1              P Ob - 345/2018

 

                                                                                             

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

Dračevacbb

21 000 Split                 Posl. broj: P Ob-345/2018

 

 

U  I M E  R E PU B L I K E  H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

              Općinski sud u Splitu, u ime Republike Hrvatske po sutkinji tog suda Irmi Dujić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice D. R., iz S., H. .., OIB: …, zastupane po punomoćniku R. P., odvjetniku u S., protiv tuženika 1. I. R., iz D. V., P. G.. .., OIB: …, 2. D. R., iz S., P. R. .., OIB: …, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda u S. V.. L. i Ž. V., radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 20. siječnja 2020. godine u prisutnosti punomoćnika tužiteljice odvjetnika R. P. te punomoćnice tuženika pod 2. odvjetnice A. L. K., na ročištu za objavu i uručenje presude dana 20. veljače 2020. godine

p r e s u d i o   j e

 

I.                    Prihvaća se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„              1. Utvrđuje se da je ništav i bez pravnog učinka darovni ugovor sklopljen između

R. I.. iz S., OIB: … i sada pok. M. R. iz S., JMBG: …, sklopljen dana 21. studenoga 2000. godine u S. kojim je darovana ½ stana koja bi predstavljala bračnu stečevinu D. R., anagrafske oznake .., na II katu označen br. 9, površine 75,20 m2, smještenog na čest. zem. 5437/2, Z.U. 15098, poduložak 28 K.O. S. i ovjeren pod brojem ovjere 5258/00 od 22. studenoga 2000. godine i upisan u zemljišnim knjigama Općinskog suda u S. pod brojem Z-14987/06.

 

              2.1. Utvrđuje se da je nekretnina u naravi Stan u S., anagrafske oznake.., na II katu označen br. 9, površine 75,20 m2, smješten na čest. zem. 5437/2, Z.U. 15098, poduložak 28 K.O. S. i zajednička imovina D. R. OIB: … i I. R. OIB.: ….

 

              2.2. Utvrđuje se da udio D. R. u toj imovini iznosi ½ dijela.“

 

 

II.                 Dužna je tužena pod 2. D. R. naknaditi tužiteljici D. R.. trošak postupka

u iznosu od 33.562,50 kuna u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

 

Kod Općinskog suda u Splitu dana 04. travnja 2014. godine zaprimljena je tužba tužiteljice D. R. protiv tuženika pod 1. I. R. i pod 2. D. R., a radi utvrđenja ništavim ugovora o darovanju od 21. studenoga 2000. godine sklopljenog između tuženika pod 1. I. R. i pok. M. R., radi utvrđenja bračne stečevine i udjela u toj imovini. U tužbi se navodi kako je tužiteljica sa tuženikom pod 1. I. R. sklopila brak dana 17. rujna 1954. godine te da je za vrijeme trajanja braka zajednički stečen stan u S., anagrafske oznake …, položen na II. katu, označen br. 9, površine 75,20 m2, smješten na čest. zem. 5437/2, Z.U. 15098, poduložak 28 K.O. S.. U ovaj stan da je povremeno dolazila tužena pod 2. D. R., unuka tužiteljice i tuženika pod 1. Dana 16. veljače 2014. godine tužiteljica da je primila pismo od odvjetnika tužene pod 2. u kojem je navedeno kako je tužena pod 2. vlasnica stana, a da tužiteljica mora iseliti iz ovog stana i predati ključeve. Potom da je tužiteljica saznala da je tuženik pod 1. I. R. dana 21. studenoga 2000.godine darovao stan njihovom pok. sinu M. R. sa doživotnim pravom stanovanja tužiteljice i tuženika pod 1. Tužiteljica da taj ugovor nije potpisala niti je za njega znala. M. R. da je stan darovao tuženoj pod 2. Kako tužiteljica smatra da je navedenim postupanjem tuženik pod 1. raspolagao sa njezinim vlasništvom  tužiteljica je predložila sudu da donese presudu kojom bi prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio navedeni darovni ugovor ništavim, utvrdio predmetni stan bračnom stečevinom te udio D. R. u toj imovini. Na ročištu od 09. veljače 2016. godine tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev tako da isti glasi kako je to navedeno u izreci presude.

Tuženik pod 1. I. R. u ostavljenom roku nije podnio odgovor na tužbu. Na ročištu od 9. veljače 2016. godine naveo je kako je stan bračna stečevina, da je u braku sa tužiteljicom od 1954. godine, da je stan dobio od Tankerske plovidbe 1970-ih, ali ne samo u svoje ime.

U odgovoru na tužbu tužena pod 2. D. R. usprotivila se tužbi i tužbenom zahtjevu te predložila sudu istu odbaciti odnosno odbiti kao neosnovanu. Tužena pod 2. navodi kako je tuženik pod 1. I. R. označen isključivo sa svrhom priznanja tužbenog zahtjeva i da su obiteljski odnosi među strankama u postupku narušeni. Dalje čini nespornim da je tužena pod 2. uknjižena kao vlasnica predmetnog stana i da je vlasništvo istog stekla temeljem Ugovora o darovanju nekretnina sklopljenog dana 29. travnja 2010. godine, ovjerenog od javnog bilježnika pod posl. brojem OV-6558/10 i OV-6557/10 dana 29. travnja 2010. godine kao i činjenicu da je njezin prednik M. R. predmetni stan stekao darovanjem od oca I. R.. Nadalje navodi kako je neživotno da majka obdarenika, tužiteljica, nije znala i nije bila suglasna sa tim darovnim ugovorom te da tužiteljica u razdoblju od 2000. do 2014. godine nije ništa glede ovog stana poduzimala već je i ona darovala tuženoj pod 2. stan sa garažnim mjestom u S., anagrafske oznake …. Također navodi da je tužiteljica postupila kao i tuženik pod 1. te je darovala sinu D. R. stan bez sudjelovanja svog bračnog druga. Tužena pod 2. smatra da iako je njezin prednik ugovorio pravo stanovanja tužiteljice i tuženika pod 1. na predmetnom stanu da s obzirom na činjenicu da ovo pravo nije bilo zabilježeno u zemljišnoj knjizi da je nepostojeće. Tužena pod 2. spori da su tužiteljica i tuženik pod 1. koristili predmetni stan. Također napominje da tužiteljica u trenutku darovanja nije bila uknjižena kao vlasnik na stanu, a što da je nužno kako bi ona bila ugovorna stranka.

Presudom Općinskog suda u S., posl. broj Po-45/2014, od 10. svibnja 2016. godine prihvaćen je tužbeni zahtjev te je tužena pod 2. obvezana na plaćanje troškova postupka, ali je rješenjem Županijskog suda u Z., posl. broj 33 Gž-6657/16-2, od 24. travnja 2018. godine ova presuda ukinuta zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U obrazloženju odluke višeg suda dana je uputa ovom sudu da u nastavku postupka ocijeni valjanost konkretnog ugovora o darovanju sklopljenog između tuženika pod 1. i pok. M. R., imajući na umu prvenstveno opća načela prava, i to kako načelo, da nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što sam ima, tako i načelo savjesnosti i poštenja u pravnom prometu uz napomenu da poštovanje načela savjesnosti i poštenja u pravnom prometu podrazumijeva ispitivanje savjesnosti svakog od sudionika određenog pravnog odnosa odnosno da se mora ocijeniti kako savjesnost stjecatelja koji tvrdi da je postupano s povjerenjem u zemljišne knjige, tako i tužiteljice. Isto da podrazumijeva ispitati mogućnosti koje je tužiteljica imala, radi zaštite svog prava zajedničkog vlasništva sporne nekretnine, a u vezi poduzimanja odgovarajućih pravnih radnji (zahtijevanja upisa, pokretanja parničnog postupka radi utvrđenja, zahtijevanja zabilježbe i sl.), a kako bi se pravilno moglo primijeniti mjerodavno materijalno pravo i prosuditi ima li mjesta primjeni načela povjerenja u potpunost zemljišnih knjiga. Navedeno je da ukoliko prvostupanjski sud zaključi da je postupanje tužiteljice bilo savjesno da je tada potrebno utvrditi i doprinos tužiteljice u stjecanju sporne nekretnine.

Dalje tijekom postupka tužiteljica je ustrajala u tvrdnji da je stan kojeg je tuženik pod 1. dobio od Tankerske plovidbe Z., a kojeg je potom zamijenio za predmetni, dobio i za tužiteljicu i za njihovo dvoje djece i da bi kao samac dobio garsonijeru. Nadalje je navela kako je radila prije braka, a nakon zaključenja braka da je nastavila brinuti o kućanstvu, djeci, baviti se poljoprivredom i uzgojem domaćih životinja, bila angažirana na izgradnji kuće na D., a od odštete koju je dobila zbog nesreće iz 1968. godine kupila sav namještaj za stan.

 

Tijekom dokaznog postupka sud je izveo slijedeće dokaze: čitanjem obavijesti I. Policijske postaje u Splitu, broj: 511-12-23-815/14, od 21. ožujka 2014. godine, vjenčanog lista Matičnog ureda u T., Klasa: 223-03/14-003/206, od 27. ožujka 2014. godine, darovnog ugovora od 21. studenoga 2000. godine, dopisa odvjetnice M. V. kao punomoćnice D. R., od dana 13. veljače 2014. godine, izvatka iz zemljišne knjige broj ZU 15098, broj poduloška 28, K.O. S., od 12. prosinca 2013. godine, ugovora o darovanju nekretnina od 29. travnja 2010. godine, ugovora o darovanju nekretnina od 24. veljače 2014. godine, ugovora o darovanju nekretnina od 15. veljače 2013. godine, presude i rješenja Županijskog suda u S., posl. broj GŽst-206/11, od 25. kolovoza 2011. godine, presude Općinskog suda u S., posl. broj P2-8712/09, od 11. travnja 2011. godine, odluke Ustavnog suda RH, broj U-III/103/2008, od 14. lipnja 2011. godine, čitanjem spisa ovog suda posl. broj Po-15/2014 i Oso-32/2014, čitanjem darovnog ugovora iz 1987. godine, povijesnog izvatka za Z.U. 15098 poduložak 28 K.O. S. te je izveden dokaz saslušanjem parničnih stranaka. Nakon što je predmet vraćen na ponovni postupak izvedeni su i dokazi: čitanjem nabavne dozvole NO kotara S. broj 04-1690/1-62, od 28. veljače 1962. godine, računa broj 219-B od 12. ožujka 1962. godine, zapisnika o primopredaji kancelarije i blagajne od 30. studenoga 1953. godine, rješenja N.O. kotara S. broj:11621/52, od 17. svibnja 1952., rješenja N.O. kotara S. broj: 21590/50, od 28. listopada 1950. godine, rješenja "Poljoproizvod" broj 213/53, od 2. srpnja 1953. godine, rješenja N.O. kotara S., broj: 23345/50, od 18. studenoga 1950. godine, presude Vrhovnog suda Hrvatske broj Gž-1292/1972-2, od 22. veljače 1973. godine, dopisa Tankerske plovidbe d.d. od 18. travnja 2019. godine uz koji su dostavljeni Ugovor o korištenju stana od 1. kolovoza 1973. godine, ugovora o zamjeni stanova od 3. srpnja 1981. godine, ugovora o korištenju stana od 1. kolovoza 1982. godine, zapisnika o primopredaji stana od 23. srpnja 1973. godine, zapisnika o ponovnom utvrđivanju vrijednosti stana od 5. srpnja 1973. godine, rješenja br. 893/72 od 6. srpnja 1972. godine, rješenja Općine Z. od 10. listopada 1973. godine, procjena vrijednosti stana ( l. 167.), zapisnika ovog suda broj P-5263/17 od 10. rujna 2019. godine i od 24. srpnja 2019. godine i nepravomoćne presude Općinskog suda u S., posl. broj P-5263/17 od 10. prosinca 2019. godine, ponovno su saslušane tužiteljica i tužena pod 2. te je izveden dokaz saslušanjem svjedoka D. R., B. M.., M. J.., D. B. i M. S..

 

              Tužbeni zahtjev je osnovan.

Među strankama je sporno je li tužiteljica znala i pristala da tuženik pod 1. I. R. zaključi glede predmetnog stana ugovor o darovanju kao i je li predmetni stan u trenutku zaključenja ugovora predstavljao bračnu stečevinu tužiteljice i tuženika pod 1.

 

Iz vjenčanog lista Matičnog ureda u T., Klasa: 223-03/14-003/206, od 27. ožujka 2014. godine proizlazi da su tužiteljica D. R. i tuženik pod 1. I. R. sklopili brak dana 17. rujna 1954. godine.

Čitanjem darovnog ugovora od 21. studenoga 2000. godine utvrđeno je da je isti sklopljen između tuženika pod 1. I. R.. kao darovatelja i M. R. kao daroprimca, a da je predmet ovog ugovora stan u S., u zgradi anagrafske oznake … na II. katu. U točki 4. ugovora darovatelj je izdao daroprimcu clausulu intambulandi te je ugovoreno da I. R. i njegova supruga D. R. imaju pravo korištenja navedenog stana do kraja života u idealnom dijelu. Pravo stanovanja nije upisano u zemljišnoj knjizi, a što je razvidno iz spisu priloženog zemljišnoknjižnog izvatka za ovu nekretninu.

Iz ugovora o darovanju nekretnina sklopljenoga između M. R. kao darovatelja i mal. D. R. kao daroprimca ( zastupana po majci z.z. D. R.) dana 29. travnja 2010. godine utvrđeno je da je predmet ovog ugovora predmetni stan. U točki IV. ugovora navodi se " Darovatelj jamči da je nekretnina iz čl. I. ovog ugovora njegovo isključivo vlasništvo te da na njemu ne postoje nikakva uknjižena ili neuknjižena prava i tereti koji bi ograničavali daroprimca u njegovim pravima.", a što je u suprotnosti sa točkom 4. ugovora od 21. studenoga 2000. godine kojega je M. R. zaključio sa tuženikom pod 1. Dakle, M. R. ( koji je ujedno bio i zakonski zastupnik tada mal. D. R.) je naknadno raspolagao sa  nekretninom iz navedenih ugovora, zanemarujući ugovoreno pravo doživotnog korištenja stana od strane njegovih roditelja, tako da je u trenutku podnošenja tužbe upisana vlasnica na stanu na II. katu, označenom br. 9, položenog u zgradi sagrađenoj na čest zem. 5437/2 K.O. S., poduložak 28, Z.U. 15098 bila tužena pod 2. D. R., a što proizlazi iz izvatka iz zemljišne knjige od 12. prosinca 2013. godine koji prileži spisu.

Tužiteljica D. R. u iskazu danom pred sudom navodi kako nije znala da je njezin suprug tuženik pod 1. I. R.. sklopio ugovor o darovanju glede stana u Splitu u ulici Hercegovačka 26. Tužiteljica navodi kako su ona i njezin suprug ovaj stan koristili stalno, ali kako su umirovljenici da su povremeno boravili i na D. i to sve dok jedan dan u travnju 2014. godine nisu naišli na promijenjenu bravu na koji način im je onemogućen ulazak. Navela je kako je 1972. godine njezin suprug stan dobio od Jugotankera i da su kasnije taj  stan mijenjali za predmetni stan. Nakon što su zatekli promijenjenu bravu obratili su se odvjetniku te je potom saznala za ugovor o darovanju koji su sklopili I. R.. i M. R. te je saznala i da ona i suprug imaju pravo stanovanja dok su živi. Suprug da joj nije rekao za ovaj ugovor jer je znao da bi bila ogorčena, a kazao je i da je to napravio pod prisilom. Suprug da joj nije nikada osporavao njezin udjel nad vlasništvom ovog stana i ovaj stan se uvijek smatrao i njezinim stanom. Svjedokinji nije bilo poznato ništa glede postojanja ugovora o darovanju.

Dodatno saslušana tužiteljica je navela kako sa suprugom nije nikada prije promjene brave na stanu razgovarala o vlasništvu predmetnog stana. Opisala je kako je stan dobiven zamjenom za stan iste veličine u Z., a kada je došlo vrijeme otkupa stanova, da su stanovali u predmetnom stanu ona i suprug zajedno sa obitelji sina M. te su njezin suprug i sin M. zajednički otkupili stan da bi kasnije u iskazu navela da ni ne zna točno je li njezin sin plaćao otkup stana. Navela kako joj je suprug naknadno predočio kako je raspolagao sa stanom, da ga je darovao sinu, ali da oni imaju mogućnost doživotnog stanovanja. Tužiteljica je navela kako je njezin sin M. sa obitelji živio u predmetnom stanu skupa sa njom i tuženikom pod 1. sve do 2000.-2002., da su ona i suprug u to vrijeme dio godine živjeli na D. radi čega bi njezin sin M. podizao njihove mirovine i plaćao sve račine. Ostala je kod tvrdnje da nije znala da su M. i tuženik pod 1. išli kod javnog bilježnika jer se sve to tajno radilo.

Iz zapisnika ovog suda posl. broj P-5263/17, iskaza tužiteljice,  proizlazi da su se odnosi tužiteljice i tužene pod 2. poremetili nakon što je tužena pod 2. promijenila bravu na stanu u S., ... U tom postupku tužiteljica je tvrdila da bi ona priznala ugovor o darovanju koji je predmet tog postupka ukoliko bi mogla doživotno koristiti stan u …. Također je tada izjavila da u trenutku kada je ovjeravala svoj potpis na groblju na D. nije znala da je D. R. stan u S., …, već prenijela na sebe.

Tuženik pod 1. I. R. je naveo kako je prvo dobio od Jugotankera stan u Z. kojega je mijenjao za predmetni stan. Tuženik pod 1. opisao je da je do potpisivanja ugovora o darovanju koji se pobija ovom tužbom došlo na način da je odveden od strane sina M., kod javnog bilježnika potpisati dva lista papira koja su već bila gotova i napisana, a što je on šokiran i u „teškim mukama“ i učinio. Prema njegovu kazivanju potpisao je papire koji su se odnosili na stan u S. i kuću na D.. Kazao je da na potpisivanje ugovora nije bilo prisiljen niti mu se fizički prijetilo, ali da on to nije potpisao dobrovoljno. Naveo je kako je skroz nasamaren i izigran te da njegova žena o ovome nije ništa znala sve do ovog postupka i to kada su sa odvjetnikom P. išli na zemljišnik. Tuženik pod 1. je izričito kazao da nije nikada svojoj ženi u odnosu na ovaj stan kazao što se dogodilo. Stan da je bio otkupljen na njegovo ime, a da su sredstva zajednički dali on, supruga i sin M..

Tužena pod 2. D. R. je kazala da je njoj predmetni stan darovan u vrijeme dok je bila maloljetna, da nema detaljnijih saznanja o stanu i da je o svemu vodila računa njezina majka D. B.. Kazala je da u ovome stanu djed i baka nisu stanovali, a da se stan prije nekoliko godina počeo iznajmljivati. Dodatno saslušana je navela kako je saznala u obitelji da su baka i djed dobili stan u Z. kojeg su kasnije mijenjali za stan u S. te da je njezin otac isplatio stan, a kasnije da je stan njezin djed darovao njezinom ocu. Tužena pod 2. je kazala kako se darovanje stana spominjalo u obitelji te da su baka i djed bili ponosni na ovo i hvalili se time. Tužena je navela kako su računi za predmetni stan ranije dolazili na ime njezinog oca, a kasnije na nju što da su baka i djed znali jer su računi bili na stolu kada bi oni došli iz D. u taj stan. Navela je da su odnosi u obitelji do smrti njezinog oca bili normalni.

Iz isprava koje je u spis dostavila tužiteljica i to nabavne dozvole NO kotara S. broj 04-1690/1-62, od 28. veljače 1962. godine i računa broj 219-B od 12. ožujka 1962. godine proizlazi da je tužiteljica bila angažirana i financijski pri gradnji kuće na D.. Dalje, iz isprava: zapisnika o primopredaji kancelarije i blagajne od 30. studenoga 1953. godine, rješenja N.O. kotara S. broj:11621/52, od 17. svibnja 1952., rješenja N.O. kotara S. broj: 21590/50, od 28. listopada 1950. godine, rješenja "Poljoproizvod" broj 213/53, od 2. srpnja 1953. godine, rješenja N.O. kotara S., broj: 23345/50, od 18. studenoga 1950. godine je razvidno da je tužiteljica prije zaključenja braka bila zaposlena kao službenica i blagajnica, a presudom Vrhovnog suda Hrvatske broj Gž-1292/1972-2, od 22. veljače 1973. godine se potvrđuju navodi tužiteljice da je zbog automobilske nesreće istoj bio isplaćen određeni iznos novca na ime naknade štete.

Iz Ugovora o korištenju stana od 1. kolovoza 1973. godine zaključenog između tuženika pod 1. kao nosioca stambenog prava i Jugoslavenske tankerske plovidbe kao organizacije za gospodarenje stambenim zgradama proizlazi da je tuženiku pod 1. stan u Z., …, površine 72 m2, dodijeljen temeljem rješenja Jugotanker – Turisthotel br. 893/72 od 6. srpnja 1972. godine ( nalazi se u spisu l. 164.), dakle u vrijeme dok je već bio u braku sa tužiteljicom gotovo 18 godina. Ovaj stan bio je predmet ugovora o zamjeni stanova od 3. srpnja 1981. godine te je istog tuženik pod 1. zamijenio sa L. K.. za stan u S., …, površine 72 m2.

Svjedokinja M. J. je u iskazu danom ovom sudu dana 2. srpnja 2019. godine, daljnji rod sa parničnim strankama, navela kako je tužiteljica bila zaposlena prije udaje, ali da je potom na nagovor supruga prestala raditi. Kazala je kako je tužiteljica bila jako vrijedna, pomagala starog svekra i svekrvu, slijepog barbu i staru tetu od muža, brinula se za kućanstvo, podizala dvoje djece, držala blago i kokoši, brala i prodavala ljekovito bilje, odnosno svojim radom dosta doprinosila čitavoj obitelji dok joj je suprug plovio. Navela je kako je tužiteljica bila angažirana oko stana na B. jer joj je suprug plovio, a ranije da im je bio dodijeljen stan u Z., ali detalje ne zna jer je bila mlada. Svjedokinja je navela kako je ona također supruga pomorca te su joj poznati kriteriji po kojima su se dobivali stanovi tj. pod uvjetom da se plovilo duže vrijeme te je odlučan kriterij bio i broj članova obitelji, supruga i djeca. Za primjer je navela da bi bračni par bez djece dobio manji jednosobni stan, samac garsonijeru, a obitelj sa djecom veći stan. Također je kazala kako su plaće pomoraca do Domovinskog rata bile male te su tek tada nešto porasle.

Svjedok B. M., brat tužiteljice, također je rekao kako je predmetni stan dobiven zamjenom za stan u Z., a kojeg je tuženik pod 1. dobio u braku sa tužiteljicom kada su im djeca bila već veća. I ovaj svjedok, kao pomorac, je spominjao identične kriterije za dodjelu stana, a na način kako je iskazivala i svjedokinja J., odnosno da je glavni kriterij bio veličina obitelji i redoslijed po kojem bi pomorac došao u red za stan. Svjedok je također naveo kako je tužiteljica radila prije udaje, da joj je suprug plovio i da su plaće bile jedva da bi se moglo preživjeti, a da se tužiteljica nakon udaje brinula o djeci, svekru, svekrvi, djeveru, zavi, o polju, uzgoju maslina , badema, smokava, vinogradu, stadu ovaca, magarcu, svinjama i kokošima te pored ovoga da je vodila brigu o kućanstvu i to sve ručno jer nije bilo struje ni vode. Naveo je kako je tužiteljica brinula o izgradnji kuće na D. jer je tuženik pod 1. plovio, vodila cijelu ekonomiju i sve organizirala. Svjedok je naveo kako zna da je nešto bilo škakljivo glede stana na B., ali da nije pitao jer se nije želio miješati, ne zna jesu li pred njim spominjani planovi ili je tada bio kakav ugovor realiziran, nije želio ništa reći kako ne bi nekome naškodio jer detalje ne zna.

Svjedok D. R.., sin tužiteljice i tuženika pod 1. te stric tužene pod 2, je naveo kako je stan na B. dobiven zamjenom za stan u Z., a koji je dobiven po kriteriju članova obitelji, a s obzirom da su on i brat bili odrasli da su dobili svaki svoju sobu. Nije znao detalje zamjene već je naveo da su u ovo bili uključeni i majka i  otac. Nakon što se on odselio da su u stanu ostali živjeti njegovi majka i otac, a kasnije i M. sa obitelji. I ovaj svjedok je na identičan način iskazivao o doprinosu tužiteljice radom i brigom na isti način kako su to kazivali svjedoci J. i M.. Svjedok je kazao da je nakon smrti njegova brata M., a nakon što je uredovala policija povodom prijetnje, njemu i majci otac kazao da je nešto potpisao jer ga je pok. M. natjerao. Iznosio je nekakve malo vjerojatne detalje zbivanja pred javnim bilježnikom cit. “doslovno gurao prema bilježniku“ u trenutku potpisivanja ugovora. Naveo je kako je njegova oca ovo bilo stid priznati, da majka o ovomu ništa nije znala ni nakon smrti M. kada je ovo otac rekao i da je rekao da je u ugovoru bilo sročeno da u stanu mogu nastaviti živjeti za svoga života. Nakon ovoga da su se obratili odvjetniku P. koji je otišao u zemljišnik i obavijestio ih da je kao vlasnica stana upisana tužena pod 2. D. R.. Svjedoku nisu bili poznati detalji glede otplate predmetnog stana.

Svjedokinja D. B., nevjesta tužiteljice i tuženika pod 1. te majka tužene pod 2., je navela kako je do darovnog ugovora zaključenog između njezinog pok. supruga i svekra došlo davno, temeljem obiteljskog dogovora da D. pripadne kuća na D., a M. stan u S. s time da se njezin pok. suprug ranije obvezao da će obnoviti kuću na D. i pomoći D. kupiti stan u Z., a nakon što se ovo ispunilo da je njezinom suprugu darovan stan. Svjedokinja je rekla kako joj nije poznato da su tužiteljica i tuženik pod 1. imali pravo doživotnog stanovanja, što se ne podudara sa iskazom danim u postupku pred sudom br. Po- 15/2014 ( l.76. spisa) gdje je tvrdila da je saznala da su tužiteljica i tuženik pod 1. imali pravo plodouživanja, međutim kada ga je njezin suprug poklanjao D. da u Ugovoru to nije navedeno, a da oni nisu imali ništa protiv da oni koriste taj stan u H.. Nadalje, svjedokinja nije znala je li tužiteljica imala kakav udjel ili doprinos u dobivanju stana jer tada nije bila član obitelji, a pored ovoga je navela kako je tužiteljica znala za ugovor o darovanju i bila ponosna na svoga supruga što je sinu poklonio stan, a navela je kako je I. R. ugovor zaključio slobodnom voljom. Na pitanje je li tužiteljica ikada dala izričiti pristanak da se zaključi ugovor o darovanju svjedokinja je odgovorila da jest cit. „na način da je rekla da bi bilo lijepo da se konačno sve sredi i da svaki sin ima svoje“. Svjedokinja je navela kako nije nitko izbacio „baku i didu“ iz stana, da tužiteljica i tuženik pod 1. nisu imali nikakve stvari u stanu, ne zna je li odvjetnica tužene pod 2. uputila tužiteljici i tuženiku pod 1. kakav dopis. Svjedokinja je kazala kako su otkup stana plaćali ona i suprug, a da su računi prvo glasili na M., a zatim na D.. Navela je kako su se nakon smrti njezinog supruga odnosi u obitelji poremetili.

Svjedokinja M. S. je navela kako je ona bila prijateljica sa pok. M. R. te je njoj iz njegove priče poznato da je postojao darovni ugovor za stan u H. ulici i da su stan njegovi roditelji prepisali na njega ili kćerku, nije točno znala na koga. Ovo da joj je pok. M. spominjao samo pred suprugom D.. Svjedokinja je navela kako nje bila prisutna niti se o ovom ikad razgovaralo pred njegovim roditeljima, odnosno da nije nikada svjedočila razgovoru M. i njegovih roditelja. Svjedokinja je navela kako je do 2001. godine stanovala u prizemlju zgrade u H. ulici, a da su na drugom katu stanovali M., D. i kćer im D., dok bi roditelji pok. M. dolazili s D., ali nije znala reći jesu li živjeli tu, jer ih nije viđala. Kazala je da su odnosi u obitelji R. bili dobri cit. „M. i D. stalno išli na trajekt po hobotnice, ribe, maslinovo ulje što su mu slali roditelji s D.“ te su se nakon M. smrti poremetili, a što da zna iz priče D. i D..

Iz iskaza stranaka proizlazi da su do prije desetak godina u predmetnom stanu stanovale zajedno parnične stranke i roditelji tužene pod 2., s time da su tužiteljica i tuženik pod 1. dio godine boravili i na otoku D..

Iz izvatka iz zemljišne knjige proizlazi da je predmetni stan nakon pokretanja ovog postupka, i to nakon što su tuženici zaprimili tužbu, prodan trećoj osobi.

Čitanjem dopisa MUP-a, PU SD, I. Policijske postaje S., Klasa: 511-12-23-815/14, od 21. ožujka 2014. godine utvrđeno je da su policijski službenici dana 21. ožujka 2014. godine postupali na adresi u S., …, gdje su utvrdili da je na stanu u kojemu živi D. R. i D. R. promijenjen cilindar brave na ulaznim vratima stana.

Čitanjem pravomoćne presude Općinskog suda u S., posl. broj Psp-32/14, od dana 30. listopada 2014. godine utvrđeno je kako je D. R. dana 21. ožujka 2014. godine zasmetala I. R. i D. R. u njihovom suposjedu stana u S., anagrafske oznake … na način da je promijenila ulazne brave stana i onemogućila tužiteljima ulazak u stan u kojem žive i u kojemu se nalaze njihove stvari.

Ostale izvedene dokaze nije potrebno analizirati jer nisu od utjecaja na donošenje odluke u ovom postupku.

Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud zaključuje slijedeće:

Odluka o tužbenom zahtjevu označenim pod točkom 1., a kojim se traži utvrđenje ništavosti ugovora o darovanju od 21. studenoga 2000. godine ovisi od utvrđenja koja se odnose na ostatak tužbenih zahtjeva iz točaka 2.1. i 2.2. radi čega će se prvo u obrazloženju proanalizirati osnovanost tih zahtjeva.

Između tužiteljice pod 1. i tuženika pod 1. nije sporno da bi predmetna nekretnina stan, u S., u ulici …, na II katu označen br. 9, površine 75,20 m2, na čest. zem. 5437/2, Z.U. 15098, poduložak 28 K.O. S., predstavljala bračnu stečevinu. Ovo proizlazi i iz kazivanja stranaka pred sudom u kojemu istovjetno govore da je prvi stan dobiven od Jugotankera 70 –ih godina prošlog stoljeća i mijenjan za predmetni stan, a da bi potom stan bio i otkupljen na ime tuženika pod 1. Tužiteljica i tuženik pod 1. su bračni drugovi i u braku su od 17. rujna 1954. godine kako to proizlazi iz priloženog vjenčanog lista.  Iako tužiteljica i tuženik pod 1. navode da je stan otkupljen zajedničkim sredstvima tužiteljice, tuženika pod 1. i sina im M. na ovu okolnost ne dostavljaju se ni ne predlažu dokazi kojima bi se moglo točno utvrditi što je i koliko tko od njih otplatio. Svjedokinja D. B. navodi kako su ona i suprug otplaćivali otkup stana, ali također nema konkretnih dokaza iz kojih sud može utvrditi koliki bi bio doprinos pok. M. R.. Također spisu ne prileže niti isprave o eventualnim dopuštenjima da se stan otkupi u ime tuženika pod 1. I. R. koji je u konačnici i otkupio predmetni stan kako proizlazi iz stanja spisa. Tužena pod 2. D. R. u podnesku od 12. veljače 2016. godine navodi cit: „Nije sporno da je tuženik ad 1/ I. R. predmetni stan darovao svome sinu M. R., koji je živio u tom stanu skupa sa obitelji, dakle i sa tuženom ad /2, nije sporno da je isti platio cjelokupni iznos otkupa stana“, ali na okolnost otkupa stana kao i dokaza o davanju suglasnosti nositelja stanarskih prava ne predlaže izvođenje ni jednog dokaza niti nakon što je ranija odluka ovog suda ukinuta i predmet vraćen sudu na ponovan postupak.

Zaključkom sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, od 08. svibnja 2006. godine određeno je da se na imovinu stečenu za vrijeme trajanja bračne zajednice do 01. srpnja 1999. godine kao dana primjene Obiteljskog zakona („ Narodne novine“ broj 162/98 primjenjuju odredbe Zakona koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja te imovine. Ovaj stav izražen je i u odluci VSRH, Rev-1079/03-2, od 24. svibnja 2006. godine.

Zakon o imovinskim odnosima između bračnih drugova ( „Narodne novine“ broj 23/50), a koji se primjenjivao do 31. prosinca 1978. godine u članu 1. propisuje da je imovina koju su bračni drugovi stekli radom u toku braka njihova zajednička imovina (čl. 10. Osnovnog zakona o braku, SLSFRJ 28/65, NN 52/71 i 52/73) i s njom upravljaju i raspolažu zajednički i sporazumno.

Zakon o braku i porodičnim odnosima ( „ Narodne novine“ broj: 11/78,27/78,45/89,51/89,59/90, dalje u tekstu ZBPO), koji se primjenjuje od 01. siječnja 1979. godine, bračnu stečevinu u članku 276. definira kao zajedničku imovinu bračnih drugova (odredba čl. 276. ZBPO), imovinu koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine.

S obzirom da je člankom 54. stavkom 2. Zakona o stambenim odnosima ( Sl. list FNRJ 52/74 i 51/85) bilo propisano da kad je stanarsko pravo stekao jedan od bračnih drugova, koji zajedno stanuju, da stanarsko pravo ima i drugi bračni drug, sud zaključuje da su nositelji stanarskog prava bili i tužiteljica i tuženik pod 1. Iz izvedenih dokaza proizlazi da je stan u Z. koji je mijenjan za predmetni stan u S. dodijeljen tuženiku pod 1. i po kriteriju broja članova obitelji tj. zbog toga što su tužiteljica i tuženik pod 1. imali dva odrasla sina. Iako iz iskaza samih stranaka te svjedoka B., R. i S. proizlaze da su u stanu sa tužiteljicom i tuženikom pod 1. stanovali pok. M. i njegova obitelj u spisu nema dokaza da su ove osobe bili nositelji stanarskog prava. Nadalje, kako je predmetni stan otkupljen na ime tuženika pod 1. I. R. sud zaključuje da je ovim isti stekao pravo vlasništva na ovom stanu za vrijeme trajanja braka, a kako ova imovina potječe iz imovine stečene radom za vrijeme trajanja braka predmetni stan bi predstavljao bračnu stečevinu. Ovakav stav izražen je i u odluci USRH, U-III-2686/05, od 05. ožujka 2008. godine ( Pravo na otkup stana bilo je pravo imovinske naravi koje je ovlašćivalo imatelja tog prava na stvaranje imovinskog prava- prava vlasništva. Stoga je pravo vlasništva na stanu koji je otkupljen u ime jednog bračnog druga kao imovinsko pravo bilo bračna stečevina.). Sličan stav izražen je i u presudi Županijskog suda u Z., Gž-214/12, od 29. travnja 2014. godine. S obzirom na držanje tuženika pod 1. I. R. te iskaze same tužiteljice, svjedoke J., M., R. o doprinosu tužiteljice glede brige o članovima obitelji, poljoprivredi, uzgoju stoke, prodaji ribe i domaćih proizvoda, kućanstvu tijekom trajanja čitavog braka, a koji iskazi svjedoka su međusobno usklađeni u ovom dijelu i međusobno se nadopunjuju sud zaključuje da je D. R. tijekom čitavog trajanja braka podjednako doprinosila stjecanju zajedničke imovine sa tuženikom pod 1., a kako je kriterij dodjele stana bio i broj članova obitelji, doprinijela je i samom činjenicom što je bila supruga tuženika pod 1. već 18 godina i rodila mu dvoje djece uslijed čega im je dodijeljen veći stan u površini od 72 m2 koji su potom mijenjali za predmetni te je otkupljen na ime tuženika pod 1., radi čega sud zaključuje da je udio tužiteljice D. R.. u bračnoj stečevini ½ dijela.

Dakle, slijedom svega navedenoga tužbeni zahtjev iz točaka 2.1. i 2.2. ukazuje se osnovanim.

U odnosu na tužbeni zahtjev iz točke 1. kojim se traži utvrđenje ništavim ugovora o darovanju zaključenog između tuženika pod 1. I. R., bračnog druga tužiteljice, i M. R. dana 21. studenoga 2000. godine, a predmet kojega je nekretnina koja predstavlja bračnu stečevinu, dužnost suda je utvrditi je li I. R. postupao uz suglasnost D. R.. Naime, prema stavu izraženom u odluci VSRH, Rev-616/04-2, od 27. travnja 2005. godine valjano je darovanje kojim je jedan bračni drug, uz suglasnost drugog bračnog druga, darovao nekretninu koja je predstavljala njihovu zajedničku imovinu, a darivanjem je prestalo i suvlasništvo bračnih drugova na darovanoj nekretnini.

Odredbom članka 1163 stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ( „Narodne novine“ broj: 35/05,41/08 i 125/11) propisano je da se odredbe tog zakona ne primjenjuju na obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu tog Zakona,  a što bi značilo da se neće primjenjivati na obvezne odnose nastale prije 31. prosinca 2005. godine, a kako je to u konkretnom slučaju, već će se primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91,111/93,3/94,7/96,91/96,112/99 i 88/01, dalje u tekstu ZOO '91).

U članku 103. stavku 1. ZOO '91 propisuje se da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Iz iskaza tužiteljice i tuženika pod 1. proizlazi da je tuženik pod 1. I. R. postupao i raspolagao predmetnom nekretninom bez znanja supruge D. R.. Tužena pod 2. D. R. nije dostavila niti predložila izvođenje niti jednog dokaza koji bi ukazivao suprotno osim saslušanja svjedokinje B. koja joj je majka pa samim time pristrana i zainteresirana za uspjeh tužene pod 2. u postupku. Jedini svjedok koji bi o ovome mogao imati saznanja, B. M., nije želio o ovome kazivati pravdajući se neznanjem i željom da nekoga ne ošteti. Zbog navedenoga sud ponovno poklanja vjeru tvrdnjama tužiteljice iznijetima tijekom postupka jer je sve iznijeto logično, životno, nije u suprotnosti sa izvedenim dokazima, a izvedenim dokazima nije dokazano da je tužiteljica išta o ugovoru znala, a samim time u njezinom ponašanju sud ne nalazi nikakve razloge sumnjati da ista postupa na način da sada ovim postupkom zloupotrebljava eventualna prava drugih. Ponavlja se ranije iznijeti stav da tužiteljica nije imala razloga provjeravati zemljišnoknjižno stanje glede stana kojeg je nesmetano posjedovala za vrijeme boravka u S. ( uostalom to većina starijih ljudi niti ne radi niti im je poznato kako se to može provjeriti) sve dok joj nije onemogućeno korištenje stana, a što je i utvrđeno pravomoćnom presudom ovog suda posl. broj Psp-32/14, od dana 30. listopada 2014. godine, a potvrđuje se i dopisom I. Policijske postaje u S. koji prileži spisu. Sudu je logično da se u ovakvoj situaciji tužiteljica obratila odvjetniku i zatražila zaštitu svojih prava te da je prilikom pribave isprava nužnih za pokretanje sudskih postupaka saznala za raspolaganje predmetnim stanom tj. za darovni ugovor od 21. studenoga 2000. godine i ostalo, a naročito jer sam tuženik pod 1. I. R. priznaje da tužiteljica za ovaj ugovor nije znala. Iz izvatka iz zemljišne knjige proizlazi da je tuženik pod 1. neposredno pred pokretanje ovog postupka zatražio uknjižbu doživotnog prava stanovanja dana 28. ožujka 2014. godine što je odbijeno, a što također ukazuje na činjenicu da su tek naknadno tužiteljica i tuženik pod 1. izvršili uvid u zemljišnu knjigu i saznali što je u istoj upisano. Ponavlja se da je na predmetnom stanu sada upisana kao vlasnik treća osoba i to nakon pokretanja ovog postupka.

Konkretno nema mjesta primjeni članka 61. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ( „ Narodne novine“ broj: 91/96,68/98,137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09,153/09,143/12, dalje ZV) jer je daroprimac M. R. sin tužiteljice i tuženika pod 1. ugovorom od 21. studenoga 2000. godine ugovorio pravo doživotnog stanovanja u korist svojih roditelja sa tuženikom pod 1, što ukazuje na činjenicu da je zasigurno znao sve glede stjecanja i vlasništva predmetnog stana, a na što ukazuje iskaz njegova brata D. R.. i saslušanih svjedoka J. i M., pa se ne može pozivati na potpunost zemljišne knjige.

Radi navedenoga, a pozivom na odredbu članka 103. stavka 1. ZOO '91 prihvaćen je tužbeni zahtjev u točki 1. izreke.

Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku   ( " Narodne novine" broj: 53/91,91/92,58/93,112/99,88/01,117/03, 88/05, 02/07,84/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje u tekstu ZPP) i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( „Narodne novine" broj: 142/12, 103/14 i 107/15 dalje u tekstu Tarifa), a sukladno vrijednosti predmeta spora od 201.000,00 kuna.

Tužiteljici je tako priznat trošak sastava tužbe, zastupanja na 8 ročišta (03. studenoga 2015. godine, 09. prosinca 2015. godine, 09. veljače 2016. godine, 11. travnja 2016. godine, 9. travnja 2019. godine, 2. srpnja 2019. godine, 28. studenoga 2019. godine i 20. siječnja 2020. godine) u iznosu od po 2.500,00 kuna, zastupanja na  ročištu od 29. veljače 2016. godine u iznosu od 1.250,00 kuna, pristupa na 3 ročišta (05. svibnja 2015. godine, 06. srpnja 2015. godine i 05. veljače 2019. godine) u iznosu po 500,00 kuna, a što iznosi 25.250,00 kuna, a što uvećano za PDV od 25% iznosi 31.562,50 kuna. Tužiteljica je popisala i sudsku pristojbu tužbe i presude u ukupnom iznosu od 2.000,00 kuna, a što je i niže od propisanoga Zakonom o sudskim pristojbama („Narodne novine" broj: 74/95,57/96,137/02, (26/03),125/11,112/12,157/13 i 110/15) i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine" broj: 118/18) radi čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

 

U Splitu, 20. veljače 2020. godine.

 

S u t k i n j a

 

Irma Dujić, v.r.

 

Pouka o pravnom lijeku:

         Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe.

         Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude ( članak 348. ZPP-a)

         Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena.

         Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

        Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena ( članak 335. ZPP-a).

 

 

DNA:

- tužiteljici po punomoćniku

- tuženiku pod 1.

- tuženoj pod 2. po punomoćnicima

- spis