Poslovni broj: Gž-1051/2019-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1051/2019-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Puli-Pola, po sucu Robertu Fabrisu, sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HŽ Putnički prijevoz d.o.o. (OIB:...), Z., ,  zastupanog po Odvjetničkom društvu Smolčić i Partneri d.o.o., odvjetnicima iz Z., protiv tužene L. Š. (OIB:...) iz D. B.,  radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja iz točke II. i III. izreke presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Povrv-2134/2016-11 od 14. lipnja 2017., 24. veljače 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Prihvaća se kao osnovana žalba tužitelja i preinačuje rješenje i presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću poslovni broj: Povrv-2134/2016-11 od 14. lipnja 2017. u točki 2. i 3. izreke, pa se sada sudi:

 

              „ 1. Održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika J. M. iz Z., poslovni broj: Ovrv-342/16 od 13. lipnja 2016., u dijelu u kojem je tuženici naloženo platiti tužitelju iznos od 500,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. ožujka 2016. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.“

                 2. Održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika J. M. iz Z., poslovni broj: Ovrv-329/16 od 13. lipnja 2016. u dijelu u kojem je tuženici naloženo platiti tužitelju iznos od 500,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. siječnja 2016. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.“

              3. Održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika J. M. iz Z., poslovni broj: Ovrv-330/16 od 13. lipnja 2016. u dijelu u kojem je tuženici naloženo platiti tužitelju iznos od 500,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. siječnja 2016. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.“

II. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.053,00 kuna, u roku od 8 dana.“

II. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 515,63 kuna u roku od 8 dana.

 

Obrazloženje

 

Pobijanim rješenjem i presudom ukinuti su platni nalozi sadržani u rješenjima o ovrsi javnog bilježnika iz Z., J. M., poslovni broj Ovrv-342/2016, Ovrv-329/16 i Ovrv-330/16 od 13. lipnja 2016. u cijelosti, dok je presudom odbijen tužbeni zahtjev u preostalom iznosu od 1.500,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom kao neosnovan, kao i  zahtjev tužitelja za naknadom troška ovršnog i parničnog postupka.

 

Protiv navedenog rješenja i presude, u točkama II. i III., u odbijajućem dijelu pravovremeno podnosi tužitelj, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi ističe da se tužitelj smatra javnom osobom, pa shodno tome ovlašten je donositi javne isprave koje se smatraju istinitima, sve dok se ne dokaže suprotno. Obzirom na utvrđeno činjenično stanje i da je tuženica 5. siječnja, 6. siječnja i 29. veljače 2016. bila zatečena u vožnji vlakom bez prijevozne karte i bez prijave kondukteru, a da je kondukter naplatio te prijevozne karte i dodatke, iznose koje tuženica nije podmirila, smatra se da postoj proturječnost između onoga što se navodi u obrazloženju presude i sadržaja isprave i samih isprava

Žalitelj smatra da je tarifni dodatak utemeljen na materijalno pravu, te sukladno čl. 4. toč. 12. Zakona o ugovorima o prijevozu željezničkim prometom, određeno je da Tarifa predstavlja skup podzakonskih propisa koje je bio ovlašten donijeti tužitelj, dok sud pogrešno tumači tarifni dodatak u iznosu od 500,00 kuna, protivno prisilnim propisima, odnosno kao ugovornu kaznu, te je takav stav suda neopravdan i pravno neutemeljen, jer iz čl. 3. Zakona o ugovorima o prijevozu u željezničkom prometu (NN 87/96 – dalje u tekstu: Zakon o ugovorima o prijevozu) Uprava tužitelja je donijela Tarifu 103 za prijevoz putnika u domaćem prijevozu (dalje u tekstu: Tarifa) koja se sukladno čl. 4. toč. 12. spomenut Zakona smatra podzakonskim propisom. Iz tog razloga radi se o naknadi određenoj Zakonom čija se primjena ne može ugovorom isključiti niti se njena visina može smanjiti.

Žalbeni je prijedlog da se ukine rješenje i točka II. i III. izreke pobijane presude, odnosno preinači na način da se u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Žalba tužitelja HŽ Putnički prijevoz d.o.o. Z. je osnovana.

 

Premet ovog spora, u ovom dijelu postupka, je još zahtjev tužitelja da se tuženici naloži isplatiti mu iznos od 1.500,00 kuna na ime dodatka za neplaćenu voznu kartu budući tuženica kao putnik u vlaku V. – K. dana 4. i 5 siječnja i 29. veljače 2016. zatečena bez vozne karte, utemeljen na odredbama 3.4. Tarife 103 za prijevoz putnika u domaćem prometu (dalje u tekstu: Tarifa 103).

 

              Prvostupanjski sud je odlučujući o ovom, sada još uvijek, spornom dijelu kao neosnovan odbio ovaj dio zahtjeva tužitelja i posljedično tome ukinuo je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika J. M. iz Z. poslovni broj: Ovrv-342/2016, Ovrv-329/16 i Ovrv-330/16 od 13. lipnja 2016. u dijelu u kojem je tuženici naloženo platiti tužitelju ukupan iznos od 1.500,00 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom zaključujući, u bitnome, da navedeni ''dodatak'', sadržajno i faktički predstavlja ugovornu kaznu propisanu čl. 350. ZOO-a koja predstavlja ugovorenu kaznu koju je dužan platiti dužnik u okolnostima neispunjenja svoje obveze, zakašnjenja s njezinim ispunjenjem ili neurednog ispunjenja plati kaznu vjerovniku, dok je ugovaranje takve kazne dopušteno samo za nenovčane obveze.

Slijedom čega prvostupanjski sud zaključuje da iako je tužitelj ovlašten donošenjem odgovarajuće Tarife propisivati određena prava i obveze koje su vezani, između ostalih za prijevoz putnika, odredbe takve Tarife ne mogu biti protivne prisilnim propisima, kakav je onaj iz čl. 350. ZOO-a, te odbija tužbeni zahtjev tužitelja i ukida platni nalog u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.500,00 kuna.

 

Dakle, ovom postupku, obzirom na vrijednost predmeta spora od 1.616,40 kuna riječ je o sporu male vrijednosti na koji se primjenjuju odredbe čl. 457. do 467.a. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“  broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP ).

 

Prema odredbi čl. 467. st. 1. i 2. ZPP-a presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i  bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. tog Zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. tog Zakona, a u postupku povodom te žalbe ne primjenjuju se odredbe čl. 370. ovog Zakona.

 

Ispitujući pobijanu presudu u ovom pobijanom dijelu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tom - dodatno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava ( čl. 365. u vezi odredbe čl. 457. ZPP-a), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da pobijana presuda nije pravilna i zakonita.

 

Prije svega u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a  valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ona ne bi mogla ispitati.

 

Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti  na temelju odredbe čl. 467. st. 1. ZPP-a, pa ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da nije ostvaren zakonski žalbeni razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

 

Međutim, u ovom je postupku materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

 

Naime, u ovom postupku nije sporno da je tuženica, kao putnik u vlaku na  relaciji V. – K. dana 4. i 5 siječnja i 29. veljače 2016. zatečena bez vozne karte i da je odredbom 3.4. Tarife 103 (Tarifa tužitelja) propisano da se za zadržavanje u vlaku bez namjere putovanja, za zauzimanje više sjedala, za namjerno izbjegavanje kontrole prijevozne karte, za nedostatak prijevozne isprave bez prijave kondukteru i za ometanje konduktera u radu pri naplati prijevozne cijene, osim odgovarajuće doplate plaća i dodatak u iznosu od 500,00 kn.

Sporno je, je li u konkretnoj situaciji kada je tuženica nesporno, kao putnik u vlaku na  relaciji V. – K. zatečena bez vozne karte dužan platiti i ovaj dodatak na neplaćenu kartu od 500,00 kuna, odnosno sve ukupno 1.5000,00 kuna.

Suprotno prethodno navedenom zaključku prvostupanjskog suda, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je u okolnostima konkretnog slučaja tuženica dužna platiti i ovaj dodatak na neplaćenu kartu propisan odredbom 3.4. Tarife 103.

Odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o ugovorima o prijevozu u željezničkom prometu  („Narodne novine“, broj: 87/96) propisano je da tarifa sadržava odredbe o općim prijevoznim uvjetima, da se ista mora javno objaviti na uobičajen način, da prijevoznik na svakome kolodvoru koji je otvoren za prijevoz putnika i stvari mora pokazati tarifu zainteresiranoj osobi ako ona to zahtjeva  te da tarifu donosi uprava društva.

Dakle, Tarifa je podzakonski akt kojim je u točki 3.4. st. 1. Tarife 103 propisano da  se za zadržavanje u vlaku bez namjere putovanja, za zauzimanje više sjedala, za namjerno izbjegavanje kontrole prijevozne karte, za nedostatak prijevozne isprave bez prijave kondukteru i za ometanje konduktera u radu pri naplati prijevozne cijene, osim odgovarajuće doplate plaća i dodatak u iznosu od 500,00 kuna.

Na temelju odredbe čl. 62. Zakona o željeznicama („Narodne novine“ broj: 94/13, 148/13 i 73/17- dalje u tekstu ZOŽ) propisano je kako se prava i obveze putnika u željezničkom prijevozu uređuju Uredbom EZ br. 1371/2007 o pravima i obvezama putnika u željezničkom prijevozu, Službeni list L 315, od 3. prosinca 2007.

Uredba (EZ) br. 1371/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. listopada 2007. o pravima i obvezama putnika u željezničkom prometu (dalje: Uredba) stupila je na snagu 3. prosinca 2009., a u Republici Hrvatskoj se primjenjuje od 1. srpnja 2013. Cilj Uredbe je poboljšanje usluga željezničkog putničkog prijevoza u Zajednici.

Uredba kao sekundarni izvor prava Europske unije ima opću primjenu, obvezujuća je u cijelosti te je izravno primjenjiva u svim državama članicama a što upravo dovodi i do njezine najvažnije uloge, a to je ujednačavanje prava.

Uredbom je predviđeno kako se jačanje prava putnika u željezničkom prometu treba temeljiti na postojećim odgovarajućim propisima Dodataka A-Jedinstvenih pravnih propisa za ugovor o međunarodnom prijevozu putnika i prtljage željeznicom (CIV) - uz Konvenciju o međunarodnom željezničkom prijevozu (COTIF) od 9. svibnja 1980., izmijenjenu Protokolom od 3. lipnja 1999. (Protokol 1999.). Također Uredbom je izričito ukazano da je poželjno proširiti njezino područje primjene i zaštiti ne samo putnike u prekograničnom, nego i putnike u unutarnjem željezničkom prometu.

Nadalje odredbom čl. 9. st. 1. Jedinstvenih pravila za ugovor o međunarodnom željezničkom prijevozu putnika (CIV) koja čine Prilog I, Dodatak A Uredbi, propisano je da od početka putovanja putnik mora imati valjanu prijevoznu ispravu i pokazati ju kod pregleda prijevoznih isprava te je u Općim prijevoznim uvjetima moguće predvidjeti, između ostalog i da putnik koji ne pokaže valjanu prijevoznu ispravu, uz prijevoznu cijenu mora platiti i dodatak.

Slijedom navedenog odredba podzakonskog akta Tarife 103 upravo predstavlja Opće prijevozne uvjete u smislu prethodno citirane odredbe te je odredbom točke 3.4. st. 1. Tarife 103 prošireno područje primjene Uredbe sa svrhom zaštite putnika i na unutarnji željeznički promet Republike Hrvatske.

Prema tome odredba točke 3.4. stavak 1. Tarife 103 nema značenje ugovorne kazne u smislu odredbe čl. 350. Zakona o obveznim odnosima ( „Narodne novine“  broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje u tekstu: ZOO )  jer je u skladu sa Uredbom kao pravom Europske unije, a koje je iznad nacionalnog prava i ima izravni učinak za sve države članice, pa posljedično tome ova odredba nije nepoštena ni u smislu odredbe čl. 49. st. 1. ZZP-a, kako to pogrešno shvaća prvostupanjski sud.

Slijedom navedenog valjalo je, kao osnovanu prihvatiti žalbu tužitelja i na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. u vezi odredbe čl. 457. ZPP-a presuditi kao u izreci pod točkom I. ove presude.

Obzirom da je sada tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu i da je zahtijevao naknadu troškova postupka valjalo je na temelju odredbe čl. 166. st. 2. u vezi odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a i sve u vezi odredbe čl. 457. ZPP-a obvezati tuženicu da tužitelju naknadi troškove postupka u ukupnom iznosu od 1.053,00 kuna, te odlučiti kao u izreci pod točkom II. ove presude. Troškovi tužitelja odnose se na troškove sudske pristojbe na prvostupanjski presudu u iznosu od 100,00 kuna, jednokratne nagrade na ime zastupanja tužitelja u prvostupanjskom postupku u iznosu od 625,00 kuna s PDV-om, temeljem odredbe Tbr.7. točke 8. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika ( „Narodne novine“ broj: 142/12 , 103/14 i 107/15 – dalje u tekstu:Tarife ) uvećane za troškove PDV-a temeljem odredbe Tbr. 42. Tarife, trošaj javnobilježničke nagrade 225,00 kuna s PDV-om.

Kako je tužitelj postigao uspjeh izjavljenom žalbom, to je osnovan i njegov zahtjev za naknadu troška žalbe u iznosu od 515,63 kune, koji se sastoji od troška sastava žalbe u iznosu od 390,63 i trošak pristojbe na žalbu u iznosu od 125,00 kuna, a koji je iznos dužna tuženica naknaditi tužitelju u roku od 8 dana sukladno čl. 154. st.1. u vezi s čl. 155. ZPP-a.

 

U Puli-Pola 24. veljače 2020.

 

 

Sudac

 

Robert Fabris,v.r.