- 1 -              Revr 705/2018-3

 

 

 

 

 

Broj: Revr 705/2018-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović - Ivanišević predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirjane Magud, članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. F. iz V., OIB: …, zastupanog po punomoćnici K. K., odvjetnici u V. protiv tuženika I. - I. n. d.d. Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku V. B., odvjetniku u Odvjetničkom društvu B. & M. D. j.t.d. O., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljene protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž R-7/17-4 od 22. ožujka 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru, Stalne službe u Vinkovcima poslovni broj Pr-387/16-78 od 19. prosinca 2016., na sjednici održanoj 26. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o  j e:

 

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

Pobijanom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru, Stalne službe u Vinkovcima poslovni broj Pr-387/16-78 od 19. prosinca 2016., kojom je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete tužitelju u ukupnom iznosu od 433.500,00 kn sa zatraženim zateznim kamatama kako je pobliže označeno u izreci te presude, kao i zahtjev za isplatu buduće rente u iznosu od 2.500,00 kn mjesečno, te je ujedno naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove u iznosu od 78.875,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka počinjene pred prvostupanjskim i pred drugostupanjskim sudom te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tuženik u cijelosti poriče navode revizije tužitelja. Predlaže istu odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija nije osnovana.

 

Neosnovano tužitelj u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u smislu da prvostupanjska presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a što drugostupanjski sud nije sankcionirao pobijanom presudom, budući da obje nižestupanjske presude sadrže razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječje, baš kao što o odlučnim razlozima nema proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i iskaza danih pred sudom i samih tih isprava odnosno iskaza.

 

Nadalje, prema odredbi čl. 354. st. 1. ZPP bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ZPP, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

 

Drugostupanjski sud je, odlučujući o žalbi tužitelja protiv prvostupanjske presude, ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja i za iste dao valjane razloge, to nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. ZPP.

 

Osporavajući pravilnost pobijane presude tužitelj u reviziji upire i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 213. ZPP, u smislu da je zbog propusta suda da prekine postupak dok se ne okonča postupak pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske, kojeg je tužitelj inicirao revizijom protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gžr-91/16 od 24. veljače 2016., a kojom je presudom odbijen njegov zahtjev da se otkaz utvrdi nedopuštenim, budući da je dopuštenost odluke o otkazu, u najvećem dijelu, prethodno pitanje u ovom postupku.

 

Prema odredbi čl. 213. st. 1. ZPP sud će prekid postupka odrediti i ako je:

 

1) odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju (članak 12.),

 

2) odlučio podnijeti zahtjev Europskom sudu o tumačenju prava Europske unije ili o valjanosti akta koje su donijele institucije Europske unije.

 

Točno je da je pitanje dopuštenosti otkaza ugovora o radu tužitelju djelomično prethodno pitanje u ovoj pravnoj stvari, međutim, to je pitanje nadležni sud riješio pravomoćnom presudom Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gžr-91/16 od 24. veljače 2016. kako je to pravilno utvrdio drugostupanjski sud. Sama revizija je nesuspenzivni pravni lijek (čl. 384. ZPP) i sud nije imao obvezu prekidati ovaj postupak do donošenja odluke u povodu revizije tužitelja. Ni sam tužitelj u reviziji ne tvrdi da bi Vrhovni sud Republike Hrvatske u povodu te revizije preinačio ili ukinuo presudu na koju se nižestupanjski sudovi pozivaju, zbog čega bi trebalo drugačije odlučiti o osnovanosti njegovog zahtjeva s osnove izgubljene zarade, pa se ovaj žalbeni razlog ukazuje neutemeljenim.

 

I materijalno pravo je prilikom donošenja presude pravilno primijenjeno.

 

Naime, tužitelj u ovom sporu potražuje naknadu imovinske štete zbog izgubljene zarade uslijed neosnovanog otkazivanja ugovora o radu te buduću rentu s iste osnove, kao i naknadu neimovinske štete s osnove povrede prava osobnosti uslijed, kako tvrdi, neosnovanog otkazivanja ugovora o radu, podnošenja kaznene prijave protiv njega te podnošenja sudu tužbe radi naknade prouzročene štete poslodavcu. U reviziji tužitelj posebno apostrofira da sudovi nisu pravilno cijenili činjenicu da je oslobođen u kaznenom postupku i da je tužba za naknadu štete protiv njega odbijena pa ovi postupci tuženika predstavljaju diskriminaciju odnosno uznemiravanje tužitelja i posljedično tome, njihova protupravnost je osnova za naknadu štete tužitelju.

 

Prije svega valja reći da je otkaz ugovora o radu tužitelju (redoviti otkaz Ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja) utvrđen zakonitim u provedenom sudskom postupku pa stoga nema protupravnosti postupanja tuženika prilikom otkazivanja tužitelju. Pravilno su dakle postupili nižestupanjski sudovi kada su zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog izgubljene zarade (uključivo i zatraženu rentu) uslijed nedostatka zakonom propisanih pretpostavki odbili kao neosnovan.

 

Što se pak tiče podnošenja kaznene prijave i tužbe radi naknade štete protiv tužitelja valja na revizijske navode odgovoriti da, unatoč tome što su za tužitelja ti postupci bili tegobni i prouzrokovali mu stres, isti nisu zbog toga protupravni. Naime, protupravno postupa ona osoba koja svojim djelovanjem ili propuštanjem povrijedi neki propis, a samim podnošenjem kaznene prijave odnosno tužbe radi naknade štete sudu, neovisno o tome kako su ti postupci završeni, pravni poredak nije povrijeđen.

 

Dosuđivanje naknade neimovinske štete prouzročene iniciranjem vođenja kaznenog postupka po službenoj dužnosti, izvan okvira određenog Zakonom o kaznenom postupku, posebice za situacije podnošenja kaznene prijave nakon koje je uslijedio kazneni progon, značilo bi pretjerano narušavanje ravnoteže interesa između države koja ima obvezu putem svojih tijela otkrivati počinitelje kaznenih djela s jedne strane i kojoj su svi oni koji o tome imaju saznanja dužni prijaviti počinitelje kaznenih djela, te interesa građana prema kojima se poduzimaju određene radnje u svrhu otkrivanja tih dijela i kaznenog progona, s druge strane. Jednako tako, ni podnošenje tužbe radi naknade štete nije protupravna štetna radnja budući da je to radnja propisana zakonom, a nije utvrđeno da bi ista bila rezultat zlouporabe prava tužitelja, odnosno predstavljala diskriminaciju tužitelja. Prema tome, sudovi nižeg stupnja nisu pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev odbili.

 

Što se pak posebice tiče navoda da bi se (otkazivanjem, kaznenom prijavom i tužbom) radilo o diskriminatornom uznemiravanju tužitelja, ukazuje se da tužitelj tijekom postupka, a niti u reviziji, nije naveo neku od zakonom navedenih osnova ne temelju kojih je diskriminacija zabranjena i kojom bi nepovoljno postupanje tuženika prema njemu bilo uvjetovano, već tvrdi da je „tuženik zbog lošeg sistema rada izabrao njega da bude kriv za štetu koja je nastala“ te tužitelju ne pripada pravo na zaštitu od diskriminacije odnosno uznemiravanja u smislu zakonskih propisa koji zabranjuju diskriminaciju, konkretno Zakon o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“ broj 85/08 i 112/12), a koji je u tom pogledu predstavlja lex specialis.

 

Zbog sveg navedenog ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena pa je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 26. veljače 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Davorka Lukanović - Ivanišević, v. r.