- 1 -              Revt 386/2015-3

Broj: Revt 386/2015-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. d.o.o. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. J., odvjetnik u K., protiv tuženika L. R. d.d. R., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica D. D., odvjetnica u R., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 1467/11-8 od 2. travnja 2015., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Rijeci broj P - 798/10-44 od 28. prosinca 2010., u sjednici održanoj 26. veljače 2020.,

p r e s u d i o   j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu 3.148.774,37 kuna s pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos kako je to precizno određeno u izreci pod t. I. prvostupanjske presude, te u dijelu kojim je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 179.775,95 kuna. Preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 26.200,00 kuna, na način da je u ovom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbijen. Odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud pobijanu presudu preinači shodno navodima iznesenim u reviziji, odnosno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužitelj. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Isto tako, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude ocijenio žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revident opisno ukazuje u reviziji. U odnosu na daljnje revizijske navode po ovom osnovu valja reći da drugostupanjska presuda, obzirom da se donosi povodom pravnog lijeka podnijetog protiv prvostupanjske presude, može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja – i sa njom glede utvrđenog činjeničnog supstrata čini određeno pravno jedinstvo, pa drugostupanjski sud odgovarajući na žalbene prigovore koje je tužitelj isticao tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom i na koje je taj sud dao odgovor, nije donio nejasnu ili kontradiktornu odluku i počinio bitnu povredu postupka time što je prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja. Pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano je za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nisu ocijenili sukladno shvaćanju revidenta, u postupku pred nižestupanjskim sudovima nisu ostvarene povrede iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a.

Predmet spora je zahtjev tužitelja na isplatu po osnovu ugovora o zakupu skladišta sklopljenog između stranaka 26. travnja 1999.

Pobijanom presudom odbijen je zahtjev tužitelja temeljem utvrđenih činjenica: - da je 26. travnja 1999. između stranaka sklopljen ugovor o zakupu skladišta prema kojem je tuženik kao zakupnik u obvezi plaćati tužitelju kao zakupodavcu zakupninu u visini kunske protuvrijednosti od 7.000,00 EUR mjesečno, - da je navedenim ugovorom (čl. 6.) između strana usuglašeno da će nakon što tuženik dobije prvenstvenu koncesiju zajednički ocijeniti treba li predmetni ugovor prilagoditi novonastalom stanju, te da po nastupu ove činjenice svaka ugovorna strana ima pravo odustati od sklopljenog ugovora, po kojem osnovu je tuženik i odustao od ovog ugovora 10. listopada 2000., - da je tuženik 19. rujna 2000. prestao plaćati zakupninu, - da je predmetna nekretnina (čest. zem. 1333/19 z.u. 4917 k.o. R.) u zemljišnim knjigama upisana kao društveno vlasništvo, dok je tužitelj upisan kao nositelj prava korištenja, - da su u postupku pretvorbe (uvjerenje Hrvatskog fonda za privatizaciju od 23. ožujka 2010. i rješenje istog tijela od 17. svibnja 2010.) društvenog poduzeća T. Z. (pravnog prednika tužitelja) u vrijednost društvenog kapitala uključena ulaganja na pomorskom dobru (predmetnoj nekretnini) s tim da zemljište nije procijenjeno u vrijednost društvenog kapitala, - da je Vlada Republike Hrvatske na temelju odredbe čl. 31. st. 1. i 2. Zakona o morskim lukama ("Narodne novine" broj 108/95 i 6/96) 23. svibnja 1996. donijela odluku o osnivanju L. R. radi upravljanja, izgradnje i korištenja luke R., kojom odlukom su utvrđene granice pomorskog dobra nad kojima se proteže nadležnost L., a unutar kojih granica se nalazi i predmetna nekretnina, - da je L. R., nakon što je Povjerenstvo za granice ministarstva nadležnog za poslove pomorstva na prijedlog Županijskog povjerenstva utvrdilo granice pomorskog dobra, donijela odluku o dodjeli koncesije za obavljanje lučkih i ostalih gospodarskih djelatnosti i korištenje i održavanje postojećih objekata podgradnje i nadogradnje na lučkom području R. s danom 21. lipnja 2000., nakon koje odluke je L. kao davatelj koncesije 19. rujna 2000. s tuženikom sklopila i ugovor o koncesiji, predmet kojeg ugovora je i predmetna nekretnina, tako – da su stranke iz ovog postupka pravnim poslom sklopljenim 26. travnja 1999. ugovorile korištenje pomorskog dobra suprotno odredbama u to vrijeme važećeg Pomorskog zakonika ("Narodne novine" broj 17/94, 74/94 i 43/96 – dalje PZ).

Kako revident dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka osporava i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako se navodi revidenta kojima osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli uzeti u razmatranje.

Temeljem prethodno utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužitelja. Kako je riječ o pomorskom (općem) dobru, tužitelj pretvorbom društvenog poduzeća T. Z. (pravnog prednika tužitelja) nije stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine. U tom smislu su i u postupku pretvorbe pravnog prednika tužitelja u vrijednost društvenog kapitala bila uključena samo ulaganja na pomorskom dobru dok zemljište (opće dobro) nije procijenjeno u vrijednost društvenog kapitala. S druge strane, neosnovano tužitelj prigovara da predmetna nekretnina nema svojstvo pomorskog dobra do provedbe upisa tog općeg dobra u zemljišne knjige. Naime, kako opće dobro još primjenom pravnih pravila par. 287. OGZ-a nije bilo sposobno biti objektom prava vlasništva i drugih stvarnih prava, to se sukladno par. 1. austrijskog Zakona o unutrašnjem uređenju, osnivanju i ispravljanju zemljišnih knjiga od 19. prosinca 1929. god. u glavnu knjigu upisivalo tek ako je to zatražila osoba koja je na tome imala pravni interes. Upis ovog dobra u zemljišne knjige istovjetno (par. 1. st. 2.) je uređivao Zakon o unutrašnjem uređenju, osnivanju i ispravljanju zemljišnih knjiga od 18. svibnja 1930., te u dualističkom pristupu pravu vlasništva Zakon o uknjižbi nekretnina u društvenom vlasništvu (Sl. l. broj 12/65) koji je odredbom čl. 1. st. 1. uređivao da će se nekretnine u općoj upotrebi uknjižiti u zemljišne knjige kao društveno vlasništvo bez naznake nositelja prava korištenja. I Zakon o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" broj 91/96 i 137/99) koji je bio u primjeni s trenutkom zasnivanja pravnog odnosa između stranaka odredbom čl. 17. st. 3. uređivao je da se opće dobro upisuje u zemljišne knjige samo ako to zatraži osoba koja za to ima pravni interes ili kada je to određeno posebnim zakonom. Drukčiji pristup ne proizlazi niti iz propisa posebne regulative za pomorsko dobro (Uredbe s zakonskom snagom o pomorskom javnom dobru iz 1939., Osnovni zakon o iskorištavanju luka i pristaništa iz 1968., Zakon o pomorskom, vodnom dobru, lukama i pristaništima iz 1974.) PZ iz 1994. koji se primjenjivao u pravnom odnosu između stranaka, izvan određenja da se evidencija o pomorskom dobru vodi po propisima o evidenciji nekretnina (čl. 55.), nije se pobliže odredio o upisu pomorskog dobra i na njemu osnovanih prava temeljem koncesije u zemljišne knjige. Pomorsko dobro uređivao je kao opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, koje ima njezinu osobitu zaštitu, a upotrebljava se i/ili koristi pod uvjetima i na način propisan zakonom (čl. 48.). No, uz zabranu stjecanja prava vlasništva i drugih stvarnih prava na pomorskom dobru po bilo kojoj osnovi (čl. 51. st. 1.), izričito je uređivao (čl. 56. st. 1. PZ-a) da pomorskim dobrom upravlja, održava ga i zaštićuje Republika Hrvatska neposredno i/ili putem županija. Posebna upotreba i/ili gospodarsko korištenje dijela pomorskog dobra moglo se odobriti fizičkim i pravnim osobama (koncesija) pod uvjetom da takvo korištenje nije bilo u suprotnosti s interesom Republike Hrvatske. Koncesiju i pretpostavke za davanje koncesije na pomorskom dobru posebno su uređivale odredbe čl. 57. – 72. PZ-a.

U navedenom stanju stvari, a kako to pravilno cijene nižestupanjski sudovi, i neovisno od činjenice što je ugovor sklopljen između stranaka prestao otkazom tuženika 10. listopada 2000., tužitelj se ne može pozvati na obveze tuženika iz ovog ugovora jer je riječ o ništetnom pravnom poslu u smislu odredbi čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) kojeg je u ovom pravnom odnosu primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18). Naime, obzirom na sadržaj predmetnog ugovora, kao i činjenicu da se tužitelj u navedenom pravnom odnosu poziva na stečena stvarna prava nad nekretninom koja predstavlja pomorsko dobro, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da su stranke ovim pravnim poslom ugovorile korištenje pomorskog dobra suprotno prethodno citiranim odredbama PZ-a.

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 26. veljače 2020.