- 1 -              Rev 3754/2018-2

Broj: Rev 3754/2018-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Č., OIB: ..., iz Z., kojeg zastupa punomoćnik T. L., odvjetnik iz S., protiv tuženika A. poduzeća Z. d.o.o., OIB: ..., I., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1394/18-2 od 23. listopada 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-257/2017 od 9. srpnja 2018., u sjednici održanoj 25. veljače 2020.,

p r e s u d i o   j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odlučeno:

''Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, a koji glasi:

Utvrđuje se da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužitelju odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 28. veljače 2017. godine i da radni odnos nije prestao te se nalaže tuženiku da vrati tužitelja na posao na radno mjesto vozača autobusa – konduktera u roku od 8 dana."

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači drugostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti. Potražuje trošak revizije.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu i zahtjev tužitelja da se vrati na radno mjesto vozača autobusa – konduktera.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužitelj bio radnik tuženika na temelju ugovora o radu sklopljenog 19. siječnja 2017. na radnom mjestu vozača autobusa - konduktera,

- da je tužitelj 22. veljače 2017. kao vozač autobusa koji je bio ispravan prouzrokovao prometnu nezgodu u kojoj je na autobusu nastala totalna materijalna šteta jer je isti potpuno uništen,

- da je 28. veljače 2017. donesena od strane tuženika kao poslodavca odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu kojom je otkazan ugovor o radu tužitelja,

- da iz odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 28. veljače 2017. proizlazi da je u noći između 7. i 8. veljače 2017. s parkirališta u krugu tuženika otuđen autobus, da je po dovršenom kriminalističkom istraživanju od strane PP Imotski nakon što je autobus pronađen sa znatnom materijalnom štetom 22. veljače 2017. tuženik dobio izvještaj od PP Imotski o počiniteljima krađe, a u kojem se kao jedan od supočinitelja navodi tužitelj, te da je 22. veljače 2017. tužitelj drugim autobusom prouzrokovao prometnu nezgodu u kojoj je autobus potpuno uništen,

- da je tužitelj u zakonskom roku iz čl. 133. st. 1. Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 93/14 – dalje: ZR) tuženiku podnio protiv odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu zahtjev za zaštitu prava na koji zahtjev tuženik nije odgovorio u daljnjem roku od petnaest dana pa je tužitelj po proteku roka podnio tužbu.

Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, nižestupanjski sudovi su ocijenili da je tuženik dokazao da je tužitelj počinio tešku povredu obveze iz radnog odnosa jer je 22. veljače 2017. kao vozač autobusa koji je bio ispravan prouzrokovao prometnu nezgodu u kojoj je na autobusu nastala totalna materijalna šteta jer je isti potpuno uništen te stoga što iako je protiv njega odbačena kaznena prijava radi kaznenog dijela čl. 228. st. 1. i 3. Kaznenog zakona nije prijavio krađu drugog autobusa na kojem je također nastala znatna materijalna šteta, a znao je da je kazneno djelo počinio njegov prijatelj uslijed čega je došlo do gubitka povjerenja između tužitelja kao radnika i tuženika kao poslodavca, odnosno da je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju temeljem odredbe čl. 116. st. 1. Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 93/14 – dalje: ZR).

Odredbom čl. 116. st. 1. ZR propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

Imajući na umu činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, kao i sadržaj odredbe čl. 116. st. 1. ZR, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev, jer je i prema shvaćanju ovog suda tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju zbog čega je tuženik kao poslodavac izgubio povjerenje u tužitelja kao svog radnika i ocijenio da je radni odnos nemoguće nastaviti.

Prema ocjeni ovog suda nisu osnovani navodi, a koje tužitelj ponavlja u reviziji, prema kojima tuženik tijekom postupka nije dostavio dokaz da se savjetovao sa sindikalnim povjerenikom o namjeravanoj odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju pa da je time odluka o otkazu ništetna.

Naime, prema shvaćanju ovog suda pravilna je ocjena drugostupanjskog suda da iz odluke o otkazu ugovora o radu proizlazi da je poslodavac postupio sukladno odredbi čl. 150. st. 1. ZR, te da se u situaciji kada sindikat odnosno sindikalni povjerenik nije dostavio očitovanje u zakonskom roku smatra da nema primjedbi i prijedloga na namjeravanu odluku tuženika (čl. 150. st. 6. ZR).

Stoga je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 25. veljače 2020.