Poslovni broj: Gž R-131/2020-2

 

Poslovni broj: Gž R-131/2020-2

 

 

U  I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Vedrane Perkušić predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Verice Franić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika V. P. iz K., OIB: ..., kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva R. i O., odvjetnici u K., protiv tuženika-protutužitelja Ž. d.o.o. Ž., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik D. Š., odvjetnik u Ž., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i isplate, i radi sudskog raskida ugovora o radu, odlučujući o žalbi tuženika-protutužitelja Ž. d.o.o. protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj: 14 Pr-59/2019-9 od 27. studenoga 2019., u sjednici održanoj 20. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Djelomično se odbija žalba tuženika-protutužitelja Ž. d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj: 14 Pr-59/2019-9 od 27. studenoga 2019. u pobijanom dijelu pod točkama 1. i 2. izreke, kojim je prihvaćeni tužbeni zahtjev tužitelja, kao što se potvrđuje i u pobijanom dijelu pod točkom 5. izreke, kojim je prihvaćen protutužbeni zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu za razdoblje od 1. listopada 2015. do 12. srpnja 2017.

 

II. Djelomično se uvažava žalba tuženika-protutužitelja Ž. d.o.o. kao osnovana i preinačuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj: 14 Pr-59/2019-9 od 27. studenoga 2019. u pobijanom dijelu pod točkom 2. izreke, kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u bruto dosuđenom iznosu neisplaćene plaće i dodatka na plaću, i sudi:

 

Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, sadržanih u dosuđenom iznosu neisplaćene bruto plaće i dodataka na plaću pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude, kao neosnovan.

 

III. Djelomično se uvažava žalba tuženika-protutužitelja Ž. d.o.o. i preinačuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj: 14 Pr-59/2019-9 od 27. studenoga 2019. u pobijanom dijelu pod točkom 5. izreke, kojim je prihvaćen protutužbeni zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu za razdoblje od 12. srpnja 2017. do 31. kolovoza 2017., na način da se protutužbeni zahtjev za ovo razdoblje odbija kao neosnovan.

 

IV. Djelomično se uvažava žalba tuženika-protutužitelja Ž. d.o.o. kao osnovana i preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana pod točkom 6. izreke, presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj: 14 Pr-59/2019-9 od 27. studenoga 2019., i sudi:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. studenoga 2019. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od osam dana, dok se zahtjev za više zatraženi trošak u iznosu od 7.249,60 kuna, odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika V. P. (u daljnjem tekstu: tužitelj) na utvrđenje da nije dopuštena tuženikova-protutužiteljeva Ž. d.o.o. (u daljnjem tekstu: tuženik) odluka o otkazu ugovora o radu od 1. listopada 2015. i da radni odnos između tuženika kao poslodavca i tužitelja kao radnika nije prestao (točka 1. izreke). Istom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati sve mjesečne obroke plaća i dodataka na plaću od 1. listopada 2015. pa do 12. srpnja 2017. sukladno ugovoru o radu na neodređeno vrijeme, sklopljenim 11. prosinca 2013. u iznosima i s kamatama kako je to pobliže specificirano u izreci presude (točka 2. izreke). Tom presudom odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim traži da se tuženiku naloži da ga vrati na poslove koje je obavljao (točka 3. izreke). Nadalje je tom presudom odbijen protutužbeni zahtjev tuženika koji glasi: "Raskida se radni odnos tužitelja-protutuženika sa tuženikom-protutužiteljem s danom 1. listopada 2015." (točka 4. izreke), dok je istom presudom raskinut radni odnos tužitelja s tuženikom i to s 31. kolovoza 2017. (točka 5. izreke).

 

Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju troškove postupka u iznosu od 9.749,60 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućim od 27. studenog 2019. pa do isplate, sve u roku od osam dana (točka 6. izreke).

 

Prvostupanjskim rješenjem odbačena je tužba tužitelja u dijelu koji glasi: Utvrđuje se da je ugovor o radu sklopljen dana 11. prosinca 2013. između tuženika kao poslodavca i tužitelja kao radnika, ugovor na neodređeno vrijeme."

 

Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je u dijelu pod točkama 1. i 2. izreke, kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, i u dijelu pod točkom 5. kojim je prihvaćen dio protutužbenog zahtjeva, kao što je pobija i u dijelu pod točkom 6. izreke, koji sadrži odluku o troškovima postupka, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/1., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - u daljnjem tekstu: ZPP), koji se Zakon primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama  i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19.), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u tom dijelu preinači shodno žalbenim navodima.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

 

Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

 

Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku pravilno je i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenosti odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 1. listopada 2015., zahtjev da tužitelju radni odnos kod tuženika nije prestao i zahtjev za isplatom naknade neisplaćene plaće za razdoblje za koje tužitelj zbog odluke o otkazu ugovora o radu nije kod tuženika radio, kao što je predmet spora i protutužbeni zahtjev tuženika za sudskim raskidom ugovora o radu.

 

U ovom stadiju postupka nije sporno da je odlukom o otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga od 1. listopada 2015. tužitelju otkazan ugovor o radu i da je tužitelj pravovremeno podnio tuženiku zahtjev za zaštitu prava protiv navedene odluke, a na koji tuženik nije odgovorio, kao što nije sporno ni da je tužba u ovom predmetnu pravovremeno podnesena.

 

Nije sporno ni to da je tuženik otkaz ugovora o radu tužitelju donio na temelju odredbe članka 115. stavka 1. točke 1. Zakona o radu («Narodne novine», broj 93/14. i 127/17. – u daljnjem tekstu: ZR), odnosno da se radi o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu. 

 

U ovoj žalbenoj fazi postupka tuženik i dalje tvrdi da je tužitelj podneskom od 5. veljače 2018. preinačio tužbeni zahtjev u smislu odredbe članka 190. stavka 1. ZPP-a, time što je točkom 2. tužbenog zahtjeva postavljenom tim podneskom, zatraži mjesečno iznos od po 4.270,00 kuna od 16. listopada 2015. do 12. srpnja 2017., dok je u tužbi zatražio isplatu bruto plaće bez navođena mjesečnih iznosa.

 

Odredbom članka 191. stavkom 3. ZPP-a, propisano je da tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.

 

Tužitelj je u postupku samo dopunio tužbeni zahtjev postavivši isti u skladu s visinom bruto mjesečnog iznosa plaće, a što je u skladu s navedenom zakonskom odredbom jer se zatražena isplata u ovom postupku odnosi na istu činjeničnu i pravu osnovu zahtjeva koji je već naveden u tužbi.

 

Kako takvim postupanjem tužitelj nije objektivno preinačio tužbu, to u ovom slučaju nije ni bio potreban pristanak tuženika u smislu odredbe članka 190. stavka 2. ZPP-a, jer se ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva.

 

Ukazuje se da je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 15. lipnja 2018. (broj: SU IV-148/2018), zauzeto pravno shvaćanje da se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka, ne može tražiti ni kao iznimka prema odredbi članka 299. stavka 2. ZPP-a.

 

Neovisno o tome što navedeno pravno shvaćanje formalno pravno ne obvezuje sud u ovom postupku, za naglasiti je kako je i ovaj drugostupanjski sud suglasan sa navedenim pravnim shvaćanjem. Međutim, u konkretnom slučaju ne radi se o preinaci tužbenog zahtjeva, što se ponovno ističe.

 

U odnosu na meritum spora prvostupanjski sud po provedenom dokaznom postupku utvrdio je sljedeće odlučno činjenično stanje:

 

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 11. prosinca 2013. na radnom mjestu špeditera,

- da je na temelju toga ugovora obavljao poslove u mjestu rada međunarodni cestovni granični prijelaz Ličko Petrovo Selo,

- da je tuženik otkazao tužitelju navedeni ugovor o radu odlukom o otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga od 1. listopada 2015.,

- da iz te odluke o otkazu ugovora o radu proizlazi da nije posebno obrazložena već je samo navedeno "otkaz poslovno uvjetovan (višak radnika)",

- da je otkaz tužitelju dan bez poštivanja otkaznog roka,

- da je tužitelj kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje odjavljen s 1. listopada 2015., kada je i donesena odluka o otkazu,

- da tuženik nije dokazao da je imao višak radnika,

- da optimalni broj otpremničkih ureda i ovlaštenih carinskih zastupnika na graničnim prijelazima u pravilu ima od 4 do 5, a za granični cestovni prijelaz Ličko Selo, gdje je tužitelj radio su 4 zastupnika,

- da tuženik opravdanost razloga za otkaz tužitelju i "višak radnika" temelji na tvrdnji da je tužitelja u radni odnos primio jer je trebao zamjenu za radnika I. P. koji je bio na bolovanju, a nakon što se imenovani vratio s bolovanja da više nije bilo potrebe za radom tužitelja,

- da iz dostavljenih podataka proizlazi da je imenovani radnik na bolovanju bio samo u ožujku, travnju i svibnju 2015., da je radio u siječnju i veljači 2015., i nadalje od lipnja 2015.,

- da je tužitelj ostvario pravo na starosnu mirovinu 12. srpnja 2017.

 

S obzirom na navedeno, prvostupanjski sud utvrdio je da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika od 11. studenoga 2013. do 1. listopada 2015. na neodređeno vrijem i da je u tom period postojala potreba za njegovim radom, pritom navodeći kako tuženik nije dokazao da je tužitelja primio na rad kao zamjenu za radnika I. P., jer prema utvrđenju suda ovaj radnik nije bio na bolovanju 2014., već bi na bolovanju u ožujku, travnju i svibnju 2015., dok je tužitelj otkaz dobio 1. listopada 2015.

 

Stoga je prvostupanjski sud smatrao da se ne može prihvatiti tvrdnja tuženika da je prestala potreba za radom tužitelja nakon povratka s bolovanja radnika I. P., kraj utvrđenja da je ovaj radnik bio na bolovanju samo par mjeseci i da je radio kroz 2014. i veći dio 2015., istovremeno i zajedno sa tužiteljem, a i nakon što se taj radnik vratio u lipnju 2015. s  bolovanja na kojem je bio od ožujku do svibnja 2015., tuženik nije tužitelju dao otkaz već tek četiri mjeseca poslije, zbog čega je sud zaključio da je odluka tuženika o otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga tužitelju nedopuštena, jer da tuženik nije dokazao da je donoseći odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju poštovao odredbu članka 115. stavak 1. točku 1. ZR-a.

 

Nadalje je prvostupanjski sud u odnosu na naknadu plaće, a imajući na umu da je utvrđeno da predmetni otkaz ugovora o radu nije dopušten, prihvatio i tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži naknadu plaće u smislu odredbe članka 92. ZR-a, za razdoblje od 1. listopada 2015. (kada je donesena odluka o otkazu) do 12. srpnja 2017. (kada je ostvario pravo na starosnu mirovinu), pa mu je dosudio zatraženu naknadu u bruto mjesečnim iznosima od 4.270,00 kuna, skupa sa zatraženim kamatama na te mjesečne iznose od dospijeća, tj. 16.-og u mjesecu do isplate, primjenom odredbe članka 29. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – u daljnjem tekstu: ZOO).

 

Isto tako, prvostupanjski sud odbio je tuženi zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku da ga vrati na poslove koje je obavljao, a koji dio prvostupanjske presude nije predmet ovog žalbenog postupka.

 

Prvostupanjski je sud, a imajući u vidu da je utvrđeno da predmetni otkaz ugovora o radu nije dopušten, smatrao da su se u ovom slučaju ispunile sve pretpostavke iz odredbe članka 115. stavka 1. ZR-a, za sudski raskid ugovora o radu koji tuženik traži, a imajući na umu činjenicu da je tužitelj u međuvremenu ostvario pravo na mirovinu 12. srpnja 2017., pa kako je tuženik drugim zahtjevom tražio da se prestanak radnog odnosa odredi s 31. kolovoza 2017., to je prvostupanjski sud ovaj protutužbeni zahtjev tuženika prihvatio, dok je odbio protutužbeni zahtjev da se odredi sudski raskid ugovora o radu s danom 1. listopada 2017.

 

Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj žalbeni sud u odnosu na utvrđenje da otkaz ugovora o radu nije dopušteni, da radni odnos tužitelju temeljem te odluke nije prestao, da tužitelju pripada naknada plaće za utuženo razdoblje, s time što se ne može prihvati zaključak prvostupanjskog sud za sudskim raskidom ugovora o radu s 31. kolovoza 2017., a sve iz sljedećih razloga.

 

Prema odredbi članka 115. stavku 1. točki 1. ZR-a, poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, i to u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

 

Ukazuje se da opravdan razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu u smislu članka 115. stavka 1. točke 1. ZR-a, postoji i u slučaju kada poslodavac radi uspješnijeg ekonomskog poslovanja i planirane uštede izvrši reorganizaciju rada tako da smanji broj radnika, a sve iz razloga jer je autonomno pravo poslodavca da određuje sistematizaciju radnih mjesta te da organizira proces rada ili organizaciju svog poslovanja prema svojim potrebama i mogućnostima.

 

Iz odluke o otkazu ugovora o radu (poslovno uvjetovani) tužitelju od 1. listopada 2015. (list 9. spisa), proizlazi da je tuženik u obrazloženju iste samo naveo "otkaz poslovno uvjetovani (višak radnika)", ne navodeći uopće koji su to razlozi doveli do toga da je tužitelju otkazan ugovor o radu kao višku, dakle, tuženik nije naveo radi li se o gospodarskim, tehničkim ili organizacijskim razlozima za poslovno uvjetovani otkaz.

 

Stoga je u ovom slučaju kada je tuženik odlučio otkazati tužitelju ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga (višak radnika), trebao u obrazloženju odluke o otkazu opisati u čemu se sastoji višak radnika i konkretizirati koje je radno mjesto višak, odnosno je li kod tuženika došlo do reorganizacije i nove sistematizacije radnih mjesta, a što bi za posljedicu imalo ukidanje radnog mjesta na kojem je radio tužitelj. Također je tuženik u obrazloženju odluke o otkazu trebao naznačiti i socijalne kriterije kojima se rukovodio prilikom donošenja odluke o otkazu propisanih odredbom članka 115. stavom 2. ZR-a.

 

Imajući na umu navedeno, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tuženik kod donošenja odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju uopće nije poštivao kriterije iz odredbe članka 115. stavka 1. točke 1. ZR-a, kao ni iz odredbe članka 120. stavka 2. ZR-a, jer tuženik kao poslodavac nije na jasan i nedvojben način tužitelju kao radniku kojem je otkazao ugovor o radu učinio vidljivim razloge za poslovno uvjetovani otkaz, a da bi isti mogao valjano štiti svoja prava.

 

Samo paušalno navođenje "višak radnika" u obrazloženju odluke o otkazu ugovora o radu bez ikakvih razloga čini tu odluku nedopuštenom, zbog čega je pravilno prvostupanjski sud zaključio da nisu ispunjeni uvjeti za redoviti poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu sukladno odredbi članka 115. stavka 1. točke 1. i stavka 2. ZR, jer nije dokazano da je kod tuženika prestala potreba baš za radom tužitelja, pa je pravilno taj sud postupio i kada je na temelju odredbe članka 124. stavka 1. ZR-a, utvrdio da odluka o otkazu nije dopuštena i da radni odnos nije prestao.

 

Budući da je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj tijekom trajanja ovoga postupka ostvario pravo na starosnu mirovinu 12. srpnja 2017., to je taj sud odbio zahtjev tužitelja da ga se vrati na posao koji je obavljao, a koji dio prvostupanjske presude nije predmet ovoga žalbenog postupka.

 

Tuženik dalje, u žalbi tvrdi da nije pravilno postupio prvostupanjski sud kada je zaključio da su se u ovom slučaju ispunile pretpostavke iz odredbe članka 125. stavka 1. ZR-a, za sudski raskid ugovora o radu s danom 31. kolovoza 2017., već da je trebao utvrdi isti s danom 1. listopad 2015.

 

Naime, tuženik žalbom pobija samo dio odluke kojim je utvrđen sudski raskid ugovora o radu u odnosu na datum utvrđenog raskida odnosno za vrijeme "od 1. listopada 2015. do 31. kolovoza 2017.", pritom smatrajući da se treba utvrditi kao datum sudskog raskida 1. listopada 2015., kada je donijeta odluka o otkazu.

 

Odredbom članka 125. stavak 1. ZR-a, propisano da će sud kod sudskog raskida ugovora o radu, na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika. 

 

Prema shvaćanju ovoga suda u ovom slučaju valjalo je s 12. srpnja 2017. utvrditi sudski raskid ugovora o radu, a ne kako to pogrešno tuženik smatra s 1. listopada 2015., jer je tužitelj u ovoj situaciji kada je utvrđeno da otkaz ugovora o radu nije dopušten stekao pravo na vraćanje na rad. Kako tužitelj žalbom ne pobija dio prvostupanjske presude kojom je odbijen njegov zahtjev za vraćanje na rad, što se ponovno ističe (taj dio prvostupanjske presude je pravomoćan), to je ovaj sud shvaćanja da je datum raskida ugovora o radu valjalo odrediti s 12. srpnja 2017., kada je tužitelj ostvario pravo na starosnu mirovinu jer on ne može istovremeno primati mirovinu i biti u radnom odnosu od 12. srpnja 2012. do 31. kolovoza 2017., kako je to pogrešno zaključio prvostupanjski sud.

 

Međutim, pravilno je prvostupanjski sud u odnosu na naknadu plaće, a imajući na umu da je utvrđeno da predmetni otkaz ugovora o radu nije dopušten, prihvatio i tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži naknadu plaće na temelju odredbe članka 92. stavka 2. ZR-a, za razdoblje od 1. listopada 2015. (donošenja odluke o otkazu), pa do sudskog raskida ugovora o radu 12. srpnja 2012., mjesečno bruto iznos od po 4.270,00 kuna, jer tužitelj ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom tuženika, kao poslodavca, u tom mjesečnom bruto iznosu, s time što je tužitelju pravilno prvostupanjski sud dosudio i zatražene kamate na te mjesečne iznose od dospijeća, tj. 16.-og u mjesecu do isplate, sve prema kamatnoj stopi pozivom na odredbu članak 29. ZOO-a.

 

Nadalje je ovaj sud pazeći po službenoj dužnosti, i u okviru žalbenih razloga, na pravilnu primjenu materijalnog prava, utvrdio da je prvostupanjski sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo i prilikom dosude zateznih kamata na cjelokupni iznos bruto naknade plaće.

 

Prema odredbi članka 45. stavku 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj 177/04 – u daljnjem tekstu: ZPND), predujam poreza na dohodak obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac, isplatitelj primitka iz članka 14. istog Zakona ili sam porezni obveznik i to prilikom svake isplate prema propisima koji važe na dan isplate.

 

Odredbama članka 45. stavkom 4. i 5. ZPND-a i članka 61. stavka 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj:  95/05, 96/06, 68/07 – u daljnjem tekstu: Pravilnik), propisano je da se predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava tijekom istog mjeseca svakog poreznog razdoblja isplaćenog primitka od nesamostalnog rada iz članka 14. toga Zakona i članka 11., 12. i 15. toga Pravilnika, umanjeno za obračunate i uplaćene doprinose za obvezna osiguranja iz primitka po posebnim propisima i umanjenog za iznos uplaćenih premija osiguranja iz članka 12. stavka 9. i članka 16. stavka 2. toga Zakona, te umanjenog za osobni odbitak iz članka 36. stavka 1. i 2. istoga Zakona. Obračunati predujam poreza isplatitelj obustavlja i uplaćuje istodobno s isplatom primitka od nesamostalnog rada, kao porez po odbitku.

 

S obzirom na navedeno, porez na dohodak i prirez na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće (uz neto plaću i doprinose), dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza na dohodak, pa se na te iznose zatezne kamate ne obračunavaju te je u tom dijelu zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata neosnovan.

 

Isto tako, prema mišljenju ovoga suda nije pravilno prvostupanjski sud postupio kada je donio i odluku o troškovima postupka, jer u ovom slučaju tužitelju zastupanom po punomoćniku, odvjetniku pripada na temelju odredbe članka 154. stavka 3. ZPP-a, u vezi s odredbom Tbr. 7. točke 2.  Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 148/09., 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. – u daljnjem tekstu: Tarifa), jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak, bez obzira koliko je radnji poduzeo u visini od 200 bodova. Ovo stoga, jer se prvenstveno radi o postupku iz radnog odnosa radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i sudskog raskida ugovora o radu, a ne o procjenjivom predmetu iz Tbr. 7. točke 1. Tarife, bez obzira što je zatražena naknada plaće. Navedeno u ovom slučaju ne može biti osnova obračuna troška kao da bi se radilo o procjenjivom predmetnu, a imajući na umu da se u ovom slučaju radi o zahtjevu radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, što se ponovno ističe, i u odnosu na taj zahtjev su se prvenstveno izvodili dokazi u postupku, dok se u odnosu na protutužbeni zahtjev tuženika nisu izvodili posebni dokazi da bi se tuženiku u odnosu na isti dosudili troškovi jer mu zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi kako to proizlazi iz spisa, zbog čega je tužitelju valjalo dosuditi iznos od 2.000,00 kuna, što uvećano za pripadajući PDV, daje iznos od 2.500,00 kuna, a koji je iznos tuženik dužan naknaditi tužitelju, dok je za više zatraženi trošak u iznosu od 7.249,60 kuna, zahtjev tužitelja za naknadom troška valjalo odbiti kao neosnovan.

 

S obzirom na sve navedeno, žalba tuženika djelomično je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, a djelomično je uvažena kao osnovana i na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a, preinačena je prvostupanjska presuda, zbog čega je odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Odluka o troškovima žalbenog postupka je izostala jer ih tuženik nije zatražio.

 

U Splitu 20. veljače 2020.