Poslovni broj: K-1/2017-157

Poslovni broj: K-1/2017-157

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od suca ovog suda Mlađana Prvana, kao predsjednika vijeća, te sudaca porotnika L. S. F. i N. Č., kao članova vijeća, uz sudjelovanje Antonie Juričin kao zapisničarke, u kaznenom postupku protiv optuženog G. S., zbog kaznenog djela iz čl. 246. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11 i 144/12 – dalje u tekstu: KZ/11), nakon rasprave održane javno dana 17. prosinca 2019., 7. siječnja 2020., 4. veljače 2020. i 19. veljače 2020., u prisutnosti optuženog i njegovog branitelja mr. sc. Ž. G., odvjetnika u S., te zamjenice ŽDO-Split V. B., a 19. veljače 2020. u odsutnosti optuženog, i javno objavljene dana 20. veljače 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I.

 

OPTUŽENI: G. S., sin pok. D. i majke pok. S. rođene B., rođen ... u N., Republika Srbija, s prebivalištem u S. (kod M. C.), ekonomist sa završenim Ekonomskim fakultetom, umirovljenik, razveden, otac punoljetnog djeteta, neosuđivan,

 

 

k r i v   j e

 

1. što je u vremenu od 17. travnja do 15. svibnja 1998. kao direktor društva V. c. d.o.o. S. u nakani stjecanja nepripadne imovinske koristi u velikom iznosu trgovačkom društvu I., L., S. iako je bio svjestan da je dužan postupati pažnjom dobrog i savjesnog gospodarstvenika te brinuti se i skrbiti o interesima društva, protivno članku 430. u svezi s člankom 252. Zakona o trgovačkim društvima, zaključio tri ugovora o asignaciji, kojima je u ime trgovačkog društva V. c. d.o.o. preuzeo navodna dugovanja od trgovačkog društva J. t., S. koje je bilo u njegovom vlasništvu, i to prema off shore tvrtci I. iz L., iako je tvrtka J. t. d.o.o. likvidirana rješenjem Trgovačkog suda u Splitu broj: X RL-474/96 od 17. listopada 1997., a off shore tvrtka I. iz L. prestala postojati 20. prosinca 1993., pa je u I. b. u S. dao nalog da na nerezidentni račun njegove tvrtke I., L. otvoren kod banke u G., Republika Austrija 28. travnja 1998. uplati iznos od 142.500,00 USA dolara te 15. svibnja 1998. dao nalog za uplatu 100.000,00 USA dolara, čime je plaćanjem navedenog računa bez stvarnog pravnog osnova društvu I., L., S. a na štetu društva V. c. d.o.o. pribavio nepripadnu imovinsku korist u iznosu od 242.500,00 USA dolara što u protuvrijednosti iznosi 1.553.948,25 kuna,

 

dakle, u gospodarskom poslovanju povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelje na zakonu i odnosu povjerenja i na taj način drugoj osobi pribavio protupravnu imovinsku korist u znatnom iznosu te time onome o čijim se interesima dužan brinuti prouzročio znatnu štetu.

 

2. što je 29. siječnja 1998. do 31. listopada 1998. kao direktor trgovačkog društva J. r. d.d. S., u nakani pribavljanja nepripadne imovinske koristi u velikom iznosu trgovačkim društvima V. c. d.o.o. S. i I., L. d.o.o. S., koje su bile u njegovom vlasništvu, iako svjestan da je dužan postupati pažnjom dobrog i savjesnog gospodarstvenika te brinuti se i skrbiti o interesima društva, protivno članku 252. Zakona o trgovačkim društvima, zaključio ugovor o prodaji ribogojilišta vlasništvo trgovačkog društva J. r. d.d. S. s trgovačkim društvom R., S. za iznos koji odgovara protuvrijednosti od 300.000,00 DEM, nakon čega je zaključio ugovore o asignacijama i cesijama prikazujući nepostojeća potraživanja njegovih trgovačkih društava V. c. d.o.o. S. i I., L. d.o.o. S. prema trgovačkom društvu J. r. d.d. S., pa je kupoprodajnu cijenu trgovačko društvo R. kao kupac po njegovom nalogu, kroz fiktivne cesije, asignacije, bez faktičke osnove plaćalo u ime i za račun trgovačkih društava V. c. d.o.o. S. i I., L. d.o.o. S., pa je tako u korist trgovačkog društva V. c. d.o.o. S., trgovačko društvo R., S. uplatilo ukupno 605.442,00 kune, a u korist trgovačkog društva I., L. d.o.o. S. 728.932,63 kune, na koji način je ovim društvima a na štetu trgovačkog društva J. r. d.d. S. pribavio nepripadnu imovinsku korist u iznosu 1.334.374,65 kuna.

 

dakle, u gospodarskom poslovanju povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelje na zakonu i odnosu povjerenja i na taj način drugoj osobi pribavio protupravnu imovinsku korist u znatnom iznosu te time onome o čijem se interesima dužan brinuti prouzročio znatnu štetu,

 

pa je time radnjama opisanih pod 1) i 2) počinio dva kaznena djela protiv gospodarstva - zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju – djela označena u članku 246. stavak 2. u svezi sa stavkom 1., a kažnjiva po članku 246. stavak 2. KZ/11.

 

Nakon toga optuženom se utvrđuju kazne zatvora za svako pojedino kazneno djelo na način kako slijedi:

 

- zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. KZ/11, djela označenog pod točkom 1. presude, i temeljem odredbe čl. 246. st. 2. KZ/11, kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci,

 

- zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. KZ/11, djela označenog pod točkom 2. presude, i temeljem odredbe čl. 246. st. 2. KZ/11, kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci,

 

Stoga se optuženi na temelju odredbe čl. 246. st. 2. KZ/11, a uz primjenu odredbe čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11

 

o s u đ u j e

 

na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 10 (deset) mjesec.

 

Na temelju čl. 54. KZ/11 optuženom G. S. u izrečenu kaznu zatvora uračunava se vrijeme provedeno u pritvoru od 17. veljače 1999. do 7. travnja 1999., te vrijeme provedeno u istražnom zatvoru u vremenu od 16. ožujka 2018. do 16. travnja 2018.

 

Na temelju čl. 77. st. 1. KZ/11 u vezi s čl. 560. st. 1. ZKP/08, a sve u vezi s čl. 252. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19 dalje u tekstu: ZTD/93) od optuženog G. S. oduzima se protupravna imovinska korist:

 

I. Utvrđuje se da je novčani iznos od 242.500,00 USA dolara u protuvrijednosti 1.553.948,25 kuna, naveden u točci 1. presude, kao i iznos od 1.334.374,65 kuna naveden u točci 2. presude, predstavlja imovinsku korist koje je optuženi G. S. ostvario opisanim kaznenim djelima iz članka 246. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZ/11.

 

II. Utvrđuje se da je novčani iznos od 1.553.948,25 kuna naveden u točci 1. presude i novčani iznos od 1.334.374,65 kuna naveden u točci 2. presude odnosno sveukupan iznos od 2.888.322,90 kuna je imovina Republike Hrvatske.

 

III. Nalaže se optuženom da novčani iznos od 2.888.322,90 kuna uplati u korist proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju čl. 148. u vezi s čl. 145. st. 2. t. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13, 152/14 i 70/17, dalje u tekstu: ZKP/08) obvezuje se optuženi G. S. da na ime troškova kaznenog postupka uplati iznos od 17.542,18 kuna te na ime paušala iznos od 10.000,00 kuna, dok će o nagradi i nužnim izdacima branitelja određenih po službenoj dužnosti odlučiti naknadno posebnim rješenjem.

 

 

II. Na temelju čl. 452. t. 6., a u odnosu na djelo opisano pod točkom 6. na temelju čl. 452. t. 3. ZKP/08

 

protiv optuženog: G. S. (o.u.s.)

 

O D B I J A   S E   O P T U Ž B A

 

3. da bi 27. prosinca 1997. godine u Jastrebarskom kao direktor J. r. d.d. S., u nakani da sebi pribavi nepripadnu imovinsku korist u velikom iznosu, iako svjestan da je dužan postupati pažnjom dobrog i savjesnog gospodarstvenika te brinuti se i skrbiti o interesima društva, protivno članku 252. Zakona o trgovačkim društvima, bez odobrenja Nadzornog odbora, u svoje ime i za svoj račun sa Š. G., zaključio ugovor o zajmu u iznosu od 204.500,00 DEM, a kao osiguranje povrata osobne pozajmice ugovorio založno pravo na nekretnini trgovačkog društva J. r. d.d. S. temeljem kojeg je Š. G. dozvolio Š. G. osnivanje založnog prava na k.č. br. 4372 upisano u z.k. ul.br.15158 K.O. S. unaprijed odlučivši da pozajmljeni iznos novca ne vrati Š. G. već da ga zadrži za sebe, a da se imenovana naplati iz založnog prava na štetu J. r. d.d. S., što je Š. G. i učinila podnijevši prijedlog za ovrhu, čime je sebi, a na štetu J. r. d.d. S. pribavio nepripadnu imovinsku korist u iznosu od 850.204,71 kuna.

 

dakle, u gospodarskom poslovanju povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelje na zakonu i odnosu povjerenja i na taj način sebi pribavio protupravnu imovinsku korist u znatnom iznosu te time onome o čijim se interesima dužan brinuti prouzročio znatnu štetu

 

4. da bi u vremenu od 15. rujna do sredine prosinca 1997. u Splitu kao direktor trgovačkog društva J. r. d.d. S., u nakani da sebi pribavi nepripadnu imovinsku korist u velikom iznosu, iako svjestan da je dužan postupati pažnjom dobrog i savjesnog gospodarstvenika te brinuti se i skrbiti o interesima društva protivno članku 252. Zakona o trgovačkim društvima u ime trgovačkog društva V. c. d.o.o. S. u kojem je bio direktor i jedini vlasnik osnivačkih udjela 15. rujna 1997. sa S. b., S. zaključio ugovor o kratkoročnom kreditu kojim je V. c. od S. b. dobio kratkoročni kredit u iznosu od 420.000,00 DEM s rokom vraćanja od 120 dana najkasnije do 30. lipnja 1998. naznačujući u navedeni ugovor kao založnog dužnika J. r. d.d. u ime kojeg je trgovačkog društva prihvatio upis založnog prava na nekretnini u S. označenoj kao zemljišnoknjižno tijelo zgrade 4372 M. upisan u zemljišnoknjižnom ulošku 15158 K.O. S. i time dajući ovlaštenje S. b. da bez daljnjeg sudjelovanja i privole trgovačkog društva J. r. d.d. može u svoju korist u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Splitu ishoditi uknjižbu hipoteke na gore navedenoj nekretnini, a 15. listopada 1997., kao direktor trgovačkog društva V. c. d.o.o., u cilju skrivanja pravog izvora i načina stjecanja novca dao nalog S. b., kao davatelju kredita da iznos od 417.200,00 DEM u protuvrijednosti 1.941.078,24 kuna odobrenog kredita doznači na nerezidentni račun tvrtke S. &. G. e. d.o.o. iz K. u Republici Sloveniji, također njegovo vlasništvo, radi plaćanja fiktivnog predračuna za kupnju elektrolitnih ploča koje je navodno tvrtka S. &. G. e. d.o.o. iz K., Republika Slovenija trebala isporučiti trgovačkom društvu V. c. d.o.o, što je banka učinila i doznačila navedena sredstva na nerezidentni račun koji je ova tvrtka imala u G., Republika Austrija, a nakon čega je u dva navrata i to 21. listopada i 15. prosinca 1997. banci u G. izdao nalog da se cjelokupni iznos novca doznači na njegov žiro račun otvoren u C. b., S., koji novac je koristio za izmirivanje svojih vlastitih obaveza, kao i podižući gotovinu za svoje osobne potrebe, a kako trgovačko društvo V. c. d.o.o. nije izmirilo svoje dospjele kreditne obveze prema S. b., banka je u postupku pred Općinskim sudom u Splitu zatražila ovrhu na navedenoj nekretnini, čime je sebi, a na štetu J. r. d.d. pribavio nepripadnu imovinsku korist u iznosu od 1.941.078,24 kune.

 

dakle, u gospodarskom poslovanju povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelje na zakonu i odnosu povjerenja i na taj način sebi pribavio protupravnu imovinsku korist u znatnom iznosu te time onome u čijem se interesima dužan brinuti prouzročio znatnu štetu.

 

5. da bi 12. veljače 1998. u Splitu kao direktor trgovačkog društva J. 9. d.o.o. S., u nakani stjecanja neosnovane materijalne koristi u velikom iznosu trgovačkom društvu I., L. d.o.o. S. u kojem je on bio jedini vlasnik i osnivač udjela, iako svjestan da je dužan postupati pažnjom dobrog i savjesnog gospodarstvenika te brinuti se i skrbiti o interesima društva, protivno članku 430. u svezi s člankom 252. Zakona o trgovačkim društvima u računu kojeg je trgovačko društvo I., L. d.o.o. S. izdalo pod brojem: 97 neistinito prikazao kako je ovo trgovačko društvo za trgovačko društvo J. 9. d.o.o. S. izvršilo promidžbene usluge u vrijednosti od 247.500,00 kuna i nakon toga od N. P. i A. B., djelatnice društva J. r. d.d. S. koji su za trgovačko društvo J. 9. d.o.o. S. vodile računovodstvene poslove, zatražio da proknjiže navedeni račun i izvrše isplatu prema trgovačkom društvu I., L. d.o.o. S. na teret društva J. 9. d.o.o. S., što su one odbile, nakon čega je sam sačinio i potpisao akceptni nalog oznake: A2041566, na iznos 247.500,00 kuna sa svrhom plaćanja naprijed navedenog računa, temeljem kojeg akceptnog naloga društvu I., L. d.o.o. S. bez faktičke osnove doznačena su navedena sredstva, čime je tom društvu, a na štetu trgovačkog društva J. 9. d.o.o. S. pribavio nepripadnu imovinsku korist u iznosu od 247.500,00 kuna.

 

dakle, u gospodarskom poslovanju povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelje na zakonu i odnosu povjerenja i na taj način drugoj osobi pribavio protupravnu imovinsku korist u znatnom iznosu te time onome o čijem se interesima dužan brinuti prouzročio znatnu štetu.

 

6. da bi krajem 1997. godine u Splitu kao direktor trgovačkog društva J. r. čijom imovinom je bio dužan upravljati i brinuti se o njoj sa ciljem da pribavi nepripadajuću imovinsku korist tom trgovačkom društvu, za poslovnu godinu 1995., 1996. i 1997. godinu protivno čl. 26. i 27. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga nije obračunao ni uplatio u korist proračuna Republike Hrvatske iznos od 1.036.362,27 kuna na ime poreza na promet te protivno čl. 41. Zakona o porezu na dohodak nije obračunao i nije uplatio u korist proračuna na ime poreza na dohodak i doprinose „iz“ i „na“ plaće u ukupnom iznosu od 687.556,45 kuna na koji način je proračun Republike Hrvatske oštetio za ukupan iznos od 1.723.918,72 kune,

 

dakle, kao odgovorna osoba u pravnoj osobi s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za svoju pravnu osobu prije izvršavanja obaveza prema proračunima i fondovima, uskratio sredstva koja im pripadaju, a djelom je pribavljena znatna imovinska korist i počinitelj je postupao s ciljem pribavljanja takve koristi,

 

pa da bi time radnjama opisanih pod točkama 3, 4 i 5, počinio tri kaznena djela protiv gospodarstva - zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju – djela označena u članku 246. stavak 2. u svezi sa stavkom 1., a kažnjiva po članku 246. stavak 2. KZ/11, a radnjom opisanom pod točkom 6 kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju – djelo označeno po čl. 292. st. 2. u vezi sa st. 1. alineja 4 KZ/97, a kažnjivo po čl. 292. st. 2. Alineja 6 KZ/97.

 

Na temelju čl. 149. st. 1. u vezi sa čl. 145 st. 2 toč. 1. do 5. ZKP/08 troškovi kaznenog postupka u ovom dijelu presude te nužni izdaci i nagrada branitelju padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Obrazloženje

 

Županijsko državno odvjetništvo u Splitu protiv G. S. podiglo je pred ovim sudom dana 20. studenog 2003. optužnicu pod broj DO-K-36/99 zbog kaznenih djela protiv službene dužnosti – zlouporabom položaja i ovlasti označenih u čl. 337. st. 4. u vezi sa st. 3. i 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 - odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11, 125/11 i 143/12, dalje u tekstu: KZ/97) te kaznenih djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja – prikrivanja protuzakonitog dobivenog novca – djela označena i kažnjiva po čl. 279. st. 1. KZ/97 i kaznenih djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju označenih i kažnjivih po čl. 292. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/97, a svezi u vezi s čl. 60. KZ/97, s tim da je na raspravi od 28. rujna 2012. zamjenica ŽDO Split djelomično izmijenila činjenični opis kaznenih djela iz optužnice, a na raspravi od 17. prosinca 2019. izmijenila je i pravni opis kaznenih djela tako da isti sada glase kao u izreci ove presude.

 

Prvostupanjskom presudom ovog suda broj K-134/03 od 18. srpnja 2014., optuženi G. S. proglašen je krivim zbog tri kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. KZ/97, djela opisanih pod točkama 1., 2. i 3. optužnice te zbog tri kaznena djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 2. u vezi sa st. 1. alineja 4. KZ/97 djela opisani pod točkama 4., 5. i 6. optužnice te je optuženik temeljem naprijed navedenih odredbi i uz primjenu odredbu čl. 60. st. 2. t. c. KZ/97 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 3 mjeseca, dok je optužnica u odnosu na dva kaznena djela prikrivanja protuzakonito dobivenog novca iz čl. 279. st. 1. KZ/97, opisani pod točkama 7. i 8. optužnice, odbijena primjenom odredbe čl. 353. t. 6. ZKP/97.

 

Odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog G. S. protiv naprijed citirane presude Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem pod brojem I Kž-412/15 od 15. studenog 2016., po službenoj dužnosti ukinuo je prvostupanjsku presudu u osuđujućem dijelu te predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Pozvan da iznese svoju obranu optuženik G. S. kazao je kako u cijelosti ostaje kod svoje obrane iznijete u prvom postupku koji se vodio pod poslovnim brojem K-134/03. U toj obrani je naveo da je bio vlasnik poduzeća V. c. u iznosu od 92% a da su poduzeće osnovali on i V. B. da bi kasnije tj. 1996. godine on postavo većinski vlasnik. Isto tako da je vlasnik poduzeća I., S. Od fonda za privatizaciju da je kupio negdje oko 31% dionica J. r. a 18% dionica od malih dioničara. S obzirom da fondu za privatizaciju nije na vrijeme platio dugovani iznos da je fond raskinuo ugovor. On da je htio pregovarati s fondom i da je tražio moratorij na uplatu, međutim da je od fonda u veljači 1998. godine dobio raskid ugovora na što je izjavio prigovor koji je odbijen. Tek u travnju 1997. godine da je saznao od robnog ravnateljstva za nerealnu bilancu poduzeća J. r. Ta nerealna bilanca da se odnosila na ribogojilište u S., a riba je bila pastrva, a prema fiktivnim izračunskim listama da je bilo 90 odnosno 80 tona ribe. Nakon stečaja koji su prijavili mali dioničari i sindikat kojima je bilo ostalo 24% dionica da se kompletna dokumentacija o tome nalazi u računima J. r. Kako je šefica računovodstva tada, trebala ići u mirovinu da je angažirao jednu privatnu tvrtku upravo radi sređivanja bilance, i da je šefica računovodstva N. P. kasnije sredila tu bilancu. Na mjestu direktora J. r. da je naslijedio T. V. s kojim je bila dogovorena primopredaja ali da to toga nikada nije došlo. Kada je on stupio na dužnost J. r. da je ista firma već bila blokirana godinu dana, a 1996. godine, da je osnovana druga firma "kćer" koja je vršila poslovanje samog osnivača, a onda je nastavio osnivati tvrtku "majka" da bi se nastavilo poslovanje.

 

Priznaje da je 9. listopada 1997. zaključio ugovor o pozajmici s poduzećem K. d.d. S. u iznosu preko 5.000.000,00 kuna. To da je učinio bez suglasnosti Nadzornog odbora jer kao što je već naveo da je temeljem novog statuta na to imao i pravo sklapati pravne poslove mimo nadzornog odbora. Založno pravo da je bilo na poslovnoj zgradi J. r. premda je već postojala hipoteka na toj nekretnini. Ta nekretnina da je procijenjena na 3.600.000,00 DEM pa pravo na istoj nije moglo prelaziti u oba slučaja 50% vrijednosti.

 

Što se tiče je poduzeća R. odnosno ribogojilišta da je temeljem ugovora došlo do realizacije kupoprodaje ribogojilišta koje je bilo u vlasništvu J. r., S. Ribogojilište je poduzeću R. u S. ponudio cijenu od 70.000,00 DEM a da je na kraju ukupan iznos bio 500.000,00 DEM jer su on i direktor poduzeća napravili aneks ugovora. Inače za izvršenu prodaju da je imao naknadnu pisanu suglasnost nadzornog odbora. Iznos od 300.000,00 DEM da je koristio V. c. i I. a ostali iznos da je išao na plaće zaposlenicima u J. r. d.d. S. Iznos koji je išao V. c. i I. da je bio 350.000,00 DEM. Inače poduzeće R. da je imao ugovor s J. r. još 1995. godine, ali da je on zaključio da je bolje ribogojilište prodati te pokušati sanirati poduzeće. Prijašnja uprava da se odrekla koncesije za ribogojilište a isto tako da je dobilo poduzeće R. Istako je da sve ovo što mu se optužnicom stavlja na teret je njegova poslovna odluka jer da je sve radio u svrhu poslovanja poduzeća. Inače da je nadzorni odbor imao uvida u poslovanje poduzeća i znao je da se poduzeće nalazi u teškoj situaciji. U nadopuni svoje obrane okrivljenik je naveo da što se tiče akceptnog naloga kojim je prebačeno 247.500,00 kuna na žiro račun I. da je istina da je tako postupljeno jer se radilo o nekakvoj trenutnoj pozajmici a koja pozajmica je vraćena J. 9. Firma I. je vršila određene promidžbene poslove za poduzeće J. 9. N. P. i A. B. su znale za ugovornu poslovnu suradnju i račun koji im je prezentiran odmah nakon što je sačinjen. Međutim da nisu željele proknjižiti navedeni račun za promidžbene poslove iz razloga što su između njih dvije i njega bili poremećeni odnosi i sa obrazloženjem da se radi o neprimjerenim uslugama prema I. Poduzeće I. da je zaključilo ugovor sa J. r. o poslovno tehničkoj suradnji prema kojoj je I. trebalo koristiti poslovne prostore ribolova radi maloprodaje kao i za zaposlenike J. r. Ovim ugovorom o poslovno tehničkoj suradnji da se išlo radi diobe režijskih troškova i dobiti. Poduzeće V. c. da je doista s S. b. zaključio ugovor o korištenju kreditne linije u ukupnoj kunskoj protuvrijednosti od 420.000,00 DEM. Kao garanciju povrata kredita po zaključenoj kreditnoj liniji da je data hipoteka na teret založnog dužnika J. r. O tome da je imao odluku odnosno suglasnost nadzornog odbora da se radilo isključivo o namjenskom kreditu za kupnju bijelog lima. Kao što je već istako da je taj posao poremetio PDV jer je bitno narušio početnu kalkulaciju. Iznos ovog kredita da je S. b. doznačila na ime tvrtke S. sa sjedištem u K. a kojem je on bio vlasnik. preko te tvrtke da je ranije radio import i eksport poslove, a s obzirom da je ta tvrtka imala otvoreni račun u G., da je taj iznos od 240.000,00 DEM prebačen na račun u G., a s tog računa na tvrtku V. c. Taj novac da je izmiren na obaveze koje su postojale od ranije, ali da ne zna prema kome. Što se tiče oštećenja proračuna Republike Hrvatske u iznosu od 2.400.000,00 kuna, da se isti odnosi na porez za promet, porez na dohodak i dr. te da je račun društva J. r. tada bio u blokadi već godinu dana prije njegovog dolaska, te da je onda taj iznos samo rastao. On da se ne sjeća točno iznosa koji je bio prije a koji se trebao platiti u proračun Republike Hrvatske. Što se tiče poduzeća J. t. trgovačkog društva da je imalo poslovnu suradnju s poduzećem I. iz L. pa je tako 1991. godine uvezao robu u iznosu od 700.000,00 USA dolara, a to je sve bila riba. Neposredno nakon tog uvoza da je u Hrvatskoj izbio rat, a vrijednost duga da je padala jer je Ugovor bio napravljen u Hrvatskim dinarima. Godine 1994. da je osnovao u dogovoru s I., L. firmu I. i osnivanjem iste da je preuzeo i obavezu firme I., L. Dogovor da je bio da se ovaj dug kompenzira u vremenu od 5 do 10 godina a da je on pokušao ugovorom o asignaciji na neki način smanjiti dugovanje. Sve ove transakcije koje je naveo da su bile rađene upravo radi konsolidacije J. r., međutim da do toga nije došli premda se doista trudio a glavni razlog je to što je firma u trenutku njegovog dolaska već bila opterećena dugovima i upravo njegovim dolaskom da je već bila zrela za stečaj. Prije njegovog dolaska da je J. r. osnovao firmu "kćer" J. 9., a što je bilo očito da već prije njegovog dolaska nisu mogli normalno funkcionirati.

 

Optuženik je u ovom postupku dopunio ranije iznesenu obranu te ponovio kako u potpunosti otklanja svoju odgovornost za počinjenje kaznenih djela.

 

Tako je u odnosu na kazneno djelo opisano pod točkom 1. presude kazao da je netočan navod iz optužnice da je V. c. preuzeo navodna dugovanja trgovačkog društva J. t. koje je to društvo imalo prema tvrtci I., L. Kaže da je riječ o plaćanju uvezene robe po carinskoj fakturi. Smatra da u opisanom radnjama i poslovnim događajima nema ničeg kriminalnog, da postoji carinska faktura – račun za uvezenu robu, ugovori o preuzimanju duga i doznake sukcesivnog plaćanja uvezene robe. Nakon što je tužiteljstvo izmijenilo činjenični opis djela iz činjeničnog opisa ispustilo da je V. c. novac pozajmilo od trgovačkog društva K., S., u novoj verziji optužnice da stoji da je plaćanje navedenog računa društvu I., L., S. bez stvarnog pravnog osnova, a na štetu društva V. c., S. pribavljena nepripadna imovinska korist od 1.500.000,00 kuna. Tvrdi da vještak S. K. u svom vještvu potvrđuje da je doznakom plaćena uvezena roba po carinskoj fakturi čime da demantira sam sebe kad je u svom usmenom očitovanju kazao da vlasnik firme može oštetiti firmu ako nema osnove za transfer odnosno doznaku, te priznaje da je osnova za doznaku i transfer plaćanje uvezene robe po carinskoj fakturi. Navodi da je on vlasnik oba društva i V. c., S. i I., S. pa stoga kako se može teretiti da je on svojim postupanjem povrijedio zaštitu tuđih imovinskih interesa ako je upravo on vlasnik obje firme i ako ga sud uopće osudi da se postavlja pitanje kome će naknaditi štetu, da li samom sebi.

 

U odnosu na kazneno djelo opisano pod točkom 2. presude optuženi navodi kako su potpuno netočno navodi iz optužnice da su cesije i asignacije fiktivne i da one prikazuju ne postojeća potraživanja njegovih firmi V. c. i I., S. Upućuje na račune za smrznutu ribu na listu od 205-263 spisa koje su društva V. c. i I., S. isporučivali J. 9. koja je firma kćer J. r. d.d. S. Ukupna vrijednost isporučene robe po računima obje tvrtke da iznosi 655.411,00 kuna. Na stranicama spisa od 1118 do 1121 da se nalaze ugovori o preuzimanju duga sa C. b. i T. b. S. čija ukupna vrijednost preuzetih dugova iznos 752.815,00 kuna koje obveze su prema bankama u cijelosti izmijenjene. Kad je prodano ribogojilište društvu R. i kad je uvidio da nema nikakve mogućnosti da se računi naplate da je dogovorio sa R. da dio sredstava uputi tvrtkama V. c. i I., S. Tvrdi da je u ovom poslu J. r. ostao dužan V. c. i I., S.

 

U dokaznom postupku i u dokazne svrhe ispitan je stalni sudski vještak za knjigovodstvo i financije S. K., dipl. oec te pročitan njegov pisani nalaz i mišljenje, a sukladno odredbi čl. 431. st. 1. t. 6. ZKP/08, uz suglasnost stranaka pročitani su pisani stručni nalaz i mišljenje stalnog financijskog –knjigovodstvenog sudskog vještaka dr. sc. Ivana Filipovića od 11.siječnja 2002. pisana nadopuna istog nalaza i mišljenje od 15. rujna 2003.g., te usmena nadopuna stalnog sudskog vještaka dr. sc. I. F. list br. 1077/XIII spisa i pisane nadopune od 29. studenog 2010. i usmene nadopune od 15. prosinca 2010. te pisane nadopune stručnog nalaza i mišljenja od 19. siječnja 2011. (listovi br. 1180 do 1184/XVI spisa), usmeni nalaz i mišljenje sa rasprave od 27. travnja 2018. (list 1471 spisa), pisani odgovori stalnog sudskog vještaka za financije i knjigovodstvo dr. sc. I. F. na pitanja optuženog G. S. (list 1478-1480 spisa), usmeni nalaz i mišljenje vještaka dr. sc. I. F. sa rasprave od 13. srpnja 2018. (list 1486-1487 spisa).

 

Isto tako uz suglasnost stranaka sukladno čl. 431. st. 1. t. 6. ZKP/08 pročitani su iskazi svjedoka, I. J. (list br. 492/IV spisa i list br. 1068 /XII, te list br. 1100/XIV spisa), A. B. (list br. 454/III spisa, 875 i 1068/ XII spisa), M. G. (list br. 457/III spisa i 1069 /XII spisa), I. M. (list br. 445/II spisa i 1071/XIII spisa), M. R. (list br. 485/III spisa, 1071 i 1072/XIII i 1523-1524 spisa), L. T. (list br. 483-484, 1072/XIII i 1523 spisa), N. P. (list br. 458/III spisa, 874 i 1074/XIII spisa), M. M. (list br. 487/IV i 1075/XIII spisa), V. G. (list br. 503/IV spisa i br. 1076/XIII spisa), te iskaz svjedokinje Š. G. (list br.1083 i 1084/XIII i 1524 spisa) te svjedoka V. G. (list br. 1003/XI i 1084 i 1085/XIII te 1099/XIV i 1524 spisa),

 

Nadalje u dokazne svrhe pregledani su i pročitani izvaci iz sudskih registara (listovi 19-27 i 50-81 spisa), statut J. r. d.d. od 2. listopada 1996. (list 29-30 spisa), dopune i izmjene statuta J. r. d.d. od 29. rujna 1997. (list 33-49 spisa), ugovor o prodaji dionica (listovi 82-88 spisa), potvrda Hrvatskog fonda za privatizaciju Klasa: 943-06/97-02/62, Ur. broj: 563-02-202/97-8 od 17. srpnja 1997. kojom fond potvrđuje da je kupac V. c. sukladno ugovoru o kupnji dionica J. r. d.d. od 6. svibnja 1997. izvršio plaćanje prvog obroka ugovorene cijene u visini od 514.780,00 kuna te na ime osiguranja plaćanja ostatka duga prenio na J. r. 15.442 dionice u vrijednosti od 1.544.200,00 kuna (list 89 spisa), potvrda fonda za privatizaciju da je V. c. izvršio svoje obveze po ugovoru o kupnji dionica J. r. d.d., ugovor o kreditu između S. b. i V. " sa pripadajućom dokumentacijom (list br. 96-115 spisa), ugovor o zajmu između Š. G. i G. S. (listovi br. 116-118 spisa), ugovor o prijenosu i prodaji dionica između prodavatelja G. P. d.o.o. iz Jastrebarskog i kupca V. c. od 21. listopada 1997. (list 119-120 spisa), izvadak iz zemljišne knjige k.o. S., zk. ul. 15158 (list 121 spisa), prijedlog za ovrhu ovrhovoditelja Š. G. protiv ovršenika J. r. d.d. od 25. veljače 1998. sa rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu broj Ovr-251/98 od 10. ožujka 1998. (list 126-127 spisa), ugovor o kupoprodaji između J. r. i R. s dodatkom tom ugovoru (listovi br. 313 do 319 spisa), knjigovodstvena dokumentacija koja se odnosi na uplatu novčanih sredstva iz poslovnog odnosa između društava J. r. i R. (listovi 320-421 spisa), zapisnik stečajnog upravitelja J. r. d.d. u stečaju 29. siječnja 1999. godine (list 493 do 497 spisa) uz izvješće stečajnog upravitelja J. r. d.d. u stečaju za izvještajno ročište od 8. veljače 1999., sačinjeno 5. veljače 1999. (list 498-502 spisa), izvadak iz sudskog registra Trgovačkog suda u Splitu za tvrtku V. c. d.o.o. od 14. siječnja 1999. (list 522-523 spisa), izvadak iz sudskog registra Trgovačkog suda u Splitu za tvrtku J. r. d.d. u stečaju od 14. siječnja 1999. sa prilozima (list 524-528 spisa), podaci o solventnosti J. 9. d.o.o. Zavoda za platni promet, Podružnica S. od 26. studenog 1998. (list 529 spisa), izvadak iz sudskog registra Trgovačkog suda u Splitu za tvrtku J. r. d.d. od 26. studenog 1998. sa prilozima (list 531-533 spisa), izvadak iz sudskog registra Trgovačkog suda u Splitu za tvrtku J. 9. d.o.o. od 26. studenog 1998. (list 535-536 spisa), izvadak iz sudskog registra Trgovačkog suda u Splitu za tvrtku I. d.o.o. (list 537-538 spisa), očevidnik o redoslijedu plaćanja J. 9. d.o.o. po zavodu za platni promet od 27. studenog 1998. (list 539-540 spisa), podaci Zavoda za platni promet, Podružnica S. o solventnosti I. d.o.o. za dan 25. studenog 1998. (list 541 spisa), prijava potpisa za tvrtku I. od 20. siječnja 1995., prijava potpisa za J. 9. od 11. veljače 1998., 10. prosinca 1997., 17. travnja 1996., 11. veljače 1998., 23. svibnja 1996., 11. veljače 1998., 10. prosinca 1997. i 4. lipnja 1997. ( list 542-550 spisa), ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji između J. r. i društva I. (listovi 568 do 571 spisa), dokumentacija koja se odnosi na uplate i kretanje novčanih sredstava po kreditu S. b. i V. c. te J. r. d.d. (list 609-634 spisa), zapisnik Financijske policije od 23. ožujka 1999. (list 649 do 664 spisa), zapisnik Financijske policije od 26. veljače 1999. (list 703 do 719 spisa), ugovor o pozajmici između V. c. kao zajmodavca i G. S. kao zajmoprimca (list 732 spisa) sa obračunom kamata (list 733-737 spisa), financijska dokumentacija koja se odnosi na uplate prema nepostojećoj off shore tvrci (list 739 do 751 spisa), zapisnik Financijske policije od 25. veljače 1999. (list 753-772 spisa), ugovor o kupoprodaji sačinjen između J. r. d.o.o. kao prodavatelja i R. d.o.o. kao kupca od 29. siječnja 1998. (list 773-776 spisa), poslovna dokumentacija koja se odnosi na uplate novčanih sredstava povodom prodaje ribogojilišta (list 778 do 796 spisa), zapisnik financijske policije od 5. ožujka 1999. (list 832 do 843 spisa), te dopis Trgovačkog suda u Splitu broj ST-421/2004 od 09. travnja 2010., ugovor o preuzimanju duga između J. r. d.d. i C. b. d.d. od 4. studenog 1998. (list 1113-1114 spisa), izjava G. V. P. d.o.o. iz J. o prijenosu dionica između Hrvatskog fonda za privatizaciju i G. V. P. d.o.o. (list 1115 spisa), izjava R. d.o.o. Š. o prijenosu dionica između Hrvatskog fonda za privatizaciju i R. d.o.o. Š. od 21. listopada 1997. (list 1116), izjava G. p.o. P. o prijenosu dionica zaključen između Hrvatskog fonda za privatizaciju i G. od 6. listopada 1997. (list 1117 spisa), ugovor o preuzimanju duga između J. 9. d.o.o., J. d.d., I. d.o.o. S. i T. t. b. d.d. S. od 12. listopada 1998. (list 1118-1119 spisa), ugovor o preuzimanju duga između J. 9. d.o.o., J. d.d. S., I. d.o.o. S. i C. b. S. od 13. listopada 1998. (list 1120-1121 spisa), obavijest T. S. d.o.o. o natječaju za zakup poslovnog prostora od 8. listopada 1998., optužni prijedlog Županijskog državnog odvjetništva u Split DO-P-/00 od 14. veljače 2000. protiv J. 9. d.o.o. i G. S. od 14. veljače 2000. (list 1126-1127 spisa), presuda Trgovačkog suda u Splitu broj II-PK-31/2000 od 25. ožujka 2003. (list 1129-1130 spisa), zahtjev Financijske policije za pokretanje prekršajnog postupka protiv J. r. d.o.o., G. S. i M. B. od 5. srpnja 1999. (list 1131-1133 spisa), pravomoćna presuda Županijskog suda u Zagrebu broj XIX KO-2721/99 od 22. svibnja 2001. kojom se G. S. oslobađa od optužbe zbog kaz. djela iz čl. 224. st. 4. KZ/97 (list 1147-1149 spisa), zahtjev za podizanje protesta mjenice zbog neisplate podnijet od strane C. b. d.d. Z., Podružnica S. prema trasantu V. c. d.o.o. S. (list 1150 spisa), prijedlog C. b. d.d. Z. od 26. veljače 2010. za privremenu pljenidbu protiv ovršenika G. S. podnijet Općinskom sudu u Splitu 4. ožujka 2010. (list 1152-1155 spisa), prijedlog G. S. T. sudu u Splitu za ponavljanje postupka u predmetu broj XIII P-2265/99 (list 1158-1159 spisa), presuda Visokog Trgovačkog suda broj XII PŽ-2690/01 od 9. prosinca 2003. (list 1160-1162 spisa), žalba tuženika G. S. u predmetu Trgovačkog suda u Splitu broj XIII P-2265/99 od 19. ožujka 2001. (list 1163-1164 spisa), rješenje Trgovačkog suda u Splitu broj VII ST-70/98 od 4. studenog 1999. (list 1203-1204 spisa), zahtjev za podizanje protesta mjenice zbog neisplate C. b. d.d. od 3. travnja 2000.g. sa preslikom mjenice, prijedlog C. b. d.d. Z. za privremenu pljenidbu od 4. ožujka 2010.g., sa rješenjem od privremenoj pljenidbi od 26. veljače 2010., zahtjev za izdavanje prijepisa rješenja o registraciji stranog predstavnika u Republici Hrvatskoj, G. S., od 10. lipnja 2010.g. , presuda Županijskog suda u Zagrebu broj V-Kž-1786/01-3 od 29. siječnja 2002.g., prijedlog za ponavljanje postupka Trgovačkom sudu Split broj XIII P-2265/99 okrivljenog G. S. od 20. listopada 2010., žalba tuženika G. S. u predmetu Trgovačkog suda u Splitu XIII P-2-2265/99 od 19. ožujka 2001., dopis V. c. Državnom uredu za reviziju od 28. srpnja 2001. , presuda Visokog trgovačkog suda RH br. XIII Pž-2690/01-2 od 9. prosinca 2003., dopis V. c. Državnom uredu za reviziju RH od 23. srpnja 2001. , izvadak iz zemljišne knjige Općinskog suda u Splitu od 15. prosinca 1997. , dopis V. d.d. od 31. srpnja 1997., prijedlog za ovrhu Državnog pravobraniteljstva RH od 7. srpnja 1997., dopis Visokogradnje d.d. od 31. ožujka 1998. sa priloženim izjavama te projekt rekonstrukcije društva J. r. d.d. iz lipnja 1997., stanje duga za prodane brodove i poslovne prostore na dan 5. lipnja 1997. (u DM).

 

Sud je sukladno odredbi čl. 421. st. 1. t. 4. ZKP/08 odbio prijedlog obrane za provođenje dokazne radnje ispitivanjem svjedoka M. D., tadašnjeg direktora Sektora akreditiva i doznake I. b. a na okolnost pojašnjenja ugovora o asignaciji i na okolnosti zakonitosti doznaka s aspekta regulative N. b., bivših direktora C. b., S. Š. L. i T. b., B. Š., čiji su potpisi na ugovorima o preuzimanju duga radi očitovanja na okolnosti jesu li ugovori faktička osnova za cesije i asignacije.

 

Isto tako odbijen je i prijedlog za provedbu novog knjigovodstveno financijskog vještačenja po novom vještaku i kako se u prijedlogu navodi zbog toga što su prethodna dva vještačenja sačinjena po vještacima I. F. i S. K. u međusobnoj kontradikciji i ne može ih se ispitati, a u njihovim nalazima i mišljenjima da postoje nedostaci koji se ne mogu otkloniti njihovim ponovnim ispitivanjem.

 

Sud je ocijenio da su predloženi dokazi nepotrebni i suvišni i s isključivim ciljem odugovlačenja kaznenog postupka. Novo vještačenje po novom trećem vještaku financijsko knjigovodstvene struke je neutemeljeno obzirom da su u bitnim dijelovima svojih nalaza i mišljenja sudski vještaci I. F. i S. K. suglasni te njihova vještva ne odstupaju jedno od drugog. Osim toga ovaj kazneni postupak započeo je prije skoro 21 godinu odnosno 19. veljače 1999. već se vodio kazneni postupak pred drugim raspravnim vijećem koje je i donijelo nepravomoćnu presudu, a i pred ovim vijećem postupak traje već tri godina, što znači da je obrana imala dovoljno vremena da ovakve dokaze već ranije predloži, pa je očigledno da ovakvim svojim prijedlozima obrana ima očigledan cilj da postupak znatno odugovlači, a sve kad bi prijedlozi i bili relevantnog značaja, što ovaj sud otklanja, postavlja se pitanje što se to svjedoci uopće mogu sjetiti za njih ne važnih događanja od prije 21 godinu.

 

Nakon ovako provedenog dokaznog postupka te analizom i ocjenom svih provedenih dokaza, kako svakog pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti i međusobnoj povezanosti, sud nalazi da je u cijelosti i nedvosmisleno utvrđeno i dokazano da je optuženi G. S. počinio kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. KZ/11 opisana po točkama 1 i 2 presude i upravo na način kako je to opisano u izmijenjenoj optužnici odnosno u ovoj presudi.

 

Imajući u vidu obranu optuženog, ali i uvidom u izvatke iz sudskih registara, u postupku je jedino bilo nesporno da je optuženik G. S. u inkriminiranom periodu točnije od 26. ožujka 1997. do 26. studenog 1998. obnašao dužnost direktora trgovačkog društva J. R. d.d. S., obnašao i dužnost direktora društva J. 9. d.o.o. S., bio većinski vlasnik trgovačkog društva V. c. d.o.o., a tvrtka I., L. d.o.o. S. također je bila u vlasništvu optuženog G. S., te je optuženik u smislu odredbe čl. 87 st. 6 KZ/11 imao svojstvo odgovorne osobe u pravnim osobama.

 

Djelo opisano pod toč. 1

 

Iznoseći svoju obranu optuženik G. S. kazao je da je njegovo trgovačko društvo J. t. d.o.o. S. imalo određenu poslovnu suradnju sa poduzećem I. iz L., te da je tako 1991. uvezlo ribe u vrijednosti od oko 700.000,00 američkih dolara. Njegovo poduzeće da je zapravo imalo određena dugovanja prema off shore tvrtci, te da je on kao direktor trgovačkog društva V. c. d.o.o. tu obvezu preuzeo. Tako da je 1994. osnovao u dogovoru sa I. iz L. firmu I., L., S., te da je otvorio nerezidentni račun kod B. S., G. u Austriji. Osnivanjem te firme da je zaključen ugovor o preuzimanju duga koji je njegova tvrtka J. t. d.o.o. imala prema off shore tvrtci. Tvrdi kako se u konkretnom slučaju nije radilo o nikakvom fiktivnom plaćanju, te da je netočno kako se to u optužnici navodi da bi V. c. d.o.o. preuzeo navodno dugovanje od trgovačkog društva J. t. d.o.o. prema tvrtci I. iz L. već upravo suprotno tome da se radilo zapravo o plaćanju uvezene robe po carinskoj fakturi. Osim toga, ističe kako u konkretnom slučaju on kao vlasnik trgovačkog društva I., L. isto nije ni mogao oštetiti.

 

Međutim, ovakva obrana optuženika nije prihvatljiva i u suprotnosti je s utvrđenim činjenicama a posebno nalazima i mišljenjima stalnih sudskih vještaka financijsko-knjigovodstvene struke I. F. i S. K. Sud na nalaze i mišljenja sudskih vještaka nije imao primjedbi, načinjena su sukladno pravilima njihove struke i za svoje zaključke vještaci su dali jasna i razložna objašnjenja, koja je I ovaj sud u cijelosti prihvatio.

 

U svom vještačkom nalazu stalni sudski vještak za knjigovodstvo i financije I. F. naveo je da je pregledom cjelokupne dokumentacije, te one u stečajnom postupku koji se vodi kod Trgovačkog suda u Splitu nad društvom J. r. d.d., utvrdio da je iz sredstava društva V. c. d.o.o. u dva termina izvršeno plaćanje prema društvu I. iz L. i to na nerezidentni račun koji ta tvrtka ima otvoren kod B. S. G., Austrija a temeljem računa broj 71/91 od 11. veljače 1991. u iznosu od 777.000 USD koji je tvrtka I. iz B., L. ispostavila trgovačkom društvu J. t. d.o.o. S. za obveze koje je prema njima navodno imala tvrtka J. t. d.o.o. S.

 

Prvo plaćanje izvršeno je preko I. b. d.o.o. S. dana 28. travnja 1998. u iznosu od 912.099,75 kuna (protuvrijednost 142.500 USD) i drugo 15. svibnja 1998. (istog dana u dva navrata) u iznosu od 648.451,81 kunu (protuvrijednost 100.000 USD), što je sveukupno 1.560.551,56 kuna ili protuvrijednost od 242.500 USD,

 

Vještak navodi da nije jasno kako se kod ovih plaćanja prema inozemstvu u nalozima za plaćanje kao nalogodavac javlja društvo J. t. d.o.o. kada je u to vrijeme to društvo već bilo likvidirano i to rješenjem Trgovačkog suda u Splitu broj X-RL-474/96 od 17. listopada 1997., te je po pravomoćnosti rješenja brisano iz sudskog registra. Dakle, likvidirano, i iz sudskog registra brisano trgovačko društvo J. t. d.o.o. S. izvršilo je doznaku sredstvima dobivenim od trgovačkog društva V. c. d.o.o. S. Nadalje nalazom Ureda za sprečavanje pranja novca utvrđeno je kako je i tvrtka I. likvidirana i to dana 20. prosinca 1993. Prema tome, deviznim transakcijama obavljenim preko I. b. d.d. po nalogodavatelju trgovačkom društvu J. t. d.o.o. S. evidentno kako su likvidirana društva J. t. d.o.o. S. i I., te u to vrijeme nepostojeće društvo V. c. poslužili za prijenos sredstava na račun tvrtke optuženog G. S. u inozemstvu. Vještak konstatira da iz navedenog osnova društvo V. c. d.o.o. trpi štetu u iznosu od 242.500 USD protuvrijednosti od 1.560.551,56 kuna.

 

Isto mišljenje i zaključak dao je i drugi stalni sudski vještak financijsko-ekonomske struke S. K. U svom nalazu i mišljenju sudski vještak S. K. naveo je da je pregledom cjelokupne dokumentacije koja prileži spisu kao i one u stečajnom postupku koji se vodi kod Trgovačkog suda u Splitu nad društvom J. r. d.d. utvrdio da je temeljem ugovora o asignaciji br. 8 od 27. travnja 1998. asignati J. t. d.o.o. S. i V. c. d.o.o. S. (uputitelji društava u vlasništvu G. S.) upućuju društvo K. d.d. S. da izvrši uplatu u iznosu od 1.000.000,00 kuna u korist I. b. što je ovo i izvršilo.

 

Nakon toga u dva termina izvršeno plaćanje prema društvu I. iz B., L. na nerezidentni račun koji ta tvrtka ima kod B. S. G., Austrija. Prvo plaćanje izvršeno je 29. travnja 1998. u iznosu od 912.099,75 kuna (protuvrijednost 142.5000 USD). Na isti način 15. svibnja 1998. (istog dana u dva navrata) izvršeno je i drugo plaćanje u iznosu od 648.451,81 kunu (protuvrijednost 100.000 USD) ugovorom o asignaciji između društva I. d.o.o. S. kao asignata, V. c. d.o.o., kao asignata, J. t. d.o.o. kao asignata (asignat je onaj koga se upućuje da izvrši plaćanje) i I. b., S. kao asignatara (primatelja) po kojem I. d.o.o. sa svog žiro računa uplaćuje iznos od 648.451,81 kunu (425.825,61 + 222.626,20 kn) u korist I. b., S., a I. b., S. nalogom broj 14 po nalogu J. t. d.o.o. uplaćuje 100.000 USD u korist I., G., Austrija kod B. S., G.

 

Na taj način, i u ova dva plaćanja a sve za obveze koje je tvrtka J. t. d.o.o. S. navodno imala prema tvrtki I. iz L. po računu broj 71/91 od 11. veljače 1991. na iznos od 777.000 USD i koji račun je ispostavljen je društvu J. t. d.o.o. S. od strane tvrtke I. plaćeno je sveukupno 1.560.551,56 kuna što je protuvrijednost za 242.500 USD,

 

Nadalje vještak navodi da je nad društvom J. t. d.o.o. S. i na zahtjev G. S. pokrenut postupak likvidacije pred Trgovačkim sudom u Splitu još 29. prosinca 1995., te je Trgovački sud dana 17. listopada 1997. donio rješenje br. X RL-474/96 o likvidaciji pa nije jasno kako je J. t. d.o.o. mogao vršiti plaćanje prema inozemstvu 28. travnja 1998., kada je u to vrijeme to društvo već bilo likvidirano.

 

Vještak zaključuje kako na opisani način društvo V. c. d.o.o. trpi štetu u iznosu od 242.500 USD protuvrijednosti od 1.560.551,56 kuna za koji iznos je imovinsku korist ostvarilo društvo I. iz L.

 

Na raspravi od 5. lipnja 2019. na pitanja tužiteljice u navedenom poslovnom odnosu kakva je bila uloga S. tvrtke I., L. d.o.o. S., a posebno uzimajući u obzir činjenicu da je optuženik otvorio nerezidentni račun u G. u Austriji vještak je odgovorio da su tu u pitanju dvije tvrtke, jedna iz Hrvatske I., S., a druga je osnovana u Lihtenštajnu i nosi isti naziv. U konkretnom slučaju da se radi o kreditu koji je tvrtka K. d.d. iz S. dala tvrtci V. c. d.o.o., a ti novci su temeljem tri ugovora o asignaciji za obveze J. t. -a od strane V. c. d.o.o. prebačene na račun tvrtke I. iz L., a sve po obvezi iz računa broj 71/91 od 11. veljače 1991., koju obvezu je tvrtka J. t. navodno imala prema tom društvu. Vještaku je predočen nalog za doznaku u inozemstvu sa lista 743 spisa, pa upitan kako objašnjava zaključak da bi u konkretnom slučaju plaćanje bilo izvršeno tvrtki I. iz L., odnosno nepostojećoj tvrtci jer je ta tvrtka prestala postajati 1993. godine, a plaćanje se vrši 1998., vještak je odgovorio da je račun broj 71/91 izdala tvrtka iz L. i zato je to nerezidentni račun tvrtke iz L. a sve transakcije prema inozemstvu koje su bile veće od 100.000,00 kuna provjeru tih transakcija je vršio Ured za sprečavanje pranja novca i taj ured je utvrdio da po tim doznakama plaćeno na račun tvrtke koja je već likvidirana.

 

Na upit, a imajući u vidu da je optuženik u to vrijeme imao osnovanu tvrtku I., L. d.o.o. S., koja tvrtka je imala nerezidentni račun u G., je li postoji mogućnost da se u tom slučaju radilo o računu odnosno da je izvršeno plaćanje na račun koje je ta tvrtka imala otvoren u Austriji, vještak je kazao kako je optuženik sam izjavio da je tvrtka I., S., slijednik tvrtke I. iz L. pa je moguće da je u tim prijenosima prava i obveza preuzet od strane I., S. i taj račun.

 

Nadalje, vještak je u svom usmenom očitovanju na raspravi između ostalog kazao da na deviznim doznakama putem kojih je izvršeno plaćanje stoji da je vlasnik robe koja se plaća tim doznakama V. c., a račun je ispostavljen 1991., a V. c. osnovana je tek 1998. što znači da ta tvrtka nije ni bila vlasnik robe po tom računu tj. da bi roba bila isporučena za tu tvrtku. V. c. preuzeo je obaveze od J. t. koji je po tom računu bio dužan platiti, ali iz dokumentacije u spisu J. t. je bio likvidiran prije nego je osnovana tvrtka V. c. pa je nejasno kako je preuzela obaveze tvrtka koja je registrirana nakon što je ova već likvidirana.

 

Prema tome, iz dokumentacije koja prileže spisu a posebno iz sačinjenih knjigovodstveno – financijskih vještačenja od strane stalnih sudskih vještaka I. F. i S. K., sud nalazi nesporno utvrđenim kako je temeljem ugovora od 17. travnja 1998. trgovačko društvo V. c. d.o.o. od trgovačkog društva K. d.d. S. uzelo kredit u iznosu od 1.000,000,00 kuna. Temeljem ugovora o asignaciji broj 8 od 27. travnja 1998. trgovačko društvo K. d.d. S. izvršilo je uplatu iznosa od 1.000,000,00 kuna u korist I. b. d.o.o. S. U ovom ugovoru se kao asignanti pojavljuju trgovačka društva u vlasništvu optuženika J. t. d.o.o. S. i V. c. d.o.o. Nadalje, 29. travnja 1998. izvršeno je putem I. b. d.o.o. S. djelomično plaćanje računa broj 71/91 od 11. veljače 1991. u iznosu od 912.099,75 kuna i to na nerezidentni račun tvrtke I. otvoren u B. S., G. u Austriji. Na isti nerezidentni račun tvrtke I. dana 15. svibnja 1998. izvršen je prijenos sredstava u iznosu od 648.451,81 kunu s osnove djelomičnog plaćanja računa broj 71/91 od 11. veljače 1991., a riječ je o računu koji je ispostavljen trgovačkom društvu J. t. d.o.o. S. od strane I. iz B. L. u iznosu od 777.000,00 USA dolara.

 

Iz naloga za doznaku za inozemstvo razvidno je kako je nalogodavatelj po ovoj doznaci trgovačko društvo J. t. d.o.o. S. koje je u I. b. d.d. imao otvoren devizni račun. Međutim, trgovačko društvo J. t. d.o.o. S. likvidirano je rješenjem Trgovačkog suda u Splitu broj X-RL-474/96 od 17. listopada 1997., te je po pravomoćnosti rješenja brisano iz sudskog registra. Dakle likvidirano i iz sudskog registra brisano trgovačko društvo J. t. d.o.o. S. izvršilo je doznaku sredstvima dobivenim od trgovačkog društva V. c. d.o.o. S. Isto tako, nalazom Ureda za sprečavanje pranja novca potvrđeno je kako je tvrtka I. likvidirana i to 20. prosinca 1993.

 

Iako u svojoj obrani optuženik navodi, kako se u konkretnom slučaju nije radilo o nikakvom fiktivnom plaćanju, činjenica je da navodna plaćanja prema inozemstvu vrši trgovačko društvo J. t. d.o.o., a koje društvo je likvidirano. Osim toga, plaćanja se vrše na ime navodnog dugovanja i to prema trgovačkom društvu koje je likvidirano još 20. prosinca 1993.

 

Kao korisnik robe u prethodno opisanim nalozima za deviznu doznaku navedeno je trgovačko društvo V. c. d.o.o. S., a koje je u vrijeme kada je račun 71/91 ispostavljen nije ni postojao.

 

Obzirom na navedeno, očigledno je, da je optuženik, kako mu se to optužnicom i stavlja na teret, preuzimanjem navodnog duga omogućio zapravo prijenos novčanih sredstava na nerezidentni račun I. koji je tvrtka imala kod B. S., G. u Austriji. Unatoč tome što je optuženik znao da su ove tvrtke prestale postojati odnosno da su likvidirane, on je na temelju navodnog dugovanja J. t. d.o.o. S. ipak I. b. d.o.o. dao nalog da na devizni račun koji je koristila tvrtka I. kod banke u G. uplati najprije 142.500,00 USA dolara, a nakon toga još daljnjih 100.000,00 USA dolara. Inkriminiranim radnjama optuženik G. S. sve transakcije vršio je između tvrtki koje su njegovo vlasništvo odnosno koje je on osnovao i to isključivo u cilju da trgovačkom društvu I., L. S. čiji je vlasnik a na štetu trgovačkog društva V. c. pribavi nepripadnu imovinsku korist u iznosu od ukupno 1.553.948,25 kn, a što je protuvrijednost 242.500,00 USA dolara. Nakon što je došao do tog novca, a koji novac je V. c. d.d. pozajmilo od trgovačkog društva K. d.d. S., optuženik, postupa na način da višestrukim asignacijama i uplatama u inozemstvu hoće sakriti način stjecanja i izvor novca, a kao što je naprijed navedeno za toliki iznos novca novac je oštetio V. c. U svim ovim transakcijama optuženi G. S. htio je svom trgovačkom društvu I., L., S. pribaviti nepripadajuću imovinsku korist u velikom iznosu, a sve zlouporabom svog položaja i ovlaštenja, jer onaj tko želi unaprijediti poslovanje svojih poduzeća, kako to želi prikazati optuženik, zasigurno neće sakriti način stjecanja i izvor novca kao što je to kod ovakvog učina učinio optuženi.

 

Prema tome sud nalazi u potpunosti i nesporno utvrđenim i dokazanim kako je optuženik u inkriminiranom vremenskom periodu kao direktor društva V. c. d.o.o. S. u nakani stjecanja nepripadne imovinske koristi u velikom iznosu trgovačkom društvu I., L., S. iako je bio svjestan da je dužan postupati pažnjom dobrog i savjesnog gospodarstvenika i brinuti se i skrbiti o interesima društva, protivno članku 430. u svezi s člankom 252. Zakona o trgovačkim društvima, zaključio tri ugovora o asignaciji, kojima je u ime trgovačkog društva V. c. d.o.o. preuzeo navodna dugovanja od trgovačkog društva J. t., S. koje je bilo u njegovom vlasništvu, i to prema off shore tvrtci I. iz L., iako je tvrtka J. t. d.o.o. likvidirana rješenjem Trgovačkog suda u Splitu broj: X RL-474/96 od 17. listopada 1997., a off shore tvrtka I. iz L. prestala postojati 20. prosinca 1993., pa je u I. b. u S. dao nalog da na nerezidentni račun njegove tvrtke I., L. otvoren kod banke u G., Republika Austrija 28. travnja 1998. uplati iznos od 142.500,00 USA dolara te 15. svibnja 1998. dao nalog za uplatu 100.000,00 USA dolara, čime je plaćanjem navedenog računa bez stvarnog pravnog osnova društvu I., L., S. a na štetu društva V. c. d.o.o. pribavio nepripadnu imovinsku korist u iznosu od 242.500,00 USA dolara što u protuvrijednosti iznosi 1.553.948,25 kuna, kojim postupanjem je ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju djela označena i kažnjiva po članku 246. stavak 2. KZ/11.

 

Djelo opisano pod točkom 2.

 

Optuženi G. S. iznoseći obranu porekao je izvršenje i ovog kaznenog djela. Naveo je da je društvo R. d.o.o. S. kupilo ribogojilište od trgovačkog društva J. r. d.d. S. te da je od strane tog društva izvršena isplata cjelokupne kupoprodajne cijene. Osim toga, da je kao direktor trgovačkog društva J. r. d.d. S. dogovorio s društvom R. da će on dati podatke na koji način će se vršiti uplata dogovorene cijene. S obzirom na tadašnje poslovanje, a kako se radilo o sukcesivnom plaćanju, donosio je odluke gdje će se i kada platiti. Nadalje, da nikakva otplata od strane društva R. nije bila fiktivna i niti bi se radilo fiktivnim cesijama i asignacijama, jer je sve to provedeno i kroz knjigovodstvo.

 

Ovakva obrana optuženog kojom pokušava otkloniti svoju kaznenu odgovornost u potpunosti je neosnovana i neprihvatljiva.

 

U svom nalazu i mišljenju sudski vještak I. F. između ostalog navodi da je trgovačko društvo J. r. d.d. S. dana 29. siječnja 1998. zaključilo Ugovor o kupoprodaji ribogojilišta u S. s trgovačkim društvom R. d.o.o. S. Prema čl. 4. Ugovora kupac R. d.o.o. S. prodavatelju J. r. d.d. S. obvezao se isplatiti kupoprodajnu cijenu u iznosu od 300.000 DEM i to u roku od 30 dana od dana potpisivanja ugovora. Istog dana ugovorne strane su zaključile dodatak ugovora o prodaji sklopljenog dana 15. studenog 1995., prema kojem se trgovačko društvo R. d.o.o. S., trgovačko društvo J. r. d.d. S. obvezalo isplatiti i to s osnove neizvršenih obveza iz ugovora o prodaji od 15. studenog 1995. iznos od 200.000 DEM i to u roku od 30 dana od dana potpisivanja dodatka ugovora.

 

Istog dana ugovorne strane su zaključile i dodatak broj 2 ugovora o prodaji sklopljenog dana 15. studenog 1995. prema kojem se trgovačko društvo R. d.o.o. Solin trgovačkom društvu J. r. d.d. S. obvezalo isplatiti iznos od 38.700 DEM i to u protuvrijednosti pastrva (prema tržišnoj cijeni na dan isporuke), a sve prema dinamici koju odrediti prodavatelj.

 

Za prodaju ribogojilišta postoji odluka Nadzornog odbora J. r. d.d. S. od 20. siječnja 1998.

 

Dana 15. ožujka 1998. zaključen je sporazum između trgovačkog društva J. r. d.d. S. i trgovačkog društva R. d.o.o. S. Tim sporazumom promijenjena je odredba iz ugovora od 29. siječnja 1998. na način da su se stranke suglasile da se plaćanje može vršiti u obrocima uz obvezu kupca da snosi zakonsku zateznu kamatu do cjelokupnog ispunjenja obveze plaćanja, a čl. 3. istog sporazuma stranke su se suglasile da kupac može po pisanoj uputi prodavatelja plaćanja vršiti cesijama i asignacijama.

 

Sukladno prethodnom, neovisno što je trgovačko društvo J. r. d.d. S. blokirano, uslijedili su ugovori o cesijama i asignacijama kojima su umjesto trgovačkom društvu J. r. d.d. S. po osnovi obveze iz gore navedenog ugovora s dodacima doznačavana sredstva trgovačkim društvima u vlasništvu G. S. te dobavljačima tih društava.

 

Pored iznosa od 1.334.374,65 kuna od trgovačkog društva R. d.o.o S. naplaćen je putem ugovora o cesiji s H. p. b. iznos od 296.094,99 kuna a koji se odnosio na plaće zaposlenika trgovačkog društva J. r. d.d. S. te iznos od 110.885,59 kuna koji se odnosio na isplatu ribara. Također je ugovorom o cesiji podmirena obveza prema društvu E. N. u iznosu od 10.000,00 kuna. Prema tome, trgovačko društvo R. d.o.o. S. temeljem svega prethodnog navedenog izvršilo je plaćanje u ukupnom iznosu od 1.721.355,03 kune.

 

U pogledu ugovora o kupoprodaji ribogojilišta u S. između trgovačkog društva J. r. d.d. S. i trgovačkog društva R. d.o.o. S. od 29. siječnja 1998., te po toj osnovi zaključivanih ugovora o cesijama i asignacijama, vještak naglašava kako su isti zaključivani i realizirani u vrijeme kada je TD J. r. d.d. S. bilo blokirano i u to vrijeme se nisu mogla obavljati plaćanja temeljem ugovora o cesijama i asignacijama što je u koliziji sa odredbama Zakona o platnom prometu na koji način je trgovačkom društvu J. r. pričinjena šteta u iznosu od 300.000 DEM ili 1.344.374,65 kuna. U svojoj dopuni vještačenja od 19. siječnja 2011. naveo je kako društvo I., L. d.o.o. S. nije imalo potraživanja koja su naplaćena putem cesija i asignacija pa se zaključuje kako je to društvo ostvarilo imovinsku korist od 728.932,63 kune.

 

Stalni sudski vještak za knjigovodstvo i financije S. K., u odnosu na ovo kazneno djelo, u svom pisanom nalazu i mišljenju utvrdio je da su dana 29. siječnja 1998. društvo J. r. d.d. kao prodavatelj i društvo R. d.o.o. iz S. kao kupac zaključili ugovor o kupoprodaji ribogojilišta u S. kojem je vlasnik J. r. d.d. i za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 300.000 DEM, te da za prodaju ribogojilišta postoji odluka Nadzornog odbora J. r. d.d. od 20. siječnja 1998. Istog dana ugovorne stranke su zaključile i dodatak ugovora o prodaji sklopljenog 15. studenog 1995. prema kojem se društvo R. d.o.o. obvezalo isplatiti društvu J. r. d.d. s osnova neizvršenih obveza iz ugovora o prodaji od 15. studenog 1995. iznos od 200.000 DEM u roku od 30 dana od dana potpisa dodatka ugovoru. Istog dana zaključen je i dodatak broj II ugovora o prodaji od 15. studenog 1995. gdje stranke utvrđuju da je ostala obveza plaćanja društva R. d.o.o. prema J. r. d.d. u iznosu od 38.7000 DEM iz osnova prefakturiranih komunalnih usluga te da će se ta obveza isplatiti u protuvrijednosti pastrva. Dana 15. ožujka 1998. zaključen je sporazum između društava J. r. d.d. i R. d.o.o. u kojem se utvrđuje da se plaćanje može izvršiti i u obrocima te da kupac može po pismenoj uputi J. r. d.d. plaćanje vršiti cesijama i asignacijama.

 

Za ugovorenu prodaju ribogojilišta J. r. d.d. dana 15. ožujka 1998. ispostavio je račun društvu R. d.o.o. na iznos od 1.056.300,00 kuna protuvrijednost za 300.000 DEM. Iako je društvo J. r. d.d. bilo u blokadi plaćanja su vršena putem cesija i asignacija kojima se umjesto društvu J. r. d.d. po osnovi obveza po ugovoru o kupoprodaji i dodacima ugovora sredstva doznačavana društvima u vlasništvu G. S. te dobavljačima tih društava. Tako je od strane društva R. d.o.o. putem četiri ugovora o cesiji od 9. rujna 1998. do 29. listopada 1998. umjesto društvu J. r. d.d. plaćeno društvu I., L. d.o.o. S. ukupno 630.932,63 kune i putem asignacija još 98.000,00 kuna, odnosno ukupan iznos od 728.932,63 kuna. Zatim je putem ugovora o asignaciji J. r. d.d. uputio društvo R. d.o.o. da izvrši plaćanje prema raznim društvima u razdoblju od 20. travnja 1998. do 16. srpnja 1998. u ukupnom iznos od 605.442,02 kune.

 

U zaključku svog nalaza i mišljenja vještak utvrđuje da je temeljem ugovora o kupoprodaji ribogojilišta u S. i podacima u ugovoru kupac ribogojilišta društvo R. d.o.o. iz S. umjesto na žiro račun društva J. r. d.d. putem cesija i asignacija izvršilo plaćanje kupoprodajne cijene na račune društava V. c. d.o.o. i I., L. d.o.o. S., te dobavljačima tih društava, iako obzirom na činjenicu da je račun društva J. r. d.d. bio u blokadi, nije smjelo vršiti plaćanja ili upućivati druge da umjesto nje izvrše plaćanja drugoj tvrtci već su ti novci trebali pristizati na račun J. r. d. Tako je od strane društva R. d.o.o. putem četiri ugovora o cesiji od 9. rujna 1998. do 29. listopada 1998. umjesto društvu J. r. d.d. plaćeno društvu I., L. d.o.o. S. i to 630.932,63 kune i putem asignacija još 98.000,00 kuna, odnosno ukupno 728.932,63 kune. Zatim putem ugovora o asignaciji J. r. d.d. je uputio društvo R. d.o.o. da izvrši plaćanje prema raznim društvima dobavljačima društava V. c. d.o.o. u ukupnom iznosu 605.442,02 kune.

 

Niti u jednom ugovoru o cesiji i asignaciji nije navedeno temeljem čega svoja potraživanja koja J. r. d.d. ima prema društvu R. d.o.o. ustupa društvima V. c. d.o.o. i I., L. d.o.o. S. Iz navedenog da je razvidno kako je društvo R. d.o.o. za kupnju ribogojilišta u S. umjesto J. r. d.d. izvršilo plaćanje putem cesija i asignacija društvima u vlasništvu G. S. ili njihovim dobavljačima, a kako ni u jednom ugovoru o cesiji i asignaciji nije navedeno temeljem čega se društvo R. d.o.o. upućuje da umjesto J. r. d.d. vrši plaćanja u korist drugih društava, vještak je mišljenja kako iz tog osnova J. r. d.d. trpi štetu za ukupni iznos od 1.334.374,65 kuna (630.932,63 + 703.442,02), a društvu V. c. d.o.o. je pribavljena nepripadajuća imovinska korist u iznosu od 605.442,02 kune i društvu I., L. d.o.o. S. nepripadajuća imovinska korist u iznosu od 728.932,63 kune.

 

Da se doista radilo o fiktivnim cesijama i asignacijama, odnosno o nepostojećim potraživanjima firmi koje se navode proizlazi i iz iskaza svjedokinje koje su bile zaposlene u J. r. d.d. i to N. P., šefica računovodstva i A. B., rukovoditeljice deviznih poslova i člana Nadzornog odbora te tvrtke. Obje su istaknule kako su nakon prodaje ribogojilišta od kupca tj. od R. d.o.o. S. saznale da je kupac vršio uplate na temelju sklopljenog ugovora na način kako je to od njega tražio optuženik, da je trgovačko društvo R. d.o.o. S. kupoprodajnu cijenu plaćalo po ugovoru o cesijama i asignacijama i to tvrtkama I., B. i još nekim, a koje uopće nisu bile dobavljači J. r. d.d.

 

Stoga, iz priložene dokumentacije i knjigovodstveno – financijskih vještačenja, kao i iskaza svjedokinja N. P. i A. B., proizlazi kako je društvo J. r. d.d. 29. siječnja 1998. zaključilo ugovor o kupoprodaji ribogojilišta u S. s trgovačkim društvom R. d.o.o. S. kojim ugovorom se kupac obvezao isplatiti prodavatelju kupoprodajnu cijenu u iznosu od 300.000,00 DEM i to u roku od 30 dana od dana potpisivanja ugovora, a istog dana stranke su zaključile i dodatak ugovora o prodaji sklopljenog dana 15. studenog 1995. prema kojem se trgovačko društvo R. d.o.o. S. obvezalo isplatiti trgovačkom društvu J. r. d.d. S. s osnove neizvršenih obveza iz ugovora o prodaji od 15. studenog 1995. iznos od 200.000,00 DEM i to u roku od 30 dana od dana potpisivanja dodatka ugovoru. Također, 29. siječnja 1998. ugovorne stranke zaključile su dodatak broj 2. ugovora o prodaji sklopljenog 15. studenog 1995. kojim se trgovačko društvo R. d.o.o. S. obvezalo isplatiti trgovačkom društvu J. r. d.d. S. iznos od 38.700,00 DEM i to u protuvrijednosti pastrva a sve prema dinamici koju odredi prodavatelj. Sve ugovore, kao i dodatke ugovora u ime J. r. d.d. kao direktor potpisao je optuženi G. S.

 

Dana 15. ožujka 1998. zaključen je sporazum između trgovačkog društva J. r. d.d. S. i trgovačkog društva R. d.o.o. S., kojim sporazumom člankom 3. stranke su suglasne da kupac može po pisanoj uputi prodavatelja plaćanja vršiti cesijama i asignacijama. Naknadno su zaključeni ugovori o cesijama i asignacijama kojima su umjesto trgovačkom društvu J. r. d.d. S., po osnovi obveze iz ranije navedenog ugovora s dodacima, sredstva doznačavana trgovačkim društvima u vlasništvu okrivljenog G. S. odnosno dobavljačima tih društava. Tako je kako se to navodi u knjigovodstveno – financijskim vještačenjima od strane društva R. d.o.o. S. putem sačinjenih ugovora o cesiji od 9. rujna 1998. do 29. listopada 1998. umjesto društvu J. r. d.d. S. plaćanja vršena društvu I. L. d.o.o. S. i to u ukupnom iznosu od 630.932,63 kune a putem asignacija 98.000,00 kuna odnosno ukupno 728.932,63 kune. Zatim ugovorima o asignaciji J. r. d.d. je uputio društvu R. d.o.o. S. da izvrši plaćanja prema raznim društvima dobavljača društva V. c. d.o.o. i to ukupan iznos od 605.442,02 kune. Tako vještak S. K. zaključuje kako je s tog osnova J. r. d.d. pretrpio štetu za ukupan iznos od 1.334,374,65 kuna, a za koji iznos je pribavljena imovinska dobit društvima V. c. d.o.o. i I., L. d.o.o. oba u vlasništvu okrivljenog G. S.

 

Prema tome, iz svega iznijetog nespornim proizlazi da je optuženi G. S. kao direktor trgovačkog društva J. r. d.d. S. u nakani pribavljanja nepripadne imovinske koristi u velikom iznosu trgovačkim društvima u njegovom vlasništvu V. c. d.o.o. S. i I., L. d.o.o. S., iako svjestan da je dužan postupati pažnjom dobrog i savjesnog gospodarstvenika te brinuti se i skrbiti o interesima društva, zaključio ugovor o prodaji ribogojilišta vlasništvo trgovačkog društva J. r. d.d. S. s trgovačkim društvom R., S. za iznos koji odgovara protuvrijednosti od 300.000,00 DEM, nakon čega je zaključio ugovore o asignacijama i cesijama prikazujući nepostojeća potraživanja njegovih trgovačkih društava V. c. d.o.o. S. i I., L. d.o.o. S. prema trgovačkom društvu J. r. d.d. S., pa je kupoprodajnu cijenu trgovačko društvo R. kao kupac po njegovom nalogu, kroz fiktivne cesije, asignacije, bez faktičke osnove plaćalo u ime i za račun trgovačkih društava V. c. d.o.o. S. i I., L. d.o.o. S., pa je tako u korist trgovačkog društva V. c. d.o.o. S., trgovačko društvo R. S. uplatilo ukupno 605.442,00 kune, a u korist trgovačkog društva I., L. d.o.o. S. 728.932,63 kune, na koji način je ovim društvima a na štetu trgovačkog društva J. r. d.d. S. pribavio nepripadnu imovinsku korist u iznosu 1.334.374,65 kuna kojim postupanjem je ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju djela označena i kažnjiva po članku 246. stavak 2. KZ/11.

 

Što se tiče subjektivnog odnosa optuženog prema počinjenim kaznenim djelima već iz same obrane optuženog proizlazi kako je bio svjestan svojih radnji i postupaka kao i svih posljedica koje su iz toga proizašle na što ukazuje i suština i logika njegove obrane, te je sasvim jasno da je optuženik takvo postupanje i posljedice htio, te je djelo počinjeno sa izravnom namjerom. Kako ubrojivost optuženika ni jednog trenutka u postupku nije dovedena u sumnju, a niti su postojali drugi razlozi koje bi eventualno isključivali protupravnost i kaznenu odgovornost optuženog, a optuženi je svojim postupanjima ostvario sva objektivna i subjektivna obilježja predmetnih kaznenih djela, sud ga je proglasio krivim.

 

Nakon utvrđenja kaznenih djela i kaznene odgovornosti optuženog, sud je pristupio izboru vrste i visine kaznene sankcije. Pri tom je sud optuženom kao olakotnu okolnost cijenio njegovu dosadašnju neosuđivanost, kao i činjenicu da se ni u međuvremenu, iako je od počinjenja kaznenih djela proteklo skoro 22 godine, nije pojavljivao kao počinitelj novih kaznenih djela. S druge strane kao otegotnu okolnost sud je imao u vidu težinu počinjenog kaznenog djela i njegove posljedice odnosno izrazito visok iznos pričinjene štete oštećenim tvrtkama koja niti do danas, pa ni djelomično, nije sanirana, a oštećene tvrtke su i zbog predmetnog postupanja optuženog završile u stečaju. Za kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju djela iz članku 246. stavak 2. KZ/11 zakonom je propisana zatvorska kazna od jedne do deset godina. Cijeneći sve navedene okolnosti od značaja za visinu kazne, a posebno imajući u vidu veliki protek vremena od počinjenja kaznenog djela, sud je optuženom za svako pojedino djelo prethodno utvrdio zatvorske kazne tek nešto više od propisane minimalne, te primjenom odredbi o stjecaju osudio ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci smatrajući da je izrečena kazna po svojoj visini primjerena težinama počinjenih djela, njihovoj društvenoj opasnosti, ali i osobi optuženog, te da će se takvom sankcijom u potpunosti ostvariti svrha kako specijalne tako i generalne prevencije.

 

Obzirom da je optuženik u fazi istrage bio pritvoren u vremenu od 17. veljače 1999. do 7. travnja 1999., a nad njim je bio i određen istražni zatvor te se u istom nalazio u vremenu od 16. ožujka 2018. do 16. travnja 2018. sud je vrijeme provedeno u pritvoru odnosno istražnom zatvoru optuženiku uračunao u izrečenu kaznu zatvora a sve temeljem odredbe čl. 54. KZ/11.

 

Sud je u postupku utvrdio kako su tvrtke I., L. d.o.o. S. i V. c. d.o.o. S., počinjenjem kaznenih djela ostvarile protupravnu imovinsku korist, i to djelom opisanim pod točkom 1 imovinsku korist u iznosu od 1.553.948,25 kuna, a djelom opisanim pod točkom 2 imovinsku korist u iznosu od 1.334.374,65 kuna, odnosno imovinsku korist u sveukupnom iznosu od 2.888.322,90 kuna, i sve to na štetu trgovačkih društava V. c. d.o.o. S. i J. r. d.d. S., koja društva su bila u vlasništvu optuženika, i čiji je bio direktor i odgovorna osoba, i obzirom na načelo da nitko ne može zadržati protupravno ostvarenu imovinsku korist sud je primjenom čl. 77. st. 1. KZ/11 u vezi s čl. 560. st. 1. ZKP/08, a sve u vezi s čl. 252. st. 2. ZDT/93 od optuženog G. S., kao osobe odgovorne za štetu pričinjenu društvima, oduzeo protupravna imovinska korist u sveukupnom iznosu od 2.888.322,90 kuna, utvrdio kako je to imovina Republike Hrvatske, te naložio optuženom da novčani iznos od 2.888.322,90 kuna uplati u korist proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Sud je primjenom čl. 148. u vezi s čl. 145. st. 2. t. 1. i 6. ZKP/08 obvezao optuženog na plaćanje troškova kaznenog postupka i to u iznosu od 17.542,18 kuna te na ime paušala iznos od 10.000,00 kuna, dok je određeno da će se o nagradi i nužnim izdacima branitelja određenih po službenoj dužnosti odlučiti naknadno posebnim rješenjem.

 

Obzirom da je u jednom dijelu presude optuženik G. S. proglašen krivim sud je istog obvezao na obvezu snašanja troškova kaznenog postupka koji se odnose na taj dio, a radi se o iznosu od 17.542,18 kuna kao i paušal u iznosu od 10.000,00 kuna koji paušal je odmjeren obzirom na složenost i dužinu trajanja postupka ali i materijalnim prilikama optuženika. Do iznosa troškova kaznenog postupka od 17.542,18 kuna sud je došao na slijedeći način. U kaznenom postupku koji se protiv optuženika vodio kod ovog suda pod poslovnim brojem K-134/03 presudom pod navedenim brojem od 18. srpnja 2014., sud je optuženika obvezao na plaćanje troškova u iznosu od 20.965,00 kuna, a radi se o troškovima koji su isplaćeni stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo I. F. u iznosu od 20.581,00 kunu kojem trošku je pridodat iznos od 384,00 kuna koji se odnosi na prijevozne troškove svjedokinje Š. G. U odnosu na kazneno djelo u kojem je svjedočila svjedokinja Š. G. donesena je odbijajuća presuda pa je u odnosu na taj trošak optuženik i oslobođen dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka. U novom kaznenom postupku pod gornjim poslovnim borjem načinjeni su daljnji troškovi i to upravo troškovi vještaka financijsko računovodstvene struke I. F. i S. K. Tako je vještaku I. F. za načinjenu dopunu nalaza i mišljenja u dva navrat isplaćeni iznosi od 2.215,44 kune i 1.629,00 kuna, a vještaku S. K. na ime pisanog nalaza i mišljenja iznos od 12.000,00 kuna te nagrade za usmeni nalaz i mišljenje na raspravama u iznosu od 480,00 kuna i 200,00 kuna, tako da je vještacima I. F. i S. K. obistinjen sveukupan iznos u predmetu broj K-134/03 i ovom postupku pod brojem K-1/17 ukupan iznos od 37.105,44 kune. Obojica vještaka dali svoj nalaz i mišljenje u odnosu na pet kaznenih djela iz optužnice s tim da je u odnosu na tri kaznena djela donesena odbijajuća presuda, a u odnosu na dva kaznena djela osuđujuća presuda. Stoga sud smatra realnim i prihvatljivim da se optuženika obveže na plaćanje samo dvije petine troškova koji se odnose na sudske vještake I. F. i S. K. pa od ukupnog iznosa njihovih troškova od 37.105,44 kune dvije petine troškova iznose 14.842,18 kuna. Tom iznosu pridodani su troškovi koji se odnose na pisani nalaz i mišljenje stalnih sudskih vještaka za psihijatriju dr. J. Š. u iznosu od 1.500,00 kuna i dr. S. B. u iznosu od 1.200,00 kuna i kad se ti iznosi pridodaju iznosu od 14.842,18 kuna dolazi se do ukupnog iznosa od 17.542,18 kuna. I na koncu napominje se da su i u ovom novom postupku također načinjeni troškovi i to prijevozni troškovi za svjedoke Š. G. i V. G. u iznosu od 333,00 kune ali s obzirom da je u odnosu na to kazneno djelo u kojem su navedeni svjedoci dali svoje iskaze donesena odbijajuća presuda optuženik je u tom dijelu oslobođen dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka.

 

II.

 

Što se tiče kaznenih djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. KZ/97, djela opisana po točkama 1. i 2. optužnice odnosno prvostupanjske presude ovog suda broj K-134/03 od 18. srpnja 2014., te kaznena djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 2. KZ/97, i opisano pod točkom 5. iste presude, u odnosu na ta djela je u međuvremenu nastupila zastara kaznenog progona. Naime, kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. KZ/97, i to ono opisano pod točkom 1. prvostupanjske presude ovog suda broj K-134/03 od 18. srpnja 2014. ostvarena je 27. prosinca 1997., a kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4., opisano pod točkom 2. citirane prvostupanjske presude ostvareno je u razdoblju od 15. rujna do sredine prosinca 1997. Za navedeno kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. propisana je kazna zatvora od 1 (jedne) do 10 (deset) godina.

 

Kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju označeno u čl. 292. st. 2. u vezi sa st. 1. alineja 4. KZ/97, djela opisanog pod točkom 5. prvostupanjske presude ovog suda broj K-134/03 od 18. srpnja 2014. ostvareno je dana 12. veljače 1998. Za to kazneno djelo propisana je kazna zatvora od 1 (jedne) do 8 (osam) godina.

 

Sukladno čl. 19. st. 1. pod st. 6. KZ/97 zastara kaznenog progona za kaznena djela za koja je propisana kazna teža od 5 (pet) godina nastupa nakon proteka deset godina od njegova počinjenja. U smislu čl. 20. st. 6. KZ/97 zastara kaznenog progona nastupa u svakom slučaju kad protekne dva put onoliko vremena kojem je prema zakonu određena zastara kaznenog progona.

 

Obzirom na navedeno vrijeme počinjenja kaznenog djela apsolutna zastara kaznenog progona prema čl. 20. st. 6. KZ/97 nastupila bi u odnosu na kazneno djelo opisano pod točkom 1. prvostupanjske presude ovog suda broj K-134/03 od 18. srpnja 2014., dana 27. prosinca 2017., u odnosu na kazneno djelo iz iste presude, a opisano pod točkom 2., apsolutna zastara kaznenog progona nastupila bi sredinom prosinca 2017., dok bi u odnosu na djelo opisano pod tokom 5. navedene presude apsolutna zastara nastupila dana 12. veljače 2018.

 

Međutim, kako zastara kaznenog progona nije nastupila do donošenja novog KZ/11 koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013., to se u slučaju promijenjenih zastarnih rokova primjenjuje novi KZ/11, a sukladno čl. 86. KZ/11. Odredbom čl. 81. st. 3. KZ/11 produljena je zastara kaznenog progona za dvije godine, a koje prije proteka roka iz čl. 81. st. 1. KZ/11 donesena prvostupanjska presuda. U ovom kaznenom predmetu osim pobijane presude donesena je jedna prvostupanjska presuda prije nastupa zastare koja je bila ukinuta pa se stoga primjenom citirane zakonske odredbe zastara kaznenog progona produljuje za dvije godine ali ona je u svakom slučaju nastupila u odnosu na kazneno djelo opisano pod točkom 1. prvostupanjske i ukinute presude, dana 27. prosinca 2019., u odnosu na djelo opisano pod točkom 2. navedene presude sredinom prosinca 2019., a u odnosu na djelo opisano pod točkom 5. zastara je nastupila dana 12. veljače 2020.

 

Radi svega navedenog u odnosu na navedena kaznena djela sud je donio presudu kojom se optužba u tom dijelu odbija.

 

Osim toga, i obzirom da je tužiteljica na raspravi od 17. prosinca 2019. odustala od daljnjeg kaznenog progona protiv okrivljenog zbog kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 2. u vezi sa st. 1. alineja 4. KZ/97, djela opisano pod točkom 6. navedene presude sud je također u odnosu na to djelo optužbu odbio, a sve primjenom odredbe čl. 353. toč. 6. ZKP/97.

 

Sud je odlučio da u ovom dijelu presude troškovi kaznenog postupka te nužni izdaci i nagrada branitelju padaju na teret proračunskih sredstava, a sve sukladno čl. 149. st. 1. u vezi sa čl. 145 st. 2 toč. 1. do 5. ZKP/08.

 

U Splitu 20. veljače 2020.