- 1 -              Rev 541/2014-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 541/2014-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadrana Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice B. Ž. T., II. tužitelja mlljt. M. T., oboje iz B., (Republika Srbija), III. tužitelja B. T. iz I. bb i I. tužiteljice M. T. iz I. bb, svi zastupani po punomoćniku L. Š., odvjetniku Zagrebu, protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, Građansko-upravni odjel, odlučujući o reviziji I.-IV. tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gžn-3541/11-2 od 26. veljače 2013. kojom je dijelom potvrđena, a dijelom preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj Pn-1600/08-20 od 30. rujna 2011., u sjednici održanoj 25. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija I.-IV. tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gžn-3541/11-2 od 26. veljače 2013. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj Pn-1600/08-20 od 30. rujna 2011. pod st. I., st. III. i st. V. izreke i u dijelu u kojem je preinačena ista prvostupanjska presuda pod st. II. i st. IV. izreke, odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija I.-IV. tužitelja protiv iste drugostupanjske presude u dijelu u kojem je preinačena ista prvostupanjska presuda pod st. VI. izreke, odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:"Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj da s osnova nematerijalne štete isplati:

 

a) Ž. T. B. iznos od 220.000,00 kn

b) T. M. iznos od 220.000,00 kn

c) T. B. iznos od 220.000,00 kn

d) T. M. iznos od 220.000,00 kn

 

ili ukupno iznos od 880.000,00 kn sa kamatama na navedeni iznos i to počev od dana podnošenja tužbe do isplate prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana."

 

II Tuženik je dužan tužiteljima isplatiti 8.000,00 kn s zakonskim zateznim kamatama prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena tekućim počev od 28.04.2009. godine do isplate u roku od 15 dana.

 

III Odbijaju se tužitelji sa zahtjevom za kamate na iznos dosuđen u toč. II izreke ove presude za razdoblje 06.08.1995. do 31.12.2007. godine.

 

IV Tuženik je dužan II-tužitelju M. T. isplatiti uzdržavanje u mjesečnim iznosima od po 1.000,00 kn za razdoblje veljače 2005. godine do zaključno svibnja 2008. godine, a nadalje pa dok za to postoje uvjeti u mjesečnim iznosima od po 1.500,00 kn, pri čemu svaki mjesečni iznosi dospijeva prvog dana sljedećeg mjeseca za prethodni mjesec, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim počev od dospijeća pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate istog potopi određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007.g., a nadalje prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

 

V Odbija se II-tužitelj M. T. sa zahtjevom za isplatu uzdržavanja u mjesečnim iznosima od po 1.500,00 kn za razdoblje od kolovoza 1995.g. do zaključno siječnja 2005. godine, kao i sa zahtjevom za plaćanje daljnjih 500,00 kn na ime uzdržavanja za razdoblje od veljače 2005. do zaključno svibnja 2008. godine.

 

VI Svaka stranka snosi svoje parnične troškove".

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

"Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj Pn-1600/08-20 od 30. rujna 2011. u točki I, III i V izreke.

 

Prihvaća se žalba tuženika te se preinačava navedena presuda u točki II i IV izreke te se i u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

Preinačava se odluka o troškovima postupka iz točke VI izreke te se tužiteljima nalaže naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 55.150,00 kn, u roku od 15 dana."

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju su u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) podnijeli I.-IV. tužitelji iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Tužena nije podnijela odgovor na reviziju I.-IV. tužitelja.

 

Revizija I.-IV. tužitelja protiv pobijane drugostupanjske presude u dijelu u kojem je potvrđena prvostupanjska presuda pod st. I., st. III. i st. V. izreke i u dijelu u kojem je preinačena prvostupanjska presuda pod st. II. i st. IV. izreke nije osnovana.

 

Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Prema odredbi čl. 386. ZPP u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

Iz sadržaja revizije I.-IV. tužitelja za prepoznati je da I.-IV. tužitelj pobijaju drugostupanjsku presudu iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Suprotno revizijskim navodima I.-IV. tužitelja pobijana drugostupanjska presuda nema nedostatke radi kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka te presude je razumljiva i nije u proturječnosti sa jasno i potpuno navedenim razlozima u obrazloženju. Suprotno revizijskim navodima I.-IV. tužitelja drugostupanjski sud je nakon ocjene izvedenih dokaza (ocjene iskaza saslušanih svjedoka) (čl. 8. ZPP) dao jasne i potpune razloge o činjenicama odlučnim za ishod spornog odnosa među strankama. Tako drugostupanjski sud da je jasne i potpune razloge zašto zaključuje da iz iskaza saslušanih svjedoka nedvojbeno ne proizlazi da su M. T. ubili pripadnici Hrvatske vojske.

 

U osnovi revizijski navodi I.-IV. tužitelja da bi u postupku pred drugostupanjskim sudom bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka predstavljaju pokušaj osporavanja pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja. No, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizijom se drugostupanjska presuda ne može pobijati iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Predmet spora su tužbeni zahtjevi I.-IV. tužitelja za naknadu materijalne i nematerijalne štete koju trpe uslijed smrti M. T., njihovog oca, supruga te sina. Tužitelji tvrde da je tužena u obvezi naknaditi im predmetnu štetu jer da su M. T. ubili pripadnici Hrvatske vojske.

 

Drugostupanjski sud utvrdio je sljedeće činjenice:

 

- da su M. T. iz podruma u kojem je bilo više osoba odveli pripadnici Hrvatske vojske (sa još četiri osobe – sve za vrijeme odvijanja vojno-redarstvene akcije "Oluja"),

 

- da se to događalo na području gdje su se u to vrijeme odvijale vojno-redarstvene operacije (da se čula pucnjava),

 

- da je tijelo pokojnog M. T. kasnije nađeno na groblju u K. gdje je bilo sahranjeno, te

 

- da vrijeme, način i uzrok stradanja M. T. nije poznat, odnosno da nije isključena mogućnost njegovog stradavanja neovisno o radnjama pripadnika Hrvatske vojske.

 

Prema odredbi čl. 1. i čl. 2. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom domovinskog rata ("Narodne novine", broj 117/03) Republika Hrvatska po općim pravilima o odgovornosti za štetu odgovara za štetu koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s tom službom, osim za štetu koja ima karakter ratne štete.

 

Kada tužitelji na kojima je bio teret dokaza (čl. 221. a. ZPP i čl. 219. st. 1. ZPP) nisu uspjeli dokazati da bi smrt M. T. prouzročili pripadnici Hrvatske vojske odnosno pripadnici redarstvenih snaga, onda je pravilno drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio predmetne tužbene zahtjeve I.-IV. tužitelja.

 

Kada su predmetni tužbeni zahtjev I.-IV. tužitelja odbijeni iz razloga što tužitelji nisu uspjeli dokazati da su smrt M. T. prouzročili pripadnici Hrvatske vojske odnosno redarstvenih snaga, onda se kao bespredmetni ukazuju revizijski navodi I.-IV. tužitelja o prigovoru zastare i o pojmu ratne štete, kao i revizijski navodi tužitelja o Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata i o Konvenciji o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

S obzirom na izneseno valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Revizija I.-IV. tužitelja protiv pobijane drugostupanjske presude u dijelu u kojem je preinačena prvostupanjska presuda pod st. VI. izreke, nije dopuštena.

 

Reviziju I.-IV. tužitelja valja razmotriti u svijetlu:

 

- odredbe čl. 129. st. 5. ZPP prema kojoj: "Odluka o troškovima u presudi smatra se rješenjem.",

 

- odredbe čl. 400. st. 1. ZPP prema kojoj: "Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382.)."

 

Sukladno tim odredbama ZPP, revizija bi bila dopuštena protiv drugostupanjskog rješenja o parničnom trošku ako bi to rješenje imalo značaj rješenja iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP kojim je postupak pravomoćno završen.

 

Međutim, obzirom da parnica počinje teći samo u odnosu na predmet (meritum) spora i (po prirodi stvari) samo za ovog (glede kojeg jedino teče) može i završiti, a imajući na umu i da se samo u svezi predmeta (merituma) spora ispituje dvostruka litispendencija i identitet spora (tako da je, primjerice, samo glede njega dopuštena i objektivna preinaka zahtjeva), to je za zaključiti:

 

- da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet (meritum) spora, odnosno (time) da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora,

 

- da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), oni o kojima se samo odlučuje "u presudi ili rješenju kojim se završava postupak" (čl. 164. st. 4. ZPP), ali odluka o njima (upravo prema smislu te odredbe čl. 164. st. 4. ZPP) nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

 

Izloženo shvaćanje o nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o parničnom trošku prihvaćeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. i glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija".

 

Stoga valjalo je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

 

Zagreb, 25. veljače 2020.