama, stručnoj spremi i radnom iskustvu uz naknadu parničnog troška. Prvostupanjskim rješenjem je odbijena privremena mjera kojom je traženo da tuženik privremeno vrati tužitelja na rad. Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn.

 

Presudom suda drugog stupnja je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda prvog stupnja te je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu. Drugostupanjskim rješenjem je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.

 

Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da revizijski sud prihvati reviziju tuženika i ukine nižestupanjske odluke i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju i predložio odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu i potvrditi drugostupanjsku presudu uz naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Suprotno tvrdnji revidenta sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da u pobijanoj presudi o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika danim u postupku i samih tih iskaza ili zapisnika pri čemu presuda nema nedostataka i može se ispitati te sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

 

Revizijski prigovori tužitelja da sud nije ocijenio dokaze na način predviđen čl. 8. ZPP te da je drugostupanjski sud na osnovu krive interpretacije prvostupanjskog suda i da nije postupio na način da je odluku donio cijeneći savjesno i brižljivo svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, ovaj sud ocjenjuje neosnovanim. Naime, prema odredbi čl. 8. ZPP koje će se činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Budući da je sud upravo postupajući u smislu odredbe čl. 8. ZPP ocjenom izvedenih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka utvrdio dokazanim činjenice na temelju kojih je odlučio kao u izreci prvostupanjske presude, to se neosnovano prigovara sadržajno u reviziji opisanoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 8. u vezi s odredbom čl. 354. st. 1. ZPP.

 

Predmet ovog postupka je utvrđenje nedopuštenim odluke o izvanrednom otkazu, te vraćanje tužitelja na radno mjesto blagajnika carinskog parkirališta odnosno drugo odgovarajuće mjesto.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika 1. svibnja 2002. do 30. svibnja 2013.,

 

- da je 30. svibnja 2013. poslodavac zbog povrede radnog odnosa donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme tužitelju,

 

- da je tuženik u obrazloženju odluke o otkazu ugovora o radu naveo propust evidentiranja ulaza praznog kamiona firme T. iz Č. dana 30. svibnja 2013. te vršenje pretovara carinske robe s kamiona na kamion na carinskom parkiralištu,

 

- da se tužitelju stavlja na teret propust evidentiranja u poslovne knjige vrijeme ulaska i izlaska naznačenog kamiona te propust obavještavanja voditelja službe V. K. da su vozači kamiona izvršili nedozvoljeni pretovar na carinskom parkiralištu,

 

- da je tužitelj počinjeno djelo priznao policijskim i carinskim inspektorima te direktoru društva L. B. d.o.o.,

 

- da su stranke iz T. priznale policijskim i carinskim službenicima da su u noćnim satima 30. svibnja 2013. ulazile u terminal tuženika, a u jutarnjim satima 31. svibnja 2013. izašle iz kruga terminala.

 

Obzirom na takva činjenična utvrđenja, prvostupanjski je sud zaključio da tužitelj nije dokazao neopravdanost razloga za otkaz. Naime, čl. 2. Ugovora o radu sklopljenim između tužitelja i tuženika propisano je da tužitelj kao zaposlenik na radnom mjestu blagajnika carinskog parkirališta obavlja poslove osiguranja ulaza u krug društva, primanje stranaka, utvrđivanje identiteta nepoznatih osoba, vođenje ulazno izlazne evidencije, pregledavanje osobe i vozila, kontroliranje robe i prateće dokumentacije pri ulazu i izlazu, a nesporno je utvrđeno da je tužitelj propustio evidentirati prazno vozilo kojim je upravljao M. J., a čime je počinio tešku povredu radne obveze, a što su ocijenili i članovi Radničkog vijeća.

 

Prvostupanjski sud je mišljenja da poslodavac sukladno čl. 108. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR) kod izvanrednog otkaza ugovora o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka može ocijeniti da nastavak radnog odnosa nije moguć. Tako je u ovoj pravnoj stvari tuženik donoseći odluku o izvanrednom otkazu smatrao da daljnji radni odnos radnika nije moguć zbog gubitka povjerenja u rad tužitelja.

 

Drugostupanjski sud je takav zaključak prvostupanjskog suda prihvatio i obrazložio da je tužitelj postupio suprotno odredbi čl. 2. Ugovora o radu a što je prema Pravilniku o radu tuženika kvalificirano kao svjesno odnosno namjerno neispunjenje obveza iz ugovora o radu te predstavlja osobito tešku povredu obveza iz ugovora o radu.

 

Tužitelj u ovom stupnju postupka navodi da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i to konkretno odredbe čl. 108., čl. 111., čl. 118. i čl. 149. ZR koje se odnose na izvanredni otkaz ugovora o radu.

 

Revident prigovara da iz pobijane odluke nije vidljivo da je poštovana procedura otkazivanja tj. da li se poslodavac savjetovao s radničkim vijećem te da njegovo ponašanje ne predstavlja osobito tešku povredu radne obveze niti da je iz takvog ponašanja moglo doći do gubitka povjerenja poslodavca u rad tužitelja.

 

Ovaj sud je ocijenio da su revizijski prigovori neosnovani. Naime, drugostupanjski sud je pravilno zaključio da iz svega proizlazi da je postupanje tužitelja  takvo da bi to bio opravdan razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu te da je razvidno iz provedenog saslušanja svjedoka da se poslodavac prije donošenja namjeravane odluke savjetovao s radničkim vijećem koje je postupanje tužitelja također ocijenilo osobito teškom povredom radnog odnosa i time postupio sukladno čl. 118. i čl. 149. ZR.

 

Dio revizijskih navoda svodi se na prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz tih razloga revizija se prema odredbi čl. 385. ZPP ne može s uspjehom podnijeti.

 

Budući da u ovom slučaju nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na temelju čl. 393. ZPP revizija tuženika je odbijena.

 

 

Zagreb, 26. veljače 2020.