- 1 -              Revr 533/2014-7

 

 

 

 

 

Broj: Revr 533/2014-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja dr. E. G. iz Š., II. tužiteljice dr. A. S. iz P., III. tužiteljice dr. S. B. iz P., i IV. tužiteljice dr. T. Ž.-M. iz P., svih zastupanih po punomoćniku S. P., odvjetniku iz Z., protiv tuženice Opće bolnice P., P., zastupane po punomoćnici T. T., odvjetnici iz P., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola posl. br. Gž-3347/2012-3 od 16. prosinca 2013. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. P-1256/2009-74 od 3. listopada 2011., u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              I.  Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

II. Tuženici se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

              Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženice i preinačena prvostupanjska presuda tako da su, stavkom I. izreke, odbijeni zahtjevi:

 

- I. tužitelja, na obvezivanje tuženice isplatiti mu „naknadu razlike pripravnosti u ukupno bruto svoti od 265.271,68 kuna“ zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računatom na pojedinačne dijelove toga iznosa kako je to specificirano u izreci presude,

 

- II. tužiteljice, na obvezivanje tuženice isplatiti joj „na ime razlike pripravnosti ukupan bruto iznos od 325.094,03 kuna“ zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računatom na pojedinačne dijelove toga iznosa kako je to specificirano u izreci presude,

 

- III. tužiteljice, na obvezivanje tuženice isplatiti joj „razliku pripravnosti u ukupnoj bruto svoti od 357.681,59 kuna“ zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računatom na pojedinačne dijelove toga iznosa kako je to specificirano u izreci presude,

 

- IV. tužiteljice, na obvezivanje tuženice isplatiti joj „razliku pripravnosti u ukupnoj bruto svoti od 323.744,75 kuna“ zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računatom na pojedinačne dijelove toga iznosa kako je to specificirano u izreci presude,

 

a odbijen je i zahtjev svih tužitelja „za naknadu troškova ovog parničnog postupka u cijelosti kao neosnovan.".

 

Odlukom iz stavka II. izreke iste presude, tužitelji su obvezani na ime naknade parničnog troška za sastav žalbe isplatiti tuženici 19.871,75 kn - a odbijen je zahtjev tuženice da joj se naknadi daljnji trošak „do iznosa od 19.875,00 kn.“

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelji su izjavili reviziju zbog (kako drže) u postupku počinjene bitne postupovne povrede i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu ukinuti osporenu presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovni postupak, podredno preinačiti je i njihove zahtjeve prihvatiti.

 

              U odgovoru na reviziju tuženica osporava revizijske navode i predlaže da revizijski sud reviziju tužitelja odbaci podredno odbije. Traži naknadu troška odgovora na reviziju.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Suprotno tvrdnji revidenata da se drugostupanjski sud nije „osvrnuo“ na ono što je trebao, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda nema nedostataka na koje se tužitelji pozivaju (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju i opisno revidenti ukazuju.

 

Konkretno, ona daje razloge o svemu što je za odluku o predmetu spora pravno relevantno, o onome što u revizijskom stupnju ne čini novotu - a što je bilo predmetom osporavanja pred nižestupanjskim sudovima ili moralo biti pred ovima predmetom razmatranja, dakle - o onome zbog čega se revizija uopće i može podnijeti.

 

              Navodi revidenata da nije ocijenjen „iskaz ravnatelja“ i da nije pravilno ocijenjeno je li „na Odjelu za transfuziologiju bilo potrebno dežurstvo liječnika ili ne“ samo su prigovori činjenične naravi kojima oni iznose svoju ocjenu provedenih dokaza, a koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana - te kojima sugeriraju prihvatiti činjenična utvrđenja koja oni nalaze ispravnim i relevantnim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati revizijski sud.

 

              Valja kod toga imati na umu:

 

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što tužitelji ocjenom dokaza nisu zadovoljni i smatraju da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što oni tvrde i njihovo tumačenje istinitog - te po tome usvojiti njihove zahtjeve, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenata,

 

- da je i tužiteljima omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da predlože dokaze i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluju u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nisu prihvaćena sva njihova shvaćanja o sadržaju njihovog odnosa sa tuženicom - glede rada i potreba za određenim oblicima rada, o načinu njihova rada - a sve jer u postupku u kojemu su to mogli (pred prvostupanjskim sudom) nisu predložili dokaze za to shvaćanje i jer provedeni dokazi nisu ocijenjeni onako kako bi oni htjeli, ne mogu u postupku ostvariti povoljniju poziciju.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora zahtjevi su tužitelja, zaposlenih na radnim mjestima liječnika specijaliste u djelatnosti (Odjelu) za transfuziologiju Opće bolnice P. (tuženice), na obvezivanje tuženice isplatiti im utužene iznose iz osnove naknade za pripravnost - kao posebnog oblika rada „kada radnik ne mora biti nazočan u zdravstvenoj ustanovi, ali mora biti dostupan radi obavljanja hitne medicinske pomoći“. Zahtjeve tužitelji temelje na odredbi čl. 64. st. 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 2/98 - dalje: KU-a), a prema kojoj se naknada za pripravnost imala obračunavati prema naknadi koja se obračunavala za dežurstvo, u paušalnim iznosima, i to:

 

- za standardnu pripravnost - 30%,

 

- za pripravnost u dijelovima zdravstvenih ustanova udaljenim od središta više od 20 km cestovne udaljenosti - 40%,

 

- za pripravnost na bolničkim odjelima i službama gdje nije organizirano dežurstvo, a potrebno je - 60% od naknade koja se obračunavala za dežurstvo.

 

Drže da im to što potražuju pripada za razdoblje od veljače 2001. do zaključno s kolovozom 2010. temeljem navedene odredbe KU-a, a sve obzirom da su u svom tom razdoblju obavljali navedeni rad u pripravnosti - a tuženica im je isplaćivala naknadu za pripravnost od 30% naknade za dežurstvo, iako je (po njima) bila u obvezi isplaćivati im 60% te naknade.

 

Nije pritom sporno: da je prema Odluci o radu u dežurstvu i pripravnosti od 12. listopada 1999. tuženica utvrdila rad u pripravnosti za jednog liječnika u transfuziologiji i njome predvidjela naknadu za taj rad u visini od 60% od naknade za dežurstvo; da je tužiteljima temeljem te Odluke isplaćivana naknada u visini od 60% obračunate naknade za dežurstvo; da je tuženica uvela dežurstvo za medicinske sestre i tehničare u Djelatnosti za transfuziologiju počev od 1. rujna 2000. temeljem Obavijesti od 31. kolovoza 2000.; da je tuženica Odlukom od 22. siječnja 2002. izmijenila navedenu Odluku ravnatelja od 12. listopada 1999. - i na temelju nje za rad u pripravnosti u Djelatnosti za transfuziologiju tužiteljima isplaćivala naknadu u visini 30% od iznosa naknade za dežurstvo; da ta Odluka nije osobno dostavljena tužiteljima već je dostavljena Djelatnosti za transfuziologiju i Službi za opće, pravne i kadrovske poslove; da su tužitelji znali za tu odluku, obzirom da su od ravnatelja pokušavali dobiti objašnjenje, a po primitku obračunskih lista mogli su biti i upoznati o umanjenju te ovdje prijeporne naknade.

 

Sporno je imaju li tužitelji pravo na razliku naknade za pripravnost od 30% naknade za dežurstvo, odnosno je li im u utuženom razdoblju pripadala (kako oni drže) naknada koja se obračunavala u visini od 60% naknade obračunavane za dežurstvo - ili ona koja im je isplaćivana: u visini od 30% naknade obračunavane za dežurstvo (za „standardnu pripravnost“).

 

              Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja - ali i daljnjeg, da na Odjelu za transfuziologiju tuženice u navedenom razdoblju nije bilo potrebno dežurstvo liječnika, a koja se utvrđenja u revizijskom stupnju ne mogu preispitivati (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je (preinačenjem prvostupanjske presude) zahtjeve tužitelja ocijenio neosnovanim i odbio uz odlučno i osnovno shvaćanje:

 

              - da „za rješenje spornog pitanja pripada li tužiteljima pravo na naknadu za pripravnost u visini 30% ili 60% od naknade obračunate za dežurstvo, potrebno je utvrditi je li na Odjelu za transfuziologiju bilo potrebno dežurstvo liječnika ili ne, jer ako dežurstvo nije bilo potrebno tada bi se radilo o standardnoj pripravnosti i tužiteljima bi pripadalo pravo na 30% naknade obračunate za dežurstvo, a ukoliko je dežurstvo na Odjelu transfuziologije bilo potrebno tada bi tužiteljima pripadalo pravo na 60% naknade obračunate za dežurstvo“: „samo ako je rad trebao biti organiziran kroz dežurstvo jednog liječnika, a iz nekih razloga se to nije učinilo, pa se umjesto toga uvela pripravnost jednog liječnika, tada bi tužitelji imali pravo naknade“ kako to traže,

 

- da „sud prvog stupnja nije ovlašten propisivati ili nekog obvezivati na potrebu uvođenja dežurstva ili pripravnosti. To se od njega ni ne traži, ali je mogao i trebao utvrditi kao činjenicu da li je prema organizaciji poslovanja takva potreba kod tuženice u spornom razdoblju postojala - da li ju je ona propisala ili je iz drugih razloga to trebala učiniti (npr. temeljem zakona ili drugih propisa ili odluke Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi)“,

 

- da u okolnostima konkretnog slučaja na Odjelu transfuziologije tuženice, gdje rade 4 liječnika, „u spornom razdoblju nije bilo potrebe za uvođenjem dežurstava, da se potreba za liječnicima izvan redovnog radnog vremena mogla "pokriti" samo kroz uvođenje pripravnosti jednog liječnika.“,

 

- da je ravnatelj „tuženice imao ovlaštenje odrediti na kojem odjelu u bolnici je potrebno dežurstvo, a na kojem ne, odnosno kako će biti organiziran rad u bolnici izvan redovnog radnog vremena liječnika“, pa je samo u smislu te ovlasti i postupio - te donio spornu odluku od 22. siječnja 2002.: „takva odluka je logična kada se ima u vidu da na tom odjelu nema bolničkih ležajeva, odnosno nema smještenih pacijenata, da se veći broj intervencija tih liječnika rješavao telefonskim putem bez potrebe njihovog dolaženja u bolnicu i da je samo u razdoblju kada je odjel obavljao djelatnost na dvije lokacije ta naknada iznosila 60% od naknade za dežurstvo, dok prije i nakon toga je ona iznosila 30%“,

             

- da je kod toga i za cijeniti „da je na tom odjelu uvijek bilo dovoljno liječnika i da je obzirom na njihov broj bilo moguće uvođenje dežurstava, da se iz nijedne odluke tuženice kao i iz njenog ponašanja ne može zaključiti da je dežurstvo liječnika na tom odjelu bilo potrebno (da bi jedan liječnik trebao biti fizički prisutan 24 sata u bolnici)“,

 

- da „obzirom na navedeno, a kako tužitelji tijekom postupka nisu ničim dokazali da je postojala potreba za njihovim dežurstvom i da se iz određenih razloga ono nije moglo organizirati, to je ovaj sud ocijenio da tužitelji imaju pravo na naknadu samo za standardnu pripravnost, a što im je tuženica i isplaćivala za cijelo predmetno razdoblje.“

 

Takvo pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

Ono je samo rezultat pravilne primjene materijalnog prava, pogotovo navedene odredbe KU-a, na utvrđeno činjenično stanje - i doneseno je prema jasnom pravnom shvaćanju ovog revizijskog suda već izraženom u odluci posl. br. Revr-497/08-2 od 18. ožujka 2009., pa revizijski sud ne nalazi razloge da bi ga u ičemu imao mijenjati.

 

Okolnost što u svezi Odluke od 22. siječnja 2002. tuženica nije provela postupak iz smisla odredaba čl. 145. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 64/95, 17/01, 82/01 - dalje: ZR-a), sve i da su se tužitelji na nju pozivali kada su to sa uspjehom jedino i mogli - pred nižestupanjskim sudovima, nema značaj koji joj revidenti u reviziji daju, takav - da bi temeljem nje oni mogli ostvariti povoljniju poziciju u postupku: riječ je o odluci donesenoj u okviru autonomnog prava poslodavca da u određenom razdoblju uređuje organizaciju dežurne službe i rada u pripravnosti, takvoj - da se njome ne zadire u prava radnika iz ugovora o radu i ne vrijeđaju odredbe o plaći iz toga ugovora, pa se tuženica prije njezina donošenja nije o njoj morala savjetovati sa Radničkim vijećem u smislu odredaba čl. 145. st. 1. i 2. ZR-a (to pogotovo što nije dokazano, a to revidenti niti ne tvrde, da je sudjelovanje Radničkog vijeća ili sindikata u donošenju takve odluke bilo propisano nekim aktom tuženice - niti je takvu obvezu propisao ZR ili KU).

 

Uostalom, radi se o odluci sadržaj koje ne zavisi od pojedinačnih interesa liječnika - i ovi je radi toga i ne mogu sa uspjehom osporavati.

 

Stoga, a budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je o reviziji tužitelja valjalo odlučiti kao u izreci ove odluke (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Tuženici nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 25. veljače 2020.