1                         

Poslovni broj Gž-475/2019-3

 

 

 

 

 

 

 

 

             

 

Poslovni broj Gž-475/2019-3

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T. C. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćniku E. G., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Z. h. d.o.o., P. T. Z. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. R., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 25-P-3929/18-16 od 28. prosinca 2018., u sjednici vijeća održanoj 26. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 25-P-3929/18-16 od 28. prosinca 2018.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice radi isplate iznosa od 157.894,78 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 1. siječnja 2010. do isplate te zahtjev za nadoknadu parničnog troška te je tužiteljica obvezana nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 8.125,00 kn, u roku od 15 dana.

 

Protiv presude je žalbu podnijela tužiteljica pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP).

 

Tužiteljica u žalbi navodi da odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, bez obzira u kojem predmetu bile donesene, predstavljaju osnovu za donošenje odluka u svim postupcima, budući da se sudski postupci moraju provoditi u skladu s ustavnim načelom vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske. Ističe da tumačenje mjerodavnog prava u svakom konkretnom slučaju ne smije proizlaziti iz njegove proizvoljne primjene, već mora uvažavati zahtjeve prava na pravično suđenje sadržane u čl. 29. st. 1. Ustava RH koje jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih državnih tijela. Naglašava da je Ustavni sud RH u činjenično i pravno istovjetnom predmetu druge osobe kao tužitelja zauzeo pravno stajalište da davanje u zakup proslovnih prostora u sklopu tržnica nije ništa drugo nego vid upravljanja tim prostorima i zgradama, slijedom čega da je za promjenu cijena zakupa potrebna suglasnost poglavarstva jedinice lokalne samouprave. Smatra da pravno mišljenje izraženo u toj odluci obvezuje sud na način da svoju odluku utemelji na tom mišljenju, a u protivnom da dolazi do pravne nesigurnosti, arbitrarnosti te povrede ustavnog načela vladavine prava. Smatra da je počinjena i bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP-a, jer da je sud propustio ocijeniti zaključak Poglavarstva Grada Z. od 21. prosinca 2006. iz kojeg proizlazi da je tuženik tražio suglasnost za povišenje cijena zakupa predmetnog lokala za razdoblje od 2007. pa nadalje, što da ukazuje da je tuženik bio svjestan toga da je davanje u zakup poslovnog prostora komunalna djelatnost.

 

Predlaže pobijanu presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje pred novim sucem pojedincem, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

 

Tuženik u odgovoru na žalbu osporava izložene žalbene navode te predlaže žalbu odbiti, a prvostupanjsku presudu potvrditi.

 

Žalba nije osnovana.

 

Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena ni povreda postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno te je o zahtjevu odlučio na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

 

Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 157.894,78 kn, koji zahtjev tužiteljica temelji na tvrdnji da je u razdoblju od 1. siječnja 2007. do 31. prosinca 2009. isplatila tuženiku na ime zakupnine za poslovni prostor na T. u B. u kojem obavlja djelatnost ugostiteljskog obrta isplatila iznos od 229.309,78 kn, a da je trebala platiti iznos od 71.415,00 kn pa tužbeni zahtjev predstavlja razliku tih dvaju iznosa. Tužiteljica smatra da je tuženik 2004. povisio cijenu zakupnine nezakonito, bez suglasnosti Poglavarstva Grada Z., što da je bio dužan prethodno ishoditi, s obzirom na činjenicu da se radi o komunalnoj djelatnosti pa je takva obveza propisana odredbom čl. 21. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj 36/95, 109/95, 21/96, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 94/13, 56/13, 94/13, 153/13, 147/14 i 36/15, 68/18 i 110/18 – dalje: ZKG)

 

Nadalje je utvrđeno da je postupak bio u prekidu do pravomoćnog okončanja postupka koji se vodio pred istim sudom pod brojem P-1141/08 u kojemu se odlučivalo o osnovanosti povećanja cijene usluga tuženika za razdoblje od studenog 2004. do prosinca 2006., te da je taj postupak pravomoćno okončan donošenjem presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1554/17 od 4. siječnja 2018. kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1141/08 od 25. siječnja 2013. na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da je tuženik neosnovano povisio cijene svojih usluga za razdoblje od mjeseca studenog 2004. do mjeseca prosinca 2006.

 

Prema stajalištu suda prvog stupnja davanje u zakup poslovnog prostora ne predstavlja komunalnu djelatnost, već tuženik tu djelatnost obavlja kao svoju redovnu tržišnu djelatnost pa u nazočnom slučaju ne dolazi u primjenu odredba čl. 21. st. 1. ZKG-a, prema kojoj je isporučitelj komunalnih usluga dužan pri svakoj promjeni cijene odnosno tarife svojih usluga pribaviti prethodno suglasnost poglavarstva jedinice lokalne samouprave na području na kojem se isporučuje usluga. Pritom ocjenjuje da okolnost što je tuženik svrstan u Sektor komunalne djelatnosti ne znači ujedno da su svi poslovi i djelatnosti koje obavlja ujedno i komunalne djelatnosti pa tako da ni određivanje cijena zakupa prostora na tržnicama kojima upravlja tuženik ne predstavlja komunalnu djelatnost. U prilog tome da govori i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 627/11, u kojoj odluci je negativno odgovoreno na pitanje ima li se davanje u zakup lokala na T. u B. u Z. kojom upravlja tuženik smatrati komunalnom djelatnošću te je li tuženik s tim u svezi dužan pri svakoj promjeni cijene zakupa pribaviti prethodnu suglasnost Poglavarstva Grada Z..

 

Pritom, prema stajalištu suda prvog stupnja, okolnost što je tuženik naknadno ishodio suglasnost Poglavarstva za povećanje cijena u narednom razdoblju sama po sebi ne dokazuje da bi se radilo u konkretnom slučaju o komunalnoj djelatnosti.

 

S obzirom na činjenicu da je prethodno pitanje riješeno na način da je utvrđeno da je tuženik zakonito povisivao cijene svojih usluga te izdavao tužiteljici račune u skladu sa svojim odlukama, sud prvog stupnja je ocijenio da tužiteljica nije tuženiku platila veći iznos zakupnine od onog kojeg je bila dužna platiti, zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev. Odluku o parničnom trošku sud prvog stupnja je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te je tuženiku priznao trošak zastupanja odvjetnika u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 – dalje: Tarifa).

 

Pravilno je sud prvog stupnja primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio da tužiteljici ne pripada pravo na isplatu razlike u cijeni zakupa poslovnog prostora.

 

Prije svega valja istaći da je u ovom parničnom predmetu sud prvog stupnja rješenjem od 24. rujna 2010. odredio prekid postupka do pravomoćnog okončanja postupka koji se vodio pred istim sudom u predmetu poslovni broj P-1141/08, s tim što je prekid postupka određen primjenom odredbe čl. 213. st. 1. ZPP-a, jer je sud odlučio da sam neće rješavati o prethodnom pitanju. Kao prethodno pitanje u ovom postupku se pojavilo pitanje zakonitosti povišenja cijena zakupa poslovnog prostora kojeg koristi tužiteljica za razdoblje od  studenog 2004. do prosinca 2006., budući da je tuženik od studenog 2004. povisio zakupninu bez prethodne suglasnosti Poglavarstva Grada Z.. Prethodno pitanje je riješeno na način da je pravomoćnom presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1554/17 od 4. siječnja 2018. odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice, dakle zahtjev radi utvrđenja da je tuženik neosnovano povisio cijene svojih usluga za narečeno razdoblje, a upravo na tvrdnji da se radi o nezakonitim povišenju cijena usluga, tužiteljica je utemeljila tužbeni zahtjev u ovom parničnom postupku.

 

Prema odredbi čl. 12. ZPP-a kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno (st. 1.). Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno (st. 2.).

 

Dakle, odluka suda prvog stupnja da neće u ovom postupku sam rješavati prethodno pitanje primjenom odredbe čl. 12. ZPP-a ima za posljedicu da je u ovoj parnici sud vezan za pravomoćnu odluku koja je u tom drugom postupku donesena.

 

Stoga je u nastavku ovog postupka bilo suvišno upuštati se u ocjenu činjenica koje su bile bitne za donošenje odluke o valjanosti povišenja cijena zakupa u narečenom razdoblju, budući da je to pitanje pravomoćno riješeno u drugom postupku. Utoliko su za ishod ovog postupka neodlučni žalbeni navodi tužiteljice koji se odnose na drugačije tumačenje mjerodavnih odredbi ZKG-a te navodi o sadržaju odluke Ustavnog suda RH koja, prema stajalištu žaliteljice, potkrjepljuje njezine tvrdnje.

 

Odgovarajuću pravnu zaštitu tužiteljica je bila ovlaštena zatražiti u okviru postupka u kojem je odlučeno o prethodnom pitanju, a eventualno donesena drugačija odluka u tom postupku bi mogla biti razlogom ponavljanja ovog postupka u skladu s odredbom čl. 421. st. 1. tč. 8. i 9. ZPP-a.

 

Pravilna je i odluka o parničnom trošku. Tuženik je uspio u parnici pa mu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tužiteljice, pri čemu je trošak pravilno obračunat, primjenom važeće Tarife.

 

              Zbog izloženog je valjalo žalbu tužiteljice odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

 

U Rijeci 26. veljače 2020.

 

 

Predsjednica vijeća

 

Helena Vlahov Kozomara v.r.

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

 

Svetlana Popović