- 1 -              Rev 3378/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3378/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić, članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. S., OIB ... iz Z., koju zastupa punomoćnica S. V., odvjetnica u Z., protiv tuženika H. T. d.d., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. Š., odvjetnik u Z., radi nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-189/18-2 od 5. rujna 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1133/16-27 od 20. veljače 2018., u sjednici održanoj 25. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

Tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da nije dopuštena odluka o otkazu ugovora o radu od 31. ožujka 2016. kojom je otkazan ugovor o radu od 1. srpnja 2015. te da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku vratiti tužiteljicu na rad (točka II. izreke) i naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka od 2.500,00 kn (točka III. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe i zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev.

 

U odgovoru na reviziju tužiteljica je predložila odbiti istu kao neosnovanu.

 

Revizija tuženika nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP) ovaj sud je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Revident ističe da je drugostupanjski sud pogrešno zaključio da je poslodavac otkazujući ugovor o radu tužiteljici primijenio samo dodatni kriterij radnog učinka, koji zaključak, ističe revident, proturječi sadržaju spisa čime da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Nema proturječnosti na koju upućuje revident.

 

Naime drugostupanjski je sud ocijenio da je tuženik isključivo na temelju kriterija procjene učinka za 2015. utvrdio da je za radom tužiteljice prestala potreba te da tuženik uopće nije primijenio zakonske kriterije iz čl. 115. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 i 127/17 - dalje: ZR), a takav zaključak drugostupanjskog suda, suprotno revizijskom navodu, proizlazi iz sadržaja spisa jer je tužiteljica, samohrana majka, imala obvezu uzdržavanja dva maloljetna djeteta, a u odjelu u kojem je radila, na istom radnom mjestu radila su dva radnika bez obveze uzdržavanja.

 

Stoga pobijana presuda nema nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, razlozi o odlučnim činjenima nisu nejasni ili proturječni, niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je nedopuštena odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 31. ožujka 2016.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. srpnja 2015. na poslovima radnog mjesta stručnjak za planiranje i inženjering pristupne mreže u Odsjeku za radijsku pristupnu mrežu,

 

- da je tuženik tužiteljici već jednom otkazao ugovor o radu odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu od 23. ožujka 2012. koja je u sudskom postupku pravomoćnom presudom od 26. rujna 2014. utvrđena nedopuštenom te je tužiteljica vraćena na rad kod tuženika 26. lipnja 2015. na poslove istog radnog mjesta,

 

- da je u Odsjeku za radijsku mrežu na istom radnom mjestu radilo 10 izvršitelja,

 

- da je tuženik 12. veljače 2016. donio odluku o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika u HT d.d., kojom je utvrđeno tehnološkim viškom ukupno 224 radnika, da je u odsjeku u kojem je radila tužiteljica utvrđen višak jednog radnika zaposlenog na radnom mjestu stručnjak za planiranje i inženjering pristupne mreže, da je u odluci navedeno da će tuženik prilikom utvrđivanja za radom kojih radnika je prestala potreba voditi računa o zakonskim kriterijima, a uzeti će u obzir i dodatni kriterij – procjenu učinka za 2015., kao i da će se posebno voditi računa o radnicima koji su samohrani roditelji,

 

- da je radničko vijeće stavilo primjedbe na tuženikovu odluku o namjeri rješavanja kolektivnog viška i zatražilo dodatna obrazloženja u smislu primjene kojih kriterija će određeni radnici dobiti otkaze u odnosu na preostale radnike koji će na istim poslovima ostati raditi,

 

- da tuženik u postupku savjetovanja prije donošenja odluke o utvrđivanju kolektivnog viška i pojedinačne pobijane odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici, radničkom vijeću na njegov zahtjev nije dostavio potpune podatke u odnosu na primjenu kriterija.

 

Nižestupanjski sudovi su zaključili da tuženik u postupku otkazivanja ugovora o radu tužiteljici nije uopće primijenio kriterije propisane odredbom čl. 115. st. 2. ZR, jer da prema kriteriju obveze uzdržavanja tužiteljica, koja je samohrana majka dvoje maloljetne djece ima prednost u odnosu na usporedne radnike D. B. i N. Š. koji su zaposleni na poslovima istog radnog mjesta i nemaju djece, o čemu tuženik uopće nije vodio računa. Osim toga tuženik u postupku savjetovanja s radničkim vijećem prilikom donošenja pojedinačne odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici, a na traženje radničkog vijeća, istom nije dostavio potrebne podatke o usporednim radnicima. Stoga su nižestupanjski sudovi ocijenili da postupak savjetovanja s radničkim vijećem nije potpuno proveden kako to određuje čl. 150. st. 4. ZR što ima za posljedicu ništetnost odluke o otkazu sukladno čl. 150. st. 12. ZR.

 

Revident, osporavajući primjenu odredbi ZR koje propisuju obvezu savjetovanja s radničkim vijećem prije donošenja odluke važne za položaj radnika, navodi da ne postoji propis koji bi obvezivao poslodavca da radničkom vijeću daje obrazloženje o primjeni kriterija iz čl. 115. st. 2. ZR za svakog usporednog radnika jer je bitno da je poslodavac o tim kriterijima vodio računa prilikom donošenja odluke o otkazu, a o čemu se eventualno raspravlja u sudskom postupku.

 

Prema čl. 127. st. 1. ZR poslodavac kod kojeg bi u razdoblju od devedeset dana mogla prestati potreba za radom najmanje dvadeset radnika, od kojih bi poslovno uvjetovanim otkazom prestali ugovori o radu najmanje petorici radnika, dužan je pravodobno i na način propisan ovim Zakonom, savjetovati se s radničkim vijećem radi postizanja sporazuma u svrhu otklanjanja ili smanjenja potrebe za prestankom rada radnika.

 

Odredbom čl. 127. st. 2. ZR propisano je da se u višak radnika iz stavka 1. tog članka ubrajaju radnici kojima će radni odnos prestati poslovno uvjetovanim otkazom ugovora o radu i sporazumom poslodavca i radnika na prijedlog poslodavca, dok je u st. 3. tog članka propisano da je poslodavac dužan, radi provođenja obveza savjetovanja iz st. 1. tog članka, radničkom vijeću u pisanom obliku dostaviti odgovarajuće podatke o razlozima zbog kojih bi mogla prestati potreba za radom radnika, broju ukupno zaposlenih radnika, broju, zvanju i poslovima radnika za čijim bi radom mogla prestati potreba, kriterijima izbora takvih radnika, iznosu i načinu obračuna otpremnina i drugih davanja radnicima te mjerama koje je poduzeo radi zbrinjavanja viška radnika.

 

Nadalje, prema odredbi čl. 150. st. 1. ZR prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika, dok prema st. 2. u slučaju iz st. 1. ovoga članka, poslodavac je radničkom vijeću na njegov zahtjev, prije konačnog očitovanja o namjeravanoj odluci poslodavca, dužan omogućiti održavanje sastanaka radi dodatnih odgovora i obrazloženja na njihovo izneseno mišljenje dok prema st. 4. podaci o namjeravanoj odluci moraju se dostaviti radničkom vijeću potpuno i pravodobno, tako da mu se omogući davanje primjedbi i prijedloga, kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke.

 

Autonomno je pravo poslodavca organizirati proces rada tako da ostvaruje što bolje poslovne rezultate, što znači da radi ostvarenja tog cilja, a provođenjem racionalizacije poslovanja, može utvrditi i da je za određenim radnicima prestala potreba.

 

Međutim, poslovno uvjetovani otkaz je dopušten samo ako poslodavac prije odluke o otkazu provede postupak u skladu s citiranim odredbama ZR.

 

Budući da u postupku savjetovanja s radničkim vijećem prilikom donošenja odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici, poslodavac, ovdje tuženik, nije dostavio potpune podatke kako to propisuje čl. 127. i čl. 150. st. 4. ZR, pravilno su ocijenili nižestupanjski sudovi da postupak savjetovanja nije potpuno proveden, što ima za posljedicu ništetnost otkaza u smislu čl. 150. st. 12. ZR (tako i u odlukama ovog suda poslovni broj Revr-736/18 od 6. veljače 2019., Revr-973/16 od 12. rujna 2017., Revr-391/17 od 28. kolovoza 2018. i Revr-261/2018).

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. i 155. st.1. ZPP)

 

 

Zagreb, 25. veljače 2020.