- 1 -              III Kr 81/2018-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 81/2018-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Melite Božičević Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. M. N. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 190. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.; dalje u tekstu: KZ/11.) odlučujući o zahtjevu os. M. M. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Općinskog suda u Puli- Pola od 9. ožujka 2018. broj K-112/17 i presuda Županijskog suda u Splitu od 10. srpnja 2018. broj Kž-409/2018, u sjednici održanoj 20. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se zahtjev os. M. M. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog suda u Puli-Pola od 9. ožujka 2018. broj K-112/17 i presuda Županijskog suda u Splitu od 10. srpnja 2018. broj Kž-409/2018, u točki 5. presude proglašen je krivim M. M. zbog  kaznenog djela iz čl. 190. st. 2. KZ/11. za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i pet mjeseci, opozvana mu je uvjetna osuda iz presude Županijskog suda u Puli-Pola od 22. siječnja 2014. broj K-18/10 i kazna zatvora iz te presude u trajanju od osam mjeseci uzeta kao utvrđena te je isti osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i deset mjeseci.

 

Protiv te presude osuđenik je putem braniteljice M. B., odvjetnice iz P., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog „povrede prava na pravičan postupak iz čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u Zakonu o kaznenom postupku određene kao bitne povrede kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. Zakona o kaznenom postupku i bitne povrede Zakona o kaznenom postupku određene u čl. 468. st. 2. Zakona o kaznenom postupku.“ Predlaže ukinuti pravomoćnu presudu u odnosu na os. M. M. i vratiti predmet Općinskom sudu u Puli-Pola na ponovni postupak i odluku, podredno, ukinuti presudu Županijskog suda u Splitu u odnosu na tog osuđenika i predmet vratiti Županijskom sudu u Splitu na ponovni postupak i odluku.

 

Prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, prvostupanjski sud je postupio sukladno čl. 518. st. 4. ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje u tekstu: ZKP/08.).

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje u tekstu: zahtjev) nije osnovan.

 

U zahtjevu su prezentirani izvedeni dokazi na kojima se temelji pobijana presuda, uz ocjenu da se samo na temelju tih dokaza, a bez iskaza ugroženog svjedoka i njegovih pisanih izvješća ne može donijeti zaključak o osuđenikovoj krivnji, odnosno da svi ti ostali dokazi predstavljaju samo indicije koji ne tvore niti osnovanu sumnju za počinjenje djela na strani osuđenika. Stoga je, po mišljenju osuđenika, iskaz pouzdanika/ugroženog svjedoka, odlučujući dokaz bez kojeg ne bi bilo osude.

 

U odnosu na počinjene povrede procesnog zakona osuđenik ističe da je pouzdanik u postupku ispitan kao ugroženi svjedok, pri čemu da su povrijeđene odredbe čl. 333. st. 3., čl. 235., čl. 236., čl. 238. st. 1., 2. i 3. te čl. 298. i čl. 431. st. 2. ZKP/08. u odnosu na koje povrede se Županijski sud u Splitu nije izjasnio „izuzev općenito“ da nisu počinjene povrede iz čl. 468. st. 2. i čl. 468. st. 3. ZKP/08. i da nije došlo do povrede prava na pravičan postupak.

 

Upirući na odredbe čl. 235. do čl. 238. ZKP/08. navodi da je dokazno ročište u prethodnom postupku na kojem je ispitan pouzdanik/ugroženi svjedok provedeno bez prisutnosti obrane koja o održavanju istog nije bila obaviještena, nije im niti uručeno rješenje kojim je određen poseban način sudjelovanja tog svjedoka u postupku i poseban način njegovog ispitivanja. Ističe kako nije bilo zapreke da se osuđenik i braniteljica pozovu na ročište uz citiranje čl. 238. st. 3. ZKP/08. prema kojem se dokazno ročište ne može provesti bez branitelja ako je obrana obvezna. Nastavlja da je na raspravi sadržaj zapisnika s tako provedenog dokaznog ročišta predočavan svjedoku tijekom ispitivanja, a svjedok se na taj raniji iskaz pozivao kada je različito iskazivao, navodeći da ostaje kod onog što je prvi puta rekao. S obzirom da je sud takav iskaz svjedoka prihvatio, sadržaj tog njegovog iskaza s dokaznog ročišta na kojem nije bilo obrane, postao je temelj za osudu podnositelja, sve protivno čl. 431. st. 2. ZKP/08. i čl. 298. ZKP/08. Prigovara da je povrijeđeno pravo na ispitivanje glavnog svjedoka optužbe, sadržano u čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje u tekstu: Konvencija), budući da je osuđeniku bilo onemogućeno pravo na konfrontaciju i suočavanje uz praćenje reakcija svjedoka, na način da to bude jasno prezentirano i sudu koji donosi odluku o optužbi i ocjenjuje dokaze. Također da je povrijeđeno „...pravo da u punini, uz poznati identitet svjedoka te njegove osobne okolnosti i razloge zbog kojih je pristao biti pouzdanikom policije uspije obezvrijediti vjerodostojnost njegovih kazivanja...“ Budući da je osuđenik već u žalbi isticao spomenute povrede zakona, poglavito da je njegova osuda u odlučujućoj mjeri zasnovana na iskazu pouzdanika/ugroženog svjedoka, a drugostupanjski sud je „...prihvatio i ponovio njegovo [prvostupanjskog suda] stajalište bez dodatnih obrazloženja  nepravilno su primijenili odredbu čl. 333. st. 2. i 3. ZKP-a što je utjecalo na presudu...“ zbog čega su teško povrijeđena prava zajamčena  u čl. 6. Konvencije i čl. 29. Ustava Republike Hrvatske te počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. i čl. 468. st. 3. ZKP/08.

 

Prije svega, kod razmatranja zahtjeva valjalo je imati na umu ograničenje iz čl.  517. st. 2. ZKP/08. pa su povrede zakona ispitane shodno opsegu i načinu na koji su problematizirane u žalbi protiv prvostupanjske presude.

 

Iz spisa predmeta proizlazi da je potrebu o ispitivanju svjedoka pouzdanika kao ugroženog svjedoka ispitivao i ocjenjivao sudac istrage te je donio rješenje kojim je prihvatio prijedlog državnog odvjetnika i odredio poseban način ispitivanja ovog svjedoka uz prikrivanje njegovog identiteta (čl. 295. st. 4. i 5. ZKP/08.). Nadalje, prema razlozima prvostupanjske presude (str. 23 presude) jasno proizlazi da je i raspravni sud prihvatio argumentaciju suca istrage ocijenivši kako i nadalje postoje razlozi koji opravdavaju ispitivanje  svjedoka pouzdanika kao ugroženog svjedoka s prikrivenim identitetom na način kako je to ranije odredio sudac istrage.

 

Prema tome, radi se o posebnoj kategoriji svjedoka čiji se način sudjelovanja u postupku temelji na postojećim zakonskim odredbama i u skladu s njima donesenoj sudskoj odluci, što nije sporno niti obrani. Također, upravo zbog ograničenja prilikom konfrontacije s takvim svjedokom uslijed prikrivanja njegovog identiteta, u čl. 298. ZKP/08. propisano je da osuđujuća presuda ne može biti utemeljena isključivo na iskazu ugroženog svjedoka. Iz obrazloženja prvostupanjske presude (str. 30 presude) vidljivo je da je prvostupanjski sud vodio računa o toj zakonskoj odredbi te je detaljno opisao i u logičnu cjelinu povezao ostale podupiruće dokaze izvedene u postupku (različite od iskaza pouzdanika i njegovih pisanih izvješća) na kojima je utemeljio zaključak o krivnji osuđenika.

 

Tako se u prvostupanjskoj presudi navode rezultati posebnih dokaznih radnji tajnog praćenja i nadzora i tehničkog snimanja telefonskih razgovora, pa se navodi kako je u izvješću o pratnji od 25. studenog 2016. opisan sastanak os. M. s os. K. G. i pouzdanikom; dana 1. prosinca 2016. zabilježen je sastanak u kafiću os. M. s os. K. G. i os. A. P., a na dan 2. prosinca 2016. kada je predmetno djelo počinjeno, zabilježen je u 19,10 sati susret u kafiću os. M., os. G. i os. P., a u 20,15 sati istoga dana dolazak os. G. i os. M. do pouzdanika.

 

Također se, kao posebno značajno, navodi izvješće o tehničkom snimanju telefonskog razgovora od 2. prosinca 2016. između os. M. i os. G. u 16,29 sati u kojem je opisano kako os. G. zove os. M., govori da čeka da mu dođe čovjek za tu firmu za auta, da li će ih uzet za prat, trebao bi doći za 10 minuta pa da se sve definitivno dogovore, ako budu htjeli da dolaze kod njih prati auta, javit će se kad krenu, na što os. M. odgovara dobro, važi, ćao. Prethodno je na str. 21 i 22 presude prvostupanjski sud iznio razloge zbog kojih smatra da okrivljenici u telefonskim razgovorima za drogu i poslove vezano za drogu koriste riječi auto i poslovi vezano za aute i to na način da pojmovi o kojima razgovaraju ostaju nedorečeni uz mnoštvo zamjenica, a da sugovornik ne postavlja pitanja i ne traži pojašnjenje takvih pojmova, iz čega proizlazi da obje strane znaju što je pravi predmet razgovora.

 

Vođenje citiranog telefonskog razgovora, prvostupanjski je sud povezao i s izvješćem o pratnji i sadržaju nadziranih telefonskih razgovora iz kojeg je vidljivo da u trenu kada vodi citirani telefonski razgovor s os. M., os. G. sjedi u kafiću i pokušava uspostaviti telefonski kontakt s os. P. (koji nema veze s poslovima autopraone, već dolazi u P. kako bi predao drogu heroin) i da se u to vrijeme nije susretao niti s jednom drugom osobom ili s nekim drugim dogovarao poslove autopraone. Iz svega navedenog, prvostupanjski sud zaključuje kako je u citiranom telefonskom razgovoru os. G. govorio kako čeka os. P. da mu se javi, a što je os. M. potvrdio i razumio i na taj način je potvrdio da se radi o njihovom zajedničkom poslu kupoprodaje droge. Uslijed izloženog, sud je otklonio obrane os. K. G. i os. A. P. u dijelu u kojem isti negiraju da bi os. M. na bilo koji način sudjelovao u poslovima kupoprodaje droge.

 

Jasnim i razumnim obrazloženjem i povezivanjem izložene dokazne građe, naročito izvješća o praćenju iz kojih su vidljivi zajednički susreti osuđenih G., M. i P., uz citirani telefonski razgovor i zaključak o njegovom pravom sadržaju, prvostupanjski je sud postupio u skladu s čl. 298. ZKP/08. te osudu os. M. M. nije zasnovao isključivo na iskazu ugroženog svjedoka.

 

Osuđenik u zahtjevu ističe da je pravomoćnom presudom povrijeđena i odredba čl. 431. st. 2. ZKP/08., budući da je tijekom ispitivanja na raspravi ugroženom svjedoku predočavan njegov iskaz s dokaznog ročišta koje je održano u odsustvu obrane. Kada je svjedok u određenim dijelovima iskaza odstupio od onog što je ranije iskazivao, predočavan mu je njegov iskaz s dokaznog ročišta, a svjedok bi naveo da ostaje kod onog što je iskazivao kada je prvi puta ispitan, što je sud prihvatio. U tome osuđenik vidi povredu konfrontacijskog prava tvrdeći da je sadržaj nekonfrontiranog iskaza s dokaznog ročišta postao temelj osude protiv njega, što je u suprotnosti s čl. 431. st. 2. ZKP/08.

 

U pravu je osuđenik da se prema čl. 431. st. 2. ZKP/08. na nekronfrontiranom iskazu svjedoka ne može isključivo ili u odlučujućoj mjeri temeljiti osuđujuća presuda, te da je pouzdanik u prethodnom postupku ispitan bez prisutnosti obrane, kako se izrijekom upiralo u žalbi protiv prvostupanjske presude.

 

Međutim, kada se ima u vidu cjeloviti iskaz koji je ugroženi svjedok dao u kontradiktornoj fazi postupka na raspravi pred sudom u prisutnosti obrane, nije utemeljen prigovor osuđenika da se osuđujuća presuda u odlučujućoj mjeri temelji na nekonfrontiranom iskazu svjedoka danom u prethodnom postupku. Ovo stoga što je ključni dio iskaza ugroženog svjedoka iz kojeg proizlaze elementi kaznenog djela za koje je os. M. M. osuđen, davanje novca kojim je isti sudjelovao u kupovini droge heroin, svjedok na raspravi izrekao tijekom samostalnog iznošenja iskaza, dakle prije faze predočavanja razlika u iskazima i odgovaranja na pitanja obrane. Točna je, doduše, tvrdnja osuđenika da je na raspravi prilikom predočavanja razlika u iskazivanju svjedok ostajao kod svog ranijeg iskaza s dokaznog ročišta, no sud (pred kojim je ovaj dokaz i izveden u nazočnosti stranaka), je proveo temeljitu ocjenu vjerodostojnosti iskaza ugroženog svjedoka o čemu je dao jasne i razumne razloge (str. 30 presude). Naime, svjedok je odgovarajući na pitanja osuđenika, u jednom dijelu odstupio od ranije tvrdnje da je sav dani novac bio za heroin, zbog čega obrana ističe da je njegov iskaz nesiguran i nepouzdan. Međutim, vjerodostojnost iskaza svjedoka se procjenjuje, kako analizom sadržaja samog tog iskaza, tako i njegovom usporedbom s ostalim izvedenim dokazima, što je prvostupanjski sud učinio pažljivo i sveobuhvatno (str. 30 i 31 presude).

 

Stoga, neovisno o činjenici da je ispitivanje ugroženog svjedoka u prethodnom postupku provedeno bez da je o istome obaviještena obrana, ne stoji prigovor iz zahtjeva o povredi prava na pravično suđenje zbog povrede konfrontacijskog prava. Pouzdanik je kao ugroženi svjedok ispitan po sudu na raspravi, doduše, pod jednakim uvjetima uz prikrivanje identiteta kao i u istrazi jer je to raspravni sud ocijenio opravdanim, ali je ovo ispitivanje provedeno u nazočnosti osuđenika i branitelja.  Pravo na konfrontaciju sadržano u čl. 6. st. 3. d) Konvencije podrazumijeva barem jednom tijekom postupka djelotvorno ispitati svjedoka optužbe, a iz provedene je radnje razvidno da je obrana imala i konzumirala mogućnost postavljanja pitanja svjedoku. Neslaganje obrane s načinom na koji je sud potom ocijenio iskaz svjedoka optužbe ne predstavlja povredu prava na pravično suđenje, ukoliko su razlozi koje je sud dao jasni i razumni te proizlaze iz svestrane i sveobuhvatne analize dokazne građe, što je u konkretnom slučaju učinjeno. Nezadovoljstvo osuđenika ocjenom dokaza prigovor je činjenične naravi i nije predmet ispitivanja ovog izvanrednog pravnog lijeka. Drugostupanjski sud je potom razmotrio i ocijenio neosnovanim ključne žalbene prigovore osuđenika na račun povrede konfrontacijskog prava te s tim u vezi zaključio o činjeničnoj utemeljenosti prvostupanjske presude uz dostatne i relevantne razloge (str.5 do 8 presude) iz kojih je također razvidno da osuđujuća presuda nije utemeljena jedino na iskazu ugroženog (anonimnog) svjedoka.

 

Pravičnost postupka u smislu čl. 6. Konvencije razmatra se za određeni postupak u njegovoj cjelini, pa kada se u tom smislu ispituju povrede istaknute u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, nije nađeno da je predmetni postupak koji je rezultirao osudom za os. M. M. u cjelini bio nepravičan, odnosno da su ostvarene povrede zakona iz čl. 468. st. 2. i 3. ZKP/08. istaknute u zahtjevu.

 

Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08.,76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.) trebalo je zahtjev odbiti kao neosnovan.

 

Zagreb, 20. veljače 2020.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.