- 1 -              Revr 371/2018-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Revr 371/2018-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. D., iz Z., kojeg zastupa punomoćnica L. K., odvjetnica iz Z., protiv tuženika K.-e. d.d., iz Z., radi poništenja odluke, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R-1367/15-2 od 21. studenog 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-3356/12-27 od 29. travnja 2015., u sjednici održanoj 25. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje odluke tuženika od 3. rujna 2012. i odluke od 10. listopada 2012., za vraćanje na rad tužitelja kod tuženika, za naknadu izgubljene zarade od prestanka radnog odnosa do 30. travnja 2015. u iznosu od 983.450,00 kn sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečno dospjele iznose, kako je to pobliže opisano u izreci presude te za naknadu parničnih troškova (točka I. izreke). Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 200,00 kn (točka II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) navodeći da je podnosi iz svih revizijskih razloga. Predložio je revizijskom sudu prihvatiti reviziju i ukinuti nižestupanjske presude i vratiti predmet na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tuženik je osporio sve revizijske navode te predložio reviziju odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija nije osnovana.

 

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Iako tužitelj u reviziji navodi da je podnosi iz svih revizijskih razloga, iz sadržaja revizije proizlazi da je podnosi samo iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 385. st.1. toč. 3. ZPP, i to pogrešne primjene odredbe čl. 10. st. 5. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR) (u reviziji pogrešno navodi odredbu čl. 10. st. 7. ZR). Slijedom navedenog, razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. ZPP, ovaj sud nije uzeo u razmatranje.

 

Predmet spora je poništenje, odnosno utvrđenje nedopuštenosti odluke tuženika od 3. rujna 2012. i odluke tuženika od 10. listopada 2012. te nastavno zahtjev tužitelja za vraćanje na rad i isplatu naknade plaće u iznosu od 983.450,00 kn za izgubljenu zaradu u razdoblju od prestanaka radnog odnosa tj. od 31. kolovoza 2012. do 30. travnja 2015. sa zakonskim zateznim kamatama.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima u bitnom je utvrđeno:

 

-              da je tužitelj zasnovao radni odnos kod tuženika na temelju Ugovora o radu na određeno vrijeme broj 150/2011 od 8. studenog 2011. na rok od šest mjeseci, odnosno do 2. svibnja 2012., za poslove stručnog suradnika za poslovna područja Makedonije, Crne Gore i Kosova,

 

-              da je 27. travnja 2012. tuženik obavijestio tužitelja da mu ugovor o radu prestaje istekom vremena za koje je sklopljen tj. 2. svibnja 2012., te da tužitelj ima pravo na razmjerni dio godišnjeg odmora za 2012. u trajanju od 10 dana,

 

-              da prema obavijesti o razmjernom dijelu godišnjeg odmora za 2012. od 27. travnja 2012. proizlazi da je tuženik odredio tužitelju korištenje godišnjeg odmora u razdoblju od 2. svibnja 2012. do 15. svibnja 2012.,

 

-              da je tužitelj koristio godišnji odmor u razdoblju od 2. svibnja 2012. do 7. svibnja 2012.,

 

-              da je tužitelj od 8. svibnja 2012. do 15. lipnja 2012. bio na bolovanju,

 

-              da je tužitelj koristio godišnji odmor u razdoblju od 18. lipnja 2012. do 21. lipnja 2012.,

 

-              da je tužitelj od 26 lipnja 2012. nadalje bio na bolovanju,

 

-              da je odlukom od 3. rujna 2012. utvrđena činjenica sklopljenog Ugovora o radu na određeno vrijeme do 2. svibnja 2012. te činjenica da je u razdoblju od 2. svibnja 2012. do donošenja navedene odluke kontinuirano bio na godišnjem odmoru odnosno bolovanju te mu je stoga s danom 31. kolovoza 2012. utvrđen prestanak radnog odnosa,

 

-              da je tužitelj 21. rujna 2012. podnio zahtjev za zaštitu prava, a koji je tuženik odlukom od 10. listopada 2012. odbacio kao nepravovremen.

 

Polazeći od utvrđenih činjenica, nižestupanjski sudovi zaključuju kako tužitelj nakon isteka sklopljenog ugovora o radu na određeno vrijeme, nije faktički nastavio raditi kod tuženika jer nije obavljao poslove preuzete ugovorom o radu, već je naizmjenice koristio bolovanje, odnosno godišnji odmor, pa stoga ocjenjuju da nema mjesta primjeni odredbe čl. 10. st. 5. ZR. Nadalje sudovi zaključuju da u vrijeme donošenja odluke o utvrđenju od 3. rujna 2012., tužiteljev ugovor o radu više nije bio na snazi, jer je istekao rok na koji je bio sklopljen, pa stoga odluka tuženika od 3. rujna 2012. nije od utjecaja na tužiteljev radnopravni status, a sve iz razloga jer se ne može otkazati ugovor o radu koji je prije donošenja odluke već prestao protekom roka na koji je sklopljen. Slijedom navedenog odbijaju tužbeni zahtjev, ocijenivši ga neosnovanim.

 

U revizijskom stupnju postupka i dalje je sporno je li ugovor o radu na određeno vrijeme postao ugovor o radu na neodređeno vrijeme budući je tužitelj nakon što je istekao rok na koji je ugovor sklopljen, koristio godišnji odmor. Sporna je pravilna primjena odredbe čl. 10. st. 5. ZR.

 

Odredbom čl. 10. st. 5. ZR propisano je da ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama toga Zakona ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

 

Po ocjeni ovog suda pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova, da tvrdnja tužitelja da je njegov ugovor o radu na određeno vrijeme postao ugovor o radu na neodređeno vrijeme jer je nakon proteka istog nastavio s korištenjem godišnjeg odmora, nema uporišta u odredbi čl. 10. st. 5. ZR.

 

Naime, iz okolnosti konkretnog slučaja proizlazi da nije postojala volja ugovornih stranaka za nastavak rada tužitelja kod tuženika, pa stoga sama činjenica što je tuženik omogućio tužitelju korištenje godišnjeg odmora nakon isteka Ugovora na određeno vrijeme, a ne unutar roka njegovog trajanja, ne može se smatrati nastavkom njegova rada kod tuženika u smislu nastavka izvršavanja poslova i radnih zadataka zbog kojih je ugovor i bio zaključen, a na temelju kojeg bi se sklopljen ugovor na određeno vrijem smatrao sklopljenim na neodređeno vrijeme u smislu odredbe čl. 10. st. 5. ZR.

 

Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev, zaključivši da se na strani tužitelja nisu ostvarile pretpostavke iz čl. 10. st. 5. ZR.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena to je na temelju čl. 393. ZPP, valjalo odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Zagreb, 25. veljače 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Jasenka Žabčić, v.r.