- 1 -              Rev 1594/2016-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1594/2016-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. M. iz B., koju zastupa punomoćnica V. N., odvjetnica u Z., protiv tuženice Lj. J., S., koju zastupa punomoćnik V. M., odvjetnik u S., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-43/15-3 od 27. siječnja 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Samoboru poslovni broj P-883/2011-28 od 24. listopada 2014. i ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-16415/2015 od 23. ožujka 2016., u sjednici održanoj 25. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

Presudom prvostupanjskog suda u stavku I izreke utvrđeno je da je tužiteljica dosjelošću stekla vlasništvo nad zk. česticom broj 1367 upisanom u zk. ul. 1165 k.o. B. u naravi površine 365 m2, dvorište površine 312 m2, kuća površine 53 m2, što je tužena dužna priznati i trpjeti upis prava vlasništva tužiteljice na navedenoj nekretnini. U stavku II izreke naloženo je tuženici naknadi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 90.625,00 kuna.

 

Presudom drugostupanjskog suda odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženica podnosi reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu kojim se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano tuženica prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, pošto suprotno revizijskim navodima tuženice pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava (rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Samoboru poslovni broj O-206/2000 i presuda Općinskog suda u Samoboru poslovni broj P-48/95) i zapisnika o iskazima svjedoka i stranaka saslušanih tijekom postupka i samih tih isprava i zapisnika. Vezano uz ovaj revizijski prigovor tuženice treba podsjetiti na odredbu čl. 8. ZPP kojom je propisano da koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Kako su nižestupanjski sudovi upravo primjenjujući navedenu odredbu utvrdili za ovaj spor odlučne činjenice i za to daju prihvatljive razloge, to nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Revizijskim navodima tuženice kojima se prigovara pravilnosti ocjene provedenih dokaza i kojima se vrši njihova ponovna ocjena, sadržajno su prigovori činjenične naravi, o čemu međutim u revizijskom postupku kao što je ovaj nije dopušteno raspravljati, a sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP. S tim u svezi, a glede revizijskog prigovora o pogrešnoj primjeni materijalnog prava glede tumačenja rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Samoboru poslovni broj O-206/2000 i presude Općinskog suda u Samoboru poslovni broj P-48/95 treba reći da su taj dokaz nižestupanjski sudovi u postupku cijenili sukladno odredbi čl. 8., a u svezi sa čl. 220. ZPP pa takvi revizijski navodi nisu utjecali na pravilnost i zakonitost pobijanih odluka.

 

S obzirom na navedeno, preostali navodi revizije tuženice kojima se prigovara načinu na koji je prvostupanjski sud vrednovao dokaze, zapravo se svode na prigovore pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Takvi prigovori su bez utjecaja na pravilnost drugostupanjske odluke s obzirom na to da u revizijskom stupnju postupka Vrhovni sud Republike Hrvatske ne može ispitivati osnovanost prigovora činjenične naravi (odredba čl. 385. ZPP), a kako je to već naprijed navedeno.

 

Prema tome nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je vlasnica nekretnine pobliže opisane u izreci prvostupanjske presude.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica dana 3. studenoga 1993. sklopila privremeni kupoprodajni ugovor za predmetnu nekretninu s prodavateljem M. C. i na temelju tog je ugovora stupila u posjed navedene nekretnine, u kojem se nalazi sve do danas,

 

- da je brat tužiteljice i suprug tuženice, M. J., 8. prosinca 1993. sklopio kupoprodajni ugovor za istu nekretninu s istim prodavateljem, M. C.,

 

- da je kupoprodajna cijena za predmetnu kuću iznosila 75.000,00 DEM (s time da je prodavatelju kod sklapanja privremenog kupoprodajnog ugovora isplaćena kapara u iznosu od 7.000,00 DEM),

 

- da je predmetna nekretnina kupljena za tužiteljicu, na temelju (usmenog) sporazuma tužiteljice, njezinog brata M. J.1 i njihovog oca, M. J.2, st., prema kojem sporazumu je tužiteljici bila kupljena predmetna kuća u B., dok je obiteljska kuća u S. trebala pripasti u vlasništvo bratu tužiteljice (suprugu tuženice), zajedno sa stolarskim radionicama u tom objektu,

 

- da je brat tužiteljice, M. J.1, ugovor od 8. prosinca 1993. sklopio s prodavateljem M. C., samo kako bi mogao ishoditi kredit kod Z. b. d.d. Z., u iznosu od 143.000,00 DEM, od kojeg kredita je iznos od 68.000,00 DEM isplaćen prodavatelju M. C., dok je preostali iznos (od 75.000,00 DEM) tog kredita iskorišten za potrebe stolarske radionice,

 

- da M. J.1 nije uredno otplaćivao navedeni kredit Z. b. d.d. Z. te je ta banka u ovršnom postupku kupila obiteljsku kuću u S., ali tuženica i dalje živi u toj kući te je na temelju dogovora s bankom otkupljuje,

 

- da je spornu nekretninu u B. tuženica stekla na temelju presude na temelju priznanja Općinskog suda u Samoboru, posl. br. P-1004/01 od 4. prosinca 2001., (donesenom u odnosu na M. J.1, kao tuženika),

 

- da je tužiteljica prihvatila nasljedstvo nakon smrti iza svog pok. oca M. J.2 st. na cjelokupnoj ostavinskoj imovini pa tako i nasljedstvo obiteljske kuće u S., u 1/3 dijela.

 

Na temelju tako utvrđenih činjenica nižestupanjski sudovi utvrđuju da je tužiteljica stekla pravo vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću te na temelju odredbe čl. 159. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 – dalje: ZVDSP), prihvaćaju tužbeni zahtjev za stjecanje prava vlasništva dosjelošću s obzirom da je tužiteljica u posjedu predmetne nekretnine još od 1993., odnosno više od 10 godina te da je posjed tužiteljice zakonit, istinit i pošten.

 

Razlog pogrešne primjene materijalnog prava revidentica nalazi u pogrešnom pravnom shvaćanju nižestupanjskih sudova da su ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

 

Podnesena tužba je zahtjev za utvrđenje da je tužiteljica stekla pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini dosjelošću, dok je pravni temelj posjedovanja predugovor o kupoprodaji nekretnine za koji je tužiteljici dokazala da je izvršen (plaćena je kupoprodajna cijena, a prodavatelj, tuženik joj je predao u posjed nekretninu).

 

Stoga su nižestupanjski sudovi pošavši od utvrđenja da je tužiteljica 10 godina bila kvalificirani posjednik predmetne nekretnine pravilno ocijenili da su ispunjeni uvjeti iz čl. 159. st. 2. ZVDSP prema kojem samostalni posjednik čiji je posjed zakonit, istinit i pošten stječe nekretninu protekom 10 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja.

 

Tuženica u reviziji ističe da tužiteljica nije dokazala poštenje posjeda, kao što nije dokazala ni istinitost ni zakonitost istoga.

 

Prema odredbi čl. 159. st. 1. ZVDSP dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako ta ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari.

 

Prema stavku 2. istog članka samovlasni posjednik čiji je posjed pokretna stvar je zakonit, istinit i pošten, stječe se dosjelošću vlasništva poretkom tri godine, a takav posjednik nepokretne protekom 10 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja.

 

Prema odredbi čl. 18. st. 5. ZVDSP posjed se smatra poštenim, osim ako se ne dokaže suprotno.

 

Tužiteljica, tijekom postupka koji je prethodio reviziji, dokazala je zakonitost posjeda sukladno čl. 11. st. 1. ZVDSP prema kojem je posjed zakonit ako ima valjani pravni temelj tog posjedovanja (pravo na posjed) budući da je na temelju privremenog kupoprodajnog ugovora sklopljenog sa C. M. stekla pravo na posjed.

 

Tužiteljica je dokazala istinitost posjeda sukladno čl. 18. st. 2. ZVDSP prema kojem je posjed istinit ako nije pribavljen silom, potajno ili prijevarom ili zlouporabom povjerenja, budući da je prodavatelj C. M., predao u posjed tužiteljici kupljenu nekretninu.

 

Tuženica nije dokazala da u vrijeme stjecanja posjeda tužiteljima imala, niti da je s obzirom na okolnosti imala dovoljno razloga posumnjati da joj ne pripada pravo na posjed, dakle, nije dokazala nepoštenje posjeda tužiteljice.

 

Slijedom iznesenog nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Navodi tuženice o stjecanju prava vlasništva na temelju presude poslovni broj P-48/95 i nesavjesnosti tužiteljice koja proizlazi iz te presude kao i ostavinskog postupka koji se vodio pred prvostupanjskim sudom poslovni broj O-206/2000 su neosnovani s obzirom na utvrđenje nižestupanjskih sudova da su i prednici tuženice odnosno M. J.1 kao i sama tuženica znali da je predmetna nekretnina prodana i predana u posjed tužiteljici. Stoga su pravilno nižestupanjski sudovi zahtjev na utvrđenje da je tužiteljica vlasnica predmetne nekretnine ocijenili osnovanim.

 

Ostali navodi tuženice svode se na osporavanje činjeničnog utvrđenja da tužiteljica nije bila kvalificirani posjednik nekretnine, a razlozi kojima se osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja ne mogu biti predmet revizijskog ispitivanja prema čl. 385. st. 1. ZPP.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Zagreb, 25. veljače 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Jasenka Žabčić, v.r.