1                                            Poslovni broj: 20 Gž-389/2019-2

 

 

              

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Franke Zenić,  predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. B. iz S., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. J., odvjetniku iz S., protiv tuženice A. b. d.d. Z., OIB: ..., zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku T. S., odvjetniku u O. društvu Š. & partneri d.o.o. Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-141/2019 od 18. siječnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 20. veljače 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

  Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja Z. B. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-141/2019 od 18. siječnja 2019.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom odlučeno je:

              » I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

“Nalaže se tuženiku H. A.-A.-B. d.d. Z., OIB ... isplatiti tužitelju Z. B. iz S., OIB ... na ime naknade štete iznos od 800.000,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama u visini eskontne stope HNB uvećane za pet postotnih poena, koje na taj iznos teku od dana podnošenja tužbe do konačne isplate, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju ukupan parnični trošak sve u roku od 15 dana.”

 

II. Nalaže se tužitelju Z. B. iz S., OIB ... da tuženiku A. B. d.d. Z., OIB ... nadoknadi parnični trošak u iznosu od 60.000,00 kn u roku od 15 dana.«

 

 

 

Protiv navedene presude žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

 

U žalbi ističe da je u cijelosti neprihvatljivo stajalište prvostupanjskog suda da je za potraživanje tužitelja nastupila zastara potraživanja. Ističe da se ovdje radi o izvanugovornoj odgovornosti tuženice te se ima primijeniti opći zastari rok od pet godina, što govori u prilog da se u predmetnom slučaju ne radi o zastari na strani tužitelja. Prvostupanjski sud nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje jer nije proveo sve dokaze koje je predložio tužitelj tijekom postupka, a tu se prvenstveno misli na vještačenje o solventnosti tužitelja, kao i na vještačenje na okolnost izmakle dobiti istog. Isto tako, tužitelj je predložio i saslušanje svjedoka T. H. i B. A., koji kasnije tijekom postupka izvješćuju tužitelja da ne mogu/ne žele pristupiti ročištu zbog velikog gubitka vremena i novca. Navedeno saznanje tužitelja da predloženi svjedoci ne žele svjedočiti predstavljalo je za njega novu okolnost, za koju nije znao u trenutku predlaganja dokaza, tako da je umjesto predloženih svjedoka na iste okolnosti predložio saslušati svjedoka M. G., ali sud je to propustio učiniti pa je i u tome dijelu činjenično stanje nepotpuno utvrđeno. Također je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prigovor zastare potraživanja tuženice utvrdio osnovanim. Slijedom navedenog tužitelj i odluku o troškovima postupka smatra neutemeljenom.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba nije osnovana.

Tužitelj u žalbi ne konkretizira prigovor bitne povrede odredaba parničnog postupka, pa kako ni ovaj drugostupanjski sud pazeći po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP), a koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 70/19), ne nalazi da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP, to žalba tužitelja zbog navedenog žalbenog razloga nije osnovana.

U ovoj fazi postupka još uvijek je prijeporno da li je riječ o izvanugovornoj odgovornosti tuženice za štetu pa da se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje ZOO) ili je pravilno stajalište prvostupanjskog suda da se radi o naknadi štete nastale povredom ugovorne obveze koja zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO).

Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je pravilno stajalište prvostupanjskog suda kako je u konkretnom slučaju riječ o naknadi štete zbog povrede ugovorne obveze iz trgovačkog ugovora, a koja obveza, sukladno odredbi čl. 228. st. 1. ZOO zastarijeva za tri godine.

Tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 7. prosinca 2015.

Tužitelj navodi da je bio vlasnik obrta A. te da je kod tuženice imao otvoren poslovni račun od 2. lipnja 2006., kao i da mu je 23. ožujka 2011. tuženica izdala obrazac BON-2 sa netočnim i neistinitim podacima prema kojemu je navedeni obrt bio u blokadi, na koji način mu je nanesena imovinska šteta u vidu izmakle dobiti u iznosu od 800.000,00 kn jer su njegovi kupci, nakon što su saznali podatke iz spornog obrasca BON-2, prestali poslovati s obrtom tužitelja što je rezultiralo nelikvidnošću i zatvaranjem obrta.

Kao što to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, tuženica je dioničko društvo koje je po čl. 2. Zakona o trgovačkim društvima (Narodne novine, broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 152/11 – pročišćeni tekst, 111/12, 68/13 i 110/15) definirano kao trgovačko društvo radi pružanje usluga vođenje računa i platnog prometa za klijenta, a što svakako predstavlja predmet poslovanja jedne banke. Nadalje, obrazac BON-2 izdan je za obrt tužitelja A., a iz čega proizlazi da je tuženica obavljala platne transakcije za potrebe obrta tužitelja, odnosno, vezano za obavljanje djelatnosti obrta u tužiteljevom vlasništvu.

Daljnje je sporno pitanje da li se obrt A., u vlasništvu tužitelja, može smatrati trgovcem u smislu odredbe čl. 14. ZOO.

Odredbom čl. 14. st. 2. ZOO propisano je da su trgovački ugovori prema tom Zakonu ugovori što ih sklapaju trgovci među sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmet poslovanja, barem jednog od njih ili su u vezi s obavljanjem tih djelatnosti.

Imajući u vidu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-I/2771/2008 od 17. ožujka 2010., a predmet koje odluke je postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01 – pročišćeni tekst, 55/01, 76/10 i 5/14), čl. 20. st. 1. Zakona o obrtu (Narodne novine, broj 77/93, 90/96, 64/01, 71/01, 49/03, 68/07 i 79/07) te je navedena odredba ukinuta, a koja odluka je stupila na snagu 15. srpnja 2010., ovaj drugostupanjski sud nalazi kako je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da su obrtnik i trgovac pojedinac fizičke osobe koje imaju određenu imovinu i koje posluju prema istim propisima pri čemu ih razlikuje isključivo visina godišnjeg prihoda zbog kojih je zakonodavac predvidio različite elemente administrativnog postupka njihove registracije koji elementi nisu sadržajna obilježja njihovih djelatnosti i ne mogu biti mjerilo za ocjenu njihovih sličnosti ili različitosti jer jedan i drugi obavljaju svoju djelatnost kao fizičke osobe koje ulaze u pravni promet i u njemu nastupaju u skladu s općim načelima o odgovornosti dužnika za obveze.

Nadalje, odredba čl. 228. st. 1. ZOO odnosi se i na ugovore između trgovaca i obrtnika kad u tom svojstvu sudjeluju u prometu robe i usluga pa kako su po svom pravnom položaju trgovac pojedinac i obrtnik zapravo izjednačeni, a na što ukazuje i činjenica da se primjerice u Zakonu o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (Narodne novine, 108/12, 144/12, 81/13 i 112/13), kao i u Zakonu o rokovima ispunjenja novčane obveze (Narodne novine, broj 125/11) koristi termin poduzetnik koji predstavlja sve one fizičke i pravne osobe koje samostalno obavljaju gospodarsku djelatnost radi ostvarivanja dobiti, to znači da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju riječ o trgovačkom ugovoru te da je došlo do povrede ugovorne obveze, a koji rok zastare, prema čl. 215. st. 2. ZOO, iznosi tri godine pa kako je sporni obrazac BON-2 izdan 23. ožujka 2011. i kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 7. prosinca 2015., to bi slijedilo da je prvostupanjski sud osnovano i  s razlogom zaključio da je u konkretnom slučaju, s obzirom da se radi o trgovačkom ugovoru, nastupila zastara potraživanja, radi čega je tužbeni zahtjev pravilno odbijen kao neosnovan.

Stoga, nije utemeljen žalbeni navod tužitelja zašto sud nije saslušao svjedoka M. G. ili proveo predložena vještačenja, jer je prigovor zastare materijalno-pravni prigovor čija osnovanost ima za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva pa u takvoj situaciji nije bilo potrebe za provođenjem ovih dokaza te time nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. (jer se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi smatra rješenjem – čl. 129. st. 5. istog Zakona), valjalo odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zadar, 20. veljače 2020.

 

Predsjednica vijeća

 

Franka Zenić