- 1 -              Rev 1427/2014-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1427/2014-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. Š. iz O., kojeg zastupa punomoćnik M. I., odvjetnik iz O., protiv tuženika K. T. iz O., kojeg zastupa punomoćnik K. R., odvjetnik iz O., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1033/2010-2 od 5. srpnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1643/08-14 od 28. listopada 2009., u sjednici održanoj 26. veljače 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

1. Revizija tužitelja R. Š. odbija se kao neosnovana.

 

2. Odbija se zahtjev tuženika K. T. za naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1643/08-14 od 28. listopada 2009. suđeno je:

 

"I/ Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

 

"I/ Utvrđuje se da je tuženik T. K. iz O., zaključio usmeni ugovor o ortakluku s tužiteljem Š. R. iz O., te da je temeljem istog dužan isplatiti tužitelju ukupan iznos od 712.715,05 kn a na ime dugovanja po osnovi usmeno preuzetih novčanih obveza zajedničkog poslovanja.

 

II/ Nalaže se tuženiku T. K. iz O., da tužitelju Š. R. iz O., na ime udjela u zajedničkom poslovanju isplati ukupan iznos od 712.715,05 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe pa do isplate kao i da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe"

 

II/ Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi parnični trošak u iznos od 45.809,10 Kn sve u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

 

Presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1033/2010-2 od 5. srpnja 2012. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka, s prijedlogom da se presude nižestupanjskih sudova preinače i usvoji tužbeni zahtjev, odnosno da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje sudu prvog stupnja uz naknadu troškova revizije.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju.

 

U odgovoru na reviziju osporava osnovanost revizijskih prigovora i predlaže reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu te obvezati tužitelja na naknadu troškova revizije.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Postojanje revizijskog razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka tužitelj temelji na tvrdnji o postojanju bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i pritom općenito navodi kako su razlozi drugostupanjske presude nedostatni, da izreka presude nije razumljiva, da proturječi sama sebi i razlozima presude, da nisu na valjan način navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su navedeni da su nejasni i proturječni, posebno da postoji proturječnost izreke i obrazloženja, te u odnosu na izvedene dokaze.

 

U pobijanoj presudi ovaj sud ne nalazi ostvarenima povrede na koju ukazuje tužitelj, jer je drugostupanjski sud, ispitujući presudu suda prvog stupnja, u svojoj odluci dao valjane i jasne razloge zbog kojih smatra da stranke nisu zaključile usmeni ugovor o ortakluku, a ti razlozi ne proturječe niti sadržaju isprava u spisu niti zapisnicima o iskazima danim u prvostupanjskom postupku.

 

Prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa pretežni revizijski navodi kojima tužitelj osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, kao nedopušteni nisu ocjenjivani.

 

Tužitelj podnosi revizija i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

U konkretnom slučaju nije ostvaren ni ovaj revizijski razlog.

 

Po ocjeni ovoga suda pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili odredbe čl. 637. i čl. 639. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08.), zaključivši kako u među strankama nije došlo do sklapanja ugovora o ortakluku (ni usmenog, ni pisanog), pa da slijedom toga ne postoji obveza tuženika na isplatu utuženog iznosa (ortačkog uloga).

 

Naime, predmet spora u ovoj parnici jest zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je zaključio usmeni ugovor o ortakluku s tuženikom te da mu je temeljem toga tuženik dužan isplatiti ukupan iznos od 712.715,05 kuna na ime duga po osnovi usmeno preuzetih novčanih obveza zajedničkog poslovanja.

 

Tijekom postupka utvrđeno je:

 

- da je tužitelj S. Š. 11. kolovoza 2006., zajedno s društvom S. d.o.o. iz O. (kojemu je tužitelj direktor i jedini osnivač) kao založni dužnik, s društvom G. d.o.o., sklopio ugovor o prodaji kojom kupuje robu prema "posebnoj specifikaciji robe i cijenama i ukupnom vrijednošću robe" u ukupnoj vrijednosti od 1.425.430,11 kuna;

 

- da je 11. kolovoza 2006. društvo S. d.o.o.. kao zakupnik (kojeg je zastupao tužitelj/direktor) sklopio s društvom G. d.o.o. ugovor o zakupu poslovnog prostora kojim je ugovorena mjesečna zakupnina u iznosu od 500,00 EUR uvećana za PDV i troškove vezane za poslovni prostor;

 

- da je tužitelj osobno sklopio s tuženikom ugovore o poslovnoj suradnji - 15. rujna 2006. i  1. veljače 2007.;

 

- da stranke, iako su razgovarale o poslovnoj suradnji, nisu nikada sklopile pisani ugovor o zajedničkom poduhvatu/ortakluku;

 

- da tuženik nije imao sredstava, niti imovine za ortački ulog.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sudovi utvrđuju da između tužitelja i tuženika nije uspostavljen ortački odnos, s obzirom na to da nije postojala volja tuženika o osnivanju ortakluka kao zajednice osoba i dobara. To stoga što tuženik nije imao novčanih sredstava, niti druge imovine koju bi unio u ortakluk kao ulog, pa da stranke nikada nisu postigle suglasnost o u bitnim sastojcima takvog posla, odnosno sastojcima ugovora o ortakluku (jasnim definiranjem zajedničkog cilja i određivanjem osoba ortakluka, kao i njihovih doprinosa).

 

Dakle, zaključak sudova je da između stranaka nikada nije došlo do sporazuma koji bi se mogao smatrati valjanim ugovorom o ortakluku u smislu čl. 637. ZOO.

 

Sukladno odredbi čl. 637. ZOO, ugovorom o ortakluku uzajamno se obvezuju dvije osobe uložiti svoj rad ili imovinu radi postizanja zajedničkog cilja.

 

Ortakluk je zajednica osoba i dobara, kojom se svije ili više osoba uzajamno obvezuju uložiti svoj rad i/ili imovinu radi postizanja zajedničkog cilja. Ugovor o ortaštvu konsensualni ugovor jer nastaju u trenutku kada se ortaci o njemu sporazumiju. To je i neformalan ugovor s obzirom na to da za sklapanje ugovora nije propisan pisani oblik osim u slučajevima kada se ugovor odnosi samo na sadašnju ili buduću imovnu - jer se uložena imovina mora popisati i opisati svi dijelovi koji u nju ulaze te kad se u ortaštvo unose nekretnine.

 

Protivno revizijskim navodima, nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da tužitelj tijekom ovog postupka, uz sve dokaze koje je predložio, nije nedvojbeno dokazao postojanje ortačkog ili nekog drugog sličnog ugovora, na osnovu kojeg bi mu tuženik bio dužan isplatiti utužene novčane tražbine. U tom smislu, drugostupanjski sud je pravilno naglasio kako tužitelj u činjeničnoj osnovi svoje tužbe a niti tijekom postupka nije naveo u čemu bi se njegov (ortački) ulog sastojao niti je tijekom postupka dokazao da bi tuženik imao imovinu koju bi eventualno mogao unijeti u ortaštvo.

 

Zbog toga su nižestupanjski sudovi pravilno uporabili odredbu iz čl. 221.a ZPP-a o teretu dokazivanja i odbili tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

Slijedom izloženog, po ocjeni ovoga suda, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP presuđeno kao u toč. 1. izreke.

 

Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a.), pa je stoga odlučeno kao u toč. 2. izreke ove presude.

 

Zagreb, 26. veljače 2020.