Poslovni broj: Gž-1406/2018-3

 

Poslovni broj: Gž-1406/2018-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Puli – Pola, po sutkinji Heleni Poropat, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice T. B. iz V., OIB: …, zastupane po punomoćniku I. F., odvjetniku iz OD F. & Š. iz Z., protiv tuženika S. N. V. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici L. B., odvjetnici iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-2447/2016-22 od 13. srpnja 2018., 24. veljače 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika, preinačuje se dio toč. I. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-2447/2016-22 od 13. srpnja 2018. kojim je tuženiku naloženo da tužiteljici plati na ime naknade nematerijalne štete iznos od 10.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. kolovoza 2016. do isplate i to na način da se sada u tom dijelu odbija kao neosnovan tužiteljičin tužbeni zahtjev.

 

II. U preostalom dijelu odbija se žalba tuženika, kao neosnovana, te se potvrđuje preostali dio toč. I. i u cijelosti toč. VI. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-2447/2016-22 od 13. srpnja 2018.

 

III. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak žalbe u iznosu od 312,50 kuna u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja tuženiku je naloženo da tužiteljici plati na ime naknade nematerijalne štete iznos od 35.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. kolovoza 2016. do isplate, kao i da joj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 5.250,00 kuna, u roku 15 dana (toč. I.), dok je odbijen kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva na ime naknade nematerijalne štete u iznosu od 15.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. kolovoza 2016. do isplate (toč. II.) te dio tužbenog zahtjeva da se ta presuda objavi u dnevnom listu V. l. o trošku tuženika (toč. III.). Nadalje, toč. IV. odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa, a tužiteljici je naloženo tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.343,75 kuna, u roku 15 dana (toč. V.), dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa (toč. VI.).

 

              Protiv toč. I. i toč. VI. prvostupanjske presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog, pogrešne primjene materijalnog prava te zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Ističe da je presuda protivna odredbama Zakona o medijima, Zakona o obveznim odnosima, Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te Ustavu Republike Hrvatske. U žalbi, u bitnome, navodi kako je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio činjenično stanje pobrkavši naziv kolumne i naziv članka te da zanemaruje tip rubrike (kolumna) u kojoj je V. I. pisao, a u kojoj iznosi svoj pogled i svoje impresije o događajima i pojavama u društvu. Ističe kako je novinar prenio izjave svjedoka o tome što su doživjeli od tužiteljice, a koje su javno objavljene na internetskoj stranici D. k. za ljudska prava. Navodi kako je sud prvog stupnja propustio cijeniti posebnost stila i izričaja V. I. te činjenicu da je tužiteljica javna osoba. Ukazuje kako u trenutku objave spornog teksta o kaznenoj prijavi podnijetoj protiv tužiteljice još uvijek nije bilo odlučeno te da su upravo mediji ti koji su objavljivanjem svjedočanstva žrtava poticali provođenje za državu neugodnih postupaka, a u konačnici je DORH naložio da se provedu dodatni izvidi. Nadalje, navodi kako je sud prvog stupnja nije poklonio dužnu pažnju svjedočenjima navodnih žrtava te je propustio cijeniti činjenice koje su konstatirane u spisu ŽDO u Splitu. Smatra kako podnošenjem tužbe tužiteljica pokušava uskratiti pravo na slobodu izražavanja te ukazuje i na praksu Europskog suda za ljuska prava. Konačno ističe kako je sud prvog stupnja propustio valjano iznijeti i obrazložiti razloge za dosudu naknade štete u iznosu od 35.000,00 kuna, a osporava i odluku o parničnom trošku.

 

              Žalbeni je prijedlog tuženika da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev i tužiteljici naloži da tuženiku naknadi parnični trošak, uvećan za trošak žalbe, a podredno predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 43/13, 89/14 i 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP).

 

Tužiteljica je podnijela odgovor na tu žalbu u kojoj osporava tuženikove žalbene navode i predlaže da se ista odbije.

 

Žalba tuženika je djelomično osnovana.

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljičin zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 50.000,00 kuna i objavu presude zbog članka objavljenog 7. svibnja 2016. na portalu N. pod naslovom „K. b. – Društvo hrvatskih književnika adoptiralo je polupismenu spisateljicu iz Vukovara kao što se prigrli draga životinjica, toplo i pokroviteljski, a i sva je prilika da su gospodu pisce naročito razgalili krvavi tragovi oko njuškice“, a za kojeg tužiteljica tvrdi da joj je povrijedio pravo osobnosti na dostojanstvo, čast i ugled.

 

Sud prvog stupnja je djelomično prihvatio kao osnovan tužiteljičin zahtjev za isplatu naknade neimovinske štete u iznosu od 35.000,00 kuna, dok je u preostalom dijelu u kojem traži isplatu iznosa od 15.000,00 kuna i objavu presude u dnevnom listu V. l. njen zahtjev odbijen kao neosnovan. Takvu odluku sud prvog stupnja donosi na temelju odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 21. st. 4. i 6. Zakona o medijima („Narodne novine“ broj: 59/04, 84/11 i 81/13 – u daljnjem tekstu: ZM) te odredbi čl. 1100., čl. 1086. i čl. 1103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – u daljnjem tekstu: ZOO) u svezi s čl. 223. ZPP-a.

 

Ispitujući pobijanu presudu u dijelu koji se pobija žalbom (toč. I. i toč. VI. izreke) te u granicama navoda žalbe, a pazeći po službenoj dužnosti, na zakonom propisane bitne povrede odredaba postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. st. 2. ZPP-a), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je sud prvog stupnja ispravno utvrdio u postupku sve odlučne činjenice, ali je na takvo utvrđeno činjenično stanje djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo odlučujući o visini naknade neimovinske štete.

 

              Pri tome, sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, kao ni one na koje ukazuje tuženik u žalbi. Pobijana presuda sadrži potpuno razumljivo i neproturječno obrazloženje sa jasnim razlozima koji su u skladu sa provedenim dokazima, a u skladu s kojima je i utvrđeno činjenično stanje, radi čega ovaj sud smatra da predmetna presuda nema nikakvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati te su neosnovani žalbeni navodi o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

              U ovoj pravnoj stvari između stranaka nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, kao i činjenica da je 7. svibnja 2016. na portalu Novosti u kolumni V. I. objavljen članak pod naslovom „K. b. – Društvo hrvatskih književnika adoptiralo je polupismenu spisateljicu iz Vukovara kao što se prigrli draga životinjica, toplo i pokroviteljski, a i sva je prilika da su gospodu pisce naročito razgalili krvavi tragovi oko njuškice“, te činjenica da je 30. svibnja 2016. objavljen zahtijevani ispravak informacije.

 

              Između parničnih stranaka je sporno je li objavom navedenog članka tužiteljici nastala nematerijalna šteta, uzročno-posljedična veza između štetne radnje i štete, kao i postoji li u konkretnom slučaju ekskulpacijski razlog zbog kojeg tuženik nije obvezan naknaditi tužiteljici nematerijalnu štetu te visina tužbenog zahtjeva.

 

              Prema odredbi čl. 21. st. 6. ZM-a postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu dokazuje tužitelj, dok postojanje pretpostavki za oslobođenje od odgovornosti za štetu dokazuje tuženik.

 

              Sud prvog stupnja je odlučujući u ovoj pravnoj stvari, suprotno žalbenim navodima tuženika, uzeo u obzir da je predmetni tekst objavljen u sklopu kolumne autora V. I. te da je za kolumnu karakteristično da sadrži izričito gledište ili mišljenje kolumniste. A. V. I. je u članku o romanu tužiteljice „Crni kaput“ naveo da je „beznadno, diletantski napisano djelce“ te za tužiteljicu da je „polupismena spisateljica“, što sve u konkretnom slučaju kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja predstavlja izražavanje kritičkog mišljenja, a tužiteljica kao autorica javno objavljenog romana može očekivati kritiku, kako pozitivnu, tako i negativnu, i to neovisno o tome što je za roman primila nagradu Društva hrvatskih književnika.

 

Međutim, neovisno o navedenom vrijednosnom sudu autora, na što on ima pravo, u predmetnom članku autor je čitateljima prenio i određene informacije o tužiteljici vezane uz događaje u L., navodeći i svjedočanstvo jedne od žrtava, ali pritom nije naveo potpunu informaciju vezanu uz te sporne događaje jer je propustio navesti da o podnesenoj kaznenoj prijavi u trenutku objave teksta još nije donesena nikakva odluka, a prije obajve članka vezano uz navedene događaje u L. autor nije niti razgovarao s tužiteljicom ili barem čitatelje upoznao s izjavama koje je tužiteljica ranije o tome iznosila u javnosti. Na taj je način autor postupio protivno osnovnim načelima novinarske struke i etike te je svjesno objavio nepotpunu informaciju, što i prema ocjeni ovog suda pokazuje da autor nije postupio profesionalno, odnosno da nije postupio u dobroj vjeri pa stoga nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 21. st. 6. ZM-a da bi se tuženik oslobodio od odgovornosti za štetu.

 

U predmetnom članku tužiteljica je imenom i prezimenom prikazana kao osoba koja je „svakodnevno ordinirala u splitskom logoru Lora“, gdje se „posebno isticala surovošću, pokazujući užitak u ponižavanju i mučenju zatvorenik“, pa autor članka V. I. na temelju toga zaključuje da je „iza sebe imala ozbiljan terenski rad prije nego se upustila u pisanje romana“, „od one zatvorske rupe u kojoj je gospođa spisateljica vrijedno premlaćivala zatvorenike, pa do svečanoga prijema na kojemu joj predsjednik Društva hrvatskih književnika za to uručuje zasluženo priznanje“. Dakle, u predmetnom članku tužiteljicu se prikazuje kao osobu koja je počinila kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika bez navođenja da ista nije pravomoćnom kaznenom presudom proglašena krivom za to kazneno dijelo te da do tada nije bila donesena nikakva odluka vezana uz podnesenu kaznenu prijavu, a niti je tužiteljici bilo omogućeno da se izjasni o tome.

 

              Ovdje valja ukazati i kako zaštita koju novinarima pruža čl. 10. Europske konvencije za zaštitu ljudska prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10) postoji samo ako novinari rade u dobroj vjeri te daju pouzdane i precizne informacije u skladu s novinarskom etikom, pa se u konkretnom slučaju tuženik u žalbi neosnovano pozivan na navedenu zaštitu.

 

U odnosu na navode žalbe da su upravo mediji svojim radom ukazali na propuste u radu Županijskog državnog odvjetništva u Splitu, a zbog čega je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske naknadno i naložio dodatne izvide, valja ukazati kako je sloboda izvještavanja zaista od iznimnog značaja za ostvarenje i razvoj demokracije, ideala slobode, pravde i vladavine prava u svakom demokratskom društvu te da je ostvarivanje tog prava bitna pretpostavka za ostvarivanje i zaštitu i drugih ljudskih prava i temeljnih sloboda. Međutim, sloboda izvještavanja nikako ne isključuje dužnost novinara da u objavi svojih članaka postupaju u dobroj vjeri te da javnosti daju potpune i provjerene informacije, a što tuženik u konkretnom slučaju nije učinio.

 

Pravilna je i odluka kojom je sud prvog stupnja odbio u postupku saslušati svjedoke koje je autor citirao u svom članku jer se povodom kaznene prijave Dalmatinskog komiteta za ljudska prava protiv tužiteljice zbog kaznenog dijela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika pred Županijskim državnim odvjetništvo provode dodatni izvidi, a u hrvatsko pravnom sudstavu vrijedi presumpcija nevisnosti sve dok se ne dokaže suprotno pravomoćnom osuđujućom kaznenom presudom.

 

U skladu s odredbom čl. 1100. ZOO-a u svezi s čl. 21. ZM-a sud prvog stupnja je pravilno utvrdio kako je objavom predmetnog teksta tužiteljici povrijeđeno pravo na dostojanstvo, ugled i čast (čl. 19. ZOO-a) jer je objavljeni članak utjecao na nju i njezinu obitelj, na njezine prijatelje i odnos okoline prema njoj, a što je sud prvog stupnja utvrdio iz iskaza tužiteljice, ali i iskaza saslušanih svjedoka J. A. A. i A. G.. Pritom je nesporno je da se je o tužiteljici vezano uz navedene događaje u L. pisalo i ranije, ali to ne isključuje pravo tužiteljice na naknadu nematerijalne štete jer je predmetni članak objavljen unatoč tome što je tužiteljica već dobila sporove vezane uz ranije objave, a o čemu u predmetnom članku autor uopće nije pisao, što je kod tužiteljica dodatno izazvalo osjećaj nemoćni i nezaštićenosti. Uzimajući u obzir u postupku utvrđene povrede prava na dostojanstvo, ugled i čast, a što se odrazilo i na njezino zdravlje, na njenu obitelj, prijatelje i odnos okoline prema njoj, ali uzimajući pritom u obzir i ranija iskustva tužiteljice s medijima, kao i činjenicu da je tuženik 30. svibnja 2016. na portalu N. objavio tužiteljičin ispravak informacije, ocjena je ovog suda da je pravilnom primjenom materijalnog prava naknadu nematerijalne štete valjalo ipak dosuditi u nešto nižem iznosu, odnosno u iznosu od 25.000,00 kuna, koji iznos je po ocjeni ovog suda primjeren svim utvrđenim okolnostima (čl. 1100. ZOO-a u svezi s čl. 223. ZPP-a).

 

Tuženik u žalbi ukazuje kako je u presudi sud prvog stupnja pogrešno naveo da se kolumna zove „K. b.“ te da je to zapravo naziv članka, ali navedeno samo po sebi ne čini odluku nezakonitom jer se zapravo radi o činjenici koja među strankama nije niti sporna.

 

Vezano uz odluku o troškovima parničnog postupka valja ukazati kako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio potrebne troškove parničnih stranaka (čl. 155. st. 1. ZPP-a), ali je pritom propustio uzeti u obzir da je tužiteljica u cijelsoti uspjela u pogledu osnove tužbenog zahtjeva za naknadu neimovinske štete te da je, sada nakon preinake, uspjela i sa 50% u odnosu na visinu postavljenog zahtjeva za naknadu neimovinske štete pa je cijeneći sve navedeno njezin uspjeh u sporu valjalo cijeniti sa 75%. Kako se o zahtjevu za objavu presude u postupku nije nije posebno raspravljalo, niti su se u odnosu na taj zahtjev izvodili dokazi, niti su nastali ikakvi troškovi, u tom se dijelu ocijenjuju neosnovanim žalbeni navodi tuženika. Stoga kako je pobijanom presudom tuženici priznato samo 70% troškova, a ovaj sud je utvrdio da bi tužiteljici pripadalo 75% utvrđenih troškova, valjalo je i u tom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu jer se povodom žalbe tuženika ne može preinačiti odluka na njegovu štetu (čl. 374. ZPP-a).

 

Slijedom svega navedenog, a na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Tuženiku je priznat trošak sastava žalbe u iznosu od 312,50 kuna sukladno ostvarenom uspjehu žalbe od 20% jer je žalba tuženika djelomično prihvaćena kao osnovana samo u odnosu na visinu dosuđene naknade materijalne štete (čl. 166. st. 2. ZPP-a), dok zahtjev za naknadom troškova sudskih pristojbi tuženik nije postavio određeno u smislu odredbe čl. 164. ZPP-a da bi se o njemu moglo odlučivati.

 

 

U Puli – Pola 24. veljače 2020.

 

 

Sutkinja:

 

Helena Poropat, v.r.

 

Za točnost otpravka-ovlašteni službenik

Kristina Mladenovski