- 1 -              Rev 679/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 679/2016-2

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja zavoda iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik Ž. R., protiv tuženika P. b. Z. d.d. iz Zagreba, OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik H. M., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3356/14-3 od 8. prosinca 2015. kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10280/08-10 od 26. ožujka 2014., u sjednici održanoj 26. veljače 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prihvaća se revizija tužitelja zavoda, ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3356/14-3 od 8. prosinca 2015. i predmet vraća sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 100.034,31 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 30. lipnja 2008. do isplate, po stopi propisanoj Odlukom o eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

Presudom suda drugog stupnja pod toč. I. izreke preinačena je presuda suda prvog stupnja na način da je odbijen tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 100.034,31 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 30. lipnja 2008. do isplate, po stopi propisanoj Odlukom o eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, dok je točkom II. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 13.906,25 kuna, u roku od 15 dana.

 

Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a riječ je o pitanju o kojem postoje različita shvaćanja drugostupanjskih sudova. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužitelja je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

Tužitelj je revizijom osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje drugostupanjske presude te je, kao što to iz sadržaja revizije proizlazi, naznačio sljedeće pravno pitanje:

 

„Da li postoji obveza tuženika da temeljem odredbi ZOO-a o bankarskom tekućem računu, kao i odredbi o izvršenju ugovornih obveza, a u vezi s preuzetim obvezama iz sklopljenog ugovora između tužitelja i tuženika, tužitelju na njegov račun vrati sredstva uplaćena na tekući račun korisnika mirovine nakon njegove smrti?“

 

Tužitelj u reviziji navodi da postavljeno pitanje smatra važnim jer je riječ o pitanju o kojem revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova izražena u presudama Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-3965/12 od 21. ožujka 2013. te presudama Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5359/10 od 26. lipnja 2012. i Gž-2321/10 od 26. lipnja 2012.

 

Ovaj sud ocjenjuje da je riječ o pitanju koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Naime, predmet spora je zahtjev tužitelja prema tuženiku za isplatom 100.034,31 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom, koji iznos je tužitelj isplatio nakon smrti sada pokojne korisnice H. B. na njezin tekući račun otvoren kod tuženika u razdoblju od 19. svibnja 1993. do 31. svibnja 2008.

 

U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđeno je:

 

- da je sada pok. H. B. bila korisnica mirovine kojoj je tužitelj na tekući račun broj ... otvoren kod podružnice tuženika u S. B. u vremenskom razdoblju od 19. svibnja 1993. do 31. svibnja 2008. isplatio na ime mirovine svotu u iznosu od 100.034,31 kuna,

 

- da H. B. nije bila upisana u matičnu knjigu umrlih pa je matičar nadležnog ureda u razgovoru s njezinim sinom saznao da je H. B. umrla ... u T. u ratnim okolnostima,

 

- da je tužitelj dostavio tuženiku zahtjev za povrat nepripadno doznačenih mirovinskih primanja pok. H. B. 16. lipnja 2008. na koje je tuženik negativno odgovorio tužitelju 30. lipnja 2008.,

 

- da je tuženik saznao za smrt korisnice tekućeg računa H. B. danom primitka zahtjeva tužitelja za povrat doznačenih mirovinskih sredstava,

 

- da je između zavoda i P. b. Z. d.d. Z. sklopljen Ugovor o isplati mirovina i drugih primanja putem tekućih računa 1993.

 

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev ocjenjujući da je utuženi iznos vlasništvo tužitelja te kako je bez ikakve pravne osnove taj iznos prešao u imovinu tuženika, time je na strani tuženika došlo do stjecanja bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 - dalje: ZOO), zbog čega postoji obveza tuženika na vraćanje tog iznosa sa zateznom kamatom na koju tužitelj ima pravo kao savjesni stjecatelj od dana podnošenja zahtjeva 30. lipnja 2008. u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a. U odnosu na istaknuti prigovor zastare tužiteljeva potraživanja sud prvog stupnja ocjenjuje isti neosnovanim jer se u konkretnom slučaju primjenjuje petogodišnji zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove u smislu odredbe čl. 210. Zakona o obveznim odnosima, a kako je tužitelj saznao da je korisnica mirovine H. B. umrla ..., a tužbu je podnio 23. listopada 2008., to potraživanje tužitelja nije zastarjelo, niti je tužitelj izgubio pravo iz kojeg potječe to potraživanje.

 

Sud drugog stupnja primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačio je prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev ocjenjujući pogrešnim shvaćanje suda prvog stupnja o primjeni odredaba o stjecanju bez osnove.

 

Sud drugog stupnja pritom polazi od odredbe čl. 5. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04 i 92/05 - dalje: ZMIO) kojom je propisano da su prava iz mirovinskog osiguranja neotuđiva osobna materijalna prava koja prestaju smrću, te zaključuje da isplate mirovina izvršene nakon smrti korisnice nisu više iznosi mirovine već su sredstva tužitelja, koja se ne nalaze u imovini tuženika već se nalaze na tekućem računu pokojne korisnice-pa da stoga nije riječ o imovini tužitelja koja bi se našla u imovini tuženika.

 

Nadalje, drugostupanjski sud je shvaćanja da smrću korisnika računa nije došlo do raskida ugovora o tekućem računu, niti je među strankama prestao važiti Ugovor, a tužitelj ni ne tvrdi da bi bio okončan sudski ili drugi odgovarajući postupak u svezi s pravom korisnika na isplatu, pa stoga nema obveze tuženika na povrat utuženog iznosa, niti na temelju odredbe čl. 11. Ugovora o isplati mirovine i drugih primanja putem tekućih računa sklopljenog između tužitelja i tuženika.

 

Prema odredbi čl. 1052. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08), ugovorom o bankarskom tekućem računu banka se obvezuje da nekoj osobi otvori poseban račun i da preko njega prima uplate i obavlja isplate u granicama njezinih sredstava i odobrenog kredita. Prema citiranoj zakonskoj odredbi banka prima uplate u korist toga računa i obavlja isplate na teret tog računa. „Putem“ tog računa deponent prima plaćanja koja u njegovu korist obavljaju treći (prijenosom novčane tražbine).

 

Međutim, banka prema spomenutoj zakonskoj odredbi ima obvezu imatelju bankovnog tekućeg računa izvršiti isplatu i uplatu samo u granicama njegovih sredstava.

 

 

Odredbom čl. 5. ZMIO propisano da prava iz mirovinskog osiguranja su neotuđiva osobna materijalna prava koja prestaju smrću, to proizlazi da novčana primanja koja su po osnovi mirovina isplaćena za razdoblje nakon smrti korisnika više ne predstavljaju mirovinu nego su to i dalje sredstva tužitelja. Stoga, ti iznosi ne predstavljaju novčana sredstva koja bi spadala u imovinu pokojne osiguranice tužitelja.

 

Prema tome, sredstva koja su plaćena na tekući račun nakon smrti vlasnice tekućeg računa, a po osnovi mirovine, nisu sredstva banke. Stoga na strani banke nije moglo doći do stjecanja bez osnove.

 

Uplaćena sredstva nije stekao tuženik, jer na taj način nije povećana njegova imovina niti je utuženi iznos tuženik primio u svoje ime i za svoj račun. Radi se o tuđim sredstvima, u ovom slučaju sredstvima tužitelja, koja su nepripadno doznačena na tekući račun vlasnice tekućeg računa, pa sve dok se ta sredstva vode na računu, tužitelj može zahtijevati njihov povrat.

 

S druge strane predmetna sredstva nisu pripadala ni sad pokojnoj H. B. M. Radi se o sredstvima tužitelja koje ovaj može potraživati u svako doba.

 

Stoga odgovor na postavljeno pitanje glasi:

 

„Sredstva uplaćena na tekući račun nakon smrti vlasnika računa, koja su nepripadno uplaćena po osnovi mirovine, a na temelju Ugovora o isplati mirovina i drugih primanja putem tekućih računa, nisu sredstva banke.

 

Postoji obveza banke vratiti H. sredstva koja su pogrešno uplaćena na ime mirovine na tekući račun klijenta banke nakon smrti klijenta banke, odnosno osiguranika H.“

 

Takvo shvaćanje je zauzeto u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2291/13 od 3. listopada 2017. i Rev-2391/11-2 od 18. listopada 2016.

 

Slijedom navedenog, pobijana odluka drugostupanjskog suda nije u skladu s pravnim shvaćanjem koje je ovaj sud već prethodno izrazio u svojim odlukama.

 

Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa drugostupanjski sud nije ocijenio istaknuti prigovor zastare tužiteljeva potraživanja, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju tužitelja, ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Zagreb, 26. veljače 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.