Poslovni broj: 3 Gž-367/2019-2

1

 

 

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

 

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Dubrovniku, po sutkinji Mariji Vetmi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja V. J., R., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica A. L., odvjetnica u R., protiv tuženika N. L. d.d., R., OIB: …., kojeg kao punomoćnica zastupa A. H., odvjetnica u R., radi naknada štete, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, broj 74 Pn-319/2018-9 od 12. veljače 2019., 26. veljače 2020.

 

r i j e š i o j e

 

Žalbe se uvažuju te se rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, broj 74 Pn-319/2018-9 od 12. veljače 2019. ukida i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

 

"1.              Odbacuje se tužba tužitelja u ovoj pravnoj stvari.

 

2.              Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.875,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja rješenja do isplate, po stopi od 6,42% godišnje, odnosno u slučaju promjene kamatne stope, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se u preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška, do iznosa od 5.375,00 kn (za iznos od 3.500,00 kn) sa zakonskom zateznom kamatom, odbija tuženik kao neosnovanim."

 

Protiv navedenog rješenja pravovremene i dopuštene žalbe izjavile su stranke.

 

Tužitelj žalbu izjavljuje protiv točke 1. izreke te dijela točke 2. izreke kojom je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove i to zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Protiv dijela točke 2. izreke kojim je odbijen tuženikov zahtjev da mu tužitelju naknadi i parnični trošak u svoti od 3.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama, žalbu je izjavio tuženik zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka s prijedlogom da se u pobijanom dijelu točka 2. izreke preinači i tužitelju naloži naknaditi tuženiku parnični trošak u cijelosti.

 

Tuženik je odgovorio na tužiteljevu žalbu i predložio žalbu odbiti kao neosnovanu.

 

Tužitelj je odgovorio na tuženikovu žalbu i predložio žalbu odbiti kao neosnovanu.

 

Žalbe su osnovane.

 

Ostvaren je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji s pravom ukazuje tužitelj radi čega je sud propustio utvrditi odlučne činjenice.

 

U ovom stadiju postupka nije sporno da se tužitelj radi objave ispravka informacije, objavljene u dnevnim novinama Novi list dana 30. svibnja 2018. broj 23.163, obratio glavnom uredniku tih dnevnih novina.

 

Primjenom odredbe članka 22. Zakona o medijima ("Narodne novine", broj 59/04, 84/11, 81/13 – u daljnjem tekstu: ZM), prema kojoj pravo na tužbu za naknadu neimovinske štete protiv nakladnika (pretrpljene objavom škodljive informacije o mediju) ima osoba koja je prethodno zatražila od nakladnika objavljivanje ispravka sporne informacije (odnosno isprike kada ispravak nije moguć), prvostupanjski je sud zaključio da tužitelj (oštećenik) gubi pravo na tužbu, odnosno ne stječe ga, ako prethodno ne zatraži objavu ispravka.

 

Prvostupanjski sud tumači pojam „nakladnika„ doslovno, strogo i gramatički usko (stricto sensu) s posljedicom odbacivanja tužbe kao nedopuštene ako se tužitelj prethodno ne obrati baš samom nakladniku, iako je zahtjev pravovremeno podnesen glavnom uredniku nakladnikovog medija.

 

Prema ocjeni ovog suda za pravilnu primjenu odredbe članka 22. ZM-a potrebno je sagledati:

– sistematiku zakona (nomotehničko uređenje);

– odnos nakladnika i glavnog urednika;

– zakonsku svrhu instituta ispravka u tiskovnom pravu.

 

Prije svega, valja naglasiti da odredbama ZM-a zahtjev upućen nakladniku nije ni na koji način normiran (u odnosu na modalitete njegovog podnošenja - postupak, rok, sadržajne potrepštine i slično), što bi bilo razumljivo ukoliko se radi o posebnom zahtjevu, različitom od onoga koji se podnosi glavnom uredniku. Glede takvog zahtjeva, oštećeniku nije regulirano pravo da tuži nakladnika ako ovaj ne objavi ispravak, niti je obveza ispravka uopće nametnuta nakladniku.

 

Pravo na tužbu čini traženje ispravka zahtjevom u pravnom smislu. U pravnoj biti takvog zahtjeva za objavu ispravka leži, naime, pravo u subjektivnom smislu kao sudski ostvarivo ovlaštenje titulara tog prava zahtijevati stanovitu činidbu. To je ovdje pravo na objavu ispravka zajamčeno člankom 38. stavak 4. Ustava Republike Hrvatske. Ta je pravo u potpunosti razrađeno na zakonskoj razini odredbama iz članka 40. do 45 ZM-a koje reguliraju ispravak o kojem odlučuje i za koji može biti tužen samo glavni urednik, a ne nakladnik.

 

Svrha zakonodavca nije propisati da pravo na tužbu ovisi o ispunjenju krajnje nepreciznog i nereguliranog uvjeta.

 

Zakon ne propisuje ni to da se na zahtjev nakladniku „shodno“ primjenjuju odredbe o zahtjevu za objavu ispravka koji se podnosi glavnom uredniku.

 

Zakonske odredbe prvenstveno valja tumačiti polazeći od pretpostavke da je zakonodavac htio izraziti određeni razuman smisao.

 

Stoga ako se ne propisuju uvjeti za kakvoću ispravka poslanog nakladniku, pa se čak ne propisuju ni obveze objave ispravka kao uvjet prava na tužbu, onda takva odredba nema logičkog smisla, a time ne može sadržavati svrhu same odredbe koja se sastoji u omogućavanju oštećeniku ispravka i time smanjenje nastale štete. O ispravku poslanom nakladniku u cijelom ZM-u nema ni jedne riječi osim u odredbi članka 22 stavak 2.

 

Kad se i ako se citirana odredba tumači gramatički, slijedilo bi da uvjet za tužbu nije ispravak nego „zatraženje“ objave ispravka od nakladnika bez ikakvog određenja forme ili sadržaja takvog traženja. Ono bi, dakle, bilo moguće i dopustivo (jer ničim nije zabranjeno) i usmenim putem, pa i implicitno. Upravo u kontekstu takvog tumačenja dolazi u obzir zaključak da zahtjev upućen glavnom uredniku logički implicira obraćanje nakladniku, između ostalog i zato što je glavni urednik nakladnikov zaposlenik zadužen i imenovan za uređivanje medija. S obzirom da „traženje“ nije opisano, nakladnik ga može jednostavno negirati kao takvo, ma kakav sadržaj ono imalo. Logički, pravno i etički: uvjetovati zaštitu postojećeg Ustavom zajamčenog prava ostvarivanjem nemogućih uvjeta ne može biti sadržajem i svrhom zakona.

 

U članku 1. ZM-a propisano je da se tim zakonom između ostalog uređuju prava i obveze nakladnika i pravo na ispravak pa su s tim u vezi "prava i obveze nakladnika" posebna materija sistematizirana u glavi III. zakona (upravo pod tim nazivom), u kojoj nema ni jednog propisa o obvezi nakladnika da objavi ispravak informacije. S druge strane, u glavi VI. Zakona (objavljivanje ispravka i odgovora) cjelovito je zaokruženo i regulirana ova materija uz temeljnu odredbu članka 40. (pravu na ispravak objavljene informacije) kao zakonsku razradu Ustavom zaštićenog i zajamčenog prava. Izvan glave VI. Zakona nema ni jednog propisa koji bi bio uporište za stav o postojanju posebnog zahtjeva za objavu ispravka o kojem bi odlučivao nakladnik.

 

Time je jasno da svrha i naum zakonodavca nije bio nakladniku nametnuti objavu ispravka i nametnuti oštećeniku da se upravo nakladniku i samo nakladniku obrati radi ostvarivanja prava na tužbu radi naknade štete.

 

Da zakonodavac jasno izražava svoju volju pri reguliranju sadržaja ove materije, razvidno je iz članka 45. ZM-a, kao iznimke od čvrstog pravila da se demanti podnose isključivo glavnom uredniku medija koji je plasirao škodljivo informaciju. Kada je nakon takve objave medij ugašen, odnosno prestao djelovati prema članka 45. ZM-a, zahtjev se podnosi „ondašnjem nakladniku“ ili njegovom pravnom slijedniku, te članak 45. ZM-a sadrži obvezu objave i propisuje način objave.

 

Logično je zato, da bi zakonodavac za slučaj iz članka 22. stavak 2. ZM-a, da mu je to bila namjera, jasno propisao obvezu i postupak objave ispravka za koji je nadležan nakladnik u doslovnom smislu.

 

Prema tome na osnovi logičnog tumačenja članka 45. ZM-a proizlazi da se samo u slučaju medija koji je prestao djelovati zahtjev za objavu ispravka podnosi (ondašnjem) nakladniku – što je razumljivo jer ugašeni medij nema glavnog urednika. A contrario, za medij koji je aktivan, zahtjev se podnosi glavnom uredniku. Da se i u tom slučaju podnosi nakladniku ne bi bilo potrebe za reguliranje članka 45. ZM-a kao iznimke.

 

Valja zaključiti da se zahtjev (kao procesna pretpostavka tužbe iz članka 22. stavak 2. ZM-a) ne može sagledavati izvan konteksta propisa koji reguliraju pravo na objavu ispravka informacije i da se obraćanje „nakladniku“ po tom propisu treba realizirati prema članku 40. do 45. ZM-a. To znači da je upravo glavni urednik u strukturi medija ili organizacijsko-poslovnoj strukturi nakladnika, onaj segment u čijem je isključivom djelokrugu postupanje po zahtjevu za objavu ispravka u svim slučajevima.

 

Važno je također naglasiti da i po ocjeni ovog suda nakladnik i glavni urednik nisu odvojene osobe, što implicira prvostupanjski sud u pobijanoj odluci.

 

Logičnim i teleološkim tumačenjem ovih propisa  zaključiti je da zahtjev glavnom uredniku ne može biti smatran propustom da se oštećenik obrati na način propisan člankom 22. stavak 2. ZM-a i time ostvari pravo na tužbu.

 

Medijski nakladnik (članak 2. stavak 6. ZM-a) je pravni subjekt, najčešće pravna osoba koja putem medija objavljuje (proizvodi) prethodno urednički oblikovane programske sadržaje (informacije svih vrsta). Nakladnik samostalno utvrđuje samo programsku osnovu (uređivačku politiku) pri pokretanju medija, ali ne prikuplja niti obrađuje informacije (konkretne programske sadržaje), niti odlučuje što će se objaviti, dakle, ne uređuje medij.

 

S druge strane, glavni urednik (članak 2. stavak 9. ZM-a) je novinar - fizička osoba zaposlena kod nakladnika na temelju ugovora o radu (ili rjeđe ugovora o djelu), te ga nakladnik imenuje na dužnost uređivanja nakladnikovog medija i time ga ovlašćuje da uređuje medij putem kojeg nakladnik objavljuje programske sadržaje i sudjeluje u javnom informiranju. Glavni urednik je (a ne nakladnik) odgovoran za sve objavljene informacije i njihovu obradu (naslovi i slično), a imenuje ga i razrješava nakladnik.

 

Pojam i institut glavnog urednika medija normativno je sistematiziran (članak 24. ZM-a) u odredbe o nakladniku, (glava III zakona) što već samo po sebi ukazuje da glavni urednik nema identitet izdvojen iz sustava medijskog nakladnika. Sve to, a posebice činjenica da je glavni urednik zaposlen kod nakladnika, da ga nakladnik svojom autonomnom odlukom imenuje čime ga ovlašćuje da uređuje medij, u dostatnoj mjeri upućuje na zaključak da je glavni urednik sastavni segment ukupne medijske strukture nakladnika pa se zato obraćanje glavnom uredniku mora smatrati postupanjem u smislu članka 22. stavak 2. ZM-a kojim se stječe pravo na tužbu radi naknade neimovinske štete. Ovo tim više jer baš glavni urednik uređuje medij, odlučuje koji će se sadržaji objaviti, a pravno je detaljno uređena njegova uloga u postupku ostvarivanja prava na objavu ispravka informacije. Čak se i tužba za objavu ispravka protiv glavnog urednika podnosi sudu na čijim je područje sjedište nakladnika (a ne prebivalište glavnog urednika - članak 46. stavak 1. ZM-a).

 

S druge strane, nakladnik - iako poslodavac, nema pravo određivati što će se u mediju objaviti niti može (pravno utemeljeno) stavljati takve zahtjeve pred glavnog urednika. Imajući to u vidu, zahtjev upućen nakladniku u doslovnom smislu - kako ga tumači prvostupanjski sud bez zakonskog je rezona.

 

Čak i kada bi se članak 22. stavak 2. ZM-a gramatički i izolirano tumačio, upravo zbog ranije izloženog odnosa nakladnik-glavni urednik, obraćanje glavnom uredniku sa zahtjevom za objavu ispravka trebalo bi se tretirati obraćanjem nakladnikovom „punomoćniku po zaposlenju“ za pitanja ispravka informacija odnosno osobi koju je nakladnik kao poslodavac i poduzetnik imenovao za uređivanje medija, a zakonski propisi reguliraju njegov status, obveze i ovlasti u postupku po zahtjevu za objavu ispravka.

 

Odredbom iz članka 38. stavak 4. Ustava Republike Hrvatske zajamčeno je pravo na ispravak škodljive informacije, odnosno to se pravo jamči svakome kome je javnom vlašću povrijeđeno Ustavom utvrđeno pravo. Zato je u samom temelju zahtjeva za objavu ispravka (pa i kada je taj zahtjev procesna pretpostavka dopustivosti tužbe za naknadu štete) nužno uključeno navedeno subjektivno pravo utemeljeno na Ustavu.

 

Posljedica tog prava je pravno utuživa obveza glavnog urednika (a ne nakladnika) da objavi ispravak informacije prema postupku koji je zakonom reguliran. Pravo na ispravak (s posljedicom utužive obveze glavnog urednika da ispravak objavi) jedini je način naknade neimovinske štete uzrokovane javnom informacijom koji je zajamčen Ustavom Republike Hrvatske.

 

Obveza oštećenika da (pod prijetnjom gubitka prava na tužbu) zatraži objavu ispravka, predstavlja izraz općeg načela odštetnog prava da oštećenik, prema principu zabrane zloupotrebe prava, mora poduzeti sa svoje strane što je u njegovoj moći da se smanji šteta odnosno ublaže posljedice štetne radnje.

 

Ako, dakle, objava ispravka ima obeštećujući karakter za neimovinsku štetu (članak 22. stavak 1. ZM-a), a za tu objavu se može utužiti samo glavni urednik (članak 46. ZM-a) – ne i nakladnik, te u toj parnici glavni urednik može isticati ekskulpacijske prigovore meritorne naravi (članak 48. stavak 2. i 3 ZM-a - da šteta nije nastala, da je informacija korektna i  istinita), tada je logično i protivno smislu instituta ispravka, tumačenje prvostupanjskog suda da zahtjev glavnom uredniku ne predstavlja pretpostavku za stjecanje prava na tužbu po članku 22. stavak 2. ZM-a.

 

Zahtjev glavnom uredniku nema nikakav drugi smisao od onoga koji je predviđen za zahtjev iz članka 22. stavak 2. ZM-a. Pojam obraćanja nakladniku iz tog propisa zato treba tumačiti u kontekstu članka 40. do 45. ZM-a kojima se cjelovito regulira materija ispravka informacija (u postupku kod glavnog urednika).

 

S obzirom da su po ocjeni ovog suda čast i ugled vrijednosti istog ustavnog ranga kao i sloboda informiranja, nema razloga da se oštećeniku stavljaju posebne zakonske zapreke i otežani uvjeti za ostvarivanje njegovih prava na naknadu štete. Pri tome, valja naglasiti da pravo na čast, ugled i dostojanstvo (zajamčeno Ustavom, ZM-om, Općom deklaracijom o pravima čovjeka – članak 12., Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima - članak 17.) predstavlja temeljno ljudsko pravo koje nikada i nigdje nije ograničeno bilo kakvim medijskim pravima. S druge strane medijska prava su uvijek ograničena pravom na zaštitu časti i ugleda, kako to izričito proizlazi iz članak 3. stavak 3. ZM-a, ali i iz članka 10. stavak 2. Europske konvencije o ljudskim pravima.

 

Ocjenjuje se potrebnim ukazati i na odluke Vrhovnog suda RH (Rev-1553/09, Rev-549/10 i Rev-586/13).

 

Zbog svega navedenog, zbog pogrešne primjene materijalnog prava (citiranih odredbi ZM-a) prvostupanjski je sud pogrešno ocijenio da tužiteljeva tužba u odnosu na tuženika nije dopuštena, pa je temeljem odredbe članka 370. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19) odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja jer prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa nije uopće utvrđivao relevantno činjenično stanje.

 

Dubrovnik, 26. veljače 2020.

                                         

Sutkinja

 

Marija Vetma