Broj: Gž-1338/14

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Srđana Kuzmanića kao predsjednika vijeća, Đorđa Benussi kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Verice Perić Aračić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ad.1. S. K. pok. B., OIB…., iz Z., i ad.2. D. K. pok. B., OIB…., iz Z., koje zastupa punomoćnica B. S. R., odvjetnica u D., protiv tuženice R. H., OIB…., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u D., Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, odlučujući o žalbi tužitelja ad.1. i ad.2. izjavljene protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku pod posl. br. 13 P-322/13-13 od 8. kolovoza 2014. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 3. veljače 2016. godine,

p r e s u d i o   j e

              Žalba tužitelja ad.1. i ad.2. je osnovna, te se presuda Općinskog suda u Dubrovniku pod posl. br. 13 P-322/13-13 od 8. kolovoza 2014. godine (točke I. i II. izreke) preinačuje te se sudi:

              Utvrđuje se da su tužitelji S. K. pok. B. i D. K. pok. B. vlasnici, na jednake dijelove čest. zgr. 322- stambena zgrada i dvorište, čest. zgr. 323- magazin, čest. zem. 2935/9 i 2937/4 sve u z. ul. 528 k.o. Z., a koje pravo vlasništva je stečeno dosjelošću, pa je tuženica dužna trpjeti uknjižbu prava vlasništva tužitelja na ovim nekretninama, uz prethodno brisanje do sada svojih uknjiženih prava na istim, a sve na temelju ove presude.

              Dužna je tuženica naknaditi tužiteljima ad.1. i ad.2. troškove parničnog postupka u iznosu od 7.762,50 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev naveden u izreci ove odluke (točka I. izreke pobijane odluke), te je ujedno odlučeno da su tužitelji dužni naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 3.000,00 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe (točka II. izreke pobijane odluke).

              Protiv te odluke tužitelji ad.1. i ad.2. pravodobnu su izjavili žalbu i to iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točke 1. – 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), te se traži da se žalba uvaži, pobijana odluka preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev uz obvezu tuženice da tužiteljima ad.1. i ad.2. naknadi troškove parničnog postupka ili podredno da se pobijana odluka ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

              Na žalbu nije odgovoreno.

              Žalba je osnovana.

              Predmet ove parnice je zahtjev tužitelja ad.1. i ad.2. da se utvrdi da su predmetne nekretnine čest. zgr. 322, 323 te čest. zem. 2935/9 i 2937/4 k.o. Z. stekli vlasništvo i to dosjelošću uračunavajući i vrijeme svoga prednika, te da je tuženica dužna trpjeti uknjižbu prava vlasništva na tužitelje ad.1. i ad.2. uz prethodno brisanje tuženice sa ovih nekretnina.

              Prvostupanjski sud temeljem rezultata provedenih dokaza utvrđuje da ne postoji identitet činjenične osnove ovoga parničnog postupka sa činjeničnom osnovom parničnog postupka koji se vodio između istih stranaka u pravomoćno okončanom parničnom postupku pod posl. br. P-1006/09, odnosno da ne postoji objektivni identitet u ova dva spora (ovo sve jer je tuženica tijekom prvostupanjskog postupka tvrdila da se radi o presuđenoj stvari).

              Dalje, prvostupanjski sud je utvrdio temeljem rezultata provedenih dokaza da su tužitelji kvalificirani pojedinci predmetnih nekretnina (rješenje J. križa od 10. ožujka 1959. godine – list spisa 8), odnosno da im je posjed zakonit, istinit i pošten, no da su primitkom presude Županijskog suda u S. B. od 15. travnja 2010. godine (kojom je potvrđena presuda prvostupanjskog suda od 6. listopada 2009. godine i odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva) i to dana 7. svibnja prestali biti pošteni posjednici jer su tada saznali da nisu vlasnici predmetne nekretnine, a kako kvalificirani posjed tužitelja (računajući i posjed prednika, dakle od 8. listopada 1991. godine – 7. svibnja 2010. godine) nije trajao dvadeset godina, to iz tog razloga i odbija tužbeni zahtjev tužitelja.

              To s pravom dovodi u pitanje žalba tužitelja ad.1. i ad.2. mada se i ne mogu prihvatiti svi žalbeni navodi žalitelja.

              U prvom redu, a kako je tuženica tijekom prvostupanjskog postupka tvrdila da se radi o presuđenoj stvari, odnosno da postoji objektivni identitet činjenične osnove u ovoj parnici i parnici koja je vođena, tako da se radi o presuđenoj stvari, za navesti je da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da ne postoji identitet činjenične osnove u ova dva spora. To iz razloga jer je činjenična osnova u parnici koja je pravomoćno okončana bilo da su tužitelji ad.1. i ad.2. temeljem pravnog posla (darovanja ocu tužitelja), a potom nasljeđivanja stekli pravo vlasništva predmetnih nekretnina, dok je činjenična osnova u ovoj parnici da su tužitelji temeljem dosjelošću uračunavajući i vrijeme svog prednika stekli pravo vlasništva predmetnih nekretnina. A da bi se radilo o istovjetnim tužbenim zahtjevima nije dovoljno da je u obje parnice istaknut sadržajno isti tužbeni zahtjev, već je potrebno da se tužbeni zahtjev u tim parnicama temelji na identičnoj činjeničnoj osnovi, a što nije slučaj u ovoj parnici i parnici koja je pravomoćno okončana tako da ne postoji identitet činjenične osnove.

              Ovdje svakako treba dodati da tužitelj određuje činjeničnu osnovu tužbenog zahtjeva odnosno to je na njegovoj dispoziciji, te da utemeljenje odluke na činjeničnoj osnovi drukčije od one na koju se pozvao tužitelj sukladno sudskoj praksi predstavlja prekoračenje tužbenog zahtjeva.

              Što se tiče samog posjeda tužitelja prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da se radi o kvalificiranom posjedu odnosno da je posjed zakonit, istinit i pošten, te da se računa od 8. listopada 1991. godine. Prema tome nije u pravu žalba kada tvrdi da se u vrijeme posjeda treba računati i posjed prednika tužitelja i to počev od 1959. godine kada je i uveden u posjed predmetnih nekretnina, jer u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću koja su na dan 8. listopada 1991. godine bila u društvenom vlasništvu ne računa se vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991. godine.

              Dakle, u vrijeme posjedovanja ima se računati vrijeme od 8. listopada 1991. godine, otac tužitelja ad.1. i ad.2. je još bio živ (umro 18. listopada 2004. godine) što znači da isti nije mogao dosjelošću steći pravo vlasništva jer nije imao potrebno vrijeme s tim da se njegovo vrijeme posjeda uračunava i tužiteljima ad.1. i ad.2. koji su ga naslijedili, a radi se o posjedu koji ima istu kakvoću koji se nastavlja na prednika sa tužitelja ad.1. i ad.2.

              Što se tiče stava prvostupanjskog suda da je poštenje posjeda tužitelja prestalo dana 7. svibnja 2010. godine (kada je primio presudu Županijskog suda u S. B. od 15. travnja 2010. godine) ne može se prihvatiti jer je ta odluka, kako je već rečeno, a što uostalom prihvaća prvostupanjski sud, po drugoj činjeničnoj osnovi, pa kada je to tako to primitak same odluke u drugoj parnici po drugoj činjeničnoj osnovi ne može dovoditi u pitanje poštenje posjeda tužitelja. Ovdje svakako treba istaknuti da je tužitelj vodio i raniju parnicu kao tužitelj (po drugoj činjeničnoj osnovi), da u toj parnici tuženica koja je osporavala pravo vlasništva po toj činjeničnoj osnovi (temelj pravnog posla – darovanje uz izdavanje tabularne isprave) nije zatražila predaju u posjed predmetnih nekretnina, te da je i dalje i nakon te odluke u parnici P-1006/09 u posjedu tužitelji ad.1. i ad.2., i to u vlasničkom posjedu tj. da posjeduju predmetne nekretnine kao nositelji prava vlasništva i to temeljem dosjelošću.

              Uzimajući to u obzir, dakle da poštenje posjeda tužitelja ad.1. i ad.2. nije postalo nepošteno primitkom ranije citirane odluke Županijskog suda u S. B. (7. svibnja 2010. godine), a kako je kvalificirani posjed sa predmetnim nekretninama računajući i posjed prednika od 8. listopada 1991. godine do podizanja ove tužbe (17. travnja 2013. godine) trajao više od dvadeset godina, to su tužitelji, a temeljem članka 159. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZV) temeljem dosjelošću stekli pravo vlasništva predmetnih nekretnina.

              S obzirom na to trebalo je preinačiti pobijanu odluku odnosno prihvatiti deklaratorni tužbeni zahtjev i utvrditi da su tužitelji ad.1. i ad.2. stekli dosjelošću predmetne nekretnine kao i kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva za upis stečenog prava vlasništva u zemljišne knjige uz prethodno brisanje tuženice.

              Žalbom se pobija i odluka o troškovima (točka II. izreke pobijane odluke), a ako su tužitelji ad.1. i ad.2. u cijelosti uspjeli u ovoj parnici to je trebalo odlučiti o troškovima, a temeljem članka 166. u vezi sa člankom 154. i člankom 155. ZPP-a.

              Dakako prilikom odluke o troškovima sud se kretao u okviru zahtjeva tužitelja ad.1. i ad.2.

              Uzimajući u obzir važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, vrijednost predmeta spora, te koje su radnje bile potrebne za vođenje ove parnice za zastupanje po punomoćnici pripada na ime nagrade za tužbu (Tbr. 7. toč. 1.), za zastupanje na ročištima 17. lipnja 2014. i 9. srpnja 2014. godine (Tbr. 9. u vezi sa Tbr. 7. toč. 1.), te za podnesak od 7. srpnja 2014. godine (Tbr. 8., st. 1. u vezi sa Tbr. 7. toč. 1.) iznos od po 1.000,00 kn, dakle ukupno 4.000,00 kn. Dalje tužiteljima i pripada nagrada za žalbu (Tbr. 10. toč. 1. u vezi Tbr. 7. toč. 1.) iznos od 1.250,00 kn, što ukupno iznosi 5.250,00 kn (4.000,00 + 1.250,00 kn), a tom iznosu treba dodati i PDV 25 % (1.312,50 kn) što ukupno iznosi 6.562,50 kn. Tom iznosu treba dodati trošak pristojbe 1.200,00 kn (za tužbu, za presudu i žalbu), tako da je ukupan trošak tužiteljima 7.762,50 kn, pa je i odlučeno da je taj iznos tuženica dužna isplatiti tužiteljima ad.1. i ad.2. na ime parničnih troškova.

              Zbog prije navedenih razloga odlučeno je kao u izreci, a temeljem članka 373. točke 2. i 3. ZPP-a.

U Dubrovniku, 3. veljače 2016. godine