- 1 -              III Kr 18/2020-3

Broj: III Kr 18/2020-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić kao predsjednice vijeća te Damira Kosa i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog T. H., zbog kaznenog djela iz čl. 256. st. 3. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenog T. H. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Zadru od 1. listopada 2018. godine broj K-16/2012-76 i presuda Županijskog suda u Varaždinu od 14. svibnja 2019. godine broj Kž-107/2019-6, u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2020. godine,

p r e s u d i o   j e :

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog T. H. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Zadru od 1. listopada 2018. godine broj K-16/2012-76 i presuda Županijskog suda u Varaždinu od 14. svibnja 2019. godine broj Kž-107/2019-6 T. H. osuđen je zbog kaznenog djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja – utaje poreza ili carine iz čl. 256. st. 3. KZ/11. na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Na temelju čl. 560. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.) u svezi čl. 77. KZ/11. utvrđeno je da novčani iznos od 1.913.555,61 kn predstavlja imovinsku korist koju je T. H. ostvario kaznenim djelom iz čl. 256. st. 3. KZ/11., da je taj novčani iznos imovina Republike Hrvatske te je T. H. naloženo da Republici Hrvatskoj isplati navedeni novčani iznos u roku od petnaest dana od pravomoćnosti presude. Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08. T. H. naloženo je snositi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08. u paušalnom iznosu od 1.000,00 kn te troškove iz čl. 145. st. 2. toč. 2. ZKP/08. u iznosu od 17.368,15 kn, odnosno ukupno 18.368,15 kn u roku od petnaest dana od dana pravomoćnosti presude. Istom presudom protiv T. H. je, na temelju čl. 452. toč. 6. ZKP/08., odbijena optužba zbog kaznenog djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja – povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz čl. 287. KZ/11., dok je  na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08. odlučeno da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 1. toč. 1. do 5. ZKP/08., te nužni troškovi obrane u tom dijelu padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv te pravomoćne presude zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude podnio je osuđeni T. H. osobno zbog povrede zakona iz čl. 517. st. 1. toč. 1. u svezi s čl. 469. toč. 5. ZKP/08., s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu pravomoćnu presudu u odluci o kazni na način da mu izrekne blažu kaznu ili da ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati tom sudu na ponovnu odluku.

Zahtjev osuđenog T. H. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude sa spisom predmeta je, u skladu s odredbom čl. 518. st. 4. ZKP/08., dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske, koji je u odgovoru na zahtjev od 30. rujna 2019. godine broj KR-I-DO-166/2019 izrazio mišljenje da tvrdnje osuđenika o dvostrukom vrednovanju kvalifikatornog elementa osnovnog kaznenog djela i otegotne okolnosti i time prekoračenju ovlasti nisu osnovane. Ovaj odgovor dostavljen je na znanje osuđeniku.

Zahtjev nije osnovan.

Osuđenik nije u pravu kada ističe da su i prvostupanjski i drugostupanjski sud prekoračili ovlast koju imaju po zakonu u odnosu na kaznu jer su mu za kazneno djelo iz čl. 256. st. 3. KZ/11., suprotno čl. 47. KZ/11., kao otegotno dva puta cijenili visinu neplaćenog poreza, i to prvi put kao kvalifikatornu okolnost, a drugi put kao zasebnu otegotnu okolnost, što da je u konačnici imalo za posljedicu odmjeravanje teže kazne od one koja se mogla očekivati bez dvostrukog vrednovanja jedne te iste otegotne okolnosti.

Naime, kazneno djelo osuđenog T. H. kvalificirano je kao teže zbog visine neplaćenog novčanog iznosa poreza na dodanu vrijednost, dok se daljnji iznos koji, kao što je ovdje slučaj, višestruko prelazi kvalificirani iznos propisan za ostvarenje težeg oblika kaznenog djela iz čl. 256. KZ/11., ne iscrpljuje samo u obilježju kvalificiranog oblika kaznenog djela za koje je T. H. osuđen, već sam po sebi ukazuje na povećanu kriminalnu količinu i jači stupanj povrede zaštićenog dobra, što u smislu čl. 47. KZ/11. može biti otegotna okolnost.

Kako, dakle, vrednovanje visine neplaćenog novčanog iznosa poreza na dodanu vrijednost koji u velikoj mjeri, odnosno gotovo 3,2 puta u konkretnom slučaju prelazi iznos kojim se ostvaruje kvalificirani oblik kaznenog djela iz čl. 256. KZ/11. nesumnjivo treba imati odraza u mjeri kazne te ne predstavlja dvostruko vrednovanje iste okolnosti, u pravomoćnoj presudi nije ostvarena povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 5. ZKP/08.

Stoga je zahtjev osuđenog T. H. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude trebalo odbiti kao neosnovan te odlučiti kao u izreci, na temelju čl. 512. u svezi s čl. 519. ZKP/08.

Zagreb, 25. veljače 2020. godine