- 1 -              Rev-x 248/2018-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 248/2018-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N., Udruga suvlasnika stambene zgrade iz V., kojeg zastupa punomoćnik A. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu B. & B. j.t.d. V., protiv tuženika V. vodovod i kanalizacija d.o.o. V., kojeg zastupa punomoćnica N. B., odvjetnica u V., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-908/17-3 od 11. prosinca 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru, Stalne službe u Vinkovcima, poslovni broj P-398/16-148 od 16. listopada 2017., u sjednici održanoj 26. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I/ Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

II/ Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tuženika za naknadom troška sastava odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 752.379,03 kn s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pobliže određenog u izreci presude do isplate (stavak I. izreke); a tužitelj je obvezan nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 272.501,00 kn (stavak II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja (stavak I. izreke); a odbijen je zahtjev tuženika za nadoknadom troška sastava odgovora na žalbu (stavak II. izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja, ali drugom sucu, na ponovno suđenje.

 

Tuženik je u odgovoru na reviziju osporio sve revizijske navode i predložio je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu te obvezati tužitelja da mu nadoknadi trošak sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Prema odredbi članka 392.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13 i 9/14 - dalje: ZPP), ovaj je sud pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao upravitelja stambene zgrade, za isplatu naknade koju je tuženik, bez da je za to imao pravnu osnovu, ostvario uporabom zajedničkog dijela zgrade – kotlovnice na adresi V., u razdoblju od 1. siječnja 2000. do 1. kolovoza 2006.

 

Prvostupanjski je sud zahtjev tužitelja odbio zbog pomanjkanja aktivne legitimacije za ovo utuženje, smatrajući da tužitelj nije dokazao da je vlasnik predmetne stambene zgrade, a kao upravitelj iste, može imati samo položaj punomoćnika suvlasnika zgrade, slijedom čega da nije ovlašten spornu tražbinu naplatiti u svoje ime i za svoj račun.

 

Drugostupanjski sud u pobijanoj odluci prihvaća shvaćanje suda prvog stupnja o pomanjkanju aktivne legitimacije tužitelja na naplatu koristi koju je tuženik ostvario uporabom sporne kotlovnice, s time da drugostupanjski sud, osim toga, utvrđuje i slijedeće odlučne činjenice:

- da je predmetnu kotlovnicu, kao investitor, sukladno građevinskoj dozvoli od 15. svibnja 1981., vlastitim sredstvima izgradio prednik tuženika (Samoupravna interesna zajednica stanovanja V.),

- da je za istu, rješenjem Općinskog komiteta za urbanizam, građevinarstvo, stambene i komunalne poslove od 13. studenoga 1981., izdana uporabna dozvola, a investitor (prednik tuženika) je upućen izgrađeni objekt upisati u zemljišne knjige, te

- da predmetna kotlovnica od tada služi za opskrbu toplinskom energijom ne samo stanova zgrade u kojoj se ona nalazi, već i stanova cijelog naselja.

 

Iz navedenih činjenica drugostupanjski sud zaključuje da tuženik ima pravo koje ga ovlašćuje na korištenje predmetne kotlovnice.

 

Drugim riječima, osim što smatra da tužitelj nije ovlašten zahtijevati naknadu koristi koju je tuženik ostvario uporabom sporne kotlovnice (već da su to ovlašteni samo suvlasnici zgrade), drugostupanjski sud zaključuje da tuženik ima pravo posjeda iste.

 

U odnosu na revizijske razloge koji se tiču navodnih propusta u zastupanju tuženika, valja reći da ih ovaj sud nije uzeo u razmatranje, obzirom na to da je odredbom članka 354. stavak 3. ZPP propisano da bi se na nedostatke u zastupanju, čak i ako ih je bilo, mogla pozivati samo ona stranka koje se ti nedostaci tiču, a ne i protivna strana.

 

Osnovano tužitelj u reviziji, kroz revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, osporava shvaćanje nižestupanjskih sudova o tome da tužitelj, kao upravitelj zgrade u kojoj se sporna kotlovnica nalazi, ne može biti stranka u postupku radi naplate koristi koju je treća osoba ostvarila uporabom zajedničkog dijela zgrade.

 

Naime, ovaj je sud u više svojih odluka (primjerice Revx-325/10-2 od 3. ožujka 2011. i Revx-30/12-4 od 6. lipnja 2012.), izrazio shvaćanje (koje je u skladu i sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske; primjerice odluka tog suda broj U-III-3695/10 od 10. studenoga 2011.) da se smislenim tumačenjem odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 - dalje: ZVDSP), pod pojmom zastupanja iz članka 378. stavak 5. tog Zakona imaju podrazumijevati ovlasti u poduzimanju svih onih radnji (uključujući i pokretanje sudskih postupaka) koje imaju za cilj ostvarenje i zaštitu interesa suvlasnika zgrade u održavanju zgrade. To podrazumijeva dobivenu i zakonom propisanu ovlast da kao stranka u postupku utužuje i treću osobu radi naplate koristi koju je ta osoba ostvarila uporabom zajedničkog dijela zgrade bez pravne osnove, jer se i ta sredstva polažu na poseban račun i predstavljaju posebnu imovinu odvojenu od imovine bilo kojeg suvlasnika, ali i od imovine upravitelja zgrade.

 

Dakle, sve dok međuvlasničkim ugovorom drugačije nije određeno, upravitelj ima aktivnu legitimaciju, kao samostalna stranka, voditi postupak radi naplate koristi koju je neka osoba, bez pravne osnove, ostvarila uporabom zajedničkog dijela nekretnine.

 

Međutim, razlog odbijanja tužbenog zahtjeva nije bio samo nedostatak aktivne legitimacije tužitelja, već i utvrđenje suda drugog stupnja da tuženik ima pravo koje ga ovlašćuje na posjed spornog dijela nekretnine, jer je njegov prednik, prije stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, na temelju odobrenja koje je nadležna vlast dala u granicama svoje ovlasti na takvo imovinskopravno raspolaganje, o svome trošku proveo prenamjenu zajedničkih prostorija u zgradi u samostalnu prostoriju (kotlovnicu), te stekao pravo izgrađeni objekt upisati u zemljišne knjige. Od tada se, prema utvrđenju drugostupanjskog suda, toplinskom energijom iz predmetne kotlovnice opskrbljuju ne samo stanari predmetne zgrade, već i svi stanovi u naselju.

 

S obzirom da revizijski sud ne pazi po službenoj dužnosti ni na jedan revizijski razlog, a da tužitelj drugostupanjsku presudu u ovom dijelu ničim ne pobija, ovaj sud nije ovlašten preispitivati utvrđenje drugostupanjskog suda o tome da tuženik ima pravo iz članka 372. stavak 1. ZVDSP koje ga ovlašćuje na posjed sporne kotlovnice.

 

Pored takvog utvrđenja, tuženik nema položaj nepoštenog posjednika, pa je neosnovano potraživanje tužitelja da mu tuženik, na temelju odredbe članka 165. stavak 1. ZVDSP, isplati korist koju je imao od uporabe sporne kotlovnice u razdoblju od 1. siječnja 2000. do 1. kolovoza 2006.

 

Valjalo je stoga, na temelju članka 393. ZPP, reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao pod stavkom I. izreke ove presude.

 

 

 

 

Odluka sadržana pod stavkom II. izreke presude temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. i 155. stavak 1. ZPP.

 

Zagreb, 26. veljače 2020.