- 1 -              Revt 373/2018-3

 

 

 

 

 

Broj: Revt 373/2018-3

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. d.d. V., kojeg zastupa punomoćnik H. P., odvjetnik u V., protiv tuženika D. S. iz S., kojeg zastupa punomoćnik V. T., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2212/2013-2 od 14. ožujka 2018., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru broj P-269/2011-41 od 28. studenoga 2012., u sjednici održanoj 25. veljače 2020.,

 

r i j e š i o   j e:

 

Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2212/2013-2 od 14. ožujka 2018. i predmet se vraća istom sudu na ponovno suđenje.

 

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 550.471,35 kn s pripadajućom zateznom kamatom i troškom postupka. Ujedno je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 67.562,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda, prethodno odbijeni tužbeni zahtjev za isplatu glavnice i kamata je prihvaćen te je tuženik obvezan tužitelju naknaditi troškove postupka u iznosu od 67.562,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik predlaže da ovaj sud ukine nižestupanjske presude i odbaci tužbu, a podredno da preinači drugostupanjsku presudu odbijanjem žalbe tužitelja i potvrđivanjem prvostupanjske presude, odnosno da ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, ali pred izmijenjeno vijeće.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj osporava revizijske navode te predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu uz naknadu troška odgovora.

 

Revizija je osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev za naknadu štete temeljen na odredbi čl. 252. st. 1. i 2. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09 - dalje: ZTD), a koji zahtjev tužitelj temelji na činjeničnoj osnovi iz koje bi proizlazilo:

 

- da je tuženik do 2008. bio bivši član uprave M. d.d. S., koje društvo je 2009. pripojeno tužitelju;

 

- da je tuženik kao član uprave prikazivao osobnu potrošnju kao potrošnju društva te je tako u iznosu od 35.202,73 kn nabavio robu koja nije korištena za potrebe društva;

 

- da je ispostavljao fiktivne putne naloge na temelju kojih je društvo tužitelju na ime dnevnica, korištenja privatnog automobila i drugih troškova službenih putovanja isplatilo ukupno 229.936,00 kn;

 

- da je prema konačnom rješenju porezne uprave na iznose isplaćenih troškova službenih putovanja koji su isplaćeni na temelju putnih naloga koji nisu bili vjerodostojno dokumentirani, i koji se smatraju primicima od nesamostalnog rada (plaćom), utvrđena porezna obveza prednika tužitelja zajedno s kamatama u ukupnom iznosu od 319.355,29 kn, koji iznos je i naplaćen.

             

Prvostupanjski sud tužbeni zahtjev ocijenio je neosnovanim uz obrazloženje da tužitelj nije dokazao štetnu radnju ni postojanje štete nastale društvu jer nije dokazao postupanje tuženika na kojem temelji činjeničnu osnovu tužbe, dakle, da nije dokazao da je tuženik povrijedio obvezu vođenja poslova društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika u smislu odredbe čl. 252. st. 2. ZTD.

 

Drugostupanjski sud, prihvaćajući obrazloženje prvostupanjskog suda da sukladno odredbi čl. 252. st. 1. ZTD poslodavac da bi uspio sa zahtjevom za naknadu štete temeljenom na toj odredbi treba dokazati a) radnju ili propuštanje člana uprave kojih je posljedica da je za društvo nastala šteta, b) štetu koja je počinjena društvu, c) uzročnu vezu između radnje ili propusta i prouzročene štete te d) krivnju člana uprave, te daljnje obrazloženje da su u slučaju spora članovi uprave moraju dokazati da su primijenili pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika, nasuprot prvostupanjskom sudu, zaključuje da je tužitelj dokazao postojanje štetne radnje i nastanak štete.

 

Ovaj zaključak obrazlaže primjenom pravila o teretu dokazivanja, koristeći pri tome, kako to navodi, argumentum a contrario, predmnijevu  iz čl. 5. st. 3. Zakona o računovodstvu („Narodne novine“ broj 109/07) i čl. 56. st. 3. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj 147/08), prema kojoj knjigovodstvena isprava koja sadrži sve zakonom propisane podatke odražava stvarno nastali (istinit) poslovni događaj i ima se smatrati vjerodostojnom ispravom dok se ne dokaže suprotno, „a s druge strane da knjigovodstvena isprava koja ne sadrži sve propisane podatke ne odražava stvarno nastali događaj, pa da onaj tko tvrdi suprotno, mora to i dokazati“. Smatra da je, u situaciji kad putni nalozi nisu bili uredno popunjeni, teret dokaza na tome da su službena putovanja stvarno bila obavljena, na tuženiku. Budući da tuženik nije dokazao da je obavio putovanja navedena u putnim nalozima zaključuje da je dokazano da je isplatom naknada za ta putovanja tužitelju nastala utužena šteta.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

              Postojanje revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tuženik temelji izrijekom na tvrdnji o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, a sadržajno i na počinjenju bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 219. st. 1. ZPP.

 

              Počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP tuženik temelji na tvrdnji da punomoćnik tužitelja Hrvoje Petrić nema potrebno ovlaštenje za zastupanje tužitelja u ovoj pravnoj stvari.

 

              Prema odredbi čl. 354. st. 3. ZPP, zato što stranku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba, ili zato što parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik, ili zato što zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice ili za pojedine radnje u postupku - žalbu može izjaviti samo stranka koje se ti nedostaci tiču.

 

              Protiv drugostupanjske presude protiv koje se može podnijeti revizija iz članka 382. stavka 1. ZPP kojom se potvrđuje prvostupanjska presuda revizija se zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6., 7., 8., 10., 11. i 12. ovoga Zakona može podnijeti samo ako je podnositelj revizije zbog tih povreda žalbom pobijao prvostupanjsku presudu, ili ako su te povrede učinjene tek u drugostupanjskom postupku (čl. 385. st. 2. ZPP).

 

              Budući da prema odredbi čl. 354. st. 3. ZPP tuženik nije mogao izjaviti žalbu zbog nedostataka u zastupanju tužitelja, to posljedično odredbi čl. 385. st. 2. ZPP, ne može zbog toga podnijeti ni reviziju.

 

              Stoga opširni revizijski navodi o počinjenju bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP kao nedopušteni nisu ocjenjivani.

 

              Osnovana je međutim tvrdnja revidenta da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 219. st. 1. ZPP, a što je utjecalo na donošenje pravilne i zakonite presude, čime je počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 219. st. 1. ZPP.

 

              Svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika (čl. 219. st. 1. ZPP). Dakle, kako to navode oba suda tužitelj je, između ostalog, dužan dokazati štetnu radnju i štetu. To konkretno, vezano na iznose isplaćenih troškova putovanja i nabavu pokretnina, znači da je na tužitelju teret dokaza da su putni nalozi bili fiktivni, da putovanja nisu obavljena i da je pokretnine tuženik nabavio za sebe, a ne za društvo. Ovo posebno u situaciji kad je tužitelj tijekom upravnog i upravnosudskog postupka tvrdio suprotno činjeničnim navodima tužbe u ovoj pravnoj stvari.

 

              Neprihvatljivo je zaključivanje drugostupanjskog suda o primjeni, argumentum a contrario, predmnijeve iz čl. 5. st. 3. Zakona o računovodstvu i čl. 56. st. 3. Općeg poreznog zakona, jer se iz odredbe čl. 56. st. 3. Općeg poreznog zakona, prema kojoj je vjerodostojna isprava ona isprava koja potpuno i istinito odražava nastali događaj, ne mora nužno zaključiti „da knjigovodstvena isprava koja ne sadrži sve propisane podatke ne odražava stvarno nastali događaj, pa onaj tko tvrdi suprotno, mora to i dokazati.“.

 

U odnosu na troškove poreza i doprinosa te kamata koji su naplaćeni u ukupnom iznosu od 319.355,29 kn zbog toga što putni nalozi nisu bili uredno popunjeni, posljedično čemu se isplaćeni iznosi smatraju primicima od nesamostalnog rada (plaćom), tužitelj dokazao je nastanak štete u tom iznosu.

 

Preinačujući prvostupanjsku presudu, polazeći od utvrđenja da su troškovi putovanja isplaćeni bez osnove, do kojeg utvrđenja je došao pogrešnom primjenom pravila o teretu dokazivanja, drugostupanjski sud propustio je cijeniti ostale pretpostavke odgovornosti za štetu, pa tako dati razloge o tome je li nepropisno ispunjavanje putnih naloga posljedica radnje ili propusta tuženika koja se može pripisati njegovoj krivnji.

 

Osnovan je stoga revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Slijedom iznesenog valjalo je na temelju čl. 394. st. 1. ZPP ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

Zagreb, 25. veljače 2020.