1              Poslovni broj: 26 Gž Ovr-1051/2019-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 26 Gž Ovr-1051/2019-2

 

 

U I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sutkinji Dragici Samardžić, u pravnoj stvari ovrhovoditelja A. D. S. A., Veliko Vojvodstvo Luksemburg, upisano u registar trgovine i kompanije Luksemburga pod brojem ..., OIB:…, zastupano po punomoćniku N. G., odvjetniku iz Z., protiv ovršenika M. G. iz D. R. 7, OIB:…, radi ovrhe na nekretnini, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja protiv rješenja Općinskog suda u Koprivnici broj Ovr-171/19-2 od 2. rujna 2019., 20. veljače 2020.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba ovrhovoditelja kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Koprivnici broj Ovr-171/19-2 od 2. rujna 2019.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem odbijen je kao neosnovan prijedlog ovrhovoditelja radi ovrhe na nekretnini ovršenika.

 

Protiv tog rješenja žali se ovrhovoditelj, pobijajući prvostupanjsko rješenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenog razloga propisanog odredbom članka 353. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 (pročišćeni tekst) i 25/13 – dalje: ZPP), a koji je primijeniti na temelju odredbe članka 21. stavak 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 - dalje: OZ), s prijedlogom da ovaj sud uvaži žalbu, preinači pobijano rješenje, podredno ukine i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

 

Žalba nije osnovana.

 

Prijedlog za ovrhu podnesen je radi prisilne naplate glavnice u iznosu od 1.923,66 EUR-a odnosno 14.196,61 kuna na nekretninama ovršenika.

 

Prvostupanjski se sud u obrazloženju svoje odluke pozvao na odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 73/17), odnosno članak 80.b. kojim je propisano je da će sud odbiti prijedlog za ovrhu na nekretnini ako glavnica tražbine radi čijeg se namirenja ovrha traži ne prelazi iznos od 20.000,00 kuna.

 

U žalbi ovrhovoditelj ističe da je prvostupanjski sud zauzeo pogrešan pravni stav  i pogrešno primijenio odredbu na koju se pozvao jer se ista ne odnosi na konkretnu pravnu stvar kada je ovrhovoditelj, na predmetnim nekretninama već stekao založno pravo. Također, navodi da je valjalo primijeniti odredbu čl. 77. st. 1. OZ-a.

 

Iz stanja predmeta spisa proizlazi da je ovrhovoditelj 2. rujna 2019. podnio prijedlog za ovrhu novčane tražbine u iznosu od ukupno 14.196,61 kuna, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te predložio odrediti ovrhu na nekretninama ovršenika.

 

Ispitujući pobijano prvostupanjsko rješenje, sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a, u svezi s odredbom članka 381. ZPP-a, a koje je primijeniti na temelju odredbe članka 21. stavak 1. OZ-a, ovaj sud ne nalazi da bi od strane prvostupanjskog suda bila počinjena koja od bitnih povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti propisanih odredbom članka 354. stavak 2. ZPP-a, niti nalazi ostvarenje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Na postupke ovrhe i osiguranja primjenjuju se odredbe OZ-a koje su na snazi u vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu, odnosno prijedloga za osiguranja.

 

Naime, člankom 15. navedenih izmjena i dopuna Ovršnog zakona iza članka 80.a dodan je članak 80.b čiji stavak 1. glasi: "Sud će prijedlog za ovrhu na nekretnini odbiti ako glavnica tražbine radi čijeg se namirenja ovrha traži ne prelazi iznos od 20.000,00 kuna, osim ako je prijedlog podnesen radi prisilnog ostvarenja tražbine radi zakonskoga uzdržavanja ili tražbine radi naknade štete uzrokovane kaznenim djelom."

 

S obzirom na navedeno, po ocjeni ovog suda, nema mjesta donošenju rješenja o ovrsi na nekretnini kada tražbina ovrhovoditelja ne prelazi 20.000,00 kuna, bez obzira što je na predmetnoj nekretnini u korist ovrhovoditelja već zasnovano založno pravo, kako to pogrešno smatra ovrhovoditelj.

 

Naime, kako tražbina predstavlja iznos od 14.196,61 kuna, a ne radi se o osiguranju novčane tražbine radi zakonskog uzdržavanja ili tražbine radi naknade štete uzrokovane kaznenim djelom (tražbina predlagatelja osiguranja se odnosi na neplaćene troškove kaznenog postupka ), to nekretnine koje su predložene kao predmet ovrhe prema važećim odredbama OZ-a ne mogu biti predmet ovrhe niti se ovrha na nekretnini, s obzirom na prirodu tražbine kao i njen iznos, na istoj može provesti, sukladno članku 4. stavak 2. i 7. OZ-a, u svezi s člankom 80.b stavak 1. OZ-a.

 

Odredbom članka 4. stavak 2. OZ-a propisano je da su predmet ovrhe i osiguranja stvari na kojima se po zakonu može provesti ovrha radi ostvarenja tražbine ili njezina osiguranja, dok stavak 7. istog članka propisuje da mogućnost neke stvari ili prava da budu predmet ovrhe, odnosno osiguranja, ocjenjuje s obzirom na okolnosti koje su u postupku postojale u vrijeme podnošenja ovršnog prijedloga, ako tim Zakonom nije drugačije određeno.

 

Prema tome, u konkretnom slučaju, prilikom odlučivanja o prijedlogu za ovrhu treba uzeti u obzir izmjene i dopune Ovršnog zakona objavljene u "Narodnim novinama" broj 73/17, objavljene 26. srpnja 2017., a koje su na snazi od 3. kolovoza 2017.

 

Drugačije pravno shvaćanje, koje zastupa žalitelj, da je dozvoljena ovrha na nekretnini radi naplate založnim pravom osigurane tražbine čija glavnica ne prelazi 20.000,00 kuna, u suprotnosti je sa citiranom zakonskom odredbom i ovaj žalbeni sud ne može prihvatiti.

 

Naime, namjera zakonodavca je bila, da će se na sve nekretnine, pa tako i na one na kojima je već upisano (dobrovoljno) založno pravo, primjenjivati odredbe o posebnim uvjetima za određivanje ovrhe na nekretnini iz odredbe čl. 80.b. OZ-a, tzv. vrijednosni kriterij.

 

Stoga je valjalo odbiti žalbu ovrhovoditelja i potvrditi prvostupanjsko rješenje, sukladno odredbi članka 380. točka 2. OZ-a, u svezi s člankom 21. OZ-a i odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

U Splitu 20. veljače 2020.