- 1 -              Revt 593/2017-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Revt 593/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Š., Građansko-upravni odjel, protiv prvotuženice J. b. d.d., Š., OIB ..., koju zastupa punomoćnik Z. V., odvjetnik u Odvjetničkom društvu V., J., Š., S., J. & J. u R. i drugotuženika Stečajna masa stečajnog dužnika S. p. d.d. u stečaju, Š., OIB ..., uz sudjelovanje umješača na strani tužiteljice B. i m. d.o.o., B., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik I. S., odvjetnik u S., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji prvotuženice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2865/17-2 od 28. lipnja 2017., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-332/12-52 od 9. srpnja 2014., ispravljena rješenjem tog suda poslovni broj P-332/12-57 od 18. srpnja 2014., na sjednici održanoj 26. veljače 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Odbija se revizija prvotuženice kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev umješača na strani tužiteljice za naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Drugostupanjskom je presudom potvrđena ispravljena prvostupanjska presuda, kojom je, u toč. I. izreke, utvrđeno da su nekretnine označene kao: čest. zem. 5314, 5338/2, 5342/1, 5358/2, 5361/2, 5361/4, 5361/5, 5381/4, 5381/5, 5381/6, 5382/2, 5383/1, 5383/2, 5389/2, 5389/3, 5389/4, 5390/1, 5392/2, 5408/3, 5414/2, 5416/2, 5417/1, 5445/2, 5450/1, 5450/2, 5451/2 - upisane u z.k.ul. br. 4861; čest. zem. 5342/2, 5342/3, 5360, 5364/1, 5384/2, 5385/1, 5385/2, 5386, 5388, 5404, 5407, 5408/2, 5409/2, 5417/2, 5418/1, 5420, 5421, 5422 upisane u z.k.ul. br. 4877; čest. zem. 5384/1 upisana u z.k.ul.br. 4872; čest. zem. 5336/1, 5361/3, 5387, 5401/2, 5418/2, 5418/3, 5423/1, 5423/2, 5424/1 upisane u z.k.ul.br. 4884; čest. zem. 5390/2 upisana u z.k.ul.br. 4863; čest. zem. 5408/1 upisana u z.k.ul. 5001; čest. zem. 5419 upisana u z.k.ul. 4959 za udio 179712/207360; čest. zem. 5424/4 upisana u z.k.ul. 4878 za udio 93/96; čest. zem. 5445/1 upisana u z.k.ul. 5000; čest. zem. 5425, 5427/1, 5427/2, 5427/3, 5427/4, 5430, 5440, 5429 upisane u z.k.ul. 2171; čest. zem. 5446 upisana u z.k.ul. 4967; čest. zem. 5336/2 upisana u z.k.ul. 4999; čest. zem. 5359/2 upisana u z.k.ul. 4998 i čest. zem. 5361/1 upisana u z.k.ul. 4879 za udio 1342/1536, sve k.o. M. - B. pomorsko dobro kojim upravlja, vodi brigu o zaštiti i odgovara Republika Hrvatska. Toč. II. izreke suđeno je da su tuženici dužni trpjeti da se u zemljišnim knjigama na tim nekretninama izvrši brisanje prava fiducijarnog vlasništva s imena J. b. d.d., Š., uz istodoban upis pomorskog dobra, dok je toč. III. i IV. izreke naloženo tuženicima da naknade troškove postupka tužiteljici u iznosu od 55.000,00 kn i umješaču u iznosu od 38.750,00 kn, a odbijen je tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 5.000,00 kn (točka V. izreke) i umješačev zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 23.750,00 kn (točka VI. izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude prvotuženica je podnijela reviziju iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači presudu na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti.

 

              U odgovoru na reviziju tužiteljica i umješač predlažu odbiti reviziju kao neosnovanu. Umješač traži troškove odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392. a st. 1. Zakona o parničnom postupku  ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu koji se revizijom pobija i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima revizije, drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaja isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku.

 

Predmet spora je utvrđenje da su uvodno opisane nekretnine pomorsko dobro, po osnovi toga što se nalaze unutar utvrđenih granica pomorskog dobra, pri čemu tužiteljica tvrdi, a prvotuženica osporava, da je bez utjecaja na status predmetnih nekretnina kao pomorskog dobra činjenica da one nisu upisane u zemljišnim knjigama kao pomorsko dobro, kao i činjenica da su obuhvaćene rješenjem o pretvorbi pravnog prednika drugotuženika i procijenjene u njegov temeljni kapital.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da su rješenjem Hrvatskog Fonda za privatizaciju od 24. lipnja 1997. predmetne nekretnine procijenjene u vrijednost društvenog kapitala društvenog poduzeća S. p. -  pravnog prednika drugotuženika;

 

- da je u zemljišnoj knjizi kao vlasnica predmetnih nekretnina upisana prvotuženica, koja je to vlasništvo stekla upisavši se prvo kao potonji vlasnik na temelju Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva od 24. ožujka 1998., kojega je sklopila s drugotuženikom kao prethodnim vlasnikom, a nakon čega je postala i punopravna vlasnica predmetnih nekretnina;

             

- da je 17. veljače 1999. Županijsko poglavarstvo ... županije, na temelju mišljenja Stručnog tijela za ocjenu koncesije, donijelo i objavilo u Službenom vjesniku ... županije broj 4/99 i 8/00 dvije odluke o dodjeli koncesije (dalje: Odluke o dodjeli koncesije) na razdoblje do 27. prosinca 2009. i to: Odluku o koncesiji na pomorskom dobru u svrhu gospodarskog korištenja luke posebne namjene – brodogradilišta u B. (Klasa: ...) i Odluku o koncesiji na pomorskom dobru u svrhu gospodarskog korištenja luke posebne namjene – luke nautičkog turizma u B. (Klasa: ...) kojima je prihvaćena prijava postojećeg korisnika luke posebne namjene -  umješača, a kojim odlukama su predmetne nekretnine specificirane kao sastavni dio kopnenih čestica (ukupne površine 40 959 m2, obuhvaćajući i sve objekte podgradnje i nadgradnje na tim prostorima) koje čine pomorsko dobro u luci posebne namjene (brodogradilišta i luke nautičkog turizma), dakle one predstavljaju sastavni dio lučkog područja;

 

- da su 30. ožujka 1999., na temelju tih Odluka, sklopljena dva Ugovora o koncesiji pomorskog dobra u svrhu gospodarskog korištenja luke posebne namjene – brodogradilišta i luke nautičkog turizma u B., kojima je umješaču dano ovlaštenje za gospodarsko korištenje predmetnih nekretnina.

 

Na temelju nižestupanjskih utvrđenja, a imajući u vidu da je čl. 2. Odluka o dodjeli koncesije, određeno područje pomorskog dobra koje je tim odlukama obuhvaćeno i to kako kopneni tako i morski prostor luke, te da su, u skladu s čl. 4.  Uredbe Vlade Republike Hrvatske o postupku dodjele koncesije za luku posebne namjene i načinu određivanja granica za luke posebne namjene („Narodne novine“ broj 108/96; dalje: Uredba), nakon pravilno provedenog postupka, točno određene granice pomorskog dobra u luci posebne namjene i brodogradilištu, a koje granice obuhvaćaju predmetne nekretnine,  prvostupanjski je sud ocijenio da te nekretnine predstavljaju pomorsko dobro - opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku. Pa iako je kao vlasnik predmetnih nekretnina upisana prvotuženica, po osnovi ranijeg statusa fiducijarnog vjerovnika, prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice kao osnovan, imajući u vidu čl. 3. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/ 00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14; dalje: ZV) čl. 2., 3., i 37.a Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ , broj: 158/03, 100/04, 141/06, 38/09 i 123/11; dalje: ZPDML), uz odgovarajuću primjenu prethodno važećih propisa i to: Zakona o iskorištavanju luka i pristaništa („Službeni list FNRJ“ broj 24/61; „Službeni list SFRJ“ broj 10/65, 23/67 i 2/68; „Narodne novine“ broj 52/71 i 52/73),  Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima („Narodne novine“, broj: 19/74, 39/75, 17/77 i 18/81, dalje: ZPDML), Zakona o morskim lukama („Narode novine“, broj: 108/95, 6/96 i 97/00; dalje: ZML, čl. 2. st. 1. t. 3., čl. 5., čl. 28. st. 2.), čl. 51. st. 3. i 59. st. 1. Pomorskog zakonika („Narodne novine“, broj: 17/94, 74/94 i 43/96; dalje: PZ, čl. 51., 59. i 49.) i Uredbe po kojim propisima pomorsko dobro nije sposobno biti objekt prava vlasništva niti drugih stvarnih prava po bilo kojoj osnovi, već se ono može koristiti samo na temelju koncesije.

 

              Prihvaćajući shvaćanje prvostupanjskog suda, drugostupanjski sud potvrđuje prvostupanjsku presudu, otklanjajući istaknuti žalbeni razlog neupisanog statusa tih nekretnina kao pomorskog dobra u zemljišnoj knjizi time da je riječ o području koje je cijelo vrijeme sastavni dio lučkog područja što po slovu zakona predstavlja pomorsko dobro kao zaštićeno općeg dobro (čl. 2. t. 3. i 4. ZPDML), jer  po sili zakona granica lučkog područja ujedno predstavlja granicu pomorskog dobra, neovisno o tome jesu li te nekretnine u zemljišnim knjigama upisane kao pomorsko dobro te jesu li evidentirane u Katastru pomorskog dobra. Dodaje da se upisom u zemljišnoj knjizi samo publicira i evidentira okolnost je li nekretnina pomorsko dobro ili ne, dok je odluka o utvrđivanju granice pomorskog dobra (a jednako se to odnosi i na rješenja o određivanju lučkog područja, odnosno odluke o davanju koncesije za pojedinu luku) deklaratorni, a ne konstitutivni akt, budući da je pomorsko dobro definirano zakonom. Zaključno obrazlaže da se nitko ne može pozivati na povjerenje u zemljišne knjige ako se radi o prometu stvarnih prava na nekretninama koje su pomorsko dobro te da se u svim takvim slučajevima radi (barem) o izostanku pretpostavke valjanog pravnog posla.

 

              Pritom se drugostupanjski sud poziva osobito na čl. 28. ZPDML kojim je bilo propisano da se granice luke posebne namjene određuju odlukom o dodjeli koncesije radi obavljanja djelatnosti za koju je utvrđena posebna namjena odnosne luke, a da je čl. 2. st. 1. t. 3. ZPDML luka posebne namjene bila definirana kao morska luka koja služi posebnim potrebama trgovačkog društva, druge pravne ili fizičke osobe (luka nautičkog turizma, industrijska luka, brodogradilište, ribarska luka i dr.) ili državnog tijela (vojna luka, luka tijela unutarnjih poslova i dr.), a ZPDML je propisivao i postupak utvrđivanja granica pomorskog dobra, na način da granicu utvrđuje Povjerenstvo za granice Ministarstva, na prijedlog županijskog povjerenstva za granice, a postupak i kriterije za utvrđivanje granice pomorskog dobra propisuje Vlada Republike Hrvatske. Dodaje i da se je Evidencija o pomorskom dobru vodila u zemljišnim knjigama, a Ministarstvo je bilo dužno dostavljati Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske rješenje o određivanju granice pomorskog dobra radi upisa u zemljišne knjige (čl. 15. ZPDML). Ističe i to da je i Pomorski zakonik u odredbi čl. 49. st. 2., a važeći u vrijeme kad su tuženici sklopili Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva, propisivao da se pomorskim dobrom smatraju: morska obala, lukobrani, brodogradilišni navozi, nasipi, sprudovi, hridi, grebeni, ušća rijeka koja se izlijevaju u more, kanali spojeni s morem te u moru i pomorskom podzemlju živa i neživa prirodna bogatstva, ribe, rude i dr.

 

Drugostupanjski sud otklanja i žalbeni navod da su predmetne nekretnine sposobne biti predmetom prava vlasništva samim tim što su rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju, u postupku pretvorbe pravnog prednika drugotuženika, procijenjene u njegov temeljni kapital, obrazlažući da se prava korištenja i raspolaganja nekretninama koje nisu sposobne biti predmet prava vlasništva ne mogu pretvoriti u vlasništvo nad tim nekretninama, jer ta prava prestaju pretvorbom poduzeća kojemu su do tada pripadala i ne prelaze kao stvarna prava u imovinu pravnog sljednika. Dodaje da rješenje u postupku pretvorbe društvenog poduzeća o procjeni, ne utječe na stjecanje prava vlasništva, jer je to akt o utvrđivanju procijenjenih nekretnina koje su uvrštene u kapital i nema značaj akta o stjecanju prava vlasništva, već je po pravnoj prirodi uvjerenje o visini kapitala. Stoga, sama činjenica što su nekretnine procijenjene u vrijednost temeljnog kapitala tijekom pretvorbe drugotuženika, po ocjeni drugostupanjskog suda, nije od utjecaja na odluku o tužbenom zahtjevu. Ujedno ocjenjuje irelevantnim za odluku o tužbenom zahtjevu i eventualno pravo na naknadu za izvlaštenje, što nije predmet ovog konkretnog postupka.

 

Takvo shvaćanje nižestupanjskih sudova kao pravilno prihvaća i ovaj sud.

 

Naime, pomorsko dobro je opće dobro o kojem brigu vodi Republika Hrvatska te je, u smislu odredbe čl. 3. ZVDSP, izvan pravnog prometa, neovisno o činjenici što bi takvo dobro eventualno bilo rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju procijenjeno u temeljni kapital pravnog prednika drugotuženika, a nekretnine koje pripadaju lučkom području su još po odredbama ranije spomenutog Zakona o iskorištavanju luka i pristaništa iz 1961. (prvi zakon nakon Drugoga svjetskog rata koji je sadržavao odredbe o nekretninama koje čine pomorsko dobro), kao i kasnijim propisima, smatrale pomorskim dobrom.

 

Prema tome, a imajući na umu da tijekom postupka nije dovedeno u pitanje da predmetne nekretnine u naravi predstavljaju sastavni dio izgrađene morske luke i da su time u funkcionalnoj vezi s morem, a luka je ex lege pomorsko dobro i to u cijelosti, pravilno je prihvaćen tužbeni zahtjev, jer  su u trenutku nastupa funkcionalne veze s morem po samom zakonu stečene pretpostavke da predmetne nekretnine postanu pomorsko dobro (tako i ovaj revizijski sud u presudi broj Rev 13821/12-3 od 22. studenog 2016.).

 

Na navedeno ne utječe ni činjenica da u zemljišnoj knjizi nije proveden upis izmjene, odnosno usklađenja opisa kulture zemljišta u popisnim listovima predmetnih nekretnina sa stvarnim stanjem (i dalje za te nekretnine stoji upisano da su to oranice, vrtovi, vinogradi i td.), upravo iz razloga što je  pomorsko dobro definirano zakonom pa takve izmjene u popisnim listovima pomorskog dobra imaju samo publicitetnu funkciju i ne dovode do izmjene pravnog statusa nekretnina.

 

Slijedom navedenog nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primijene materijalnog prava pa je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, odlučeno kao u izreci ove odluke.

 

Umješaču nisu dosuđeni traženi troškovi na ime odgovora na reviziju, jer odgovor na reviziju nije bila radnja potrebna za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 26. veljače 2020.