1              Poslovni broj: Gž-37/2020-2

 

 

Poslovni broj: Gž-37/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Nediljke Radić kao predsjednice vijeća, te Miha Mratovića (suca izvjestitelja) i Ivice Botice kao članova vijeća , u pravnoj stvari tužitelja: 1. E. G. iz C., OIB: ... 2. B. G. iz C., OIB: ... , oboje zastupani po punomoćniku A. P. odvjetnici u B., protiv tuženika R. S. S. ‑ J. W. eGen iz Republike Austrije, OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima M. D., S. G., R. B. Z. i J. D. B. odvjetnicima u Č., a radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi  tužitelja protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba Buje od 30. kolovoza 2019. ispravljene rješenjem od 25. rujna 2019.pod poslovnim brojem P-278/19, u sjednici vijeća održanoj 20. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

1.   Odbija se žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba Buje od 30. kolovoza 2019. Ispravljena rješenjem od 25. rujna 2019. pod poslovnim brojem P-278/19.

 

2. Odbija se tuženikov zahtjev za nadoknadom troška odgovora na žalbu.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjski sud donio je presudu koja u izreci glasi:

"I/ Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"1. Ugovor o jednokratnom kreditu broj računa 542.555 od 3. rujna 2008. sklopljen između tužitelja E. G. i B. G. oboje na adresi, ..., C. i tužene kao neovlaštenog vjerovnika R. S. S. ‑ J. W. eGen, Republika Austrija utvrđuje se ništetnim i ne proizvodi nikakve pravne učinke među ugovornim strankama.

 

2. Sporazum o zasnivanju založnog prava radi osiguranja novčane tražbine sklopljen između E. G. i B. G. oboje na adresi ..., C. kao založnih dužnika i R. S. S. ‑ J. W. eGen, Republika Austrija kao založnog vjerovnika dana 12. rujna 2008. pod poslovnim brojem OV-10638 u RH kod javnog bilježnika T. F. kao pravnoj posljedici Ugovora iz točke 1. ove presude utvrđuje se ništetnim i ne proizvodi pravne učinke među sporazumnim strankama.

 

3. Nalaže se tuženoj R. S. S. ‑ J. W. eGen sa sjedištem u ..., Republika Austrija da izda Izjavu o brisanju založnog prava tužiteljici B. G. iz C. upisanog na temelju Sporazuma iz tok. 2 ove presude u visini od 529.200,00 € na nekretninama u njenom suvlasništvu i na to k.č.br. 1326/1 u naravi kamenarija površine 347 m2, dvorišta površine 337m2 GZ površine 10 m2 upisane u z.k.ul. F. u 1/30 dijela, k.č.br. 1326/4 u naravi kamenarija površine 68 m2 , dvorišta površine 68 m2, upisana u z.k.u1. 753 k.o. F. u 1/5 dijela i k.č.br. 1326/3 u naravi kamenarija površine 54 m2 , SZ površine 54 m2, ukupno površine 54 m2 upisane u z.k.ul. 751 F. u 1/3 dijela sve upisano u zemljišnoknjižnom odjelu Poreč, Općinskog suda u Puli , jer će u protivnom takvu Izjavu o brisanju založnog prava zamijeniti ova presuda.

 

4. Nalaže se tuženoj R. S. S. ‑ J. W. eGen, Republika Austrija da vrati pravo suvlasništva tužiteljima tako da izda tabularnu ispravu podobnu za prijenos prava vlasništva nekretnine i to: k.č.br. 433/3 upisane u z.k.ul. 1065 k.o. N. V. koja se sastoji od suvlasničkog dijela 17/100 Etažno vlasništvo (E-l) s kojim je neodvojivo povezano pravo vlasništva sa stanom u dijelu prizemlja zgrade, površine 61,93 m2 u planu posebnih dijelova zgrade označeno oznakom "A", suvlasnički dio 28/100 etažno vlasništvo (E-2) s kojim je neodvojivo povezano pravo vlasništva sa stanom u dijelu prizemlja, površine 65,88 m2 u planu posebnih dijelova zgrade označeno oznakom "B", sa sporednim dijelom -spremište u dijelu podruma zgrade površine 40,14 m2 označeno oznakom "Sb", suvlasnički dio 20/100 etažno vlasništvo (E-3) s kojim je neodvojivo povezano pravo vlasništva sa stanom u dijelu prvog kata i potkrovlja zgrade, površine 75,00 m2, u planu posebnih dijelova zgrade označeno oznakom "C", suvlasnički dio 16/ 100 etažno vlasništvo (E-4) s kojim je neodvojivo povezano vlasništvo sa stanom u dijelu prvog kata zgrade površine 59,62 m2 u planu posebnih dijelova zgrade označen oznakom "D", suvlasnički dio 9/100 etažno vlasništvo (E-5) s kojim je neodvojivo povezano pravo vlasništva sa spremištem u dijelu podruma zgrade površine 34,63 m2 u planu posebnih dijelova zgrade označeno sa "E", suvlasnički dio 6/100 etažno vlasništvo (E-6) s kojim je neodvojivo povezano pravo vlasništva sa spremištem u dijelu podruma zgrade površine 20,22 ,m2 u planu posebnih dijelova zgrade označeno oznakom "F" i suvlasnički dio 4/ 100 etažno vlasništvo (E-7) s kojim je neodvojivo povezano pravo vlasništva sa spremištem u dijelu podruma zgrade površine 13,78 m2 u planu posebnih dijelova zgrade označeno oznakom "G2 na kojim je suvlasničkim dijelovima upisana kao vlasnik sve u korist na ime tužitelja E. G. i B. G. oboje na adresi ..., C. i to svakom u 1/2 dijela u zemljišnoknjižnom odjelu Poreč, Općinskog suda u Puli, jer će u protivnom takvu Ispravu zamijeniti ova presuda."

 

II/ Tužitelji se odbijaju sa svojim zahtjevom za naknadu parničnog troška.

 

III/ Nalaže se tužiteljima E. G. i B. G. solidarno isplatiti parnični trošak tuženiku u ukupnom iznosu od 129.070,25 kuna u roku od 15 (petnaest) dana."

 

Protiv presude pravovremeno se žale tužitelji pobijajući istu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, a koji žalbeni razlozi su propisani odredbom članka 353. stavka 1. točka 2 i 3 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 70/19, dalje: ZPP) predlažući ovom sudu napadanu presudu ukinuti i donijeti novu presudu ili predmet vratiti prvostupanjskom sud na ponovno suđenje.

 

Tuženik je podnio odgovor na žalbu kojim je osporio žalbu i zatražio nadoknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

Žalba nije osnovana.

 

Tuženikov zahtjev za nadoknadom troška odgovora na žalbu nije osnovan

 

Predmet postupka jest zahtjev za utvrđenjem ništetnosti pravnih poslova i to baš ugovora o kreditu od 3. rujna 2008., sporazuma o zasnivanju založnog prava od 12. rujna 2008., uz zahtjev za izdavanje brisovnice i vraćanje prava suvlasništva.

 

U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

 

- kako je tuženik na temelju ugovora o kreditu isplatio iznos od 378.000,00 EUR,

- kako se u ugovoru navodi da je sklopljen u Republici Austriji,

- kako zbog ne vraćanja kredita je proveden ovršni postupak,

- kako tuženik kao kreditna institucija nije imao odobrenje HNB za rad u Hrvatskoj u razdoblju od 2000, godine do 2011. godine,

- kako su tužitelji ugovor potpisali kod javnog bilježnika u Republici Hrvatskoj,

- kako je tuženikova ovlaštena osoba potpisala ugovor u Republici Austriji,

- kako je ugovor dostavljen iz Austrije tuženikovu specijalnom punomoćniku Davoru Perušku.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da neovisno što tuženik nije imao odobrenje za pružanje usluga u smislu odredaba članka 84,87 i 89 Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine“, broj 159/13, 19/15, 102/15 i 15/18) da se ne radi o ništetnom pravnom poslu, jer to tako ne bi proizlazilo po odredbi članka 322, stavak 1 Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO – „Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

 

Prvostupanjski sud je otklonio primjenu Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom ("Narodne novine", broj 72/17, dalje: Zakon o ništetnosti) jer je ugovor zaključen u Republici Hrvatskoj. Pored navedenoga prvostupanjski sud je cijenio da je Sud Europske unije u Luksemburgu je u predmetu broj C-630/17, povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje: UFEU), koji je uputio Općinski sud u Rijeci – Stalna služba u Rabu, dana 14. veljače 2019. donio presudu koji zahtjev se odnosi se na tumačenje članaka 56. i 63. UFEU-a i članka 4. stavka 1., članka 17., članka 24. točke 1. i članka 25. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL L 351, 20.12.2012., str. 1.).

 

Ujedno je prvostupanjski sud zaključio kako je očitovanje založnog dužnika valjano jer je isto napravljeno u formi javnobilježničkog akta, te je isto sastavljeno u skladu s odredbama Zakona o zemljišnim knjigama (dalje: ZZK – "Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 i 108/7).

 

Tužitelji detaljno u žalbi obrazlažu zašto je sud trebao utvrditi da je ugovor sklopljen u Republici Hrvatskoj, te da je stoga trebalo primijeniti Zakon o ništetnosti, kao i da specijalna punomoć koju je izdao tuženik nije bila valjana.

 

Međutim, Sud Europske unije u Luksemburgu je u predmetu broj C-630/17, povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje: UFEU), koji je uputio Općinski sud u Rijeci – Stalna služba u Rabu, dana 14. veljače 2019. donio presudu koji zahtjev se odnosi se na tumačenje članaka 56. i 63. UFEU-a i članka 4. stavka 1., članka 17., članka 24. točke 1. i članka 25. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL L 351, 20.12.2012., str. 1.).

 

U navedenom zahtjevu za prethodnu odluku, Općinski sud u Rijeci-Stalna služba u Rabu postavio je, između ostaloga, i pitanje je li Zakon o ništetnosti usklađen s člancima 56. i 63. UFEU-a, jer je smatrao da se navedenim propisom može povrijediti sloboda društva R. S. S. –J. W. na pružanje financijskih usluga. Pri tom je sud dvojio u mogućnosti opravdavanja takve povrede ciljevima koje je hrvatska vlada istaknula radi obrazloženja retroaktivne primjene tog zakona.

 

U odnosu na to postavljeno pitanje, Sud EU je u svojoj odluci naveo kako iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da slobodno pružanje usluga iz članka 56. UFEU-a zahtijeva uklanjanje svake diskriminacije prema pružatelju usluga s poslovnim nastalom u drugoj državi članici na osnovi njegove državne pripadnosti, kao i ukidanje svakog ograničenja, čak i ako se ono na jednak način primjenjuje na domaće pružatelje usluga i na one iz drugih država članica, kad je ono takve prirode da zabranjuje, otežava ili čini manje privlačnima djelatnosti pružatelja usluga koji ima poslovni nastan u drugoj državi članici u kojoj zakonito pruža istovrsne usluge (presuda od 18. srpnja 2013., CitroënBelux, C-265/12, t. 35. i navedena sudska praksa).

 

Sud se proglasio nadležnim za razmatranje usklađenosti Zakona o ništetnosti od 14. srpnja 2017. sa slobodnim pružanjem usluga jer ugovor nastavlja proizvoditi učinke i nakon tog datuma.

Stoga sud zaključuje da, budući da se Zakonom o ništetnosti uspostavlja derogativno uređenje za određene financijske usluge s obzirom na okolnost ima li pružatelj sjedište u državi članici različitoj od one u kojoj se pruža usluga, valja zaključiti da se do 30. rujna 2015. hrvatskim pravom provodila izravna diskriminacija prema vjerovnicima s poslovnim nastanom izvan Republike Hrvatske, a nakon toga je datuma ništetnost ugovora o kreditu sklopljenih s neovlaštenim vjerovnikom proširena na ugovore s vjerovnicima s poslovnim nastanom u toj državi članici.

 

U hrvatskom pravnom poretku ništetnost ugovora o kreditu sklopljenih s neovlaštenim vjerovnikom istodobno je propisana odredbama Zakona o ništetnosti i odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16, dalje: ZPK). Međutim, područje primjene tih dvaju zakona nije istovjetno.

 

Stoga, budući da se Zakonom o ništetnosti uspostavlja derogativno uređenje za određene financijske usluge s obzirom na okolnost ima li pružatelj sjedište u državi članici različitoj od one u kojoj se pruža usluga, Sud EU zaključuje da se do 30. rujna 2015. hrvatskim pravom provodila izravna diskriminacija prema vjerovnicima s poslovnim nastanom izvan Republike Hrvatske, a nakon toga je datuma ništetnost ugovora o kreditu sklopljenih s neovlaštenim vjerovnikom proširena na ugovore s vjerovnicima s poslovnim nastanom u toj državi članici. Budući da je nakon tog datuma uređenje ništetnosti bilo jednako primjenjivo na sve neovlaštene vjerovnike, Zakon o ništetnosti ugovora, glede tog razdoblja, ograničava ostvarivanje slobodnog pružanja usluga.

 

Obzirom da su ograničavajući učinci navedenog Zakona o ništetnosti na slobodno kretanje kapitala tek neizbježna posljedica ograničenja nametnutog u pogledu pružanja usluga (presuda od 3. listopada 2006., FidiumFinanz, C-452/04, EU:C:2006:631, t. 48. i navedena sudska praksa), Sud EU nije razmatrao njegovu usklađenost s člankom 63. i sljedećima UFEU-a.

 

S obzirom na izreku citirane presude suda EU, koja utvrđuje kako bi Zakon o ništetnosti bio protivan članku 56. UFEU-a u dijelu u kojem propisuje kako su ništetni od dana njihovog sklapanja, čak ako su bili sklopljeni i prije stupanja na snagu Zakona o ništetnosti, ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi koji su sklopljeni na državnom području države članice između dužnika i vjerovnika sa poslovnim nastanom u drugoj državi koji ne raspolažu odobrenjem koje nadležna tijela prve države članice izdaju za obavljanje njihove djelatnosti na njezinom državnom području te obrazloženju iste presude, koje bi upućivalo na nezakonitost čitavog Zakona o ništetnosti, u konkretnom predmetu, u kojem je ovrha zatražena temeljem odredbe čl. 6. st. 1. Zakona o ništetnosti, postavlja se pitanje da li ovaj sud može neposredno primijeniti citiranu presudu EU suda ili je potrebno ponovno se obratiti EU sudu glede nezakonitosti odredbe čl. 6. Zakona o ništetnosti.

 

Jedna od temeljnih doktrina europskog prava koju je postavio Sud EU u Luksemburgu je doktrina izravnog učinka, prema kojoj se smatra da pravo EU-a (bilo ono primarno ili sekundarno), stvara subjektivna prava pojedincima, ako su njegove odredbe dovoljno jasne, precizne i bezuvjetne tako da se mogu smatrati pravičnima.

 

Jednako tako, doktrina nadređenosti, prema kojoj se s obzirom na određenja EU prava kao novog pravnog poretka ili prava razvijenog na temelju akta kojim su se države članice odrekle dijela suvereniteta u korist EU-a, predviđa da u slučaju sukoba nacionalnog prava, bez obzira na to koje razine i prava Europske unije koje ima izravni učinak, sud pred kojim se vodi postupak mora primijeniti pravo Europske unije.

 

Za slučaj da Sud EU u Luksemburgu utvrdi kroz prethodni postupak neusklađenost nacionalnog prava sa pravom EU-a, sud države članice dužan je u konkretnom predmetu isključiti primjenu nacionalnog prava te izravno i neposredno primijeniti propise EU.

 

Pitanje tuženikova punomoćnika je pravno irelevantno s obzirom da je ugovor zaključio tuženikov zakonski zastupnik (ovlaštena osoba), a i jer se ne može jedna ugovorna  strana pozvati na nedostatke u zastupanju druge strane, time da ovaj sud prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda da je tuženik bio valjano zastupan.

 

Slijedom svega naprijed iznijetog, a obzirom da je Sud EU utvrdio kako odredbe Zakona o ništetnosti nisu u skladu sa člancima 56. i 63. UFFU, to je ispravno prvostupanjski sud neovisno o državi mjesta zaključenja ugovora odbio tužbeni zahtjev.

 

Kako je odluka o troškovima postupka pravilna, jer je utemeljena na odredbama članka 154 stavka 1. I 155. ZPP- a, te jer prvostupanjski nije počinio povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

Tuženikov zahtjev za nadoknadom troška odgovora na žalbu valjalo je odbiti pozivom na odredbu članka 155. ZPP-a jer se radilo o nepotrebnom trošku.

 

U Splitu, 20. veljače 2020.