- 1 -              I Kž 21/2020-8

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 21/2020-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca  Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića i Damira Kosa, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Martine Setnik, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. I. G., zbog kaznenog djela iz čl. 120. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. I. G., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 16. prosinca 2019. broj K-28/19, u sjednici održanoj 25. veljače 2020., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice opt. I. G. i zz njegovog branitelja, odvjetnika S. J.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Žalbe državnog odvjetnika i opt. I. G. odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Rijeci opt. I. G. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo teške tjelesne ozljede s posljedicom smrti iz čl. 120. u vezi čl. 119. st. 1. i čl. 118. st. 1. KZ/11., pa je na temelju čl. 120. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci u koju mu je na temelju čl. 54. KZ/11. uračunato je vrijeme lišenja slobode od 25. travnja 2019., pa nadalje.

 

Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.) oštećeni mlt. M. P. i M. P. su sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 1. i 2.  toč. 1. do 7. ZKP/08. opt. I. G. obvezan je naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 22.000,00 kn, a na temelju čl. 145. st. 1. i 2. toč. 8. ZKP/08., nagradu i nužne izdatke opunomoćenika oštećenika, s time da će odluka o visini tih troškova biti donijeta naknadno.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se optuženiku izrekne primjerenija zatvorska kazna.

 

Žalbu je podnio i opt. I. G. po branitelju M. Š., odvjetniku iz R., zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne blaža kazna zatvora.

 

Na žalbe nije podnesen odgovor.

 

Spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Postupajući prema zahtjevu optuženika u žalbi, u smislu čl. 475. st. 2. ZKP/08., o sjednici vijeća izvješteni su optuženik i njegov branitelj, kao i državni odvjetnik. Sjednici vijeća su bili nazočni optuženik i zz njegova branitelja odvjetnik S. J., dok uredno izvješten državni odvjetnik sjednici nije nazočio, pa je sjednica vijeća, sukladno čl. 475. st. 4. ZKP/08., održana u njegovoj odsutnosti.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Pobijajući odluku o kazni državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud optuženiku precijenio olakotne okolnosti, a otegotne okolnosti nije u dovoljnoj mjeri vrednovao, pri čemu je posebno propustio dovoljno cijeniti upornost u postupanju optuženika.

 

Opt. I. G., pobijajući presudu iz iste zakonske osnove tvrdi da sud prvog stupnja pri izricanju kazne nije kao olakotno vrednovao činjenicu da je bio neosuđivan, te da je bio sudionik Domovinskog rata, što je rezultiralo previsoko odmjerenom kaznom.

 

Međutim, žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni nisu osnovane.

 

Ispitujući odluku o kazni pobijane presude, te imajući u pritom vidu žalbene navode državnog odvjetnika i optuženika, ovaj sud drugog stupnja nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje vrste i visine kazne sukladno čl. 47. KZ/11., pri čemu je sve utvrđene okolnosti ispravno i vrednovao.

 

Naime, prilikom odmjeravanja kazne, sud prvog stupnja je osnovano opt. I. G. kao olakotno uzeo da je priznao počinjenje kaznenog djela, izrazio žaljenje i kajanje, te relativizirao olakotnu okolnost da je otac dvoje djece, iako su ista već punoljetna. Isto tako, prvostupanjski je sud optuženiku pravilno utvrdio i, dovoljno vrednovao kao otegotnu okolnost upornost pri učinu djela, koju državni odvjetnik posebno apostrofira u žalbi.

 

Prema tome, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, izrečena zatvorska kazna optuženiku u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, čak i u situaciji kad mu prvostupanjski nije izrijekom posebno uzimao u obzir dosadašnju neosuđivanost, primjerena je kako počinjenom djelu, tako i ličnosti počinitelja. Naime, ovaj sud drugog stupnja nalazi da je tako odmjerena kazna optuženiku prije svega adekvatna stupnju njegove krivnje, te pogodna da ostvari i svrhu kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11. - izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak, te utjecati na počinitelje i sve druge da ne čine kaznena djela. Zbog iznijetih razloga u konkretnom slučaju nije bilo osnove za pooštrenje kazne za što se u svojoj žalbi zalaže državni odvjetnik, a niti za blaže kažnjavanje za što se u svojoj žalbi zalaže optuženik.

 

Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08., ovaj sud nije utvrdio postupovne povrede na koje, kao drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, niti da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

Slijedom izloženog, a budući ne postoje razlozi zbog kojih stranke pobijaju prvostupanjsku presudu, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08., njihove žalbe odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci ove drugostupanjske presude.

 

Zagreb, 25. veljače 2020.