- 1 -              Rev 4645/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 4645/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. P., vlasnika građevinskog obrta I.-F., OIB: ..., iz K. G., zastupanog po punomoćniku M. V., odvjetniku u S., protiv tuženika E. d.o.o., S., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu S. & B. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5911/2018-3 od 5. lipnja 2019., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu broj P-1503/07 od 31. kolovoza 2018., u sjednici održanoj 25. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   i   r i j e š i o   j e:

 

Revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5911/2018-3 od 5. lipnja 2019. kojom je odlučeno o glavnoj stvari se odbija kao neosnovana.

 

Revizija tužitelja protiv odluke o troškovima postupka sadržane u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5911/2018-3 od 5. lipnja 2019. se odbacuje kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Trgovačkog suda u Splitu broj P-1503/07 od 31. kolovoza 2018. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se tuženiku naloži isplatiti mu iznos 545.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 18. siječnja 2006. do isplate te je ujedno odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5911/2018-3 od 5. lipnja 2019. potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, dok je preinačena prvostupanjska presuda u odluci o troškovima postupka nalaganjem tužitelju isplatiti tuženiku iznos 59.343,50 kn na ime troškova postupka, a preko tog iznosa za daljnjih 16.528,00 kn zahtjev tuženika odbijen.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu mu troška postupka.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija u dijelu koji se odnosi na odluku o glavnoj stvari nije osnovana dok u dijelu koji se odnosi na odluku o troškovima postupka nije dopuštena.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano se u reviziji prigovara pravilnosti pobijane presude u smislu postojanja nedostataka, a zbog kojih da se ista ne može ispitati, čime da je ta presuda opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Ovo stoga što pobijana presuda upravo sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a koji razlozi su jasni i razumljivi u smislu da je u njima drugostupanjski sud izložio razloge zbog čega je prihvatio kao pravilnu ocjenu prvostupanjskog suda, a prema kojoj polazeći od stanja spisa predmeta i rezultata provedenog postupka, primjenjujući pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a, tužitelj nije dokazao visinu utužene štete.

 

Neosnovano se u reviziji prigovara da bi pobijana presuda bila opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 8., čl. 219., čl. 221.a i čl. 261. ZPP-a, a koju tužitelj vidi u činjenici da su sudovi odbili njegov tužbeni zahtjev kao neosnovan ocijenivši da tužitelj u postupku nije dokazao visinu utužene štete, a bez da su proveli vještačenje po nadležnom vještaku na okolnosti utvrđivanja utužene štete.

 

Iz stanja spisa razvidno je da je prvostupanjski sud:

 

- nakon što je pravomoćnom međupresudom u ovom postupku utvrđeno postojanje odgovornosti tuženika za štetu tužitelju, a zbog raskida ugovora kojeg su stranke sklopile 7. studenoga 2005., vezano za izvedbu građevinskih radova na objektu tuženika u S. G. na H. od strane tuženika kao izvođača,

 

- prihvatio prijedlog tužitelja za provođenje knjigovodstveno financijskog vještačenja na okolnosti izmakle dobiti tužitelju za razdoblje od 7. studenoga 2005. do 17. siječnja 2006., kao i za razdoblje nakon 17. siječnja 2006., te okolnost troškova pripremnih radova, a koje je tužitelj imao vezano za ulazak i pripremu gradilišta, te je

 

- rješenjem od 5. ožujka 2018. prvostupanjski sud imenovao stalnog sudskog vještaka za knjigovodstveno financijske poslove D. K. i naložio mu na temelju raspoložive dokumentacije u spisu i one koju će mu stranke dostaviti izraditi vještačenje na okolnosti izmakle dobiti tužitelja i troškova priprema gradilišta, sve u roku od 30 dana,

 

- dopisom od 5. travnja 2008. da je vještak izvijestio sud da je zbog nedostatne dokumentacije u spisu od tužitelja dopisom od 3. travnja 2018. zatražio dostavljanje točno naznačenih isprava, te od suda zatražio produljenje roka za izradu naloženog vještačenja, nakon čega

 

- je prvostupanjski sud rješenjem od 10. travnja 2018. udijelio vještaku daljnji rok od 30 dana za potrebe vještačenja, no da je

 

- dopisom od 23. svibnja 2018. vještak D. K. izvijestio sud da mu tužitelj i dalje nije dostavio zatraženu dokumentaciju, a bez koje nije u mogućnosti izraditi vještačenje, o čemu je sud izvijestio obje stranke u ovom postupku, te zakazao ročište za 29. lipnja 2018., na kojem

 

- je tužitelj izvijestio sud da osim dokumentacije priložene spisu druge dokumentacije nema niti ju može pribaviti zbog proteka vremena, nakon čega

 

- je sud raspravnim rješenjem od 29. lipnja 2018. odustao od provođenja dokaza knjigovodstvenim vještačenjem kao i izvođenja dokaza saslušanja stranaka te zaključio glavnu raspravu.

 

Na temelju prednjeg prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev uz izraženo pravno shvaćanje kako tužitelj, a na kome je bio teret dokaza na okolnost visine štete, sve u smislu odredbe čl. 219. i čl. 220. ZPP-a to nije učinio, zbog čega je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a utvrdio nedokazanom tu činjenicu te odbio tužbeni zahtjev.

 

Prema odredbi čl. 8. ZPP-a koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

 

Prema odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

 

Prema odredbi stavka 2. tog članka sud može tijekom postupka, kada ocjeni da je to svrsishodno za pravilno rješenje spora, upozoriti stranke na njihovu dužnost iz stavka 1. tog članka, a osobito na potrebu iznošenja odlučnih činjenica i predlaganje određenih dokaza te iznijeti razloge zbog kojih smatra da je to potrebno.

 

Prema odredbi čl. 220. st. 1. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke.

 

Kako je prvostupanjski sud upravo polazeći od citiranih odredbi pozvao tužitelja na dostavljanje dokumentacije koju je knjigovodstveno-financijski vještak ocijenio neophodnom, a da bi mogao pristupiti vještačenju o zahtjevu tužitelja, a koju tužitelj unatoč tome nije dostavio u spis, a kako se međutim podaci iz isprava koje je vještak ocijenio potrebnim da bi mogao izraditi nalaz i mišljenje u ovom predmetu ne mogu nadomjestiti iskazima svjedoka i stranaka, to je pravilna ocjena da tužitelj u postupku nije dokazao visinu utužene štete, a bez čega nije bilo moguće ni prihvatiti njegov tužbeni zahtjev.

 

Kako je drugostupanjski sud odlučujući o žalbi tužitelja protiv prvostupanjske presude, polazeći od prethodno citiranih odredbi ocijenio da je primjenom pravila o teretu dokazivanja tužiteljev zahtjev ostao nedokazanim, to je odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsku presudu, a čime ni taj sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje revident neosnovano upire.

 

U pobijanoj presudi drugostupanjski sud je odgovorio na sve odlučne žalbene navode tužitelja, pa nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 375. ZPP-a.

 

Stoga je reviziju tužitelja protiv odluke o glavnoj stvari kao neosnovanu trebalo odbiti, sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Tužitelj revizijom pobija i odluku o troškovima postupka, koja je sadržana u drugostupanjskoj presudi, a koja odluka po svojoj pravnoj naravi je rješenje u smislu odredbe čl. 129. st. 5. ZPP-a.

 

Prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP-a stranke mogu izjaviti reviziju protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude.

 

Smislenim tumačenjem navedene odredbe zaključiti je da se revizijom mogu pobijati samo ona rješenja drugostupanjskog suda koja imaju značaj odluke o predmetu spora, a kojima se postupak o zahtjevu stranke sadržanim u tužbi dovršava.

 

Rješenjem drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka po svojoj pravnoj naravi nema značaj rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP-a, a protiv kojeg je dopuštena revizija, jer niti se zahtjevom za naknadu parničnih troškova sadržanom u tužbi parnični postupak pokreće niti se donošenjem rješenja o parničnim troškovima postupak iniciran tužbom završava.

 

To što je odluka o parničnim troškovima sadržana u presudi, ne daje joj značaj rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP-a u smislu da se njome pravomoćno završava postupak. Parnični troškovi su izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka iniciranom tužbom i u njoj istaknutom zahtjevu u kojem odlučuje sud odlukom ili rješenjem i kojim se završava postupak pred tim sudom, a bez da time rješenje o parničnim troškovima sadržano u takvoj odluci stječe svojstvo rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP-a.

 

U tom pravcu sa ustavnopravnog aspekta ocjenu pravne naravi rješenja o troškovima postupka dao je Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-III-4937/13 od 11. studenoga 2013. uz ostalo navodeći: "... samo ona odluka kojom je nadležni sud meritorno odlučio o biti stvari, odnosno o pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela podnositelja jest pojedinačni akt u smislu čl. 69. st. 1. Ustavnog zakona u povodu kojeg je Ustavni sud Republike Hrvatske u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, nadležan štititi ljudska prava i temeljne slobode podnositelja, zajamčene Ustavom Republike Hrvatske."

 

Polazeći od prethodno navedenog, ocijeniti je da u ovom slučaju nema pretpostavki iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a za dopuštenost revizije protiv rješenja o parničnim troškovima sadržanom u presudi, a koje rješenje ne spada u rješenje o kojem govori odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a.

 

Takva ocjena utemeljena je na pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015., a prema kojem: "pravomoćno rješenje o trošku parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija".

 

Stoga je odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 25. veljače 2020.

 

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.