- 1 -              Revr 532/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 532/2018-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. G. sada K., T. t., koju zastupa punomoćnik M. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika V. F. d.o.o., iz K., kojeg zastupa punomoćnica N. Đ. T., odvjetnica u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1397/16-3 od 9. siječnja 2018., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Krapini poslovni broj P-285/11-44 od 7. lipnja 2013., u sjednici održanoj 25. veljače 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Odbija se kao neosnovana revizija tuženika podnesena protiv drugostupanjske presude.

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbacuje se kao nedopuštena revizija tuženika podnesena protiv drugostupanjske odluke kojom je odlučeno o troškovima postupka.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je zahtijevala da se utvrdi da je ništava Odluka o otkazu Ugovora o radu tuženika od 8. siječnja 2007., te da je tuženik dužan tužiteljicu vratiti na poslove koje je ista obavljala prije donošenja pobijane odluke o otkazu Ugovora o radu, kao i da se naloži tuženiku da naknadi tužiteljici trošak parničnog postupka zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Pod točkom 2. izreke naloženo je tužiteljici da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka od 5.660,00 kn.

 

              Drugostupanjskom presudom pod točkom I. izreke preinačena je prvostupanjska presuda i prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice, a tuženiku je naloženo da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 6.423,00 kn. Pod točkom II. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

 

              Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19. - dalje u tekstu: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje podredno da se ista preinači i odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, uz naknadu troškova revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tuženika podnesena protiv drugostupanjske presude kojom je odlučeno o osnovanosti tužbenog zahtjeva nije osnovana, dok revizija tuženika podnesena protiv drugostupanjske odluke o troškovima postupka nije dopuštena.

 

              Prema odredbi čl. 392.a ZPP-a revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zakonitost odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici na temelju odredbe čl. 107. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04 – dalje: ZR) odnosno čl. 114. pročišćenog ZR (Narodne novine broj 137/04).

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tužiteljica na temelju ugovora o radu od 13. lipnja 2003. bila zaposlena kod tuženika na neodređeno vrijeme na poslovima nabave i prodaje medicinskih proizvoda,

 

- da je tuženik odlukom od 8. siječnja 2007. tužiteljici dao izvanredni otkaz ugovora o  radu zbog osobito teške povrede obaveza iz radnog odnosa,

 

- da se tom odlukom tužiteljici stavlja na teret da je 8. siječnja 2007. na posao došla u alkoholiziranom stanju (uslijed čega su joj radne sposobnosti za obavljanje zadataka bile smanjene te iste nije mogla učinkovito izvršiti), da je tijekom radnog vremena vrijeđala ostale radnike društva, te da je tog dana bez dopuštenja napustila radno mjesto prije isteka radnog vremena,

 

- da alkoholiziranost tužiteljice 8. siječnja 2007. nije utvrđivana,

 

- da 8. siječnja 2007. tužiteljica nije bila u kontaktu s ostalim radnicima, jer je sama radila u prodavaonici do 13 sati do kad je bilo radno vrijeme prodavaonice,

 

- da se nakon završetka rada (13 sati) u prodavaonici nije pojavila na radnom mjestu u veleprodaji iz razloga što se nije osjećala dobro te je nakon rada u prodavaonici direktno otišla kod doktorice,

 

- da iz preslike zdravstvenog kartona proizlazi da je tužiteljica 8. siječnja 2007. zatražila liječničku pomoć, te da joj je 8. siječnja 2007. izdana potvrda o privremenoj nesposobnosti za rad.

 

Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza (iskaza tužiteljice, iskaza svjedokinja T. Š. i S. V.) i njihove ocjene zaključuje da je tužiteljica počinila osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa koje su joj predmetnom odlukom o otkazu stavljene na teret, te stoga odbija tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

Drugostupanjski sud, povodom žalbe tužiteljice preinačava prvostupanjsku odluku i prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice kao osnovan smatrajući da u konkretnom slučaju tuženik kao poslodavac nije dokazao postojanje opravdanih razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu tužiteljici, a koji se tužiteljici stavljaju na teret odnosno tuženik nije dokazao da je tužiteljica došla na radno mjesto u alkoholiziranom stanju kao i da je navedenog dana vrijeđala radnike sukladno odredbi čl. 107. ZR odnosno čl. 114. pročišćenog ZR, dok se napuštanje radnog mjesta bez dopuštenja ne može smatrati opravdanim razlogom za otkaz već isti može rezultirati samo opomenom od strane tuženika u smislu odredbe čl. 115. st. 1. ZR.

 

Suprotno revizijskim navodima tuženika u postupku pred drugostupanjskim sudom, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Naime, drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, razumljiva je, sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama u odnosu na zakonitost predmetne odluke, a takvi razlozi nisu proturječni sadržaju isprava koje se nalaze u spisu.

 

Tuženik u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključka drugostupanjskog suda o postojanju pravno odlučnih činjenica, osporavajući ocjenu provedenih dokaza i zaključke drugostupanjskog suda u odnosu na zakonitost odluke dajući pritom vlastitu ocjenu provedenih dokaza. Međutim, takvi prigovori po svojoj naravi su činjenični prigovori koje revizijski sud ne može ocjenjivati s obzirom na to da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Naime, drugostupanjski sud je postupio sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP odnosno obrazloženje drugostupanjske presude sačinjeno je sukladno navedenoj odredbi pa nije osnovan revizijski navod tuženika da bi tijekom drugostupanjskog postupka bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP.

 

Nadalje, valja reći da nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, a na koju povredu se poziva tuženik u reviziji, jer tuženiku ne dostavom ukidne odluke Vrhovnog suda niti na jedan način nije bilo onemogućeno raspravljanje pred drugostupanjskim sudom.

 

Slijedom navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

U odnosu na revizijske navode tuženika kojima drugačije ocjenjuje provedene dokaze i iznosi drugačije činjenične zaključke od zaključaka drugostupanjskog suda iznesenih u obrazloženju pobijane odluke, treba reći da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja slijedom čega ovaj sud nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje činjenične navode  iznesene u reviziji.

 

U okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava revident osporava pravilnost primjene odredbe čl. 107. ZR. odnosno čl. 114. pročišćenog ZR, kao i zaključak drugostupanjskog suda da tuženik kao poslodavac nije dokazao opravdane razloge za otkaz ugovora o radu tužiteljici, a posebice zaključak suda da napuštanje radnog mjesta bez dopuštenja ne bi bio razlog za opravdan otkaz ugovora o radu.

 

Odredbom čl. 107. ZR odnosno odredbom čl. 114. pročišćenog ZR propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

Stoga, s obzirom na činjenična utvrđenja, a u okolnostima konkretnog slučaja napuštanje radnog mjesta bez odobrenja nema značaj opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu, jer iz liječničke dokumentacije tužiteljice proizlazi da je tužiteljica tog dana zatražila liječničku pomoć koja joj je bila nužna pa je stoga suprotno navodima revidenta, pravilno drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 107. ZR odnosno u odredbi čl. 114. pročišćenog ZR, pa se u konkretnoj situaciji napuštanje radnog mjesta bez odobrenja ne može se smatrati osobito teškom povredom obveze iz radnog odnosa.

 

Slijedom izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog koji je revizija izjavljena, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu i odlučiti kao izreci ove presude.

 

Revizija tuženika podnesena protiv dijela drugostupanjske odluke kojom je odlučeno o troškovima parničnog postupka nije dopuštena.

 

Odlučujući o dopuštenosti revizije tuženika podnesene protiv dijela odluke kojom je odlučeno o troškovima treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP. Isto pravno shvaćanje zauzeto je također u odluci ovoga suda broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.

 

Zbog navedenog je, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u vezi s čl. 400. st. 1. i st. 3. ZPP revizija tuženika podnesena protiv odluke kojom je odlučeno o troškovima postupka odbačena kao nedopuštena, pa je odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 25. veljače 2020.