Broj: Rev-x 577/14

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. d.d. S., sada C. d.d., koga zastupa punomoćnica A. S., odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu A. S. & L. J. u R., protiv prvotuženika G. S. koga zastupa punomoćnik I. B. odvjetnik u R., drugotuženice L. O. iz Z., trećetuženika M. B. iz R., četvrtotuženika I. B. iz S., petotuženice M. Š. iz Z., i šestotuženice S. V. iz S., koje sve zastupa punomoćnica J. B., odvjetnica u R., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda Rijeci poslovni broj Gž-4354/10-3 od 15. svibnja 2013. kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj P-8/09 od 21. srpnja 2010., u sjednici održanoj 26. siječnja 2016.,

r i j e š i o   j e

I.              Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda Rijeci poslovni broj Gž-4354/10-3 od 15. svibnja 2013. odbacuje se kao nedopuštena.

II.              Drugo do šesto tuženicima se ne priznaje trošak odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Općinski sud u Crikvenici presudom poslovni broj P-8/09 od 21. srpnja 2010. odbio je tužbeni zahtjev koji glasi:

"1.              Utvrđuje se da je tužitelj V. d.d. iz S., vlasnik nekretnina kčbr. 85/2 kuća u J. površine 11 čhv upisane u zk. ul. br. 298 k.o. J., kčbr. 80, kuća br. 153 s prostorom u J. površine 25 čhv upisane u zk. ul. br. 366 k.o. J. kčbr. 81, kuća br. 86, površine 8 čhv i kčbr. 82, kuća br. 86, površine 8 čhv, upisane u zk. ul. br. 246 i 248 k.o. J., što su tuženici dužni priznati i izdati mu tabularnu ispravu podobnu za uknjižbu njegovog prava vlasništva, u roku od 15 dana, jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda po pravomoćnosti.

2.              Utvrđuje se da je tužitelj V. d.d. iz S. vlasnik nekretnine kčbr. 85/1, dvorište u J. površine 10 čhv, upisane u zk. ul. br. 391, k.o. J. što je tužena L. O. dužna priznati i izdati mu tabularnu ispravu podobnu za uknjižbu njegovog prava vlasništva u roku od 15 dana, jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda po pravomoćnosti."

Tužitelju je naloženo naknaditi drugo do šesto tuženiku parnične troškove u iznosu od 6.748,87 kuna.

Županijski sud u Rijeci je presudom poslovni broj Gž-4354/10-3 od 15. svibnja 2013. djelomično odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsku presudu u točci I. izreke u odnosu na kč. br. 85/2, kuću upisanu u zk. ul. 298, kč. br. 80, kuću upisanu u zk. ul. 366, kč. br. 85/1, upisanih u zk. ul. 391, sve k.o. J., kao i u toč. II. izreke u odnosu na nekretninu kčbr. 85/1 dvorište u J..

Prvostupanjska presuda je ukinuta rješenjem i toč. I. izreke u odnosu na nekretnine na kč. br. 81. i 82. upisane u zk. ul. 246, 247 i 248, k.o. J. i u toč. III predmet je u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih i postupovnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih, o kojima je revizijski sud zauzeo shvaćanje, ali da je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te preinači presudu tako da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženici L. O., M. B., I. B., M. Š. i S. V. su odgovorili na reviziju te naveli da pitanja naznačena u reviziji nisu važna zato što o odgovoru na ta pitanja ne ovisi ishod postupka. Predložili su da Vrhovni sud RH odbaci reviziju, a podredno da odbije reviziju, a tužitelju naloži naknaditi tuženicima troškove odgovora na reviziju u iznosu od 1.462,50 kuna.

Revizija je nedopuštena.

Vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske ispitalo je dopuštenost revizije te je prije ostalog utvrđeno da u ovom sporu nije dopuštena tzv. redovna revizija iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08, 57/11, – dalje: ZPP) jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude iznosi 3.000,00 kuna, dakle ne prelazi 200.000,00 kuna, a ne radi o pobijanoj presudi iz čl. 382. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11 - dalje: ZPP) u slučajevima u kojima nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, od kojih su neki razlozi važnosti primjerice navedeni u toj odredbi.

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Iz navedenog slijedi da za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP moraju biti kumulativno ispunjeni svi propisani kriteriji, odnosno da je dopuštena samo ona revizija u kojoj su naznačena pravna pitanja koja se tiču primjene točno određenog propisa ili drugog izvora prava, pod uvjetom da je pitanje važno za rješenje konkretnog spora zato što se radi o propisu i/ili drugom izvoru prava na kojemu sud temelji obrazloženje pobijane odluke, da je u reviziji naznačen razlog važnosti za ujednačavanje sudske prakse i to bilo razlog primjerice naveden u toj odredbi ili koji drugi obrazloženi razlog važnosti, te da se zaista radi o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u vezi s kojim Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

U ovom slučaju tužitelj je u reviziji naznačio pravna pitanja uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge važnosti, ali naznačena pitanja nisu važna za rješenje konkretnog spora, niti su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije bilo sporno da je prednik drugo do šesto tuženika I. B. bio vlasnik zgrade u centru J., koja se sastoji od prizemlja i dva kata, koja je izgrađena na više parcela, kao ni da mu je zgrada oduzeta u postupku nacionalizacije 16. prosinca 1959.. Rješenjem Komisije za nacionalizaciju od 9. svibnja 1960. su izuzeti od nacionalizacije posebni dijelovi zgrade i to u njegovu korist jedan trosobni stan na drugom katu lijevo, a u korist njegove djece je izuzet jedan trosobni stan na drugom katu desno i dvije sporedne prostorije na prvom katu. Time su nacionalizacijom u konačnici bile obuhvaćene nekretnine u 2/3 idealnog dijela, nositelj prava korištenja za 2/3 idealnog dijela nekretnine postala je O. S., pravni prednik G. S..

Također nije bilo sporno da je 2-6 tuženiku u upravnom postupku vraćeno prizemlje, dok se za preostale dvije etaže još vodio upravni postupak radi povrata oduzete imovine.

Tužitelj je u ovom parničnom postupku tvrdio da je njegov pravni prednik sklopio valjani kupoprodajni ugovor s bivšom O. S., kojim da je kupio 2/3 idealnog dijela kčbr. 85/2 upisane u zk. ul. 298, te 2/3 idealnog dijela kč. br. 80 upisane u zk. ul. 336, obje k.o. J., te da je sklopljen ugovor o prijenosu nekretnina, koje međutim da nisu upisane na tužitelja, slijedom čega da je prednik tužitelja kao kvalificirani posjednik dosjelošću stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama. Nadalje je tvrdio da je odnosu na depandansu hotela građenjem stekao pravo vlasništva. Nad prednikom tužitelja je proveden postupak pretvorbe, pa je prema pravnom shvaćanju tužitelja u postupku pretvorbe tužitelj postao izvanknjižni nositelj prava vlasništva spornih nekretnina.

Tužitelj je također tvrdio da je građenjem stekao pravo vlasništva na nekretninama kčbr. 81. i 82. upisanih u zk. ul. 246, 247. i 248. k.o. J..

Drugostupanjski sud je o tužbenom zahtjevu za utvrđenje prava vlasništva na nekretninama kčbr. 85/I kčbr. 85/2 utvrdio da prednik tužitelja nije imao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva jer prednik O. S. nije bila vlasnik nekretnine glede koje je sklopljen ugovor. Nadalje tužitelj, na kojemu je bio teret dokaza, nije dokazao ni neku drugu valjanu pravnu osnovu po kojoj bi prednik tužitelja postao izvanknjižni nositelj prava vlasništva tih nekretnina.

Sudovi su nadalje utvrdili da tužitelj nije dokazao stjecanje prava vlasništva građenjem na nekretninama kčbr. 81. i 82. upisanih u zk. ul. 246, 247. i 248. k.o. J., jer se u slučaju tih nekretnina radilo o adaptaciji depandanse hotela, a ne o građenju novoga objekta. Preuređenje postojeće zgrade nije pravna osnova za stjecanje prava vlasništva na adaptiranom prostoru po tada važećim pravnim pravilima iz paragrafa 417-419 OGZ.

Nadalje je utvrđeno da sporne nekretnine, označene u pobijanoj presudi, nisu ušle u pretvorbeni elaborat u postupku pretvorbe, pa stoga tužitelj nije mogao postati vlasnikom nekretnina.

Tužitelj je revizijom osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje presude drugostupanjskog suda te je naznačio pravna pitanja:

1.              Mogu li pogrešne oznake nekretnina u rješenju Hrvatskog fonda za privatizaciju, kada je nesporno utvrđeno na kojim se sve nekretninama nalazi objekt koji je unesen u temeljni kapital društva, dovesti do gubitka aktivne legitimacije za podnošenje tužbe radi utvrđenja prava vlasništva te je li pravilno odbijen tužbeni zahtjeva iz razloga jer određene čestice nisu izrijekom navedene u rješenju HFP?

2.              Može li predmet dokazivanja u sudskom parničnom postupku radi utvrđenja prava vlasništva na nekretnini procijenjenoj u temeljni kapital biti postojanje valjanog pravnog osnova za unos određene nekretnine u temeljni kapital?

3.              Koja je pravna osnova za stjecanje prava vlasništva na nekretnini procijenjenoj u temeljni kapital tijekom postupka pretvorbe društvenog poduzeća?

Tužitelj je naveo da sud nije bio vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva navedenog u tužbi, zato što će sud prema odredbi čl. 186. st. 3. ZPP po tužbi postupiti i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a ako je tužitelj pravnu osnovu naveo, sud nije za nju vezan nije bio vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva. Drži da je spor trebalo riješiti po odredbi čl. 364. st. 6. Zakona o vlasništvu prema kojoj „O. koje u zemljišnim knjigama nisu upisane kao nositelji prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja, a ne raspolažu ispravom valjanom za zemljišnoknjižni upis prava vlasništva, upisat će pravo vlasništva tih nekretnina upisom u zemljišnu knjigu na temelju odluke suda, pošto dokažu da su bile izvanknjižni nositelji takva prava na nekretnini u društvenom vlasništvu“.

Nadalje je tužitelj naveo da su pitanja važna zato što je o tim pitanjima revizijski sud već zauzeo shvaćanje u presudi poslovni broj Rev-1072/08 od 11. siječnja 2012, ali da je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

Naznačena pitanja nisu važna za rješenje konkretnog spora zato što od odgovora na ta pitanja ne ovisi rješenje spora. Odlučno je za rješenje ovoga spora što prednik tužitelja prije pretvorbe nije bio izvanknjižni nositelj prava vlasništva na predmetnim nekretninama. Stoga ovdje nije jedina zapreka za stjecanje prava vlasništva navodni propust u postupku pretvorbe, odnosno to što to što nekretnine „omaškom“ nisu unesene u pretvorbeni elaborat, kako se nastoji prikazati u reviziji.

Nadalje, naznačena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, jer se presuda u predmetu poslovni broj Rev-1072/08 temelji na drugačijoj činjeničnoj osnovi u odnosu na činjeničnu osnovu na kojoj se temelji obrazloženje presude u ovom slučaju.

U presudi poslovni broj Rev-1072/08 se polazi od utvrđenja „da tužitelj u tom predmetu pravo vlasništva nije stekao na osnovu dosjelosti ili građenjem na tuđem zemljištu kako to revident navodi već time što je njegov prednik bio izvanknjižni nositelj prava korištenja predmetnih nekretnina koje su mu dodijeljene u skladu sa tada važećim propisima i na kojima je u skladu sa zakonom izgradio poslovne zgrade, slijedom čega je osnovan predmetni tužbeni zahtjev da se pravo vlasništva tužitelja na osnovu odluke suda upiše u zemljišne knjige, budući da je dokazao da je njegov izvanknjižni pravni prednik bio nositelj prava korištenja na tim nekretninama u tadašnjem društvenom vlasništvu, a sve u smislu čl. 364. st. 6. ZV-a.“

Stoga naznačena pitanja nisu važna pitanja u smislu odredbe čl. 382. st 2. ZPP, pa je valjalo odbaciti reviziju kao nedopuštenu po čl. 392b st. 3. ZPP.

Tuženicima nije priznat trošak odgovora na reviziju jer je ocijenjeno da se ne radi o potrebnom trošku u smislu odredbe čl. 155. u vezi s čl. 154. ZPP.

Zagreb, 26. siječnja 2016.