- 1 -              Rev 2041/2019-6

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2041/2019-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. R. iz P., K., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnica G. R. iz P., K., protiv tuženika Sveučilište u Z., Veterinarski fakultet iz Z., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnica J. R. A., odvjetnica u Odvjetničkom društvu  A. & P. d.o.o. iz Z., radi poništenja odluka tuženika i isplate plaća, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-24/2019-3 od 22. siječnja 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-3782/2018-146 od 29. listopada 2018., ispravljena rješenjem istoga suda posl. br. Pr-3782/2018-149 od 4. prosinca 2018., u sjednici održanoj 25. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska (ispravljena) presuda kojom su poništeni rješenje tuženika klasa: 114-04/94-01/05 od 25. veljače 1994. (datirano s 8. ožujka 1994.) i Odluka tuženika klasa: 114-04/94-01/05 od 7. travnja 1994. (datirano s 18. travnja 1994.).

 

U istoj prvostupanjskoj odluci (ali rješenjem):

 

- utvrđeno je „da je tužitelj povukao tužbeni zahtjev za vraćanje na rad  kod tuženika na radno mjesto tajnika, odnosno komparativno ili drugo odgovarajuće radno mjesto“,

 

- prekinut je postupak „za dio tužbenog zahtjeva na ime novčanog potraživanja tužitelja s osnove neisplaćene naknade plaće za razdoblje od veljače 1994. do 31.12.2006.“ (i odlučeno da će se „nastaviti kada se pravomoćno završi postupak koji se vodi kod ovog suda pod posl. br. Pr-1078/07 radi poništenja natječaja tuženika za izbor tajnika tuženika, ili kada sud utvrdi da više ne postoje razlozi da se čeka na njihov završetak“).

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju sukladno odredbi čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP-a) a zbog u postupku (kako tvrdi) počinjene bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže obje nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti “na ponovno i zakonito suđenje“.

 

              Tužitelj je odgovorio na reviziju i predložio da se revizija odbije kao neosnovana.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno jedinim u reviziji određenim tvrdnjama revidenta:

 

- osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni ili (kako revident navodi) „paušalno“ iznijeti, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tuženik poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju i opisno revident ukazuje,

 

- a donesena je povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude, s kojom čini (obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja) određeno pravno jedinstvo - i temeljena je na činjeničnom utvrđenju prvostupanjskog suda, jasno izraženom u prvostupanjskoj presudi, tako da drugostupanjski sud nije povrijedio niti jednu postupovnu odredbu time što nije ponovio sve razloge na kojima je temeljena prvostupanjska presuda.

 

Navodi kojima revident osporava ili problematizira utvrđenja uzeta po nižestupanjskim sudovima relevantnim za odluku o predmetu spora, o sadržaju odnosa sa tužiteljem, o onome što mu je u disciplinskom postupku stavio na teret (glede povreda radnih obveza) - sve uz tvrdnju da je o zahtjevu tužitelja odlučeno bez provođenja dokaza i bez ocjenjivanja činjenica odlučnih za „utvrđenje tužiteljevog prava na poništenje disciplinske odluke“, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju (i to uopćenu, neobrazloženu) ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može (kako to revident sugerira prihvatiti) razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Valja kod toga imati na umu:

 

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog (u bitnome, ovdje: da je tužitelj počinio ono što mu je stavljeno na teret, povrijedio radne obveze - zbog kojih mu je izrečena osporena disciplinska mjera), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta,

 

- da je i tuženiku omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da predloži dokaze za shvaćanja i činjenice kojima je prigovarao zahtjevu tužitelja i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni (pa i o sadržaju postupanja tužitelja), a na okolnosti što nije prihvaćeno njegovo shvaćanje o ocjeni dokaza - sve jer u postupku u kojemu je to mogao (pred prvostupanjskim sudom) nije predložio dokaze za to shvaćanje i jer provedeni dokazi nisu ocijenjeni onako kako bi on htio, ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora u ovome, revizijskom stupnju, zahtjev je na poništenje rješenja tuženika klasa: 114-04/94-01/05 od 25. veljače 1994. i Odluke tuženika klasa: 114-04/94-01/05 od 7. travnja 1994., kojima je odlučeno o disciplinskoj odgovornosti tužitelja - i njemu izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa (čl. 55. t. 3., čl. 58. i čl. 66. st. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa "Narodne novine", broj 34/91, 91/92 i 26/93).

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je (kako je to dijelom navedeno i u odluci ovoga suda posl. br. Revr-36/2017-2 od 12. rujna 2017.):

 

- da je tužitelj u radnom odnosu obavljao poslove tajnika tuženika, a odlukom tuženika Klasa: 112-02/94-01/32, ur.br.: 61-01-94-1 od 27. siječnja 1994. raspoređen je na radno mjesto pravnog referenta kod tuženika,

 

- da je 17. veljače 1994. dekan tuženika zatražio pokretanje disciplinskog postupka protiv tužitelja jer da: (u točki 1. zahtjeva) „u razdoblju od nekoliko posljednjih mjeseci izostaje s radnog mjesta 2-3 sata svakodnevno, a da o razlozima izostanka nikoga nije obavijestio niti od bilo koga dobio suglasnost za takav postupak, dakle neopravdano napuštao radno mjesto u toku radnog vremena“; (u točki 2. zahtjeva) je „često prijetio suradnicima i ponašao se na način kojim je izazivao nemir i narušavanje radne discipline, dakle grubo i nepristojno se ponašao prema ostalim djelatnicima“; (u točki 3. zahtjeva) je „u više navrata odbio izvršiti naloge Povjerenstva, iako ih je upravo on bio dužan sprovesti, dakle odbijao izvršiti poslove i radne zadatke kada za to ne postoje opravdani razlozi“, pa da je time počinio, i to dijelom iz točke 1., lakšu povredu radnih obveza, a ostalim djelima - teže povrede, sve opisane u čl. 28. i 31. Pravilnika o odgovornosti kod tuženika,

 

- da je 25. veljače 1994. Disciplinska komisija tuženika „riješila“ (rješenjem klasa: 114-04/94-01/05, ur.br. 61-01-94-4) da je tužitelj odgovoran za ono što mu je zahtjevom za pokretanje disciplinskog postupka stavljeno na teret, pa je tužitelju izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa,

 

- da tuženik u ovome sudskom postupku „nije dokazao da je tužitelj počinio bilo lakšu, bilo dvije teže povrede radnih obveza u razdoblju od 01.10.1993. do 27.01.1994., a što mu se stavlja na teret zahtjevom za pokretanje disciplinskog postupka“.

 

Nižestupanjski sudovi su zahtjev tužitelja (pravilno tretirajući ovaj radni spor kao spor pune jurisdikcije: u njemu je trebalo utvrditi i da li je tužitelj zaista počinio povrede radnih obveza koje su mu stavljene na teret) ocijenili osnovanim i prihvatili uz osnovno i odlučno shvaćanje (sa napomenom: „da su tijekom postupka svjedočili i svjedoci dr. V. M. nekadašnji dekan..., dr. H. M...., dr. K. M., redoviti profesor kod tuženika..., M. K., namještenik tuženika..., R. E., voditelj odjela općih poslova kod tuženika..., F. M., šef računovodstva kod tuženika.... Navedeni svjedoci su iskazivali pred sudom da tužitelj nikada nije neopravdano napuštao svoje radno mjesto, da kao tajnik tuženika nije počinio niti jednu povredu radnih obveza, nije prijetio radnicima, odnosno suradnicima, nije bilo pritužbi na njegov rad i odnos prema zaposlenicima, te da nije odbijao izvršiti poslove i radne zadatke“):

 

- da je tuženik „sve događaje koje je stavljao na teret tužitelju navodio paušalno, nedovoljno određeno, odnosno potpuno neodređeno, pa primjerice navodi da je tužitelj "u posljednjih nekoliko mjeseci izostajao s radnog mjesta", ne navodeći točno niti kada niti koliko, niti dokazujući bilo čime da je takav navod...točan. Također u pobijanom prvostupanjskom rješenju disciplinske komisije veterinarskog fakulteta navodi se općenito "često prijetio suradnicima", "ponašao se na način kojim je izazivao nemir i narušavanje radne discipline", međutim nije navedeno ni kada je prijetio, niti kome je prijetio, niti tko je to čuo i vidio, niti je to vidjelo i čulo više osoba, već se tvrdi tijekom disciplinskog postupka da je sve bilo u četiri oka. Također previše općenito se navodi "u više navrata odbio izvršiti naloge povjerenstva", međutim ne navodi se kada, koliko radnih naloga, tko mu je dao radne naloge i jesu li ti radni nalozi bili u opisu poslova njegovog radnog mjesta, ako ih je uopće bilo“,

 

- da, a jer tuženik nije dokazao „da bi tužitelj počinio niti jednu povredu  radne obveze koje su mu stavljene na teret u zahtjevu za pokretanje disciplinskog postupka“, nije „bilo uvjeta da se tužitelju izrekne disciplinska mjera prestanka radnog odnosa“.

 

Shvaćanje nižestupanjskih sudova je pravilno.

 

Naime, tuženik je, da bi uspio u sporu, trebao (prema pravilu o teretu dokazivanja) u smislu odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (po kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) te odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“) dokazati ono što tvrdi i na čemu temelji prijeporne odluke o disciplinskoj mjeri: činjenice (razloge) iz kojih bi proizlazilo da je tužitelj počinio povrede obveza iz radnog odnosa - u odnosu na narav posla kojeg je morao obavljati, ali i da je zbog tih povreda, a uz uvažavanje svih konkretnih okolnosti, bilo opravdano tužitelju izreći tu mjeru.

 

Budući da su nižestupanjski sudovi ocjenom predloženih i provedenih dokaza utvrdili da tuženik to nije dokazao, pravilno su zahtjev tužitelja na poništenje osporenih odluka tuženika ocijenili osnovanim i prihvatili.

 

To valja sagledati:

 

- u svijetlu navedenih činjeničnih utvrđenja (istinitost kojih revizijski sud nema ovlasti preispitivati: zbog ograničenja iz odredaba čl. 385. ZPP-a),

 

- obzirom da u sporovima, kakav je i ovaj, svaki slučaj valja individualizirati - jer odluka o mjeri prestanka radnog odnosa ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja,

 

- imajući na umu da kod ocjenjivanja postoje li razlozi za takvu odluku, valja cijeniti ponašanje radnika u odnosu na obveze koje proizlaze iz naravi posla kojeg je morao obavljati.

 

Revident, uostalom, u odnosu na takvo pravno shvaćanje - u reviziji niti ne navodi određeno u čemu bi se sastojala pogrešna primjena materijalnog prava i u čemu bi navedeno pravno shvaćanje bilo pogrešno, već osporava (i to samo uopćeno i u suštini samo kroz u reviziji naznačeni razlog ostvarene postupovne povrede) ocjenu provedenih dokaza po nižestupanjskim sudovima i utvrđeno činjenično stanje - a iz tog se razloga revizija (prema već navedenom: u smislu odredaba čl. 385. ZPP-a) s uspjehom ne može izjaviti.

 

Stoga, a budući da je osporena presuda utemeljena na pravilnom shvaćanju i (time) ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je reviziju tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 25. veljače 2020.