1              Poslovni broj: Gž-1822/2019-2

Poslovni broj: Gž-1822/2019-2

U  I M E R E P U B L  I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Arijani Bolanča kao predsjednici vijeća, mr. sc. Dražanu Penjaku kao sucu izvjestitelju i članu vijeća i Svjetlani Vidović kao članici vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. T., iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku N. N., odvjetniku u N. G., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Varaždinu, Građansko - upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj: 22 P-1573/14-32 od 26. srpnja 2019., u sjednici vijeća od 20. veljače 2020.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj: 22 P-1573/14-32 od 26- srpnja 2019.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja spram Republike Hrvatske za naknadu štete u ukupnom iznosu od 500.000,00 kuna, te je naloženo tužitelju da u ime troškova postupka isplati Republici Hrvatskoj iznos od 35.000,00 kuna.

Protiv ove presude žali se tužitelj zbog svih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Predlaže da se presuda preinači, a podredno ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

U odgovoru na žalbu tužena u cijelosti poriče žalbene navode tužitelja i predlaže da žalba bude odbijena kao neosnovana.

Žalba tužitelja je neosnovana.

U ovom postupku tužitelj traži naknadu štete zbog povrede prava osobnosti iz članka 19. stavak 2. i članka 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – ZOO) koje trpi zbog neadekvatnog smještaja i loših higijenskih i klimatskih uvjeta u kaznionici, loše kvalitete i dostupnosti zdravstvene zaštite, nemogućnosti ostvarenja Zakonom zajamčenih prava.

Pravilno je sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan jer smatra da nisu ostvarene pretpostavke za dosuđenje naknade.

Sud prvog stupnja prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva imao je u vidu preporuku R(99) i stajališta Europskog odbora za sprječavanje, mučenje, neljudskog i poražavajućeg postupanja ili kažnjavanje prema kojem ponižavanje kao povreda članka 3. Konvencije može biti rezultat određenih organizacijskih nedostataka, pa i nedostataka smještajnog kapaciteta, ali je prilikom ocjene ili uslijed toga došlo do povrede prava osobnosti potrebno utvrditi ukupnu kvalitetu života u konkretnoj ustanovi koja ovisi o mogućnosti organizacije različitih aktivnosti, iskoristivosti mogućnosti boravaka zatvorenika izvan ćelije, kako u vremenskom tako i sadržajnom smislu. Radi utvrđivanja odlučnih okolnosti sud je saslušao svjedoke i to pomoćnika ravnatelja, zatim druge uposlenike, kao i osobe koje su bile zajedno smještene u ćeliji s tužiteljem.

Ocjenom svih provedenih dokaza sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je u vrijeme boravka tužitelja u kaznionici u Lepoglavi postojala prenapučenost, ali kaznionica je poduzela čitav niz mjera sukladno Preporuci R(99), kako bi se takvo stanje zatvorenicima nadoknadilo povećanom pozornošću i skrbi koja se pridaje veličini prostora za smještaj, higijeni, sanitarnim uvjetima, u poboljšanju i kvaliteti prehrane, zaštiti zdravlja i mogućnosti tjelovježbe i rekreacije. Povećana je sloboda kretanja zatvorenika na način da su sobe pretežiti dio dana otvorene te su zatvorenici mogli nesmetano kretati hodnikom iz sobe u sobu, u TV boravak, a dio dana boraviti na svježem zraku i to više od propisanog. Prvostupanjski sud je prihvatio iskaze svjedoka zaposlenih u Kaznionici u Lepoglavi, smatrajući da kao državni službenici, zaposlenici kaznionice nemaju razloga iskazivati neistinito i neobjektivno, tim više što su saslušani svjedoci predloženi od strane tužitelja, o tim okolnostima smještaja iskazivali na bitno drugačiji način. Osim toga, navodi svjedoka potkrijepljeni su fotodokumentacijom prostora Kaznionice u Lepoglavi. Iz iskaza svjedoka utvrđeno je da je tužitelj imao mogućnost boravka izvan spavaonice gotovo cijeli dan osim za vrijeme spavanja, a i tijekom perioda kada su se vrata na odjelu zaključavala mogao je koristiti prostorije TV boravka. Osim toga, tužitelju su na raspolaganju bile slobodne aktivnosti, mogao je koristiti knjižnicu i čitaonicu, informatičku radionicu i sl., a mogao je boraviti i na svježem zraku, pa proizlazi da je ograničenost prostora spavaonice tužitelja bila nadoknađena slobodom kretanja koji je tijekom dana uživao mogućnost boravka u ostalim prostorijama kaznionice i na svježem zraku, što neosnovano tužitelj osporava.

Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio i postojanje zadovoljavajućih uvjeta glede sanitarnih i higijenskih potreba tužitelja, te je utvrđeno da je tužitelj imao pristup sanitarnom čvoru i pitkoj vodi 24 sata na dan, da su sanitarni čvorovi u cijelosti odvojeni od ostatka sobe zidom i vratima, čime je zatvorenicima osigurana intima, da su zatvorenicima na odjelu na raspolaganju bili tuševi s toplom vodom tijekom cijelog dana, a što se tiče održavanja čistoće svjedoci su istaknuli da zatvorenici prostorije održavaju sami, a kaznionica im osigurava odgovarajuća sredstva.

U pogledu prehrane prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su zadovoljeni svi propisani standardi.

Na temelju predviđenih dokaza utvrđenih činjenicama prvostupanjski sud je pravilno zaključio da duševna bol koju je tužitelj trpio zbog nedovoljnog prostora spavaonice ne prelazi onaj neizbježni element trpljenja ili poniženja povezanog s oblikom legitimnog postupanja prema osobi lišene slobode, a sama činjenica nezadovoljavajućeg prostora spavaonice ne predstavlja oblik poniženja ili nečovječnog postupanja od strane tuženice prema tužitelju kojim bi bilo povrijeđeno njegovo dostojanstvo, odnosno pravo osobnosti iz članka 19., u svezi sa člankom 1046. ZOO, jer je utvrđeno da je slobodom kretanja tijekom dana tužitelju nadoknađena ograničenost prostora u spavaonici. U ovom postupku sud se ne može upuštati u ocjenu opravdanosti izrečenih stegovnih mjera spram tužitelja koje su se mjere očitovale u stegovnoj mjeri samice i privremene uskrate raspolaganja novcem. Za pretpostaviti je da je tužitelj svojim ponašanjem uzrokovao izricanje stegovnih mjera i svojim ponašanjem sam sebe je doveo u takvo stanje ograničene pokretljivosti, slobode kretanja u okviru propisanih pravila, a prije svega cijeneći da je tijekom izdržavanja kazne zatvora imao terapiju psihoaktivnim lijekovima.

Evidentno je iz iskaza saslušanih svjedoka da je tužitelj imao problem socijalne adaptacije, prilagođavanja na nove uvjete življenja gdje je sloboda kretanja ograničena i da je u tom svom ponašanju iskazivao agresivnost koja je sankcionirana sukladno postojećim važećim stegovnim mjerama koje vrijede u kaznionicama Republike Hrvatske. Kako u radnjama tužene nije bilo elemenata koji bi imali za posljedicu povrijeđeno dostojanstvo tužitelja, njegovu pravnu osobnost, to je sud prvog stupnja pravilno odbio tužbeni zahtjev.

Spram žalbenih navoda tužitelja da sud nije cijenio dokaze na način predviđen člankom 8. ZPP, isti se ukazuju neosnovani jer upravo dovodeći u međusobnu svezu iskaze saslušanih svjedoka dao je logične i razumne razloge zašto je određenim svjedocima poklonio vjeru jer su njihovi iskazi bili logični, uvjerljivi i neproturječni čak ni sa iskazom tužitelja.

Presuda sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama, pri čemu je sud pravilno ocijenio iskaze saslušanih svjedoka glede činjeničnog supstrata na kojemu tužitelj temelji svoju tužbu i pravnog osnova. Žalbenim navodima takvu ocjenu dokaza izrečene razloge tužitelj nije doveo u sumnju.

Poradi iznesenoga valjalo je odlučiti kao u izreci temeljem članka 368. stavak 1. ZPP

Tuženiku jesu dosuđeni samo troškovi koji su bili nužni za vođenje ovoga postupka.

U Splitu 20. veljače 2020.