1              Poslovni broj: Gž R-8/2020-2

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-8/2020-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca i to: Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, mr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća i suca izvjestitelja te Marije Šimičić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. G. iz S., OIB: ..., zastupane po punomoćniku Z. I., odvjetniku u S., protiv tuženika Bolnice, S., OIB: ..., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pr-120/18 od 13. studenoga 2019., na sjednici vijeća održanoj 20. veljače 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, pa se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pr-120/18 od 13. studenoga 2019., potvrđuje:

 

a) u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke,

 

b) u dijelu pod točkom II. izreke i to baš u dijelu u kojemu je tužiteljici dosuđen parnični trošak do iznosa od 15.125,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom.

 

II. Žalba tuženika se djelomično uvažava, pa se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pr-120/18 od 13. studenoga 2019. preinačuje u dijelu pod točkom II. izreke i to baš u dijelu preko tužiteljici dosuđenog iznosa parničnog troška od 15.125,00 kuna do iznosa od 30.125,00 kuna (dakle za razliku od 15.000,00 kuna) sa pripadajućom zateznom kamatom, na način da se u ovom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje:

 

Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu slijedećeg sadržaja:

 

"I. Nalaže se tuženiku, Bolnici, S., OIB: ..., da tužiteljici D. G., OIB: ..., u roku od 8 dana isplati iznos od 131.807,53 kuna zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, tekućom:

- za lipanj 2015. godine, na iznos od 1.927,52 kuna od 15.07.2015. godine, sve do 31.07.2015. godine, a za svaki od gore navedenih iznosa po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od 01.08.2015. do isplate, po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom:

- za srpanj 2015. godine, na iznos od 2.774,25 kuna od 15.08.2015. godine,

- za kolovoz 2015. godine, na iznos od 1.135,81 kuna od 15.09.2015. godine,

- za rujan 2015. godine, na iznos od 2.245,85 kuna od 15.10.2015. godine,

- za listopad 2015. godine, na iznos od 1.608,32 kuna od 15.11.2015. godine,

- za studeni 2015. godine, na iznos od 2.362,54 kuna od 15.12.2015. godine,

- za prosinac 2015. godine, na iznos od 1.823,48 kuna od 15.01.2016. godine,

- za siječanj 2016. godine, na iznos od 4.050,07 kuna od 15.02.2016. godine,

-za veljaču 2016. godine, na iznos od 2.670,36 kuna od 15.03.2016. godine,

- za ožujak 2016. godine, na iznos od 2.946,76 kuna od 15.04.2016. godine,

- za travanj 2016. godine, na iznos od 3.777,93 kuna od 15.05.2016. godine,

-za svibanj 2016. godine, na iznos od 3.427,20 kuna od 15.06.2016. godine,

- za lipanj 2016. godine, na iznosa od 2.971,10 kuna od 15.07.2016. godine,

- za srpanj 2016. godine, na iznos od 3.099,46 kuna od 15.08.2016. godine,

-za kolovoz 2016. godine, na iznos od 3.095,20 kuna od 15.09.2016. godine,

- za rujan 2016. godine, na iznos od 3.283,09 kuna od 15.10.2016. godine,

- za listopad 2016. godine, na iznos od 2.862,43 kuna od 15.11.2016. godine,

- za studeni 2016. godine, na iznos od 2.845,39 kuna od 15.12.2016. godine,

- za prosinac 2016. godine, na iznos od 2.265,12 kuna od 15.01.2017. godine,

- za siječanj 2017. godine, na iznos od 2.640,48 kuna od 15.02.2017. godine,

- za veljaču 2017. godine, na iznos od 2.178,41 kuna od 15.03.2017. godine,

- za ožujak 2017. godine, na iznos od 1.894,27 kuna od 15.04.2017. godine,

- za travanj 2017. godine, na iznos od 3.828,61 kuna od 15.05.2017. godine,

- za svibanj 2017. godine, na iznos od 2.766,69 kuna od 15.06.2017. godine,

- za lipanj 2017.g., na iznos od 2.859,17 kuna od 15.07.2017.godine

- za srpanj 2017. godine, na iznos od 3.921,55 kuna od 15.08.2017. godine,   

- za kolovoz 2017. godine, na iznos od 4.091,14 kuna od 15.09.2017. godine,

- za rujan 2017. godine, na iznos od 3.006,56 kuna od 15.10.2017. godine,

- za listopad 2017. godine, na iznos od 3.360,31 kuna od 15.11.2017. godine,

- za studeni 2017. godine, na iznos od 2.069,44 kuna od 15.12.2017. godine,

- za prosinac 2017. godine, na iznos od 3.382,73 kuna od 15.01.2018. godine,

- za siječanj 2018. godine, na iznos od 3.763,69 kuna od 15.02.2018. godine,

- za veljaču 2018. godine, na iznos od 3.794,01 kuna od 15.03.2018. godine,

- za ožujak 2018.godine, na iznos od 3.954,55 kuna teku od 15.04.2018.godine,

- za travanj 2018.godine, na iznos od 3.274,57 kuna teku od 15.05.2018.godine,

- za svibanj 2018.godine, na iznos od 2.757,64 kuna teku od 15.06.2018.g.

- za lipanj 2018.g., na iznos od 2.890,66 kuna od 15.07.2018.godine

- za srpanj 2018. godine, na iznos od 3.406,38 kuna od 15.08.2018.godine,

- za kolovoz 2018. godine, na iznos od 3.313,59 kuna od 15.09.2018.godine,

- za rujan 2018. godine, na iznos od 3.861,84 kuna od 15.10.2018. godine,

- za listopad 2018. godine, na iznos od 2.580,89 kuna od 15.11.2018. godine,

- za studeni 2018. godine, na iznos od 2.471,22 kuna od 15.12.2018. godine,

- za prosinac 2018. godine, na iznos od 2.903,33 kuna od 15.01.2019. godine,

- za siječanj 2019. godine, na iznos od 3.284,41 kuna od 15.02.2019. godine,

za veljaču 2019. godine, na iznos od 2.379,50 kuna od 15.03.2019. godine,

osim za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u gore navedenim bruto iznosima, sve do isplate.

 

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana naknadi tužiteljici trošak ovoga postupka u iznosu od 30.125,00 kn zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od presuđenja do isplate."

 

Protiv prvostupanjske presude u pobijanom dosuđujućem dijelu, tuženik je podnio žalbu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga koji su predviđeni odredbama članka 353. stavak 1. točke 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - Odluka USRH i 70/19., dalje ZPP). Tuženik u žalbi predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ukine pobijanu presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tuženik u žalbi u bitnome navodi kako se predmetni dodaci za otežane uvjete rada te za odgovornost za život i zdravlje ljudi, obračunavaju djelatnicima samo na osnovnu plaću, a ne i na prekovremeni rad, kako da je to nezakonito učinio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.  

 

Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

 

Žalba tuženika djelomično nije osnovana, a djelomično je osnovana.

 

Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka predstavlja zahtjev tužiteljice za isplatom razlike plaće te naknade plaće za korištenje godišnjeg odmora/bolovanja, koja joj prema njezinom mišljenju pripada za razdoblje od 1. srpnja 2015. do 28. veljače 2019. i one koja joj je u tom razdoblju stvarno isplaćena, a koja razlika da ukupno iznosi 131.807,53 kune bruto, ovo sa pripadajućom zateznom kamatom koja joj je dosuđena pobijanom presudom.

 

Konkretno, tužiteljica je u predmetnom razdoblju bila zaposlena kod tuženika kao doktor medicine, specijalistica na Klinici za anesteziologiju, a čiji je rad bio organiziran u dvadeset četiri satnim dežurstvima. Tužiteljica smatra kako joj za sporno razdoblje pripada pravo na povećanu plaću zbog otežanih uvjeta rada, i to baš za 25%, a ovo na temelju odredbe članka 57. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 143/13., dalje KU/13), odredbe članka 86. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13., dalje ZR/09), te odredbe članka 94. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14. i 127/17., dalje ZR/14), koje zakonske odredbe reguliraju pravo na povećanu plaću

 

Također tužiteljica drži kako joj na temelju odredbe članka 59. KU/13 pripada pravo na dodatak na plaću u iznosu od 10%, odnosno na temelju odredbe članka 5. Dodatka I. KU/13 („Narodne novine“, broj 96/2015, dalje Dodatak I. KU/13), dodatak od 12%, a sve zbog rada koji podrazumijeva iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi (ovo također u svezi sa odredbama članka 86. ZR/09 i članka 94. ZR/14).

 

Nadalje, tužiteljica navodi kako joj pripada uvećana plaća za postignuti znanstveni stupanj doktorice znanosti, a ovo na temelju odredbe članka 54. stavak 2. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" br: 141/12., dalje: TKU). Ovom je odredbom naime propisano kako će se osnovna plaća zaposlenika uvećati za 8% ako zaposlenik ima znanstveni stupanj magistra znanosti, odnosno za 15% ako zaposlenik ima znanstveni stupanj doktora znanosti. I kod ovog dodatka na plaću da se primjenjuje odredbe članaka 86. ZR/09 i članka 94. ZR/14.

 

Tužiteljica u bitnome smatra kako joj tuženik nije isplaćivao navedene dodatke na plaću za obavljeni prekovremeni rad, a na što da također ima pravo, već da joj je ove dodatke priznao i isplatio samo na obavljeni redovni rad.

 

Konačno tužiteljica je zahtijevala u ovom predmetu i naknadu bruto plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i bolovanja, a koja da joj također nije isplaćena, što tuženik u žalbi posebno nije osporavao.

 

Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

Između parničnih stranaka nije sporna visina potraživanja već pravna osnova tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na dodatke na plaću. Tužiteljica je postavila predmetni tužbeni zahtjev, koji je usvojen pobijanom presudom (osim u dijelu zatezne kamate), na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Zlatka Cvitanovića, dipl. oec. (str. 123. do 134. spisa) U zaključku svog nalaza i mišljenja od 8. srpnja 2019. vještak navodi kako tužiteljici za sate prekovremenog rada pripadaju predmetni dodaci, i to s osnove dodatka za posebne uvjete rada iznos od 54. 584,36 kuna, s osnova dodatka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iznos od 25.914,46 kuna, s osnova dodatka za znanstveni stupanj doktora znanosti iznos od 32.750,59 kuna, te da tuženik nije za predmetno razdoblje isplatio tužiteljici naknadu bruto plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i bolovanja u iznosu od 18.558,12 kuna. Dakle, prema vještaku Zlatku Cvitanoviću, za razdoblje od 1. srpnja 2015. do 28. veljače 2019. tuženik je s navedenih osnova trebao isplatiti tužiteljici ukupan iznos od 131.807,53 kune bruto, koji iznos, što je nesporno, tuženik nije isplatio tužiteljici.

 

Iz obrazloženja pobijane presude za zaključiti je kako prvostupanjski sud smatra da tužiteljica ima pravo na odrađene dodatke na plaću, pa tako i na dodatak za otežane uvjete rada od 25%, dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi od 10%, (od. 1. listopada 2015., 12%), te dodatak za ostvareni znanstveni stupanj doktora znanosti od 15%, a ta se prava kumuliraju. Zaista, tužiteljici se uvećava plaća radi otežanih uvjeta rada od 25%, na temelju odredbe članka 57. KU-a/13, dok dodatak na plaću od 10%, odnosno od 1. listopada 2015, od 12%, zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, proizlazi iz odredbe članka 59. KU-a/13, odnosno odredbe članka 5. Dodatka I., KU-a/13, dok tužiteljica ima pravo na povećanje plaće od 15% radi postignutog znanstvenog stupnja doktora znanosti na temelju odredbe članka 54. stavak 2. TKU-a.

 

Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje da budući se ti dodaci odnose na redovno radno vrijeme, isti da se trebaju odnositi i na prekovremeni rad, što je pravilno jer tužiteljica radi u istim uvjetima kako u redovnom radnom vremenu, tako i za vrijeme prekovremenog rada. Stoga, po mišljenju prvostupanjskog suda, tužiteljici i za prekovremeni rad koji je nesporno ostvarila, pripada pravo na uvećanje plaće za dodatak za otežane uvjete rada i dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenta. Također prema prvostupanjskom sudu tužiteljici pripada i dodatak na ostvareni znanstveni stupanj doktora znanosti, a koji znanstveni stupanj tužiteljice nije bio sporan.

 

Slijedom navedenog prvostupanjski je sud donio presudu kojom je naložio tuženiku da isplati tužiteljici utuženi iznos od 131.807,53 kune bruto sa zateznom kamatom kako je to već navedeno u obrazloženju ove drugostupanjske presude.

 

Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a. Tuženik drugačijom interpretacijom materijalnog prava nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u pobijanom dosuđujućem dijelu. Štoviše, suprotno navodima iz žalbe, prvostupanjski je sud jasno definirao pojam osnovne plaće i dodataka koje je tužiteljici trebao isplatiti tuženik, a nije, pa se žalbeni navodi tuženika ukazuju neosnovanim uz napomenu kako nema ni zakonske ni kakve druge pravne prepreke iz predmetnih kolektivnih ugovora da se predmetni dodatci na plaću tužiteljici kumuliraju te da se isti odnose kako na sate u redovnom radnom vremenu tako i na sate u prekovremenom radu.

 

S tim u svezi je za napomenuti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske, Građanski odjel, na sjednici odjela od 9. prosinca 2019. zauzeo slijedeće pravno shvaćanje: "Zdravstveni radnici za vrijeme važenja kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 143/13. i 96/15., dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu."

 

Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki I. a) izreke ove drugostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

Prvostupanjski je sud pozivajući se na odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a dosudio tužiteljici parnični trošak u ukupnom iznosu od 30.125,00 kuna. Međutim, tuženik u žalbi s pravom ističe kako je prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke o parničnom trošku trebao voditi računa da se vrijednost predmeta spora mijenjala, a što zaista prvostupanjski sud nije uzeo u obzir, što je dovelo do djelomično nepravilne odluke o trošku na štetu tuženika.

 

Sukladno iznijetom, a budući novčani iznos tužbenog zahtjeva označava vrijednost predmeta spora, znači da u predmetu u kojem je došlo do povišenja tužbenog zahtjeva, kao što je riječ u predmetnom slučaju, mijenjala se i vrijednost predmeta spora, pri čemu će za određivanje naknade za pojedine poduzete parnične radnje biti odlučna vrijednost predmeta spora koja je bila u vrijeme poduzimanja svake pojedine parnične radnje. Dakle, pri obračunavanju naknade parničnih troškova za obavljanje radnje u postupku ne može se primijeniti isključivo vrijednost predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, već se troškovi postupka određuju sukladno vrijednosti predmeta spora koja je vrijedila u trenutku poduzimanja pojedine parnične radnje.

 

U ovom postupku vrijednost predmeta spora je od dana podnošenja tužbe 13. veljače 2018. bila 15.000,00 kuna, a od zaprimanja podneska tužiteljice 12. rujna 2019. 131.807,53 kune.

 

Sukladno navedenom ovaj drugostupanjski sud utvrđuje kako je tužiteljica imala trošak sastavljanja tužbe u iznosu od 100 bodova, te za zastupanja na ročištima od 11. listopada 2018. 100 bodova, 3. prosinca 2018. 100 bodova, 30. siječnja 2019. 50 bodova, 21. ožujka 2019. 50 bodova i 29. travnja 2019. 50 bodova, te za sastav podneska od 16. srpnja 2018. 100 bodova, što zbrojeno iznosi 550 bodova, a sukladno Tbr. 7., 8. i 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12., 103/14., 118/2014. i 107/2015., dalje: "Tarifa"). Nadalje tužiteljica je imala trošak sastava podneska od 10. rujna 2019. 250 bodova, te zastupanja na ročištu od 17. listopada 2019. 250 bodova, odnosno ukupno ove dvije pravne radnje 500 bodova, a sukladno Tbr. 7., 8. i 9. "Tarife". Dakle, tužiteljica je imala ukupan trošak zastupanja po punomoćniku koji je odvjetnik u iznosu od 1.050,00 bodova.

 

Pri vrijednosti jednog boda od 10,00 kuna (Tbr. 50 "Tarife") trošak navedenog zastupanja tužiteljice iznosi 10.500,00 kuna. Na ovaj iznos trebalo je tužiteljici priznati trošak poreza na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 42 "Tarife") što čini daljnjih 2.625,00 kuna ili ukupno 13.125,00 kuna. Konačno, tužiteljici je trebalo priznati i trošak vještačenja u iznosu od 2.000,00 kuna, pa tako ukupni parnični trošak koji je trebalo priznati tužiteljici iznosi 15.125,00 kuna, a ovo u suglasju sa odredbama članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

 

Kako je prvostupanjski sud tužiteljici dosudio parnični trošak u iznosu 30.125,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom, a kako je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo istoj dosuditi iznos od 15.125,00 kuna, to je odlučeno kao u točki I. b) izreke ove drugostupanjske presude, a sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a, odnosno kao u točki II. izreke, a u suglasju sa odredbom članka 373. točka 3. ZPP-a.

 

U Splitu, 20. veljače 2020.