Pristupanje sadržaju
- 1 - I Kž 23/2020-4
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića kao predsjednika vijeća te Vesne Vrbetić i Dražena Tripala, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijaliste Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. K. G. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18. – dalje: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. K. G. i opt. I. S. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 4. ožujka 2019. broj K-18/15, u sjednici održanoj 26. veljače 2020.,
p r e s u d i o j e i r i j e š i o j e :
I. Prihvaća se žalba opt. K. G., ukida se pobijana presuda u odnosu na opt. K. G. te se predmet u tom dijelu upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.
Uslijed te odluke, žalba državnog odvjetnika u odnosu na opt. K. G. je bespredmetna.
II. Djelomično se prihvaća žalba opt. I. S. te se preinačuje pobijana presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi u odnosu na opt. I. S. na način da se, na temelju čl. 77. st. 1. KZ/11. i čl. 560. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.-19.), utvrđuje da novčani iznos od 855.200,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je opt. I. S. ostvario kaznenim djelom iz toč. 1) izreke presude te da novčani iznos od 332.764,00 kune predstavlja imovinsku korist koju je opt. I. S. ostvario kaznenim djelom iz toč. 2) izreke presude te da novčani iznos od 1.187.964,00 kune postaje imovina Republike Hrvatske pa se nalaže opt. I. S. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 1.187.964,00 kune u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude.
III. Odbijaju se kao neosnovane žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu i žalba opt. I. S. u ostalom dijelu, te se u pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
Županijski sud u Zagrebu, presudom od 4. ožujka 2019. broj K-18/15, proglasio je krivim opt. K. G. zbog kaznenog djela protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11., a opt. I. S. zbog četiri kaznena djela protiv gospodarstva i to dva kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11. i dva kaznena djela utaje poreza iz čl. 256. st. 1. KZ/11.
Na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11. opt. K. G. osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine te mu je na temelju čl. 56. st. 1. KZ/11. primijenjena (pravilno bi bilo izrečena) uvjetna osuda tako da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko optuženik u roku od jedne godine, koji počinje teći od pravomoćnosti te presude, ne počini novo kazneno djelo.
Optuženiku I. S. za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2 u vezi st. 1. KZ/11. iz toč. 1. pobijane presude na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11. utvrđena je kazna zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11. iz toč. 2. pobijane presude na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od jedne godine, za kazneno djelo iz čl. 256. st. 1. KZ/11. iz toč. 3. pobijane presude na temelju čl. 256. st. 1. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, a za kazneno djelo iz čl. 256. st. 1. KZ/11. iz toč. 4. pobijane presude na temelju čl. 256. st. 1. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od također šest mjeseci te je opt. I. S. uz primjenu čl. 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.
Na temelju čl. 57. st. 1. KZ/11. opt. I. S. izrečena je djelomična uvjetna osuda na način da će se od jedinstvene kazne zatvora na koju je osuđen izvršiti jedna godina i tri mjeseca, dok se preostali dio kazne zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca neće izvršiti ukoliko ne počini novo kazneno djelo u roku od tri godine, a taj rok počinje teći od izdržane neuvjetovane kazne zatvora.
Na temelju čl. 77. KZ/11. i čl. 560. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08.-17.), utvrđeno je da je iznos od 234.170,00 kuna imovinska korist koju je ostvario opt. K. G. kaznenim djelom iz točke 1. izreke te presude. Taj iznos postaje imovina Republike Hrvatske te je naloženo opt. K. G. da taj iznos prenese na Republiku Hrvatsku u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti te presude.
Na temelju čl. 77. KZ/11. i čl. 560. ZKP/08.-17. utvrđeno je da je iznos od 855.200,00 kuna imovinska korist koju je opt. I. S. ostvario kaznenim djelom iz točke 1., da je iznos od 332.764,00 kune imovinska korist koju je ostvario kaznenim djelom iz točke 2., da je iznos od 59.157,67 kuna imovinska korist koju je ostvario kaznenim djelom iz točke 3. te da je iznos od 211.873,24 kune imovinska korist koju je ostvario kaznenim djelom iz točke 4. izreke te presude. Utvrđeno je da je ukupan iznos imovinske koristi ostvarene ovim kaznenim djelima 1.458.994,91 kunu te da taj iznos postaje imovina Republike Hrvatske pa je naloženo opt. I. S. da na Republiku Hrvatsku taj iznos prenese u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude.
Na temelju čl. 148. st. 1. i čl. 145. st. 2. toč. 1. ZKP/08.-17. naloženo je opt. K. G. i opt. I. S. da solidarno, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti te presude, nadoknade trošak provedenog vještačenja, i to 10.500,00 kuna za grafološko vještačenje (odnosno 5.250,00 kuna svaki) i 6.715,45 kuna za knjigovodstveno i financijsko vještačenje (odnosno 3.357,73 kune svaki).
Na temelju čl. 148. st. 1. i čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08.-17. naloženo je optuženicima da nadoknade trošak postupka u paušalnom iznosu od po 4.000,00 kuna svaki.
Na temelju čl. 452. točka 3. ZKP/08.-17. protiv opt. I. S. odbijena je optužba zbog dva kaznena djela protiv gospodarstva, povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz čl. 248. KZ/11.
Na temelju čl. 149. ZKP/08.-17. troškovi postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/08.-17. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja u odnosu na odbijajući dio te presude padaju na teret proračunskih sredstava suda.
Protiv osuđujućeg dijela te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske "pobijanu presudu preinači u pogledu odluke o kazni te I. okr. K. G. za kazneno djelo iz članka 246. stavak 2. KZ izrekne bezuvjetnu kaznu zatvora u primjerenom, adekvatnom trajanju, te da II. okr. I. S. pobijanu presudu preinači u pogledu odluke o kazni za kaznena djela pod točkama 1. i 2. presude za kaznena djela iz članka 246. stavak 2. KZ, te u odnosu na kaznena djela pod točkama 3. i 4. presude utaja poreza ili carine također izrekne bezuvjetne kazne zatvora u adekvatnom, primjerenom roku trajanja te za II okr. u odnosu na sva kaznena djela uz primjenu članka 51. KZ izrekne jedinstvenu bezuvjetnu kaznu zatvora u duljem, adekvatnom vremenskom trajanju“.
Protiv osuđujućeg dijela presude žali se i opt. K. G. po braniteljici, odvjetnici T. B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o oduzimanju imovinske koristi, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „donese rješenje kojim se usvaja žalba prvookrivljenika, ukida presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj K-18/15 od 12/03/2019 i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje“.
Žalbu je protiv osuđujućeg dijela presude podnio i opt. I. S. po braniteljici odvjetnici A. F., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o oduzimanju imovinske koristi, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „usvoji žalbu okrivljenog u cijelosti, preinači predmetnu presudu ili podredno vrati presudu sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje“.
Odgovori na žalbe nisu podneseni.
Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08.-17. spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
Žalba opt. K. G. je osnovana, žalba opt. I. S. je djelomično osnovana, žalba državnog odvjetnika u odnosu na opt. K. G. je bespredmetna dok žalba državnog odvjetnika u odnosu na opt. I. S. nije osnovana.
Pravilno opt. K. G. u žalbi navodi kako je pobijanom presudom počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.-19.
Naime, opt. K. G. pobijanom presudom proglašen je krivim što je u vremenu od 23. siječnja 2004. do 5. srpnja 2005., prvo kao direktor trgovačkog društva M. d.o.o. do 30. siječnja 2004., a poslije, nakon što je prenio poslovni udjel na opt. I. S. kao ovlaštenik raspolaganja sredstvima sa žiro računa društva, nastavio voditi poslovanje društva, ovlašten u vođenju poslova trgovačkog društva donositi poslovne odluke i raspolagati imovinom društva po načelu urednog i savjesnog gospodarstvenika sukladno čl. 430. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima, suprotno imovinskim interesima navedenog društva, u cilju pribavljanja nepripadne materijalne dobiti, sukcesivno putem gotovinskih isplata te na bankomatima sa žiro računa društva otvorenog kod Z. podigao iznos od 30.500,00 kuna, a sa žiro računa trovačkog društva otvorenog kod R. A. podigao iznos od 203.670,00 kuna koje novčane iznose nije koristio u poslovanju trgovačkog društva, već ih je zadržao za sebe i na štetu trgovačkog društva pribavio si nepripadnu imovinsku korist od 234.170,00 kuna, čime je u gospodarskom poslovanju povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelji na zakonu i odnosu povjerenja i na taj način pribavio sebi protupravnu imovinsku korist te time onome o čijim se interesima dužan brinuti prouzročio štetu, a kaznenim djelom je pribavljena znatna imovinska korist te je počinio kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. u svezi st. 1. KZ/11.
Iz navedenog proizlazi da je optuženik osuđen zato što je prvo kao direktor trgovačkog društva, a zatim kao osoba koja vodi poslovanje trgovačkog društva i ovlašten je u vođenju poslova trgovačkog društva donositi poslovne odluke i raspolagati imovinom društva povrijedio dužnost zaštite imovinskih interesa tog trgovačkog društva koja se temelji na zakonu i odnosu povjerenja.
U odnosu na razdoblje od 23. siječnja do 30. siječnja 2004. u kojem razdoblju je opt. K. G. nesporno bio direktor trgovačkog društva M. d.o.o. nesporno je i da je kao direktor tog trgovačkog društva bio ovlašten u vođenju poslova trgovačkog društva donositi poslovne odluke i raspolagati imovinom društva kao i bio dužan štititi imovinske interese tog trgovačkog društva. Međutim, nakon 30. siječnja 2004., kada je direktor društva postao opt. I. S., opt. K. G. u tom trgovačkom društvu više nije imao nikakvu formalnu ulogu.
Nesporno je nadalje, i da je opt. K. G. i nakon što je prenio poslovni udjel na opt. I. S. ostao ovlašten za raspolaganje na sredstvima tog trgovačkog društava i to po žiro računima otvorenima kod Z. i R. A.. Međutim, ono što bi bilo sporno jest da li je opt. K. G. i nakon prenošenja poslovnog udjela na opt. I. S., a s obzirom da je i dalje ostao ovlašten raspolagati sredstvima po računima tog trgovačkog društva, nastavio i voditi poslovanje društva i donositi poslovne odluke iz čega bi onda proizlazila i njegova obveza zaštite imovinskih interesa tog trgovačkog društva, a što čini bitno obilježje kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u svezi st. 1. KZ/11.
Ovo stoga što je opt. K. G. u svojoj obrani naveo da je trgovačko društvo M. d.o.o. prodao opt. I. S. i da nakon toga s njim nije imao ništa osim što je na A. kartici koja je glasila na to trgovačko društvo u dogovoru s opt. I. S. napravio račun u iznosu od 50.000,00 kuna i sa računa društva podigao iznos od 30.000,00 kuna, a sve na ime kupoprodajne cijene za prenošenje poslovnog udjela u iznosu od 10.000,00 eura kao i za troškove javnog bilježnika vezano za prenošenje poslovnog udjela i plaćanje poreznog duga opt. I. S. koji se u trgovački registar nije mogao upisati do podmirenja svih svojih poreznih dugova.
U odnosu na tu spornu činjenicu u obrazloženju prvostupanjske presude navodi se da se iz obrane opt. K. G. utvrđuje da je on i nakon što je tvrtku prenio na opt. I. S. i dalje koristio dokumentaciju tvrtke, prvenstveno pečat i kartice, a konačno, opt. I. S. da je naveo da je opt. K. G. uzimao od njega i pečat tvrtke te platio prijenos tvrtke na njega i troškove javnog bilježnika kao što i opt. K. G. navodi.
Međutim, ne obrazlaže se da li je i na koji način opt. K. G. nakon prenošenja poslovnog udjela na opt. I. S. nastavio voditi poslovanje tog trgovačkog društva i donositi poslovne odluke, s obzirom da korištenje bankovnih kartica samo po sebi ne predstavlja vođenje poslovanja društva niti se utvrđuje i obrazlaže kakvu je to ostalu dokumentaciju trgovačkog društva koristio opt. K. G. iz čega bi proizlazilo da je nastavio voditi poslovanje trgovačkog društva. Isto tako niti činjenica da je platio prijenos trgovačkog društva na opt. I. S. kao i troškove javnog bilježnika te da je koristio pečat društva (radi odjave auta i slično, a kako to navodi u obrani opt. I. S.) ne znači automatski da je nastavio voditi poslovanje trgovačkog društva zajedno s opt. I. S..
Slijedom navedenog, a kako pobijana presuda nema razloga o navedenoj odlučnoj činjenici u odnosu na toč. 1. i opt. K. G., čime je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.-19. u tom djelu je pobijana presuda prihvaćanjem žalbe opt. K. G. ukinuta i predmet upućen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, a time je i žalba državnog odvjetnika na odluku o kazni u odnosu na opt. K. G. postala bespredmetna.
U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će izvesti sve već izvedene dokaze, a po potrebi i druge te utvrditi da li je opt. K. G. i nakon prenošenja poslovnog udjela trgovačkog društva M. d.o.o. na opt. I. S. zajedno s njim nastavio voditi poslovanje tog trgovačkog društva te da li je bio ovlašten u vođenju poslovanja trgovačkog društva donositi poslovne odluke iz čega bi onda proizlazila i njegova dužnost zaštite imovinskih interesa tog trgovačkog društva kao bitnog obilježja kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u svezi st. 1. KZ/11., ili bi se u tome dijelu eventualno radilo o kakvom drugom kaznenom djelu koje optuženiku optužnicom državnog odvjetnika nije bilo stavljeno na teret, nakon čega će donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku, koju će onda i valjano obrazložiti.
U odnosu na žalbu opt. I. S. nije u pravu optuženik kada u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.-19. zbog toga što presuda nema razloga o odlučnim činjenicama odnosno da su ti razlozi nejasni.
Naime, prvostupanjski je sud za svoja činjenična utvrđenja naveo jasne, logične, razumljive i dostatne razloge u kojima nema proturječja, a dalje obrazlažući ovu žalbenu osnovu žalitelj zapravo obrazlaže žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će biti riječi u nastavku ove presude.
U odnosu na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u žalbi navodi kako je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje s obzirom da on nije imao utjecaja na poslovanje trgovačkih društava M. d.o.o. i D.-F. d.o.o. već je poslužio kao sredstvo krugu dobro umreženih „poslovnih ljudi“ koji su bili isprepleteni i međusobnim makinacijama izbjegavali plaćanje poreza.
Međutim, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženik kao direktor navedenih trgovačkih društava sa računa tih društava podignuo u izreci presude navedene iznose koje nije utrošio za njihovo poslovanje. Optuženik je u ime tih trgovačkih društva potpisivao ugovore i naloge za plaćanje te je podizao novčana sredstava iz čega proizlazi da je vodio poslovanje tih trgovačkih društava.
Iako se optuženik brani kako on s poslovanjem tih trgovačkih društava nije imao ništa jer su sve vodili u ovom postupku kao svjedoci saslušani T. M. i M. V. koji da su mu oduzeli osobnu iskaznicu, karticu i pečat trgovačkog društva M. d.o.o. te ostalu dokumentaciju, a njega prisilili da potpisuje što su mu naredili i podiže novce na banci koje im je predavao jer ih se bojao, pravilno je prvostupanjski sud takvu obranu ocijenio kao nelogičnu i nevjerodostojnu s obrazloženjem da bi optuženik da se to stvarno dogodilo kao odrasla, psihički zdrava i inteligentna osoba prijavio nadležnim tijelima da mu je netko oduzeo osnovne osobne dokumente te poslovnu dokumentaciju, da ga je u vremenskom razdoblju od više od godine dana prisiljavao na potpisivanje ugovora i računa te podizanje novaca sa računa te da mu je prijetio.
Uz navedeno, opt. I. S. o ovakvom navodnom postupanju T. M. i M. V. iskazivao je tek iznoseći obranu na raspravi kada je samo naveo da se M. V. bojao jer je jedan od mnogobrojne braće utjerivača dugova kao i da su mu T. M. i M. V. prijetili i ismijavali ga te o tome ništa detaljnije nije iskazivao, dok ništa o tome nije rekao policiji koja je još 2005. nad njim provodila kriminalističko istraživanje, a vezano za dio dokumentacije predmetnih trgovačkih društava koji je pronađen kod T. M., a niti tijekom prethodnog postupka u ovom kaznenom predmetu. Nasuprot tome optuženik tek sada u žalbi navodi da su mu T. M. i M. V. prijetili na način da su mu jasno dali do znanja što će mu se desiti ukoliko ih prijavi nadležnim tijelima, da se bojao za sebe i za obitelj i da se radilo o prijetnjama dvojice ljudi poznatih u kriminalnom miljeu.
Nasuprot tome, optuženik je ušao u takav dobrovoljni odnos sa tim svjedocima svjestan da je njegovo postupanje protupravno i svjestan da svojim postupanjem nanosi štetu trgovačkim društvima o čijim se imovinskim interesima dužan brinuti, pri čemu je doista nebitno što je učinio sa novčanim iznosima koje, a nakon što ih je podigao sa računa predmetnih trgovačkih društava, nesporno nije utrošio da poslovanje tih trgovačkih društava. Pri tome na njegovu svijest o protupravnosti nije utjecala ni njegova životna dob niti obrazovanje, a kako on to nastoji prikazati u svojoj žalbi.
Osim toga, iako opt. I. S. u svojoj obrani navodi da su mu T. M. i M. V. oduzeli pečat i kartice trgovačkog društva M. d.o.o. i osobnu iskaznicu, iz izvješća PU Zagrebačke, VI Policijske postaje Zagreb od 27. listopada 2016. (l.s. 1010.) proizlazi da je navedeni pečat oduzet od optuženika potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta 16. studenog 2005.
U kontekstu navedenog pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio niti obranu optuženika da on nije podizao novce sa računa predmetnih trgovačkih društava iako je to podizanje bilo povezano s njegovim JMBG-om, već da su to činili T. M. i M. V., a bez obzira na žalbene navode optuženika kako niti financijsko računovodstvenim vještačenjem nije bilo moguće nedvojbeno utvrditi da je na bankomatima novce podizao upravo opt. I. S..
Nadalje, bez značaja su navodi žalbe optuženika o tome da se određene osobe koje su u ovom postupku saslušane kao svjedoci pojavljuju u međusobnim različitim poslovnim ulogama više isprepletenih trgovačkih društava kao i na koji način je optuženik došao do predmetnih trgovačkih društava i da li je njihovim poslovanjem ostvarivao bilo kakvu dobit.
U odnosu na žalbene navode opt. I. S. da se u konkretnom slučaju radilo o fiktivnom poslovanju predmetnih trgovačkih društava ističe se da iz iskaza svjedokinje V. L. V. proizlazi da je trgovačko društvo O. poslovalo sa trgovačkim društvom M. d.o.o., iz iskaza I. L. da je trgovačko društvo M. P. poslovalo s trgovačkim društvima M. d.o.o. i D.-F. d.o.o, a iz iskaza svjedoka D. C. da je trgovačko društvo I. d.o.o. poslovalo sa trgovačkim društvom M. d.o.o.. Osim toga spisu su priloženi i ugovori i izdani računi trgovačkih društava M. d.o.o. i D.-F. d.o.o., a koje je potpisao opt. I. S., iz kojih se vidi poslovanje tih trgovačkih društava, s tim da je određenim ugovorima i izdanim računima priloženo i ono što je bio sadržaj tih ugovora (edukativni materijali za seminar izrađeni od D.-F. d.o.o. l.s. 231-259, lektura i obrada članka D.-F. d.o.o. l.s. 262-263).
Neosnovano opt. I. S. u žalbi osporava vjerodostojnost iskaza navedenih svjedoka navodeći da se isti ničega ne sjećaju i kontradiktorno iskazuju zbog toga što su i sami upleteni u ovu poreznu makinaciju.
Međutim, uzimajući u obzir protek vremena od preko deset godina od inkriminiranog događaja do ispitivanja svjedoka nije nelogično da se oni ne sjećaju optuženika već samo općenito svjedoče o poslovanju s trgovačkim društvima M. d.o.o. i D.-F. d.o.o.
Vezano za kaznena djela iz toč. 3. i 4. pobijane presude pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je opt. I. S. bio svjestan da je kao direktor i odgovorna osoba bio dužan dostaviti sve podatke radi utvrđivanja obveze plaćanja poreza na dodanu vrijednost, a što proizlazi i iz njegove obrane u kojoj je naveo da mu je T. M. rekao da će on napraviti poreznu prijavu koju optuženik treba predati na F.. Međutim, to nije učinjeno i to očito s ciljem da se izbjegne plaćanje poreza na dodanu vrijednost i za što odgovornost kao direktor predmetnih trgovačkih društava snosi upravo optuženik. Već je gore obrazloženo zašto nije prihvaćena obrana optuženika da je na cjelokupno postupanje u vezi ovih trgovačkih društava bio prisiljen, pa tako prvostupanjski sud pravilno nije prihvatio njegovu obranu i da je porez trebao prijaviti T. M., jer on nije imao nikakav utjecaj niti kontrolu nad poslovanjem ovih trgovačkih društava.
S obzirom na nalaz i mišljenje grafološkog vještaka M. K. iz kojeg proizlazi da je sedam računa-otpremnica trgovačkog društva D.-F. d.o.o. izdanih trgovačkom društvu M. P. d.o.o. i devet računa-otpremnica trgovačkog društva M. d.o.o. izdanih trgovačkom društvu M. P. d.o.o. potpisao vrlo vjerojatno, gotovo sigurno opt. I. S., bez značaja su navodi žalbe optuženika da na jednom takvom računu-otpremnici trgovačkog društva M. d.o.o. izdanom trgovačkom društvu M. P. d.o.o. potpis „I. S.“ nije napisan rukom opt. I. S. kao i da spisu prileže tri R1 računa izdana od trgovačkog društva M. d.o.o. trgovačkom društvu O. P. d.o.o. koje je potpisao F. S. koji nije bio zaposlen u predmetnim trgovačkim društvima.
Slijedom svega navedenog prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje u odnosu na opt. I. S. i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio i kazneni zakon te utvrdio da je optuženik počinio kaznena djela opisana u izreci pobijane presude.
Na odluku o kazni opt. I. S. žali se državni odvjetnik smatrajući da je bez obzira na utvrđene olakotne okolnosti s obzirom na brojnost počinjenih kaznenih djela, visinu pribavljene imovinske koristi, činjenicu da je kaznenim djelima iz toč. 3. i 4. pobijane presude oštećen državni proračun te činjenicu da se radi o kaznenim djelima protiv gospodarstva nije bilo primjereno opt. I. S. izreći djelomičnu uvjetnu osudu.
Na odluku o kazni žali se i opt. I. S. navodeći da prvostupanjski sud nije pravilno odredio kaznu s obzirom na sve okolnosti.
Međutim, pravilno je prvostupanjski sud opt. I. S. kao olakotno cijenio njegovu neosuđivanost te da radi i brine se o djeci pok. brata, a kao otegotno upornost u počinjenju kaznenih djela i visinu pribavljene imovinske koristi.
Na temelju tako utvrđenih olakotnih i otegotnih okolnosti, te imajući u vidu ličnost optuženika i stupanj njegove krivnje pravilno je prvostupanjski sud opt. I. S. utvrdio pojedinačne kazne zatvora te primjenom zakonskih odredaba o stjecaju izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.
S obzirom na utvrđene olakotne okolnosti kao i protek vremena od počinjenih kaznenih djela ostvareni su i uvjeti za izricanje djelomične uvjetne osude opt. I. S. na način da će se od izrečene jedinstvene kazne zatvora optuženiku izvršiti kazna zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca dok se preostali dio kazne zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca neće izvršiti ukoliko optuženik u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo.
Upravo ovakvom kaznom, i po stavu ovog suda kao drugostupanjskog, ostvariti će se svrha kažnjavanja, čime je izražena društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jača se povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utječe na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela i jača svijest o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te će se omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo (čl. 41. KZ/11.).
Opt. I. S. žali se i na odluku o oduzimanju imovinske koristi navodeći u žalbi kako nije dokazano da li je doista bio u posjedu predmetnog novca te tako za sebe ostvario imovinsku korist u visini navedenoj u pobijanoj presudi.
U odnosu na odluku o oduzimanju imovinske koristi njegova žalba je djelomično osnovana.
Naime, u odnosu na kaznena djela iz toč. 1. i 2. pobijane presude nesporno je utvrđeno kako je opt. I. S. na štetu trgovačkog društva M. d.o.o. pribavio si nepripadnu imovinsku korist u iznosu od 855.200,00 kuna, a na štetu trgovačkog društva D.-F. d.o.o nepripadnu imovinsku korist u iznosu od 332.764,00 kune pa je navedene iznose, a s obzirom da imovinskopravni zahtjevi nisu postavljeni, na temelju čl. 77. st. 1. KZ/11. i čl. 560. st. 1. i 2. ZKP/08.-17. trebalo oduzeti od optuženika.
Međutim, u odnosu na kaznena djela iz toč. 3. i 4. nesporno je utvrđeno da je opt. I. S. kaznenim djelom pod toč. 3. pribavio protupravnu imovinsku korist za trgovačko društvo D.-F. d.o.o. u iznosu od 59.157,67 kuna, a kaznenim djelom pod toč. 4. protupravnu imovinsku korist za trgovačko društvo M. d.o.o. u iznosu od 211.873,24 kune.
Slijedom navedenog, a s obzirom da nije postavljen imovinskopravni zahtjev, navedena protupravno stečena imovinska korist se ne može oduzeti od opt. I. S. s obzirom da ju on nije niti stekao već su ju stekla trgovačka društva D.-F. d.o.o. i M. d.o.o.
Iz navedenih razloga preinačena je pobijana presuda na način da je od opt. I. S. oduzeta imovinska korist koju je stekao kaznenim djelima iz toč. 1. i 2. pobijane presude.
Opt. I. S. žali se i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka ne obrazlažući žalbu u tom dijelu, međutim, prvostupanjski sud ga je pravilno, u dijelu pobijane presude kojom je proglašen krivim obvezao na plaćanje polovice troška provedenog grafološkog vještačenja, polovice troška provedenog knjigovodstvenog financijskog vještačenja i paušalni trošak kaznenog postupka u iznosu od 4.000,00 kuna.
Naime, s obzirom da opt. I. S. živi i radi u N. snašanjem troškova kaznenog postupka nije dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje niti uzdržavanje osoba koje je dužan uzdržavati.
Slijedom svega navedenog, a kako pobijanom presudom nisu ostvarene druge povrede na koje ovaj sud, sukladno čl. 476. st. 1. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 482., 483. st. 1. i 486. st. 1. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.
Žarko Dundović, v.r.