- 1 -              Rev 2651/2014-2

 

 

 

 

Broj: Rev 2651/2014-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. D. iz N., , koju je zastupao punomoćnik pok. L. M., odvjetnik u O., protiv tuženika D. O. iz N., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u N., radi utvrđenja izvanbračne stečevine i upisa prava vlasništva, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2397/2012-2 od 24. srpnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Našicama poslovni broj P-501/11-12 od 30. travnja 2012., u sjednici održanoj 26. veljače 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tuženika D. O., kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Našicama poslovni broj P-501/11-12 od 30. travnja 2012., suđeno je:

 

„Utvrđuje se da su tuženik D. O. iz N., i tužiteljica M. D. iz N., , OIB: …, suvlasnici nekretnine upisane u z.k.ul.br. 563 k.o. N., koja se sastoji od kčbr. 2637 kuća br. 3 u …, površine 539 m2, svako i 1/2 dijela, što je tuženik D. O. dužan priznati i izdati odgovarajuću tabularnu ispravu za zemljišnoknjižni prijenos Vi dijela nekretnine na ime i vlasništvo tužiteljice M. D., a u protivnom će tu ispravu zamijeniti ova presuda i to u roku od 15 dana.

 

Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 19.368,00 kuna u roku od 15 dana.“

 

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2397/2012-2 od 24. srpnja 2014., odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači obje nižestupanjske presude na način da odbije zahtjev tužiteljice u cijelosti, podredno da obje presude ukine i predmet vrati Općinskom sudu u Našicama na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

 

Tužiteljica nije dostavila odgovor na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Temeljem odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem izvanbračne stečevine, odnosno zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da je suvlasnica u 1/2 dijela u odnosu na dio imovine (nekretnine/kuće) stečene za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice s tuženikom.

 

U revizijskoj fazi postupka i dalje je sporno predstavlja li  predmetna nekretnina zajedničku imovinu izvanbračnih drugova te u kojem omjeru su stranke suvlasnici, odnosno u kojem su omjeru doprinijele stjecanju (izvan)bračne imovine koja se sastoji od nekretnine upisane u z.k.ul.br. 563 k.o. N., koja se sastoji od kčbr. 2637 kuća br. 3 u … 539 m2.

 

U postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke je utvrđeno:

 

- da je izvanbračna zajednica stranka trajala 19 godina (od travnja 1990. do listopada 2009.);

 

- da je tuženik u cijelosti upisan kao vlasnik nekretnine koja se sastoji od kčbr. 2637 kuća br. 3 u … površine 539 m2, upisane u z.k.ul. br.563 k.o. N.;

 

- da je (2. ožujka 1993.) tuženik s Općinom Orahovica temeljem Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo sklopio Ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo po cijeni od 12.847.602,00 HRD, odnosno 17.176,00 DEM i rokom otplate ođ 32 godine (384 mjesečna obroka);

 

- da je 31. listopada 1996., tuženik prodao taj stan za iznos od 65.000,00 DEM;

 

- da je poslodavac i davatelj kredita N., na temelju ugovora od 31. listopada 1996., odobrio tuženiku u iznosu od 25.000,00 DEM, s rokom vraćanja od deset godina;

 

- da je predmetna nekretnina kupljena kreditom i sredstvima od prodaje stana;

 

- da je tužiteljica u razdoblju od 1990. do 2009. na ime plaće primila ukupno (primjenjujući denominaciju) iznos od 263.394,00 kn;

 

- da je tuženik u istom razdoblju primio ukupno 3.044.604,00 kn;

 

- da je u daljnjem razdoblju do 1996. tužiteljica primila ukupno 50.621,00 kn, a tuženik 254.991,00 kn;

 

- da tuženik ima dvoje djece iz prijašnjeg braka za koje je plaćao uzdržavanje 45% od svoje plaće, a kasnije 30 %;

 

- da je u tijeku izvanbračne zajednice kćerki iz prijašnjeg braka kupio stan za 55.000,00 EUR te poklonio bratu iznos od 10.000,00 EUR.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključili su da je predmetna imovina stečena isključivo radom stranaka za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice u smislu odredbe čl. 299. Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“, broj 11/78, 27/78, 45/89 51/89 - pročišćeni tekst, 59/90, 25/94 - dalje: ZBPO) koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja, te su u smislu odredbe čl. 287. ZBPO zaključili da je doprinos tužiteljice i tuženika u stjecanju bračne stečevine podjednak.

 

Polazeći od utvrđenih činjenica, po ocjeni ovoga suda, navedeni pravni zaključci nižestupanjskih sudova temelje se na pravilnoj primjeni materijalnog prava.

 

Prema odredbi čl. 299. ZBPO, imovina stečena radom žene i muškarca u izvanbračnoj zajednici koja je trajala duže vremena smatra se njihovom zajedničkom imovinom. Kod diobe ove imovine odgovarajuće se primjenjuju odredbe o diobi zajedničke imovine bračnih drugova.

 

Odredbom čl. 287. ZBPO, propisano je da se kod utvrđivanja suvlasničkih dijelova udio bračnog druga u zajedničkoj imovini određuje prema njegovom doprinosu u stjecanju te imovine, a u slučaju spora sud mora voditi računa ne samo o osobnom dohotku i zaradi svakog bračnog druga, već i o radu u domaćinstvu kao i o svakom drugom obliku rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine.

 

Iz obrazloženja pobijanih odluka proizlazi zaključak sudova da je doprinos stranaka u stjecanju predmetne kuće ravnopravan bez obzira na to što je tuženik imao znatno veća primanja jer je tužiteljica svojom brigom oko održavanja domaćinstva doprinijela tome da tuženik može ostvarivati takva primanja. Naime, sudovi su utvrdili da je tuženik tijekom trajanja izvanbračne zajednice osnovao vlastito poduzeće zbog kojeg je osobno bio znatno više angažiran nego da je u radnom odnosu, a samim time briga za domaćinstvo bila je još više na teretu tužiteljice. Sud je, također, kod utvrđivanja doprinosa vodio računa i o tome da je tuženik morao plaćati uzdržavanje za svoje dvoje djece iz prijašnjeg braka i to u visini od 45 % svojih primanja. Osim toga, sudovi su vodili računa i o tome da su stranke tijekom trajanja izvanbračne zajednice „(…) stekle još imovine koju tužiteljica ne potražuje“ (stan koji je kupljen na ime tuženikove kćerke iz prijašnjeg braka i koji je plaćen 55.000,00 EUR) te da je tuženik za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice svome bratu nepovratno „pozajmio“ iznos od 10.000,00 EUR.

 

Ovaj sud u cijelosti prihvaća navedeni zaključak sudova o tome da je doprinos stranaka, sukladno odredbi čl. 287. ZBPO, u konkretnom slučaju podjednak i da tužiteljica ima pravo na temelju svog doprinosa na 1/2 dijela sporne nekretnine.

 

Konačno, neosnovano tuženik prigovara da bi stan koji je otkupio 1993., za trajanja izvanbračne zajednice, na temelju Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“, broj 27/91, 43/92, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 44/94, 58/95, 91/96, 11/97 i 68/98) i čija je prodajna cijena uložena u kupnju predmetne nekretnine, predstavljao njegovu posebnu imovinu.

 

Prema usvojenoj praksi ovoga suda, u situaciji kada je stan otkupljen za vrijeme trajanja bračne ili izvanbračne zajednice, sukladno odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, tada okolnost što je jedan od partnera stekao stanarsko pravo stana prije zasnivanja (izvan)bračne zajednice i bio kupac toga stana, nema utjecaja na zaključak da je riječ o imovini koja je stečena za vrijeme braka (izvanbračne zajednice) i predstavlja (izvan)bračnu stečevinu (tako ovaj sud u Rev-807/2013 o 11. srpnja 2017.)

 

To stoga što je stanarsko pravo po svojoj naravi bilo imovinsko pravo, koje je svojeg nositelja ovlašćivalo da otkupi stan na kojem je imao stanarsko pravo i da na tom pravnom temelju stekne pravo vlasništva stana, pa ako je pravo na otkup stana proisteklo iz stanarskog prava koje je stečeno za vrijeme trajanja bračne zajednice, tada to imovinsko pravo predstavlja bračnu stečevinu, kao i vlasništvo stana koji je jedan od bračnih drugova otkupio na svoje ime, na temelju takvog imovinskog prava (u tom smislu i Odluka Ustavnog suda poslovni broj U-III-3136/2003 od 25. siječnja 2006.). Odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i stjecanje vlasništva stanova otkupom po odredbama tog Zakona ne isključuju primjenu odredaba ZBPO o stjecanju zajedničke imovine za vrijeme trajanja bračne ili izvanbračne zajednice, pa se i na stanove stečene po odredbama tog Zakona, neovisno o tome tko je zaključio ugovor o otkupu stana, primjenjuju odredbe ZBPO o stjecanju zajedničke imovine ukoliko su ispunjene zakonske pretpostavke predviđene u tim odredbama.

 

S obzirom na sve navedeno, temeljem odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 26. veljače 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.