- 1 -              Rev 1931/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1931/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. Š. iz B., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik I. Š., odvjetnik u Odvjetničkom društvu S. & Š. u Z., protiv tuženika P. d.d. R., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica N. V. G., odvjetnica u R., radi nedopuštenosti otkaza, isplate i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-164/18-2 od 17. travnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-13/15-29 od 20. prosinca 2017., u sjednici održanoj 26. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se kao neosnovana revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske presude.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Odbacuje se kao nedopuštena revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske odluke kojom je odlučeno o troškovima postupka.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

 

„1. Utvrđuje se da je tužitelj s nadnevkom od 02.11.2014. godine kod tuženika zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme.

 

2. Utvrđuje se nedopuštenim otkaz ugovora o radu po Odluci tuženika od 06.12.2014.godine o prestanku radnog odnosa tužitelja.

 

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime naknade plaće za vrijeme nezaposlenosti u vremenu od 06.12.2014. godine do 21.01.2015.godine isplati iznos od 4.383,73 kn, u roku od 8 dana, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom od 20.01.2015.godine pa do 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskonte stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.godne pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje kod prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

4. Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana isplati tužitelju na ime obavljenog prekovremenog rada iznos od 6.300,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom od 07.12.2014. godine pa do 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskonte stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.godne pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje kod prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

5. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime otpremnine isplati iznos od 6.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom od 07.12.2014.godine pa do 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskonte stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.godne pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje kod prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

6. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 8 dana na ime naknade neimovinske štete zbog pretrpljenih duševnih boli prouzročenih kontinuiranim šikaniranjem od strane tuženika na poslu plati iznos od 10.000,00 kn, zajedno s zakonskom zateznom kamatom obračunatom od dana 16.studenog 2017.g. pa do 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskonte stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.godne pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje kod prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena." kao neosnovan.“

 

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 11.562,50 kn, u roku od 8 dana.“

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-13/15-29 od 20. prosinca 2017.

 

II. Tužitelj se odbija sa zahtjevom za naknadu troška sastava žalbe.“

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predložio je reviziju prihvatiti preinačiti pobijane presude i prihvatiti tužbeni zahtjev ili ih ukinuti te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju tužitelja nije podnesen.

 

Revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske presude kojom je odlučeno o osnovanosti tužbenog zahtjeva nije osnovana, dok revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske odluke o troškovima postupka nije dopuštena.

 

Pobijana drugostupanjska presuda je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je s tuženikom 2. studenoga 2014. zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme, da je nedopušten otkaz ugovora o radu po odluci tuženika od 6. prosinca 2014. o prestanku radnog odnosa, za isplatu iznosa od 4.383,73 kuna na ime naknade plaće za razdoblje od nezakonitog prestanka radnog odnosa do 21. siječnja 2015., za isplatu iznosa od 6.300,00 kuna na ime obavljenog prekovremenog rada, za isplatu otpremnine u iznosu od 6.000,00 kuna i za naknadu neimovinske štete radi povrede prava osobnosti tužitelja zbog šikaniranja u iznosu od 10.000,00 kuna.

 

U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je:

 

- da je tuženik s tužiteljem sklapao ugovore o radu na određeno vrijeme zbog povećanog obujma posla, i to Ugovor o radu od 2. studenog 2012. u trajanju do 1. prosinca 2012., Ugovor o radu od 2. kolovoza 2014. u trajanju do 1. studenog 2014. i Ugovor o radu od 4. studenoga 2014. u trajanju do 6. prosinca 2014.,

 

- da je Odlukom o prestanku radnog odnosa od 6. prosinca 2014. određeno da tužitelju prestaje radni odnos temeljem Ugovora o radu na određeno vrijeme od 4. studenoga 2014. s danom 6. prosinca 2014., radi isteka vremena na koje je ugovor sklopljen,

 

- da u odnosu na naprijed navedenu Odluku o prestanku radnog odnosa tužitelj nije uložio zahtjev za zaštitu prava,

 

- da je tužitelju izdana Potvrda o privremenoj nesposobnosti za rad u kojoj je kao prvi dan nesposobnosti za rad upisan 24. listopada 2014.,

 

- da je prema Izvješću o privremenoj nesposobnosti za rad privremena nesposobnost za rad tužitelja trajala od 1. do 30. studenoga 2014., te je obračunsko razdoblje za isplatu naknade plaće za studeni 2014. bilo od 4. do 30. studenoga 2014., jer je tužitelj 4. studenoga 2014. sklopio Ugovor o radu na određeno vrijeme,

 

- da su radnici zaposleni kod tuženika u slučaju prekovremenog rada dobivali pravo na korištenje slobodnih dana, a ne na isplatu novčane naknade,

 

- da je, vezano uz Zahtjev tužitelja za zaštitu dostojanstva radnika od 12. studenog 2014., tuženik proveo propisanu proceduru te je utvrdio da povrede dostojanstva tužitelja nije bilo.

 

Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su ocijenili da stranke nisu zasnovale radni odnos na neodređeno vrijeme s danom 2. studenoga 2014., jer za isto nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke iz odredbe čl. 12. st. 7. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 - dalje: ZR), slijedom čega je neosnovan tužbeni zahtjev i na utvrđenje nedopuštenosti odluke o prestanku radnog odnosa zbog isteka vremena, kao i zahtjev za isplatu naknade plaće i otpremnine, dok je tužbeni zahtjev za isplatu naknade za prekovremeni rad i za naknadu neimovinske štete odbijen kao neosnovan jer tužitelj nije dokazao osnovanost i visinu navedenih zahtjeva.

 

U okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj navodi da nižestupanjske presude imaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati, osobito zbog proturječnih razloga o odlučnim činjenicama u odnosu na materijalne dokaze izvedene u postupku, čime upire na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Ispitujući osnovanost revizijskih navoda tužitelja ovaj sud ocjenjuje da su u nižestupanjskim presudama navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te da obrazloženje nižestupanjskih presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se pravilnost i zakonitost tih odluka ne bi mogla ispitati. Zbog navedenog nije osnovan tužiteljev revizijski navod da bi u postupku bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

U okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava revident osporava pravilnost primjene odredbe čl. 12. st. 7. ZR (u reviziji pogrešno označen kao čl. 10. st. 7.).

 

Suprotno navodima revidenta, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 12. st. 7. ZR kojom je propisano u kojim slučajevima će se ugovor o radu na određeno vrijeme smatrati ugovorom o radu sklopljenim na neodređeno vrijeme, budući da u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene pretpostavke za primjenu citirane odredbe.

 

Zbog navedenog je na temelju čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena kao neosnovana pa je odlučeno kao u izreci ove presude.

 

U odnosu na navode revidenta kojima osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, treba reći da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje činjenične navode iznesene u reviziji.

 

Revizija tužitelja podnesena protiv dijela drugostupanjske odluke kojom je odlučeno o troškovima parničnog postupka nije dopuštena.

 

Odlučujući o dopuštenosti revizije tužitelja podnesene protiv drugostupanjskog rješenja kojim je odlučeno o troškovima postupka treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom postupak iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP. Isto pravno shvaćanje zauzeto je također u odluci ovoga suda poslovni broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.

 

Zbog navedenog je, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u vezi s čl. 400. st. 1. i st. 3. ZPP revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjskog rješenja kojim je odlučeno o troškovima postupka odbačena kao nedopuštena, pa je odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 26. veljače 2020.

 

                            Predsjednik vijeća:

              Željko Glušić, v. r.