1              Poslovni broj: Gž R-4/2020-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-4/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda, Marije Šimičić, kao predsjednice vijeća, Verice Franić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te mr. sc. Ivana Tironija kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz Savezne Republike Njemačke, zastupanog po I. H. odvjetniku iz O. društva H. & P., d.o.o, Z., protiv tuženika H. M. d.o.o. za izdavačku djelatnost, Z., OIB: ..., (prije S. D. d.d., OIB: ...), radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja te žalbi tuženika izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj II P-1407/07 od 18. prosinca 2009.,u sjednici vijeća održanoj dana 20. veljače 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj II P-1407/07 od 18. prosinca 2009.:

 

- u dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke, za iznos preko iznosa od 63,400,19 EUR kunske protuvrijednosti do iznosa od 118,619,71 EUR kunske protuvrijednosti (dakle, za iznos od 55.219,52 EUR kunske protuvrijednosti),

 

- u odbijajućem dijelu pod točkom II. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 73.161,63 EUR kunske protuvrijednosti, i

 

- u odluci o trošku sadržanoj pod točkom III. izreke kojom je obvezan tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 229.590,38 kuna.

 

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 23.750,00 kn na ime naknade troška revizijskih postupaka koji su prethodili ovoj drugostupanjskoj presudi, dok se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju plati kunsku protuvrijednost od 118.619,71 EUR prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, zajedno sa zateznim kamatama koju su banke u mjestu ispunjenja plaćale na devizne štedne uloge za razdoblje od 15. siječnja 2004. do 31. prosinca 2005., od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj člankom 2. Zakona o kamatama, te od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena (točka I.) izreke. Za više traženo i to za iznos od 73. 161,63 EUR kunske protuvrijednosti tužitelj je odbijen (točka II.), a ujedno je tuženik obvezan tužitelju naknaditi troškove postupka u iznosu od 229.590,38 kn (točka III. izreke).

 

Žali se tuženik i pobija navedenu presudu u dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke kao i odluku o trošku sadržanu pod točkom III. izreke zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14-dalje ZPP-a) s prijedlogom da se ista u tom pobijanom dijelu preinači odnosno ukine.

 

Žali se i tužitelj protiv odbijajućeg dijela navedene presude pod točkom II. izreke te pobija i odluku o trošku sadržanu u točki III. izreke, zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP-a i s prijedlogom da se presuda u tom pobijanom dijelu preinači odnosno ukine, potražujući trošak žalbenog postupka.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Presudom suda drugog stupnja, žalbe stranaka su djelomično prihvaćene, a djelomično odbijene, te je preinačena presuda suda prvog stupnja na način da je za više traženo, za iznos od 128.381,15 EUR, u protuvrijednost u kunama, tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka I.). Ujedno je preinačena odluka o troškovima postupka, te je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od 120.503,39 kuna.

 

Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je izjavio reviziju, predlaže reviziju prihvatiti i pobijanu presudu preinačiti na način da se u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, te da se tužitelju dosudi trošak postupka, podredno pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

 

Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj; Revr 1454/2015-2 od 11. lipnja 2019. prihvaćena je revizija tužitelja i ukinuta je presuda Županijskog suda u Splitu broj Gžp-1130/14 od 5. veljače 2015., predmet se vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da sud drugog stupnja ponovno odluči o žalbi tužitelja.

 

Tako u ovoj fazi postupka ostaje odlučiti o žalbi tužitelja te žalbi tuženika time da predmet ovog žalbenog postupka nije pravomoćno dosuđeni iznos od 63.400,19 EUR u kunskoj protuvrijednosti, koji je pravomoćno dosuđen presudom Županijskog suda u Splitu broj Gžx-908/10 od 25. studenog 2010. Naime, rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revr 397/11-2 od 4. lipnja 2014. ukinuta je presuda Županijskog suda u Splitu broj Gžx-908/10 od 25. studenog 2010. u odbijajućem dijelu pod točkom II. kojim je odbijen zahtjev tužitelja u iznosu od 128.381,15 EUR kunske protuvrijednosti, te u dijelu pod točkom III. izreke glede odluke o troškovima postupka, te je u tom dijelu predmet vraćen na ponovno odlučivanje drugostupanjskom sudu.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

U ovoj žalbenoj fazi postupka podneskom zaprimljenim 10. veljače 2020., tužitelj obavještava žalbeni sud o promjeni tuženika, tako da je S. D. d.d., S., kao subjekt prestao postojati nakon pravomoćno okončanog postupka pripajanja društvu H. M. d.o.o. za izdavačku djelatnost.

 

Inače, predmet parničnog postupka bio je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 191.781,34 EUR kunske protuvrijednosti, kojeg je tužitelj potraživao po Ugovoru sklopljenom 5. siječnja 1995. između tužitelja i izvornog tuženika S. D. d.d., (dalje tuženika).

 

Predmet spora sada u ovoj fazi postupka ostaje zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 128.381.15 EUR kunske protuvrijednosti s naslova gore navedenog ugovora.

 

Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, kao i u okviru žalbenih navoda, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se ukazuje žalbenim navodima. Suprotno navodima žalitelja prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se presuda u tom dijelu može ispitati.

 

Također nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. ZPP-a, na koju opisno upiru žalitelji u žalbama, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP-a uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze (konkretno iskaze saslušanih svjedoka) drugačije nego što to smatraju žalitelji da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čine žalitelji.

 

Glede žalbenih navoda kazati je, kako je pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano za sud prvog stupnja (prema članku 8. ZPP-a) kojem pripada i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP-a), kao i odlučivanja o tome je li predmet raspravljen tako da se u njemu može donijeti odluka (članak 304. ZPP-a) pa postupanjem po tim ovlastima sud prvog stupnja nije počinio niti jednu povredu na koju ukazuju žalitelji.

 

Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno raspravio i utvrdio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a, te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo stoga neosnovano žalitelji ističu i žalbeni razlog pogrešne primijene materijalnog prava.

 

Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja u bitnome je utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

-da su parnične stranke sklopile Ugovor 5. siječnja 1995., a koji Ugovor je primijenjen retroaktivno, sukladno članku VII. i to počev od 1. rujna 1994.;

-da je tužitelj prema tom Ugovoru trebao obavljati posao voditelja tuženikova predstavništva u Njemačkoj, u Frankfurtu na Majni;

-da je tužitelj s osnove tog posla trebao dobivati mjesečnu naknadu u iznosu od 3.000 DEM, i to počevši od 1. rujna 1994. na temelju ugovora o djelu;

-da je tuženik prema sklopljenom Ugovoru trebao plaćati tužitelju troškove najma poslovnog prostora u iznosu od 1.000 DEM mjesečno počev od 15. studenog 1994.;

-da je tužitelj bio ovlašten za potpisivanje računa kod banke LHB za tuženika u razdoblju od 22. studenog 1993. do 1. veljače 2000.;

-da je Odlukom tuženika od 1. veljače 2000. ukinuto pravo potpisa tužitelja na tom računu;

-da je tužitelj iselio iz zajedničkih prostorija krajem mjeseca kolovoza 2002. i preselio u svoje prostorije;

-da u kolovozu 1999. između tužitelja i M. I., predstavnika tuženika, nije bilo primopredaje dokumentacije tuženikova predstavništva u Njemačkoj;

-da su nakon sastanka u kolovozu 1999. tužitelj i tuženik poslovno surađivali, ali u manjem opsegu;

-da tužitelj od 1. rujna 2002. za tuženika nije više obavljao nikakve poslove;

-da je u spornom razdoblju tuženik isplatio tužitelju iznos od 56.908,30 DEM;

-da u konkretnom slučaju nije postojala obveza tuženika uzeti u zakup poslovne prostore niti plaćati zakupninu zakupodavcu, već suprotno tome, na strani tuženika je postojala obveza naknadu s naslova zakupnine plaćati isključivo tužitelju kao ugovornoj stranci, u mjesečnom iznosu od 1.000,00 DEM;

-da je iz pregledanog ugovora od 5. siječnja 1995. razvidno kako je istim ugovoreno da se Ugovor može raskinuti jednostranom izjavom svake ugovorne strane, ako druga strana ne izvrši bilo koju odredbu tog Ugovora, a isti da se otkazuje preporučenim pismom, uz otkazni rok u trajanju od 30 dana;

-da je u tom smislu tuženik u tijeku postupka, Obaviješću o raskidu ugovora od 13. siječnja 2004. obavijestio tužitelja da je predmetni ugovor raskinut na dan 1. rujna 1999., međutim navedena obavijest ne može djelovati retroaktivno, odnosno ista ne može proizvoditi svoje pravne učinke počev od 1. rujna 1999.;

-da je iz pregledanog dopisa kojeg je tužitelj uputio tuženiku 29. lipnja 1999. razvidno kako je u istom tužitelj obračunao svoja do tada dospjela potraživanja prema tuženiku, te zatražio isplatu istih, iznio prigovore i probleme s kojim se susreće u radu Predstavništva, također tužitelj je u dopisu naveo kako je odjavio brojeve telefona u Predstavništvu;

-da iz sadržaja naprijed navedenog dopisa međutim proizlazi kako tužitelj istim nije otkazao Ugovor od 5. siječnja 1995., niti se iz sadržaja tog dopisa takva volja može utvrditi, poglavito stoga što tužitelj u niti jednom dijelu dopisa ne daje naslutiti da prekida s izvršenjem obveza preuzetih ugovorom;

-da iz iskaza svjedoka M. I. proizlazi kako prilikom posjete tužitelja u Njemačkoj u rujnu 1999. nije tužitelju uručio otkaz Ugovora, te da je tužitelj tom prilikom predao dokumentaciju s kojom se svjedok zajedno sa S. P. uputio kod poreznog savjetnika kako bi ostvarili povrat poreza, a iz iskaza svjedoka N. R. proizlazi da prigodom posjeta tužitelja u rujnu 1999. nije bilo riječi o otkazu predmetnog ugovora, kao i da su i nakon posjeta poslovno surađivali i kontaktirali sa tužiteljem, ali u manjem obimu;

-da iako su stranke u ovom postupku Ugovorom od 5. siječnja 1995. odredile da se može raskinuti jednostranom izjavom svake ugovorne strane i to preporučenim pismom, činjenica jest da stranke u konkretnom slučaju nakon kolovoza 2002. više nisu izvršavale obveze preuzete Ugovorom od 5. siječnja 1995., iz čega slijedi da je ugovorni odnos prestao sporazumno-konkludentnim radnjama i to 1. rujna 2002.;

- da su u izloženom i tužitelj i tuženik očitovali svoju volju o prestanku ugovornog odnosa ( tuženik time što je tužitelju prestao isplaćivati ugovorene naknade, te je prestao od istog zahtijevati ispunjenje obveza iz Ugovora), a tužitelj time što nije ispunjavao ugovorom preuzete obveze;

- da su u navedenim okolnostima stranke izvršile u cijelosti sporazum o prestanku ugovornog odnosa, jer su se nakon kolovoza 2002. ponašale tako kao da između njih ugovorni odnos ne postoji;

- da je slijedom iznesenog osnovano potraživanje tužitelja s naslova honorara za razdoblje od studenog 1997. do zaključno s kolovozom 2002., tj. za ukupno 58 mjeseci u iznosu od po 3.000,00 DEM, sveukupno iznos od 174.000,00 DEM, a obzirom da od 1. ožujka 2002. ta valuta više ne postoji i zamijenjena je s EUR-om po tečaju 1 EUR= 1,95583 DEM, sud je prvog stupnja ocijenio osnovano potraživanje tužitelja s naslova honorara u iznosu od 88.964,78 EUR kunske protuvrijednosti;

- da je potraživanje tužitelja s naslova honorara za daljnje razdoblje od rujna 2002. do 15. siječnja 2004. sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim obzirom da nakon 31. kolovoza 2002. ugovorni odnos između stranaka više ne postoji;

- da je sud prvog stupnja pregledao priložene prijevode ugovora o najmu  te prijevode potvrda o trajanju i visini najma, tako je utvrđeno da je tužitelj u razdoblju od 1. studenog 1997. do 31. kolovoza 2002. bio zakupodavac poslovnog prostora, te za isti plaćao zakupninu do 2002. u iznosu od 1.800,00 DEM odnosno u 1.086,50 EUR;

- da je slijedom toga sud prvog stupnja osnovanim utvrdio potraživanje tužitelja s naslova najma za razdoblje od studenog 1997. do zaključno s kolovozom 2002., za ukupno 58 mjeseci po 1.000,00 DEM mjesečno tj. sveukupno 58.000,00 DEM kunske protuvrijednosti, kod činjenice da od 1. ožujka 2002 valuta DEM više ne postoji te je zamijenjena EUR-om po tečaju 1 EUR=1,95583 DEM prvostupanjski sud je ocijenio osnovanim potraživanje tužitelja s naslova najamnine u iznosu od 29.654,93 EUR-a;

 

-kod izloženog, sud je prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 118.619,71 EUR u kunskoj protuvrijednosti, a za više traženo za iznos od 73.161,63 EUR kunske protuvrijednosti tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.

 

Polazeći od naprijed iznesenih utvrđenja koja svoj osnov imaju u sadržaju provedenih dokaza koje je sud prvog stupnja pravilno ocijenio kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a, pravilno je sud prvog stupnja sagledao osnovanost istaknutog prigovora zastare, kao i sadržaj predmetnog ugovora odnosno konkretnog ugovornog odnosa o čemu je u obrazloženju prvostupanjske presude naveo jasne određene i iscrpne razloge koji žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju pa ih stoga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Vodeći računa o pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u navedenoj odluci broj Revr 1454/2015-2 od 11. lipnja 2019., kojom je ukinuta presuda drugostupanjskog suda broj Gžp-1130/14 od 5. veljače 2015., te u tom kontekstu sagledavajući obrazloženje prvostupanjske presude, ovaj drugostupanjski sud nalazi kako je sud prvog stupnja na temelju gore iznesenog činjeničnog stanja pravilno zaključio da je ugovorni odnos između parničnih stranaka prestao sporazumno-konkludentnim radnjama 1. rujna 2002., i nakon toga dana tužitelj za tuženika više nije obavljao nikakve poslove, te se je i iselio iz zajedničkih prostorija, a za koji zaključak je sud prvog stupnja naveo valjane i argumentirane razloge koje žalitelji ničim ne dovodi u sumnju pa ih tako prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Isto tako, analizirajući obrazloženje pobijane presude, razvidno je kako je sud prvog stupnja pravilno imao u vidu, da je u konkretnom slučaju predmetnim Ugovorom između stranaka ugovorena isplata naknade na ime honorara, te nezavisno od nje i isplata na ime troškova najma poslovnog prostora (u odnosu na dvije pravne osnove, ugovor o djelu i ugovor o najmu). Kao ugovor o djelu, u onom dijelu kojim se tužitelj obvezao obnašati poslove voditelja Predstavništva, a tuženik se obvezao tužitelju plaćati mjesečnu naknadu na ime izvršenog rada, te kao ugovor o podmirenju troškova mjesečne najamnine poslovnog prostora. Upravo imajući u vidu te pravne osnove, pravilno je sud prvog stupnja sagledao istaknuti prigovor zastare u kontekstu odredbe članka 372. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO), koja propisuje trogodišnji zastarni rok za povremena potraživanja. U tom svjetlu, pravilno je sud prvog stupnja osnovanim ocijenio prigovor zastare potraživanja za neisplaćene naknade s osnove honorara te napose s osnove najma koji su dospjeli na isplatu do 1. prosinca 1997. imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnesena 1. prosinca 2000., pa su neutemeljeni žalbeni navodi kojima žalitelj tvrdi suprotno pozivajući se na odredbu članka 387. ZOO-a i odredbu članka 218. ZOO-a.

 

Navedenim je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je potraživanje tužitelja u iznosu od 73.161,63 EUR kunske protuvrijednosti ocijenio neosnovanim te u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev tužitelja točka II. prvostupanjske presude, za koju ocjenu je u obrazloženju pobijane presude naveo određene i jasne razloge koji nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tužitelja.

 

U odnosu na žalbene navode tužitelja kojim isti ponavlja tvrdnje glede priznanja duga i u tom smislu prekida zastare, kao i tvrdnje da bi se radilo o neosnovanom bogaćenju na strani tuženika, odgovoriti je kako se sadržajno radi o tvrdnjama koje su bile predmet raspravljanja pred sudom prvog stupnja koje je sud prvog stupnja valjano raspravio i ocijenio neosnovanim o čemu je u obrazloženju pobijane presude naveo jasne i potpune razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i dodatno navedenom na iste je uputiti žalitelja.

 

Analiza činjeničnog stanja kao rezultata raspravljanja, prema ocjeni ovog suda pravno opravdano upućuje na zaključak da su u postupku pred sudom prvog stupnja na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti (sadržaj iskaza saslušanih svjedoka i tužitelja kao stranke, priloženih isprava), utvrđene sve pravno relevantne činjenice, te da je na tako utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev pa u tom smislu nisu osnovani žalbeni navodi stranaka.

 

Inače, žalitelji u žalbama ponavljaju činjenice koje su bile predmetom utvrđivanja u postupku raspravljanja pred sudom prvog stupnja, a koje je sud prvog stupnja valjano raspravio. Ujedno žalitelji, iznose svoju ocjenu dokaza koji su izvedeni, s tim da izvode drugačije činjenične zaključke od zaključaka koje je pravilno izveo sud prvog stupnja, pa prema ocjeni ovog suda ti žalbeni navodi nisu bili od odlučnog značaja u postupku po žalbama jer ne sadrže valjanu pravnu argumentaciju kojom bi se opravdano mogla dovesti u sumnju zakonitost naprijed iznesenog pravnog stajališta suda prvog stupnja glede osnovanosti prigovora zastare, kao i glede prestanka ugovornog odnosa između parničnih stranaka konkludentnim radnjama 1. rujna 2002., koje kao svoje stajalište prihvaća i ovaj žalbeni sud.

 

Kod izloženog, neutemeljeni se ukazuju i tuženikovi žalbeni navodi kojima tvrdi da je predmetni ugovor raskinut 1. rujna 1999., jer kako je naprijed rečeno ovi žalbeni navodi ne sadrže valjanu pravnu argumentaciju kojim bi tuženik pravno opravdano doveo u sumnju prethodno navedena utvrđenja i zaključak suda prvog stupnja, kao i pravilnost primjene materijalnog prava iz navedenih  zakonskih odredbi.

 

Konačno, odluka o trošku temelji se na ispravno izvršenom obračunu u pravilnoj primjeni odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a kao i članka 155. ZPP-a, te valjano izvršenom obračunu.

 

Kako dakle, prvostupanjskom presudom, kao ni postupkom koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, dok je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio materijalno pravo, valjalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbe stranaka kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

 

Trošak žalbenog postupka tužitelju nije priznat jer isti nije uspio sa svojom žalbom  (odredba članka 154. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 166. stavak 1. ZPP-a), ali je prije ove drugostupanjske presude s uspjehom izjavio dvije revizije, pa mu je trebalo priznati traženu naknadu troška za sastavljanje tih revizija, zbog čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude.

 

Radi navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U Splitu, 20. veljače 2020.