- 1 -              Rev 1435/2014-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1435/2014-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika 1. S. R. iz D., OIB: ..., 2. S. I. iz D., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik Ž. V., odvjetnik iz D., i 3. D. B. G. iz D., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik iz Z., protiv tuženice-protutužiteljice A. D. iz M., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik iz D., radi isplate, rješavajući o reviziji tuženice-protutužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6295/12-2 od 22. listopada 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-912/08-33 od 1. lipnja 2012., u sjednici održanoj 26. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tuženice-protutužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„I              Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika S. R., S. I. i D. B. G. kojim zahtijevaju raskid ugovora o kupoprodaji nekretnine sklopljen 15. prosinca 2005. između tužene A. D. s jedne strane kao prodavateljice i tužitelja D. B. G., S. I. i S. R. s druge strane kao kupaca te ovjeren kod javnog bilježnika L. C. pod poslovnim brojem Ov-10887/05 te nalaganje tuženoj na ime povrata uplaćenog zbog raskida ugovora isplatiti tužiteljima 350.000,00 kn s zateznim kamatama koje od 14. listopada 2004. godine do 31. prosinca 2007. godine teku po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zateznih kamata a od 1. siječnja 2008. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena te naknaditi parbeni trošak s istim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe te se odbija podredni tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika S. R., S. I. i D. B. G. kojim zahtijevaju utvrđenje da je raskinut ugovor o kupoprodaji nekretnine sklopljen 15. prosinca 2005. između tužene A. D. s jedne strane kao prodavateljice i tužitelja D. B. G., S. I. i S. R. s druge strane kao kupaca te ovjeren kod javnog bilježnika L. C. pod poslovnim brojem Ov-10887/05 te nalaganje tuženoj na ime povrata uplaćenog zbog raskida ugovora isplatiti tužiteljima 350.000,00 kn s zateznim kamatama koje od 14. listopada 2004. godine do 31. prosinca 2007. godine teku po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zateznih kamatama a od 1. siječnja 2008. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena te naknaditi parbeni trošak s istim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

II              Odbija se protutužbeni zahtjev tužene-protutužiteljice A. D. kojim zahtijeva neka joj tužitelji-protutuženici S. R., S. I. i D. B. G. kao solidarni dužnici isplate 660.000,00 kn i to 48.384,00 kn A. D. iz M., 89.090,00 kn P. Š. iz M., 44.513,30 kn J. S. iz M., 89.026,00 kn V. i B. G. iz O., 44.513,30 kn P. R. iz D., 45.749,00 kn F. i P. Đ. iz Č., 35.510,00 kn T. P. iz D., 44.513,30 kn O. B. iz Z., 45.749,00 kn M., B. i J. Č. iz M., 34.590,10 kn O. Š. iz S., i 138.362,00 kn P. S. iz V., s zateznim kamatama od 1. lipnja 2006. do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana a tužitelji-protutuženici se mogu osloboditi ove obveze i tako što će svekoliku dužnu svotu od 660.000,00 kn s zateznim kamatama koje su gore određene isplatiti tuženici-protutužiteljici A. D. uz naknadu parbenog troška s zateznim kamatama po istoj stopi od donošenja prvostupanjske presude do isplate u roku 15 dana.

 

III              Svaka stranka snosi svoj parbeni trošak.“

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

„Odbijaju se žalbe I, II i III tužitelja-protutuženika te žalba tuženice-protutužiteljice kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-912/08-33 od 1. lipnja 2012. godine pod I, II i III izreke.“

 

Protiv dijela presude suda drugog stupnja kojim je odbijen protutužbeni zahtjev tuženice-protutužiteljice, reviziju je izjavila tuženica-protutužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud preinači pobijanu presudu, tako što će prihvatiti protutužbeni zahtjev u cijelosti, te obvezati tužitelje-protutuženike da joj kao solidarni dužnici nadoknade trošak parničnog postupka, uvećan za troškove žalbe i trošak revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je neosnovana.

 

Presuda je ispitana po članku 392.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) samo u onom dijelu u kojemu se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidentice, pobijana presuda sadrži obrazloženje, ono je jasno i nema proturječja pa nije ostvarena bitna povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP.

 

Isto tako sud drugog stupnja je u smislu odredbe članka 375. stavak 1. ZPP ocijenio one žalbene navode koji su od odlučnog značenja i u obrazloženju presude naveo razloge zbog kojih je odbio žalbu kao neosnovanu pa nije počinjena ni bitna povreda iz članka 354. stavak 1. ZPP.

 

U revizijskom stupnju postupka, sporna je isplata iznosa od 660.000,00 kuna na ime preostalog dijela kupoprodajne cijene.

 

U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno da su tužitelji-protutuženici sa tuženicom-protutužiteljicom zaključili ugovor o kupoprodaji nekretnine dana 7. prosinca 2005., prema kojem ugovoru su tužitelji-protutuženici kupili od tuženice-protutužiteljice kao vlasnika, zemljište (kč.br. 3847/1 i 3847/13 obje iz k.o. G. V.) za iznos od 1.010.000,00 kuna. Člankom 5. ugovora određeno je da su ugovorne strane suglasne da će kupci cijenu platiti na način: iznos od 350.000,00 kuna da su kupci već platili u ime i za račun prodavatelja na račun Općinskog suda u Zagrebu tijekom ovršnog postupka temeljem kojeg je prodavatelj i postao vlasnik predmetnih nekretnina (točka 1.), a ostatak kupoprodajne cijene u iznosu od 660.000,00 kuna kupci se obvezuju isplatiti A. D., P. Š., J. S., V. G., B. G., P. R., P. Đ., F. Đ., T. P., T. Č., O. Š., P. S. i O. B., sve na način i u nominalnim iznosima kako je to definirano posebnim Sporazumom sklopljenog između A. D. i naprijed navedenih građana do kraja mjeseca svibnja 2006. (točka 2.).

 

Nižestupanjski sudovi su odbili protutužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 660.000,00 kuna na ime preostalog dijela kupoprodajne cijene, smatrajući da tužena-protutužiteljica nije dokazala da je Sporazum sa trećim osobama sklopljen jer ga nije priložila. Sudovi nadalje zaključuju da tuženica-protutužiteljica niti ne može tražiti isplatu od tužitelja-protutuženika za korist trećih osoba.

 

Pravilno su sudovi postupili kada su protutužbeni zahtjev našli neosnovanim iz sljedećih razloga.

 

Odredbom članka 149. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), koja se primjenjuje na ovaj slučaj na temelju odredbe članka 1163. stavak 1. ZOO („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08) propisano je da kad netko ugovori u svoje ime potraživanje u korist trećeg, treći stječe vlastito i neposredno pravo prema dužniku ako nije što drugo ugovoreno ili ne proizlazi iz okolnosti posla. Stavkom 2. navedenog članka je propisano da ugovaratelj ima pravo zahtijevati da dužnik izvrši prema trećem ono što je ugovoreno u korist te treće osobe.

 

Odredba citiranog članka je iznimka od općeg pravila da ugovori imaju učinak samo među ugovornim stranama. Pravni učinci ugovora u korist trećega neposredno se odnose i na trećega, iako on nije ugovorna strana. Ugovorom između dviju strana nastaje trostrani obveznopravni odnos jer se učinci tog ugovora proširuju i na treću osobu koja je korisnik iz tog ugovora, i to s takvim pravnim učinkom da treća osoba ispunjenje činidbe (onoga što je ugovoreno u njenu korist) može zahtijevati samostalno i izravno (iako nije sudjelovala pri sklapanju ugovora).

 

Dakle, ugovaratelj koji je ugovorio u svoje ime tražbinu i u korist trećega ima uvijek pravo - neovisno o pravu korisnika (trećega) - zahtijevati od dužnika ispunjenje obveze prema trećem kako je ugovoreno (članak 149. stavak 2. ZOO). Ovo pravo ima temelj u ugovoru koji je ugovaratelj sklopio sa dužnikom iz kojeg proizlazi obveza dužnika u korist trećega. Pravo ugovaratelja nije u suprotnosti s pravom trećega, stoga što ugovaratelj zahtijeva ono što može zahtijevati i sam korisnik.

 

Odredbom u članku 5. ugovora o kupoprodaji tužitelji-protutuženici i tužena-protutužiteljica sporazumjeli su se da će ostatak kupoprodajne cijene u iznosu od 660.000,00 kuna isplatiti tuženici-protutužiteljici i ostalim osobama poimenice navedenim u ugovoru, sve na način i u nominalnim iznosima kako je to definirano u posebnom Sporazumu sklopljenom između tuženice-protutužiteljice i osoba navedenih u ugovoru.

 

Polazeći od odredbe članka 7. stavak 1. i članka 219. stavak 1. ZPP (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoje zahtjeve ili kojima pobija navode i dokaze protivnika), te odredbe članka 221.a ZPP (kojom je propisano „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja“) sudovi su zaključili da tužena-protutužiteljica nije dokazala da je sklopljen Sporazum između nje i trećih osoba poimenice navedenih u ugovoru, pa time nije dokazala ni visinu zatraženih iznosa za korist trećih i sebe same.

 

Slijedom navedenog pravilno su sudovi protutužbeni zahtjev tuženice-protutužiteljice ocijenili neosnovanim i odbili ga.

 

Revizijski navodi tužene-protutužiteljice svode se u bitnome na drugačiju ocjenu provedenih dokaza u vezi postojanja Sporazuma. No, ocjena dokaza pridržana je za nižestupanjski sud, pa osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja koje je rezultat ocjene izvedenih dokaza po sudu, nije dopušteni revizijski razlog, sukladno članku 385. ZPP.

 

Slijedom izloženog, revizijskim navodima odluka suda ničim nije dovedena u sumnju, pa je valjalo na temelju odredbe članka 393. ZPP odbiti reviziju tuženice-protutužiteljice kao neosnovanu i tako odlučiti kao u izreci presude.

 

Zagreb, 26. veljače 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Mirjana Magud, v.r.